Badnjak 2014.

Kuća čista, sve se blista, prodisala je od čistoće.

Kolači gotovi, četiri vrste. Samo jedne treba jesti žmirećki, kremšnite. Iako su navodno jako ukusne, kaže moj sin, radi kojega sam ih i radila, prilično su ružne: krema je blijeda jer je od domaćih jaja[1], a malo i grudasta, jer sam negdje pogriješila.

Čista kuća i miris kolača najdraži su mi dio Božića.

Opažanje: za vrijeme dok sam redila kuću, ni jedna kreativna ideja nije mi pala na um, samo sam mislila što još moram očistiti. Odjednom mi je jasno zašto su muškarci toliko premoćno zastupljeniji u kulturnim, umjetničkim i znanstvenim sferama, o političkima da se i ne govori. Situacija će se promijeniti tek kad i oni postanu domaćice, a kad se to dogodi, oni će biti samo domaćice, jer je poznato i znanstveno dokazano da su muškarci jednotračna stvorenja. Podatak je samo statistički, što znači da su odstupanja očekivana. Znam da nisam otkrila ništa novo, ali čovjek najbolje uči na vlastitom iskustvu.

Kad sam kod vlastitog iskustva, na njemu sam shvatila i što znači imati, pa nemati. Ako se navikneš na četveroslojni toaletni papir President, pa pređeš na dvoslojni, na koji nisi navikao, i upreš kao da je četveroslojni 😦 … Znam da su moje asocijacije prečesto skatološko-ekskrekatorne, ali… vrijednosti su se srozale, misli su se srozale na golo, naturalistično preživljavanje. Osim toga, to nisam ja, to govori muškarac u meni, onaj isti koji mrzi pospremati. Pokušat ću ga uljuditi.

Dvije stvari ne volim kod Božića: mahnito kupovanje i Božić, vrijeme darivanja. Mahnito kupovanje ove sam godine izbjegla, ne svojom zaslugom. Ali ne mogu izbjeći Božić, vrijeme darivanja, što podjednako ne volim, jer je prijetvorno. Moja djeca misle da sam ja kao mama iz filma Sve zbog jednog dječaka, koja slavi Božić u kolovozu, da izbjegne komercijalizaciju.

Ovih dana, u božićnom gradskom sjaju, rojevi prosjaka pružaju ruke, mole i zapomažu. Kao da sam se greškom našla u gradu zombija, koji nasrću na mene, žele dotaknuti živog čovjeka da ih otrgne iz međusvijeta i vrati među žive.

No, vrijeme je darivanja, bolje je da pomognem i kome ne treba, nego da ne pomognem kome treba. Većina prosi samo jednu kunu, jedino je jedna žena snizila na lipice, konkurencija je prejaka. Dvadeset kuna usitnila sam u po jednu kunu i dajem svima redom, čak i Purgerici Đurđi, staroj hipijici, koja sugestivno moli: „Prosim vas, jednu kunu…Kruha mi kupite, gladna sam… kleknut ću pred vas…!“. Živi u centru grada, a proseći podigla je i odškolovala dvojicu sinova, pohvalno.

Neki mi zahvalno zahvale na kuni, ali većina pogleda koliko su dobili i otme im se nezadovoljan izraz. E njih ću zapamtiti! Novac je najbolji tester.

Ja sam od onih koji su u životu najviše griješili u vezi s novcem. Najčešće tako što sam pomagala, davala ili posuđivala pogrešnim ljudima. Dugo mi je trebalo da shvatim: niti sam ja griješila, niti su oni pogrešni. To je bila obuka, opet škola iz vlastitog iskustva: novac je izumljen zato da se na najjeftiniji način otkrije kakvi su ljudi.

Moj mi odvjetnik šalje račun, sastavljanje tužbe, dvije kartice teksta, pet tisuća kuna. Sve što napišu koštat će me jednako. To je uz onih deset posto koje će uzeti ako dobijemo spor. I uz sve sudske pristojbe. Računam: ako i dobijem spor, neće mi puno ostati, osim zadovoljstva što je pravda zadovoljena.

Na mojoj uobičajenoj ruti do posla, stara gospođa s vrećicom u kojoj je nekoliko plastičnih boca, nagnuta je u kontejner. Prilazi joj nešto mlađi kolega i kaže: „Jebemu miša, kolko puta sam ti reko da se ovo deset puta više isplati“, pokazuje u svoju veliku, otrcanu i oguljenu plastificiranu vrećicu plave boje koja je odavno stigla iz nekog modnog dućana. Predaleko sam i ne vidim što je unutra, a gorim od radoznalosti. „Na tom možeš mirovinu zaradit“, kaže.

Ma neka što prije prođe ova gladna mršava krava. Svima, i sebi samoj, želim sretnu i veselu, punašnu i oblu mladu kravicu s obiljem zelenih pašnjaka i sočne travice.

[1] Znam da se ponavljam, ali vrijedi ponoviti: kupovna jaja žuća su, narančastija i crvenija od domaćih, jer kokama u hranu, baš zbog jaja, stavljaju nezdravu crvenu boju. I kao i obično, predozirali su ih.