Srijeda, 31.12. 2014., vrlo, vrlo osobno

Jednom je blogerica Litero pitala nas blogere što je zaljubljenost. Da me to sad pita, odgovorila bih bolje nego tada, jednostavnije. Kad sam jutros  u ljekarni dizala lijek za depresiju, pogledala sam rok trajanja: 9/ 2017. Otprilike toliko, kažu, traje i zaljubljenost. Zaljubljenost je kao lijek.  Liječi siromaštvo, besparicu, tugu. Liječi sve. I stvara dobro raspoloženje. I  ima jednako  ograničen rok trajanja. Za lijek kažu da se uvijek može upotrijebiti još najmanje šest mjeseci nakon navedenog roka. Tako se i zaljubljenost produžuje oko pola godine nakon prvih simptoma nedjelovanja.

Zapamtit ću da sam 31.12.14. godine prvi put u životu zamišljala tko će mi doći na sprovod. Nije to bilo tužno razmišljanje, nego samo normalno:  zaista, tko će mi doći na sprovod kad umrem?

A moja prijateljica, samo  malo starija od mene, prihvatila je omanju otpremninu i odlazi u prijevremenu mirovinu, iako sam joj ja, cvrčak, rastrošni Strijelac, objašnjavala da je 120 tisuća kuna samo 120 puta po 1000 kuna, ništa. Ona, financijski razboritija, štedljiva Račica, nije mogla odoljeti toj ponudi. Danas joj je bio zadnji od 12410 radnih dana.

Za rastanak, napisala je lijepo, suzdražno, ali već zbog same situacije emotivno pismo kolegama s kojima je surađivala više od tri desetljeća.

„Znaš“, kaže, iznenadila sam se kako su mi neki ljudi napisali lijepe odgovore, dirljive, a nisam ni znala da su me primijetili!“

„Da“, kažem joj nepromišljeno, „to je kao kad ti na sprovod dođu ljudi za koje nisi znala da im je stalo do tebe.“

Ona, prava dama, samo se nasmijala na moju neumjesnu primjedbu.

„Oprosti“, velim. „Baš sam neotesana. A ti, provela si u ovoj firmi trideset godina i ostala dama. I odlaziš kao dama. Ne znam nikoga  osim tebe tko je to uspio.“

„Pretjeruješ“, ona damski odmahuje rukom.

„Ne pretjerujem“, kažem. „Vidi mene: vlastiti šef me trača, izmišljotinama za koje zna da su izmišljotine.  A tek ona koja o svima priča gadno, o meni najgadnije. Pa onaj koji je prije mene znao za moj q1, pa ona koja bi me popila kao tabletu u čaši vode, ja sam im tema uz kavu… To je polovica mojih najbližih kolega. Previše. I da bar ne znam kakvi su, nego, na žalost, sve to loše dočujem i doznam, dođe do mene. Zar da me takvi ispraćaju! A što je najgore, to govori o meni koliko i o njima.“

Ona suosjećajno kima, a ja joj objašnjavam: „Razumiješ, ti uopće ne vidiš kad je netko zao i loš, jer nemaš u sebi taj registar.“

Ja primjećujem. Ponekad poželim biti vrag, pa da im vraćam istom mjerom, a ponekad anđeo, da i ne primjećujem zlo. Ali ne mogu, ja sam samo čovjek. Uviđam, za razliku od anđela i vragova, čovjek je neutralno biće, prazna  posuda

Počinje novogodišnja večer. Prošlu Novu godinu dočekala sam plešući,  zato da proplešem cijelu iduću godinu. Godinu prije odjenula sam crveno rublje, da cijelu godinu budem sretna.

Nije uspjelo. Znam u čemu sam griješila. Ove godine radit ću ono što volim. Gledati novogodišnji program na televiziji, jesti i drijemati.

I ono što mene voli.

Kako bi rekla moja mama: „Ti si, Vesna, uvijek mimo svijeta!“