Moderna riječ mobing

Miris žrtve

* NAPOMENA: zvjezdice kroz tekst su odmorišta, od dvije do šest, da znate gdje ste stali, jer sumnjam da će itko sve pročitati odjednom, a voljela bih da ipak sve pročitate – kad sam već sve napisala 🙂

Mobing na sudu isto je što i silovanje na sudu: najprije moraš dokazati da je nedjelo počinjeno, a zatim da za njega nisi sam kriv.

Prvo je teško, a drugo nemoguće. Prije nego što trepneš, žrtva je pretvorena u krivca: tako joj i treba, što je tražila to je i dobila, kažu ljudi.

I u pravu su, kriva je žrtva, a ne zlostavljač. Da bi te netko zlostavljao, moraš mirisati kao žrtva, zvijeri nasrću tek kad namirišu krv..

Zato se žrtva stidi, a zlostavljač ne.

“Zapamti”, kažem prijateljici koja sutra ima zadnje ročište u sporu sa svojom Firmom, “ne smiješ mirisati kao žrtva!”

Prvi put sam se s mobingom pokušala obračunati prije trinaest godina, samo to tada još nismo zvali mobingom (engl. mobbing). Tadašnja mi je šefica hirovito oduzela sve dotadašnje poslove, a dala druge, šegrtske. Tada sam još bila učlanjena u sindikat, pa je odvjetnik, odvjetnica, bila besplatna. Besplatna i beskorisna: svaki put sam joj morala reći kako se zovem, gdje radim i zbog čega dolazim, potom bi lijeno prebirala po papirima na stolu, kao da u njima nešto piše, a nikad ništa nije zapisivala od onoga što sam pričala. Za to vrijeme, kao pripremu za sud, moja je šefica zlostavljačica tražila da joj se lažiraju podaci o mom radu i rezultatima, jer se sama nije snalazila u programu u kojemu su ti podaci obrađivani. (Ona je kasnije dala otkaz, pa pisanje o njoj kakva je bila tada ne šteti Firmi sada, neka to uđe u zapisnik.).

**

Problem je s tim tužbama u tome što te zlostavljaju ljudi, a moraš tužiti instituciju, iako institucija  ne može biti kriva, inače je ne bi bilo. Krivi mogu biti samo ljudi, koji čine institucije. Možda je zato i donesen takav zakon, jer po njemu, ispada, nitko ne može biti kriv osim žrtve. Istini za volju, ni mobingerima nije lako: ne mogu te službeno kazniti što odaješ njihova nedjela, nego škripe zubima i domišljaju se kako bi te dokrajčili neuhvatljivim, netransparentnim odmazdama. Za to vrijeme žrtva ništa ne zna, oko nje je gluha tišina, samo osjeti kako se nešto mutno i smrdljivo kuha. I to sam prošla.

Nakon dviju rasprava, odustala sam od suda, jednostavno mi se više nije dalo.

Umjesto toga, više sam pisala. Tako su ti događaji postali jedna od sporednih linija u knjizi Taksi za televiziju.

Kad je knjiga izašla, uvažena gospođa Morana Paliković,  ugledna društvena i politička djelatnica, nazvala ju je prvim hrvatskim romanom o mobingu, a mene čak nominirala za Ženu godine u časopisu koji je tada uređivala, iako ja nisam pisala roman o mobingu i nisam se osjećala ni blizu kako se, pretpostavljam, osjeća žena godine. Tada sam prvi put o sebi razmišljala kao o žrtvi mobinga.

Ispalo je dobro: roman mi se činio boljim rezultatom od sudske presude. Sad više nisam sigurna.

***

Promijenila sam radno mjesto.

