(Knjige koje ne pišem)

Moj zlatar Mjeda

 Radićeva više nije ista, pred zlatarnom Mjeda ovog ljeta neće sjediti zlatar Mjeda, umro je. Otkako sam se preselila u taj dio grada, kod njega sam kupovala sav nakit. Nije toga bilo puno, ali sam ga prilično gnjavila: izrezivala sam slovo iz novina da mi napravi isto takvo zlatno za dar jednoj bebi, tražila da mi okruglu pločicu načini od bijeloga i žutoga zlata, da se pretapaju jedno u drugo, za dar mojoj kćeri; napravio mi je privjesak tako sitan da se nije ni vidio, samo je pod svjetlom bljeskao mali cirkon, točno kako sam htjela… Uvijek je strpljivo slušao i trudio se udovoljiti, ne samo zato što nam je ta poslovna suradnja oboma bila neophodna – meni zbog njegovih umjerenih cijena, a njemu zbog toga što su mušterije rijetko zalazile – nego i zato što je bio pravi majstor zlatar koji je izrađivao nakit, a ne samo uvozio.

Voljela sam majstora Mjedu zato što me podsjećao na tatu, po bijeloj kosi, pomalo naherenom hodu, velikom nosu i kožnoj jakni, osobito po tome što je svako jutro u kafiću pokraj svoje radnje pio kavu i čitao novine s užitkom koji se mogao namirisati kao i njegov espresso. Voljela sam ga i zato što jedino na njegovoj radnji nikad nije osvanuo prijeteći žuto-crni natpis OTKUPLJUJEMO ZLATO.

Nomen est omen

Zlatar Mjeda prezivao se Mjeda a bio je zlatar.

Neku večer sam na televiziji gledala emisiju u kojoj je govorio bivši ovisnik, sada aktivan i koristan u borbi za liječenje i resocijalizaciju novih ovisnika. Preziva se Džanko. Da nije tužna priča, bilo bi smiješno.

A moj susjed džanki jučer me molio da mu napravim sendvič i da ga posavjetujem kako da postupi s Upraviteljem, koji mu je poslao opomenu zbog duga od četiri tisuće kuna. Poslije mi je na dar dao dva CD-a ProSiebena, najljepše klasične kompozicije, a napisao je i posvetu,  Vesni, sa zahvalnošću. Dobar, drag, pametan i zgodan dečko, preziva se Cvijetić i osjetljiv je kao maslačak.

Jednom davno o nekome sam to isto mislila, o dečku iz razreda, bio je nježan kao maslačak, ali se prezivao Bukovac.

Kako se usitnjava sreća

Davno je bilo kad sam išla u školu. Drago mi je što imam šezdeset godina jer napokon mogu nositi francusku kapu na onaj kičasti način koji lijepo stoji svakoj ženi, kao Prva dama, a ne kao Pokret otpora, kako moraš nositi kad si mlad, da ne budeš seljo beljo.

To me čini sretnom. Općenito, dolazim do zaključka da se sposobnost sretnosti povećava s godinama, jer umjesto čekanja velike Sreće, sreća se pojavljuje u malim srećicama. Sreća se usitnjava s godinama, možda čak po matematičkoj formuli  Sreća : (60 x 365) (Ovo je formula za 60 godina.) što više godina, to više malih srećica.

Mi i Europa

Utučena sam i u šoku: danas sam otkrila kako nas vide Nijemci. Gledala sam ARD-ov film, komediju  o vjenčanju Hrvata i Njemice i nisam vjerovala što vidim. Početak dobar: on je mladi arhitekt Hrvoje, radi u Berlinu i uspješan je, dobro zarađuje. Putuju u Hrvatsku, u Rovinj, na svadbu. A onda počinje uvredljiva, stupidna lakrdija: njegova majka ne smije znati da on s curom spava, jer se Hrvatice udaju nevine; u gradu se sve kupuje na tržnici, kao u Africi, a jedina prava trgovina s vjenčanicama nudi samo narodne nošnje, jer se Hrvatice u tome udaju; mladoženjini roditelji na tržnici usred Rovinja kupuju dva umiljata živa janjčića, koja će priklati za svadbu, od čega mladoj i njezinoj majci zamalo pozlije; kad se radnja zbiva u Hrvatskoj, u podlozi ide etno glazba, nalik srpskoj ili grčkoj, kolo; Hrvati uglavnom psuju, jedu i piju, stalno govore „živijo“ i nazdravljaju.

Pod dojmom sam tog filma. Ne čudi me što su nas tako dugo pripuštali u Uniju, čudi me što su nas uopće pustili, takve divljake.

Jedino nisu pogriješili po pitanju korupcije. Jedan Hrvat kaže: “Mi se prema zakonu odnosimo kao prema majci, poštujemo je, ali ne mora ona sve znati.”

Posebno je tužno što u filmu nastupaju, u malim epizodama, s jednom ili dvije rečenice, gotovo kao statisti, naši priznati glumci.

