Bacaju nam kosti da se gložimo

Sreća u zajedništvu

Tek što situacija s frankom uzavrije do mogućeg rješenja (prvostupanjska presuda Trgovačkog suda; traženje hitnog rješenja zbog najnovijeg skoka i slično), jave se bacači kostiju, pa kažu: a što s onima koji imaju kredite u eurima?

I onda ljudi s kreditima u eurima pomisle:  jest, fakat! mi nismo iskusili agoniju rasta tečaja, jer je euro vezan uz kunu,  ali i mi prolazimo kroz krizu, zašto bi njima bilo bolje nego nama, bolje da se nikome ne pomogne nego da se pomogne samo njima… Neka i nama krepa krava, samo neka susjedu krepaju dvije.

Bacači kostiju zadovoljno se povlače, dalje mediji nastavljaju njihov posao.

Onda se netko sjeti štediša kojima je novac otela Ljubljanska banka, ni njihova pravda nije zadovoljena. Odlično, još jedna podjela, podijeli što više, usitni i razmrvi, pa vladaj. Jedna gospođa, čija je životna ušteđevina ostala u Ljubljanskoj banci, kaže: Mi potječemo iz drugog doba, kad se ljudi nisu znali boriti za svoja prava, za razliku od ovih mladih, koji imaju kredite u švicarcima i koji se znaju boriti. Mi smo ti kojima treba pomoći!

(Gospođo, ja nisam mlada, ne znam se boriti i po tome nisam iznimka, puno nas je takvih među švicarcima. I mi, kao i vi ljubljanci, trebamo istu hitnu pomoć, ista ambulantna kola. Ako ne krenu zbog jednih, neće ni zbog drugih, shvatite to, draga gospođo! Preživjeti možemo samo tako da nas zajedno odvezu na intenzivnu.) (Loše napisano, patetično, popraviti!)

Bacači kostiju maštovito izvlače nove i nove kosti:  ljudima koji imaju kredit viši od milijun kuna ne treba pomoći, oni se samo prave da ne mogu plaćati; zamrzavanje tečaja privremeno je političko rješenje i nije rješenje; ako se krediti u francima konvertiraju u kune, to će se izravno odraziti na kredite u eurima; konverzija bi bila udar na devizne rezerve koji Hrvatska ne bi mogla podnijeti…

Dođe mi da dobroj, dragoj sirotoj banci dam stan, oprostim joj sve što sam joj do sada dala i nastavim otplaćivati kredit od nule, samo da zbog mene ne osiromaši. I da time pomognem dobroj, dragoj državi koja se brine o meni, koja me zakrilila od svih nedaća, pljački i otimačina. Ali, avaj, kako kaže moj prijatelj Grof,  nemam čime, već su mi sve uzeli. (Loše napisano, patetično, popraviti!)

Ima i nešto dobro u ovome, a to je povratak vjere u politiku. Doduše, ne u dobru politiku, nego u onu lošu, kalkulantsku: možda će se vlast upeti da u ovoj izbornoj godini stekne zagarantiranih 60000 x 4 glasova (računam, šezdeset tisuća švicaraca i prosječan broj članova njihovih obitelji plus možda pokoji rođak).

Sinoć slušam: istraživanja o sreći po državama kažu da sreća nekog naroda u velikoj mjeri ovisi o financijskoj stabilnosti. Vode sjeverna Europa i skandinavske zemlje („Ma daj molim te“, kaže moj prijatelj, „znaš li ti koliko oni piju? Normalno da su sretni!“ „Nije to. Među njima je i Švicarska“, kažem.) Što južnije, to tužnije: Hrvatska je oko pedesetog mjesta, Srbija oko stotoga, Bugarska oko stopedesetoga.

Najveće iznenađenje tog istraživanja su Island i Irska. Po snazi kojim ih  je udarila gospodarska kriza, trebali bi biti među najutučenijima, no oni su u vrhu sretnosti. Zašto? Zbog zajedništva! Istim istraživanjem ustanovljeno je da zajedničko rješavanje problema donosi rezultate i dovodi do osjećaja sklada i sreće.

I hormon sreće raste  u društvu, ne nasamo.

Kako bi bilo da se udruže i blokirani, i ovršeni, i prevareni; eurci, švicarci, ljubljanci, invalidi, veterani, OPG-i, mljekari?

Kako bi bilo da novinari budu glas zajedništva, a ne glas bacača kostiju. Jer dok narod glođe kosti, oni drugi žderu meso, brišu masne brade i zadovoljno trljaju ruke dok osluškuju zveket svojih dukata i talira. (Loše napisano, patetično, popraviti!)

Internetom ovih dana kruži članak koji teško optužuje ministricu Zlatar za nedolično ponašanje. Ništa tu ne bi bilo sporno, treba raskrinkavati one koji odlučuju o nama, ali taj članak bombastičnog naslova poziva se na video koji je navodni dokaz, a na videu se ne vidi ništa od navedenoga. Bila ministrica nedužna ili kriva, šteta je načinjena, a kost bačena. (Loše napisano, patetično, popraviti!)

Da sam ja urednik tom novinaru, bilo bi mu oduzeto bar trideset posto od plaće i bio bi upozoren da mu slična greška drugi put neće biti oproštena.

Čitam neki dan na naslovnici jednih novina: 22 tisuće kuna mjesečni honorar mentorima u Voiceu! Treba govoriti o honorarima, itekako, ali zar prije ičega, umjesto ičega? The Voice je nova emisija HRT-a. HRT je daleko od savršene televizije, ali je Voice odlična emisija, oni koji su gledali u drugim zemljama kažu da je najbolja od svih, rekla bih da izgleda svjetski da me bolje razumijete,  ali ne volim prazne riječi. I to bi trebalo biti na naslovnici,  svjetski dobra emisija na HTV-u! , zajedno s honorarom. Jer nije normalno ignorirati toliko obilje talenata okupljenih na jednom mjestu, nije pravedno ignorirati silan trud, znanje, pa i troškove. Nije pravedno, nije normalno, nije ni konstruktivno ni pozitivno. Nije dolično. To je samo još jedna kost, da narod ima što glodati, da duže šuti.

Kosti, kosti, kosti, sa svih strana kosti, zasipaju nas kostima, a ljudi to ne vide.

(A da sam ja sama sebi urednica, svu bih ovu patetiku očistila iz ovog teksta, pa bi bio puno bolji. Zašto je loš? Zato što više opisuje nego prikazuje, zato što se služi štakama, zagradama, podebljanim slovima. Zašto je dobar? Zato što može pomoći, makar koliko zrno pijeska u Sahari, da budemo kao Island i Irska.)

 

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik vremena, Moja reagiranja, O pisanju i označen sa , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

4 odgovora na Bacaju nam kosti da se gložimo

  1. Ligia Luckhurst napisao:

    Zasto se Hrvatska TV emisija zove The Voice? Zasto ne Glas?

    Sviđa mi se

  2. Odlično napisano. Pokvariti, da dospe u novine.

    Sviđa mi se

  3. LaBiLnA napisao:

    Slažem se sa Grofom, ne treba nikakva ispravka. Sve smo razumeli 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s