Zagreb, 27. studenoga, od 9 do 18

Zahladilo je. Premještam rukavicu s jedne na drugu ruku, moj stari izum: nosim uvijek jednu, jer drugu ionako izgubim.

Kontejneraša pun kufer, ali većina ima tople jakne s kapuljačama, srećom. Počelo skupljanje potpisa za predsjedničke kandidate. Ja potpisujem za Živi zid.

Na Tkalči, neki čovjek brzo hoda, mantil mu leprša od brzine, brzo i priča, spominje svetu Katu i druge svece, pa se s nekim prepire, pa nešto što ne razumijem, jer je nepovezano. Prije sam mislila da se zbog stresnih vremena povećao broj logoreičara, kasnije sam otkrila da su u pitanju blue tooth i slična pomagala, ali ovaj je ipak samo logoreičar, jer iza njega ostaje smrad urina.

Na Trgu, jedna sitna, okruglasta bakica, naša žena, purgerica, obrati mi se: „Imate možda dve kune?“ Pogled joj je vragometan, onaj „tko pije dobar je u duši“, pa joj bez grižnje savjesti zvonko kažem: „Nemam!“

Cijela Gajeva odzvanja od nekih tandrkastih kotača. Zvuk se približava, radoznalo čekam da vidim što je. Mlada djevojka, možda brucošica, vuče veliku putnu torbu na kotačima. Ima neobično lijepu dugu crvenu kosu, koja joj bljeska oko glave kao crveni vatreni plamičci, pa bih je još koji put pogledala, gledaju je i drugi ljudi, ali ona saginje glavu, misli da je gledamo zbog buke koju proizvodi.

Na Zrinjevcu, zgodni stari Cigo mangup pruži ruku prema meni, a ja mu se unesem u lice i kažem: „Jesam li vam rekla da mene nikad ne molite!“ Ali se pri tome nasmijem, ne uspijem ostati ozbiljna, a nasmije se i on, ima sve zube, udvorno se nakloni i kaže: „Hvala lijepa“. Ta me epizoda nasmijavala, nasmješivala, sve do Pothodnika.

U Pothodniku, zapištalo je na izlazu iz Konzuma. Opet je neki jadnik uhvaćen s robom koju nije platio. U Konzumu imaju dobro razrađen sistem zaštite. Jednom sam čekala u redu na blagajni kad je blagajnica zapazila lopova na monitoru, pa je dojavila prodavačici koja mu je bila najbliža, kao kad policijski dispečer traži patrolu koja je najbliža mjestu zločina. Navigavala ju je: „Tamo ti je, kod riže, u sivoj jakni, stavio je ruku u džep…“ Nekad je najviše pištalo u Bipi, Kozmu i DM-u, jer su mlade cure krale šminku, sad roditelji kradu hranu. Namjerno ne gledam za kim je zvonilo.

Na Martićevoj, žena u kolicima široka kao auto. Tako golemo ljudsko biće još nikad nisam vidjela uživo. Mlada je i lijepa, kad se smije, vide joj se lijepi bijeli zubi. Kolica gura mlad čovjek, njezin dečko ili muž, ljubakaju se i veselo čavrljaju. Ja mislim da ona i nije invalid nego se samo teško kreće s tolikom masom, pa ju je dragi izveo u šetnju. A on je sretan jer je našao ženu svog života, za što, s obzirom na ukus, baš i nije imao velike šanse.

Zadovoljna sam.

Zadovoljna sam mnogim stvarima. Idem s posla. Vrijeme je suho. Toplo mi je. Cipele su mi udobne, a lijepe. Svaki dan u isto vrijeme, na istom mjestu, oko pet, na križanju kod Lisinskog, srećem stariju ženu (šezdesetak 🙂 ), smrknutu i stisnutih usta, s trajnom na glavi kakva se ne može vidjeti već nekoliko desetljeća. Zapazila sam je po tome što uvijek napadno pozorno gleda u moje cipele. Istina, ja nastojim ne nositi dva dana zaredom istu obuću, da mi se noge od dvosatnog hodanja ne defomiraju po jednom modelu, ali ta žena nikako ne izgleda kao netko koga bi cipele posebno zanimale, osim ako nema zadebljanje palčane kosti, kažu da su ljudi s tim problemom u trajnoj potrazi za idealnim cipelama.

Onog dečka bez obje ruke, za kojega sam sebi obećala da ću mu dati sto kuna od svoje prve uvećane plaće, odonda nisam vidjela. U dnu novčanika još čuvam presavijenu stotku, ali ne znam koliko ću izdržati. Više ga nema na Paromlinskoj kod bivše Zagrebačke banke, ne znam je li promijenio mjesto ili više ne mora prositi.

Blizu Kabineta grafike, na svom stalnom mjestu, sjedi Ciganka neodredive dobi, koja podsjeća na stožac, jer joj se trup pravilno širi od glave do širokih bokova, noge drži podvijene. Ona mi je simpatična zbog svog smiješnog, napuklog a djetinjeg glasa kojim djetinjasto zapovijeda: „Daj bar jednu kunu!“ Sad mi kaže: „Dođi malo da ti nešto pričam!“ Ja se nasmijem i kažem: „Neću.“

Gundulićevu, kojom dugo nisam prolazila, jedva sam prepoznala: blješti elegantnim novim dućanima skupe odjeće i obuće, ni New York je se ne bi posramio.

Hodajući, često nalazim sitniše, što me veseli, jer su novčići za sreću, i zabavlja, jer po mjestu na kojemu ih nađem pogađam odakle su: naše lipice, bosanska marka, srpski dinar ili kralj svih sitniša, Cent Od Eura, najčešće izgubljen oko Kaptol-centra i na Tkalči gdje se u nju ulijeva Krvavi most. Ali u zadnje vrijeme novčića je sve manje. Jučer nijedan, iako sam zbog raznih obava hodala dvije i pol ture. Valjda se razgrabe čim padnu.

 

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik trenutka koji će proći i više se nikad neće vratiti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

7 odgovora na Zagreb, 27. studenoga, od 9 do 18

  1. tanjat napisao:

    Tužan kraj. P slike koje su mu prethodile, u ovoj priči kolažnog tipa, jesu svaka za sebe , a opet imaju nešto što ih spaja.

    Sviđa mi se

  2. tangolina napisao:

    Kolaž priča o preživljavanju….i što Tanja reče svaka za sebe a opet nekako kao jedna priča…

    Ako nadješ patent kako ne gubiti kišobran -javi. Prestala sam da ga nosim – samo tako ga ne gubim 🙂

    Liked by 1 person

    • vesna napisao:

      ja sam jednom kupila skupi kišobran i nikad ga nisam izgubila, stalno sam imala na umu kako sam ga puno platila, kad sam kupovala one jeftine, ne znam što je bilo brže – ili da ih gubim ili da se oini strgaju od jedne kiše

      Liked by 1 person

  3. ovo mi je na trenutak “zaličilo” na Žoze Saramago-a. Možda najpre na “Smrt gospodina Rikarda Reiša”.

    Liked by 1 person

    • vesna napisao:

      zaboravila sam istaknuti riječ “zaličilo”. Moj sin je kao dijete govorio “ja sam se zabojao” (preplašio). neke riječi stvarno nedostaju u službenom jeziku, kao što je mene Cigo nasmješivao

      Liked by 1 person

  4. vesna napisao:

    znaš što ja mislim? ja mislim da siti jedan dobar čovjek i planski dižeš moje samopouzdanje! I hvala. nisam čitala Saramaga. A isplati li se 🙂 ?

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s