“Nije to nikakav problem”, kaže mm, “samo treba snimiti film u kojem svi Nijemci piju pivo, nose kratke hlače na tregere, jedu kobasice, u pivnicama pišaju po podu i jodlaju.”

“Da, ali otkud nam novac, tko bi uložio novac u taj film, kome bi ga prodao?” kažem ja.

Problem sa siromaštvom je što te svi mogu… a ti im ne možeš ništa.

Čistačica

Naša čistačica izgledala mi je nekako utučeno, pa sam je pitala kako je, a ona, kao da se probila brana, nije prestajala govoriti: „A moja gospođo, ne znam ni sama, svaki dan sve gore. Još tri su otišle, a mi ostale moramo stić sve napravit što nam kažu. Više nam ne govore što trebamo, nego što više ne trebamo čistit. A nas je stid, mi smo navikle da iza nas ostane čisto. Al šta ćeš, ne stigneš, ne možeš. A kad imamo dežurstva, evo ja ću u subotu dežurat, sedam sati, al mi neće platit, nego imam pravo ić ranije kući. A kako ću ranije, kad ni ovako ne stignem… ne znam više dokle će to tako…“

Prosjak kojemu dugujem

Napokon sam srela onoga dečka bez ruku. Jedva sam ga prepoznala, sitniji je i mršaviji nego prije. Dala sam mu deset kuna i rekla: „Gdje ste bili tako dugo, tražila sam vas, bila sam vam namijenila sto kuna kad dobijem povišicu.“

„Bio sam u bolnici“, kaže.

„A hoćete li biti ovih dana… na ovoj relaciji? Dugujem vam još devedeset kuna“, nasmijala sam se, kao da mu i uz smijeh to može biti zabavno.

„Hoću, bit ću.“

Odnijet ću mu u petak, kad dobijem plaću.

Stajao je blizu ulaza u Lutriju, što me podsjetilo da provjerim jesam li nešto dobila u subotnjem izvlačenju. Nula bodova: pogodila sam samo jedan broj, 37.

 Loto i knjige

A zašto igram Loto umjesto da pišem knjige?

Nije problem napisati knjigu. Nije veliki problem ni objaviti je. Ali je problem od toga živjeti. U Americi kad netko objavi knjigu, može od nje, kakva je da je, mirno živjeti bar dvije godine (iako je tamo sve skupo!) i još mu izdavač ponudi ugovor za buduću knjigu, uz dobru akontaciju, da mu netko ne preotme njegovog pisca i da pisac lagodno piše.

Kod nas, kad napišeš knjigu, tiska se u cijelih tisuću primjeraka, što je solidna tiraža. Autor dobije akontaciju u visini prosječne republičke plaće umanjenu za stotinjak primjeraka u naturi, jer se zna da ima puno prijatelja i rodbine koji očekuju besplatan primjerak. Oko dvjesto komada podijeli se novinarima, za reklamu i za kulturu. Pet-šest komada proda se knjižnicama diljem zemlje. Preostalih 697 knjiga pokušava se prodati po knjižarama. Ako se proda jedna mjesečno, to se smatra rasprodajom. Kad javnost izgubi svako zanimanje za knjigu,  ona stoji na skladištu sve do Interlibera. Na Interliberu izlože je u šatoru, zajedno s ostalim „sve po deset kuna“ knjigama.

Rezigniranom autoru, koji ne samo da više ne piše, nego više i ne posjećuje književne događaje, prijatelji jave da mu je knjiga na rasprodaji, pa on kupi još dvadesetak komada za sitan novac, jer uvijek ima još poneki prijatelj ili rođak koji je uvrijeđen što nije dobio svoj besplatan primjerak.

Čovjek koji je živio u Americi kaže mi kako je tamo pitanje osnovnog reda da svi autorovi prijatelji kupe knjigu, u znak podrške.

Zato igram Loto. A samo usput pišem. jer ću prije zaraditi na Lotu nego na knjigama.

Farahin peti rođendan

A ono što mi je obilježilo dan i što mi se najviše urezalo u pamćenje  jest priča o Farah Krvavac. Farah je oboljela od raka kad je imala trideset i pet godina. Liječila se i živjela u Americi. Statistike kažu da se izvuče četrnaest posto onih koji prežive pet godina, nadala se da će biti jedna od tih, ali se bolest ponovno vratila. A ona se vratila u Sarajevo. Na ulici je srela znanca koji je godinama nije vidio.„Šta uradi od onakve pi*čke!“ rekao je. Odlučila je liječiti se na svoj način. Odselila se na more, da bude dalje od sažaljenja i pitanja „kako si“, na koje se ne očekuje iskren odgovor. Ovih dana, 26 veljače, isteklo je pet godina otkako se bolest nije vratila, ona je proslavila svoj peti rođendan. (Do Farahine priče došla sam preko Negoslavinog bloga.)