Ali, sebe nisam mogla promijeniti, čovjek sebe uvijek sa sobom nosi. Moj miris žrtve namamio je nove silovatelje: mobing, diskriminacija, nepravda. Samo sam ovaj put bila iskusnija, nisam očekivala da će itko biti na mojoj strani, znala sam da čovjek u tim situacijama ostaje  sam. I to ne malo sam, nego se oko njega prostire čistina do horizonta. Nismo mi životinje pa da se zajedno borimo kad prigusti, mi smo samo ljudi. A ljudi se, prirodno, udruže s jačima, ne žele tuđe bitke biti. Nisam više bila ni u sindikatu, i njih sam razotkrila. Bila sam i staloženija, umjesto odvjetniku, otišla sam u Povjerenstvo za mobing.

„Znate, kolegice“, rekao mi je povjerenik za mobing, „vi biste to prvo trebali razriješiti sa svojim šefom.“

„Sa šefom?!“ zinula sam u njegovo ljubazno, nasmiješeno, prijateljsko lice. „Pa da to mogu razriješiti sa šefom, ne bih imala problem!“

On je kimao s razumijevanjem, a ja sam rekla: „Sve što tvrdim lako je provjeriti, egzaktno je: kako se dijele q1, kako se raspoređuju planirana sredstva, kako se ide na službena putovanja: neki mahnito putuju, toliko da ne stignu raditi, a neki ne mogu ni  raditi kako treba, jer ih nikamo ne šalju…“ Vidjela sam, prestajao me slušati, već je bio donio odluku, moj simpatični, politički korektni kolega: ništa od prijave. „Time se nanosi šteta poduzeću, a ne samo meni“, pokušala sam još jednom.

„Vjerujem vam, vjerujem“, srdačno me uvjeravao, „ali najbolje da vi to s njim riješite!“

Na kraju mi bi žao čovjeka, postavili su ga na mjesto na kojemu po službenoj dužnosti mora  istodobno biti  i pravedan i poslušan, trebao bi pomoći, a ne smije ugroziti sustav.

****

Shvatila sam: sustav  se ne smije ugroziti, sustav te tjera da budeš dio sustava, jer ako izađeš iz njega, ne možeš preživjeti, kao da te sa zidina, u kojima si bio zatvoren ali zbrinut, izbace u pustinju. Možeš biti protiv sustava samo unutar njega, onako, kao tobože nešto pokušavaš popraviti, malo se buniš, ali nisi opasan.

Pa sam na neko vrijeme odustala od istjerivanja pravde, sve do tridesete godišnjice staža, kad me, što zbog staža, što zbog godina,  što zbog neumitnosti starenja, obuzelo samosažaljenje. Zato sam shvatila da je zadnji čas da nešto poduzmem… da moram nešto učiniti za sebe…  da nitko neće ako neću sama… da nema smisla jadikovati a ništa ne pokušati… Pa sam otišla poznatom odvjetniku.

Nije bio samo poznat, nego ga je pratio glas da dobiva sve sporove i da su mu klijenti pretežno kriminalci. Usto, vrlo je zgodan. Posvetio mi je cijeli sat koji nije naplatio – to mi se ni s jednim odvjetnikom nije dogodilo. I nakon što me saslušao, rekao je: „Meni je jasno u čemu je problem: vi nemate laktove.“

„Znam“, rekla sam. „Zato mi treba netko tko će me zastupati.“

„To bi bio dug i mučan proces“, rekao je on. „To je moćna mašinerija, oni bi vas pokušali proglasiti nesposobnom…“

„Kao da prijavljujem silovanje?“ rekla sam.

„Točno to“, potvrdio je. „Koštalo bi vas i novca i živaca, a rezultat bi bio neizvjestan. Ja vam to ne bih preporučio, a ako želite, možete se konzultirati s nekim mojim kolegom…“

„Vjerujem vam. Vi zato dobivate sve sporove jer unaprijed znate koji ne možete dobiti?“

Nije se naljutio, nasmijao se. Vjerujem mu do danas. Postao je naš obiteljski odvjetnik.

*****

Opet sam nešto shvatila: ne smiješ se buniti, jer sustav počiva na poslušnosti. Održavanje sustava teško je zanimanje. Ne može to svatko. Zahtijeva okrutnost.

