Uuuuuh što mi se ne da

 

 

… pospremati.

A Božić dolazi, kuća mora biti čista da bi se kitila.

Kod moje mame uvijek je tako bilo. Mama je govorila: „Sve se mora blistati ko sunce! Da diše od čistoće!”“ Kod moje mame znalo se kad se radi, a kad se planduje. Ja svoju djecu nisam tako dobro naučila. Doduše, i mene je moja mama naučila samo pola: navikla me na čistoću, ali mi nije ulila volju za čišćenjem.

Kažu da čovjek treba paziti što želi. Istina. Dobro sam promislila: željela bih imati neurozu prisilnog čišćenja.

Padaju mi na um razne misli, a nijedna nije ni u dalekoj vezi s pospremanjem.

Na primjer:

Papirnate maramice. Ne volim kvalitetne i čvrste papirnate maramice, jer mi ih je žao baciti nakon jednog brisanja nosa. Ali još manje volim maramice koje se poderu za vrijeme prvog i jedinog brisanja, kao Teta Violeta. Oni, na žalost, proizvode i toaletni papir 🙂 .

Ili.

Zašto se prije smrzne ruka koja drži ručku kišobrana nego ruka koja drži ručku torbe, iako se topliji zrak diže gore 🙂 a obje ručke su plastične?

Ili:

Jutros, čovjek koji ima enormno velike tenisice. Velike su u svim smjerovima, u dužinu, širinu i visinu, kao da je u njih stavio velike šape, a ne stopala. Imao je i veliku kapuljaču na glavi i goleme rukavice, pa u stvari ne znam zašto sam zaključila da je unutra ljudsko biće.

Jedno europsko istraživanje donosi podatak kako su Hrvati bili puno sretniji 2012. nego 2010., iako su ostajali bez posla više nego prije i u materijalnom smislu općenito lošije živjeli. Kako će u istraživanju izgledati 2014? Na stanici u Pothodniku iz autobusa Travno iskuljalo je mnoštvo građana, svi smrknuti, i mladi i stari, a tek je devet ujutro. K tome većina zimskih kaputa i jakni je crna, a mlade djevojke nose torbice i čizmice s lancima i metalnim kopčama. Ipak, nisu izgledali prijeteći nego samo rezignirano.

To se slaže s mojim zapažanjem da Hrvati još nisu dovoljno gladni, jer da jesu, sigurno bi među predsjedničke kandidate prošao Ivan Rude, za kojega sam ja dala glas nakon Živog zida, kad sam otkrila gdje im je štand.  Ili nisu dovoljno gladni ili su previše glupi, jer tko može bolje pomoći zemlji u stečaju nego stečajni upravitelj kojega su predložili izvarani i osiromašeni radnici.

Brinem se da moj kandidat iz Živog zida neće postati predsjednik, jer su mu prednosti iste kao mane: mlad je, nije političar i obećava poništenje zakonite pljačke i nezakonite privatizacije.

Da je narodu došlo do grla, birali bi ljude, a ne političare. Jer ljudi su dio naroda, a političari članovi stranaka.

Ali. Kakva su garancija ljudi? U središtu Zagreba živio je pas koji je bio tako mršav da su mu vlastite kosti probijale kožu, pa je bio sav u ranama. Kad je slučaj prijavljen udruzi za zaštitu životinja, pitali su njegove gospodare zašto je pas tako mršav, a oni su rekli da mu nikad ništa nisu davali jesti osim kostiju. Pas je zbrinut i već se oporavio.

Po mojim gospodarskim pokazateljima, situacija u zemlji se popravlja. Prvo, zagrebački vrtići organiziraju združenu dobrotvornu akciju za školovanje djece u Africi. Što znači da hrvatska djeca nisu gladna. Toplo im je, imaju prijevoz do škole, tople cipele i jakne, topli obrok, ergonomske torbe, nema straha da će im školski krov pasti na glavu zbog trošnosti.

Drugo, netko je na Dolcu izgubio cijelih dvadeset kuna, na tlu ispred pulta okruglastog, tustog, blagog Slavonca, kod kojega sam kupila šiljaste, suhe, ljute papričice. Našla ih je žena s kolicima na kotače, koja je iza mene čekala u redu. Sagnula se i rekla: „Gle, netko je izgubio dvadeset kuna.“

Ja sam rekla: „Dajte ih gospodinu, možda se netko vrati po njih ili…“ Ili neka bude njemu, čovjek stoji na zimi i prodaje male hrpice povrća, htjela sam reći, ali nisam, da starcu ne bude neugodno. A ona djeluje imućno. Nije mi ništa odgovorila, nije mu ih ni dala, ali mi ionako nije bila simpatična, jer mi je tri puta prešla kotačima preko nogu, a jedva da se ispričala, bez uživljavanja u moju bol. Da sam ja nju tako izgazila, ja bih joj cipele ljubila od krivnje. Valjda. Da mi se nije žurilo, sačekala bih da vidim što će učiniti, čisto sociološko-fenomenološki.

Moji odnosi s prosjacima postaju sve kompleksniji.