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje (ne)pišem i označen sa , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

8 odgovora na (Knjige koje ne pišem)

  1. Ligia Luckhurst napisao:

    A ovdje kod nas u Britaniji nije lako izdati knjigu. Osim toga su monstruzno jefine za kupiti. Naravno, mozes reci da svaki majmun moze izdati knjigu preko Amazona. To je tocno, i svaki majmun to i cini. S rezultatom da ljudi I dalje kupuju knjige koje se reklamiraju (a izdane su kros velike kompanije). Malo koji pisac moze od izdate knjige zivjeti 2 godine: trebalo bi da dobije za nju minimum £50 000. Jebote. Tko dobije toliko… samo zvjezdurine. A izdati kako spade mozes samo ako te netko UVEDE. Stefica iz Rupcage doljnje ne bude nista izdala, kao ni kod tebe. Pa bus rekla da su kod vas Stefice nepismene, pa zato ne izdaju, dok su kod mene barem pismene. No nazalost Stefice iz Rupcage doljnje nisu ni u Britaniji pismene.

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Samo sam usporedila: lakše je knjigu izdati nego na njoj zaraditi. Vjerujem da ni kod vas nije bolje, a i ovo u Americi odnosi se na potencijalne hitove, ali veće su šanse, veće su šanse, nije kao kod nas

      Sviđa mi se

  2. Sanjin napisao:

    E pa drago mi je da si ponovno zablogirala 🙂
    Moram priznati da ovdje (u Trieru u Njemačkoj) nisam ni u jednom trenu osjetio da nas doživljavaju kao divljake – ako pitaju (tu je brdo stranaca, pa im je normalno) najčešće navedu lokaciju gdje su bili na moru 🙂 A film… film je jednostavno loš kad igra na kartu jeftinih stereotipa i svakako ga ne bih uzeo kao neku referencu njihove percepcije nas ovdje. Svakako da nas neki i tako doživljavaju, ali uvijek i svugdje ima ljudi koji će druge gledati kroz prizmu stereotipa i generalizacije.
    A to što kažeš da nije problem napisati knjigu, samo govori o tome da ti jesi spisateljica. Jer napisati knjigu (pogotovo dobru!) nije nimalo lako. A u Americi se izda toliko toga da mislim da je postotak onih koji od knjige mogu živjeti dvije godine iznimno malen. Ali možda da kreneš pisati odmah na engleskom…

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      ahmm. nisam baš zablogirala, ali ne želčim zaboraviti kako se postavlja tekst.
      stereotipi – otkud takav stereotip, film je loš, istina, ali je iz 2014., a nevine djevojke koje su se uzdavale u narodnim nošnjama živjele su oko tisuću osamsto i neke. Drago mi je da u stvarnosti nije tako, bar po tvom iskustvu. A o piscima u Americi – pa jednostavno, veći su honorari za knjige, kao i za sve. nema veze, vidiš da ionako igram Loto 🙂 (Hvala ti na poticanju.)

      Sviđa mi se

    • Sanjin napisao:

      Neka, neka, čak i ako je na kapaljku, dobro je 🙂
      A prvi put sam zaboravio napisati da mi je uvijek zanimljivo kad pišeš ovako u crticama (koje se očigledno nakupljaju vremenom) – dobije se zanimljiv kolaž misli 🙂
      Da, zapravo je baš čudno to s filmom, puno je tu nekih nama suludih elemenata (djevice, narodne nošnje…) – možda namjerna subverzija? Ali čemu?

      Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      to je jeftina produkcija, konfekcija, štancaju slične priče samo ih smještaju u razne zemlje, Malezija, Grčka, Turska, Indija… Sad znam koliko se može vjerovati toj “pitoresknoj” podlozi, sigurno ih karikiraju kao i nas.
      (I opet hvala na pohvalama, nezasluženima.)

      Sviđa mi se

  3. Smejem se “Nijemcima koji piju pivo, nose kratke hlače na tregere, jedu kobasice, u pivnicama pišaju po podu”. O Austijancima da ne govorim.

    Ostale teme poput prosjaka, izdavaštva, teškog života pisaca, bolesti i smrti, zapravo nemaju smisla, ako već počinješ sa “usitnjavanjem”. Usitni i njih i baš se nešto pitam gde nađoše baš Rovinj, kreteni?

    Liked by 1 person

  4. Negoslava napisao:

    Hej, draga, ne moraš više da me tako stidljivo pominješ, mislim da više nema ljubomornih na “moje otkriće”, jednostavno si postala “naša”. O Farah ću drugi put, ima tu mnogo toga za pričati, a sada bih da se ovim mojim tek opečenim prstima okušam u kukanju poruke vezane za izdavaštvo- znaš li da su kod nas mnogi čuveni pisci izdavali knjige u nekolko desetina primeraka, pa ih doštampavali tek kad su dobijali neke negrade koje su garancija prodaje ili bar malo veće prodaje.
    Od knjiga se niko nije obogatio, neko mi skoro reče, ali da je bar da te ne koštaju- ako ti je za utehu, mislim…

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s