Nije lako njima, ali nije lako ni onima koji plivaju u sustavu: druže se, a tuže i podmeću, zajedno piju, a prijavljuju se, zajedno ručaju, a kad jedan okrene glavu, puf! nož u leđa; jednim se ustima smješkaju, a druga drže razjapljena kao morski pas, jači proždiru slabije. krv se neprekidno lije u tom moru održanja.

Nije lako ni nama, koji se nismo prilagodili. Tuku nas, a ne daju ni plakati, jer će udariti još jače.

A sad nekako opet mislim: ne smijem šutjeti, ako šutim, nisam ništa bolja od njih. A i nije probitačno u materijalnom smislu :), osobito s obzirom na q2. Ako ne znam zviždati, ako ne može preko suda, ni preko Etičkog povjerenstva, ni Povjerenstva za mobing, ni sindikata, može pisanjem. I to je neka borba.

I, kako ništa u životu nije slučajno, tako ni ja nisam slučajno jučer ušla u taksi.

Prije nego što nastavim, objašnjenje: otkako smo dobrostojeći građani s kreditom u CHF, tj. bez sredstava za normalan život, povremeno se počastim nekim luksuzom, zato da se osjećam kao nekadašnji čovjek. Zadnjem takvom užitku luksuza podala sam se za Božić, kad sam si u Milleru kupila lijepu, veliku, srebrnu, keramičku zvijezdu bez ikakve upotrebne namjene (60 kuna). Jučer sam iz luksuza (a i zbog kašnjenja) na posao išla taksijem.

A o čemu da čovjek priča s taksistom, koji uživa u slobodi svog samačkog obrta, ako ne o državi, korupciji, poslu i mobingu. E taj taksist zna odvjetnicu koja je dobila sve slučajeve mobinga.

Što me dovodi  do Castanede.

Moj prijatelj S., koji uživa u iću, piću i svemu drugome u čemu je prirodno uživati, kaže da je došao do zaključka da je alkohol njegov Saveznik u Castanedinom smislu. Ja dolazim do zaključka da je u Castanedinom smislu moj Saveznik taksi. I da je taksi (Taksi knjiga, taksi kojim počinje priča Taksija, taksi jučer) moj glavni Saveznik protiv  ovog Protivnika, mobinga.

Zvuči neuvjerljivo, ali je moguće. Ima mnogo toga što je našem uskom umu nepredvidivo, a moguće je. Na primjer, teško je bilo predvidjeti, a dogodilo se, da jedno dijete Balkana (ja) prvu vjevericu u životu vidi u Bulonjskoj šumi. Vjevericu sam vidjela i jutros, na stablu ispred Upravitelj-stana, s kojim će se također obračunati moj zgodni odvjetnik.

I još samo jedna napomena: ovo spominjanje Taksija nije dio najsvježije kampanje da se rasprodaju nova internetska izdanja mojih starih knjiga, da izdavači bar nadoknade troškove održavanja accounta. Ispalo je slučajno.

A ništa nije slučajno, jer kad se stvari povežu, znam da sam na pravom putu.

******

Surova stvarnost:

Moj do jučer omiljeni ekonomist Novotny u svom jučerašnjem istupu govorio sve isto kao Predstavnik Bankara Koji treba Brisati StražnjicuNovinskim Papirom, još i gore od njega: kaže kako nije problem u tečaju CHF nego u tome što smo skupo platili nekretnine kojima je sad pala cijena. Sic! Ja tu nešto ne razumijem? Ja ne pokušavam prodati nekretninu, naprotiv, pokušavam je zadržati. I opet je novinar propustio postaviti potpitanje. Brine me što banke na svojoj strani imaju tako inteligentnog saveznika kakav je Novotny.

Ma i ne brine me, u stvari. Ionako je tako sve tako isprepleteno mogućnostima, kao I-čing, da ne možeš ništa predvidjeti.