Kod Algoritma, između hotela Dubrovnik i Mlinara, jedna me moli kunu, kažem da nemam, da je moje dijete cijeli dan na predavanjima bez kune, a ona zavrne očima i prijekorno maše glavom, ne vjeruje mi. To me uvijek naljuti, jer uvijek kažem istinu, a i zato što nemam tu j. kunu. Na njezino zavrtanje očima isplazila sam joj jezik koliko god sam ga mogla izvući: počastila sam se ludiranjem jer mi je bio rođendan. Na što se njezin zloban pogled pretvorio u blentav, zijala je u mene raširenih usta, kao stop-kadar, i pratila me glupim pogledom. Baš pravedna kazna, kao u bajkama, da se zlurad zauvijek pretvori u glupana.

Malo dalje, stoji majka s djetetom (što radi policija?) i traži: „Samo jednu kunu.“

„Nemam!“

„Kupite joj bar nešto za hranu!“ Pokazuje na djevojčicu od četiri

-pet godina.

„Hoćeš li jabuku?“ pitam dijete.

„Neće“, odlučno kaže majka.

 

Kuna!Kuna! Svi bi kunu! Kakav euro! kuna je carica.

Ali.

Na Tkalči dvojica se prijatelja dovikuju na udaljenosti od desetak koraka.

„Ajd dođi ovamo!“ kaže jedan.

„Zašto nećeš gore?“ pita drugi.

„Bolje je ovdje“, kaže prvi.

„Ovdje ti je kava jedanaest kuna“, kaže drugi i pogledava ispod oka čuje li ga tkogod od prolaznika. Čujem ja, ja uvijek čujem, ali se pravim da ne čujem.

„Ajd, jebeš kunu“, kaže prvi.

A na Tomislavcu otvoreno je klizalište.  Izgleda lijepo, cijeli Zagreb izgleda lijepo, kažu, kao Božić u Beču, samo prenosim, jer nisam bila u Beču za Božić, takva ugođajna globalna radost nije moja slabost. Ipak, lijepo je vidjeti pun grad žaruljica i turista.

Što se tiče mene i mojih pozitivnih gospodarsih pokazatelja,  u dva dana našla sam, nakon dugo vremena, dva novčića, ukupno sedamdeset lipa. Ako se taj trend nastavi, za tri-četiri dana imat ću za jednu kolonu Lota, dvije kune.

Pa ću dobiti dva-tri milijuna kuna, vratiti kredit, prodati stan, kupiti zemlju.

Oko zemlje posadit ću lijeske, uz rub jedan orah, a u voćnjaku voće.

Sagradit ću kuću prizemnicu s izolacijom od staklenih boca u temeljima, sa zidovima od y-tong ploča,  s krovom od crvenog crijepa, na kojoj će ulazna vrata gledati na istok, a zahod će biti na jugu.

Iz banke sjemena nabavit ću pravo sjeme rajčice i paprike, posadit ću puno salate i blitve, luk i krumpir.

Nabavit ću dvije kozice, dvije kravice, dvije ovčice, dvije patkice, dvije guskice, kokota i kokicu.

Nabavit ću Bobi ženu, udomit ćemo neku kujicu njegove veličine, nek se i on skrasi, makar pod stare dane. Moje imanje zvat će se Noina farma.

Dat ću otkaz. Imat ću kompjutor uz prozor s pogledom na travnjak i cvjetnjak…

Vesna, Vesna, probudi se! Rekla si da moraš pospremati!“

„Vidiš kakav si, sve si pokvario!“

Nema više vrdanja. Pospremanje!

Dopustite samo još jedan vic, susjedski, do mene došao od prijatelja iz Srbije:

Stiže Srbin na hrvatsku granicu i hrvatski ga  časnik pita na engleskom:

„Occupation?“

„No, no, no! Just visit“, kaže Srbin.

A sad zbilja nema više vrdanja.

Prvo špajza. Ali, neka se zna, nije to samo špajza, ima toga puno: ostava i smočnica, pantry i store-room, dispensa, garde-manger, octaba :). Treba izbaciti sve što se cijelu godinu skupljalo, očistiti da se blista ko sunce, da diše od čistoće, da može primiti sva blaga koja će uskoro u nju stići.

Samo… sve mi se čini da me hvata neka viroza :).

 

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dokona domaćica. Bookmarkirajte stalnu vezu.

3 odgovora na Uuuuuh što mi se ne da

  1. tanjat napisao:

    Uh, koliko zapažanja… ostadoh bez daha! 🙂 Super si.

    Sviđa mi se

  2. Anratnemele Adogopen napisao:

    sviđa mi se ovaj post jako. 😀
    zanš šta znači bit dobar pisac? kad uspiješ da te čitatelj upozna iz doslovno pola kartice teksta, bez da je to svrha sveg napisanog.
    btw., razmišljam sad o ruci s torbom vs. ruka s kišobranom. zaključila sam da bi to moglo bit tako jer se nošenje torbe ne opire gravitaciji (za razliku od nošenja kišobrana), pa ti često počinje stajati krv, pa često meškoljiš ruku. a i osjećaj prokrvljenosti de novo vraća osjećaj topline. pa je zato toplije toj ruci. možda sam u krivu, sad mi se čini logičnim.
    pusa
    .

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s