Ima jedna izreka: ne zna mu ljevica što mu radi desnica, i obrnuto. Izreka se odnosi na osobu, ali  lijepo se može primijeniti na hrvatski narod.

A u narodu sve je više prosjaka. Danas sam jednoj mladoj i jako lijepoj prosjakinji, izgleda kao Esmeralda, dala poslovnu informaciju: „Vi ste deseti od Trga dovde! Morate nešto promijeniti u poslovanju.“ Govorila sam grubim i okrutnim glasom.

Bila je na istom mjestu i kad sam se vraćala s posla. Srce mi se stisnulo, gle kako je marljiva i savjesna, radi dvije smjene. Već sam bila usporila korak s namjerom da joj nešto udijelim, ali sam to odmah sama sebi zabranila. Neki dan sam jednoj staroj profesionalki rekla: „Draga gospođo, ja bih glatko mogla stati pokraj vas, ali ne mogu, žuri mi se na posao.”

Tko o čemu, Vesna o prosjacima.

 

 

 

 

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku). Bookmarkirajte stalnu vezu.

20 odgovora na Moderna riječ mobing

  1. Negoslava napisao:

    Počela sam citate da objavljujem kod sebe, znaš već gde. A u vezi mobinga, ako ti je za utehu- http://negoslava.blogspot.com/2012/09/kako-sam-prezivela-mobing-i-docekala.html
    Drugo moja!
    Kod nas, inače, izveštavaju kako je Hrvatska rešila problem svojih građana sa švajcarcima.

    Liked by 1 person

  2. Pročitao sam u dahu. Novotny je danas gostovao čak i na jednoj ovdašnjoj TV stanici. Glupost ne zna za granice. Nadam se da će CHF naići na neku. Ipak je reč o Švicarcu.

    Sviđa mi se

  3. E da, mobing… pravda, kmet Simon. Nastavi sa pisanjem, nama dobro, a tebe ko šiša.

    Sviđa mi se

  4. Ligia Luckhurst napisao:

    A da pocnes citati Castanedu? TM ima barem 6 od njih.

    Liked by 1 person

  5. jelena napisao:

    Mobing – sve razumem. Radim u državnoj firmi i bila sam u prilici da prođem kroz sve faze mobinga. Stigla sam i do advokata. Samo zbog stambenog kredita nisam podigla tužbu, iako mi je advokatica rekla da jedva čeka da krenemo; verovala je u uspeh. Iz advokatske kancelarije otišla sam u opštinu i učlanila se istog dana u manju stranku, koja je bila u koaliciji sa velikima. Od tog dana – sve je bilo u redu. Ali… tu žrtvu vučem kao jedinu svoju sramotu koju mi je sistem bacio u ruke. Zato i želim da pobegnem iz ove firme i pokušavam, baš ovih dana, nešto svoje… Puno te pozdravljam 🙂

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Pročitala. Što reći? Ništa, osim da divno pišeš, a da i drugi znaju o čemu je kopipejstam samo mali pasusić iz tvog posta:

      “Zar si gori od drugih?
      Gluplji?
      Plašljiviji?
      Ne. Ti si pošten i s’ godinama si naučio da sudiš blaže. Nisu oni surovi nego smo mi nezahvalni. Mi, poniženi i obespravljeni, koji ih mučimo svojim zlobnim pitanjima, prohtevima, i tvrdoglavošću.”

      Sviđa mi se

  6. LaBiLnA napisao:

    Sada je 04:36am i grohotom se smejem

    “Danas sam jednoj mladoj i jako lijepoj prosjakinji, izgleda kao Esmeralda, dala poslovnu informaciju: „Vi ste deseti od Trga dovde! Morate nešto promijeniti u poslovanju.“ Govorila sam grubim i okrutnim glasom.”

    Idi bre ženo u peršun :)) :*

    Sviđa mi se

  7. LaBiLnA napisao:

    Ma mene je lako nasmejati, aj’ ti meni kupi kartu za Maldive 😉

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s