Digni glavu!

Batine

„U zadnjih trideset dana svašta se događalo“, počeo je moj mladi odvjetnik, koji me, zajedno sa svojom partnericom, zastupa u sporu protiv banke. „Je li vam Snježana poslala odgovor banke na našu tužbu?“

„Koja Snježana?“

„Naša tajnica.“

Odmahujem glavom.

„A naš odgovor?“

Opet odmahujem, ali ništa ne kažem, samo mislim: pa tu se koješta zbivalo, a ja pojma nemam!

„Doobro… ja ću vam to kopirati… Zajedno sa zapisnikom s jučerašnje rasprave. Sutkinja je, znate, sklona, složiti se s tužbenim zahtjevom, ali ako Vrhovni sud donese odluku u korist banaka, i ona će korigirati svoj stav…“

Jesam li dobro razumjela? „Korigirat će stav!?“

On potvrdno kimne. „Taaaako je. To ćemo znati za tridesetak danas, bar sudeći prema najavama do tada bi Vrhovni sud trebao donijeti presudu.“

„Zar uopće postoji mogućnost da se presudi u korist banaka, nakon svega?“

„Naravno“, stručno mi objašnjava. „U teoriji je sve moguće, sve su strane podnijele zahtjev za reviziju. (Nije rekao reviziju, nego neku sličnu riječ, koju nisam zapamtila.) „E da, i još nešto, kolega koji zastupa banku voljan je s nama ići u pregovore ako Vrhovni sud presudi u korist tužitelja, Udruge Potrošač…“

Sliježem ramenima, čudim se zašto pokušava zvučati slavodobitno, čak i meni laiku jasno je da pregovara onaj koji gubi. „A što je s privremenom mjerom“, pitam. „Bez toga, bit ćemo u ovrsi u šestom, najkasnije sedmom mjesecu, a onda više nema izlaza.“

„E vidite, sutkinja će tu odluku donijeti nakon presude Vrhovnog suda… ali, opet, ako presuda bude u korist banaka…“

„Neće odobriti privremenu mjeru ako presuda bude u korist banaka!?“ Vjerojatno imam zaprepašten, ili možda zgađen izraz lica, pa on brzo kaže:

„Znate, morate znati da ste vi jedini koji u šest mjeseci imate dva spora, drugi još nemaju nijedan.“

On ne zna da ja znam da su mene progurali zbog velikog honorara koji će dobiti ako dobiju spor, on misli da sam idijot. Možda sam  ono ranije samo umišljala da je moj izraz lica zaprepašten ili zgađen, možda je  bio samo glup.

„Dva spora? Zar je bio još neki prije ovoga jučer?“

„Ne, mislim na ovaj koji je zakazan za srpanj…  Ali, ima još nešto“, kaže.

Slušam ga šutke, vidim sebe izvana:  ramena obješena, lice obješeno, sva sam obješena.

„Mi kao ekološki svjestan odvjetnički ured…“

Početak me nagna da dignem glavu s novom nadom.

„Znate, sutkinja traži isprint one presude Trgovačkog suda, to je nekih stopedeset stranica, zajedno sa…“

Ne kopčam, ne povezujem, ali se i dalje nadam čudu.

A on  kaže: „ Jel biste možda vi to mogli isprintati na poslu?“

Slušam i ne vjerujem, povezujem:  oni su ekološki svjesni, pa ne troše papir?! Piše li ovo Gogolj ili se zbilja događa? Tako govori odvjetnik čiji  me svaki podnesak koji napiše u moje ime košta tisuću kuna plus pedeve, i to nije puna cijena, puna cijena je pet tisuća, što će naplatiti  ako dobije spor, zajedno s onih deset posto od ukupnog odštetnog zahtjeva. I štoviše, to je fer nagodba, jer drugima, onima s manjim iznosima, naplaćuju petnaest posto!

„Meni je to zbilja jadno“, kažem ne znajući da izgovaram na glas sve dok on začuđeno ne digne glavu. „Da se šuljam i skrivam na poslu i printam stopedeset stranica neke presude…“

„Dobro, dobro, ništa, zaboravite….“

Probudio je stršljena u meni, pa nastavljam: „Isprintajte, ja ću vam platiti koliko košta!” Kažem ja, bàja. “A što se tiče privremene mjere…  Znate li zašto meni treba sat vremena da dođem do vas? Zato što mi je luksuz dati dvadseset kuna za tramvaj. A zašto vam ne odgovaram na poziv nego vam pišem mejlove? Zato što nemam kuna na mobu.  Kad sam zadnji put bila na kavi? Ne znam…“

On me gleda s nestrpljivim izrazom „znam, znam“.

„Ja vam to ne govorim zato da vas dirnem“, kažem, „nego da i to navedete kao razloge za privremenu mjeru…“

On se sav ozari: „Da, mi smo to i opisali u zahtjevu, taj vaš potpuni pad!“

***

Vraćam se na posao s bubnjevima u glavi kao u onoj reklami za tablete protiv bolova.

Na poslu, čak se i asistentica ustobočila, svatko ponekad poželi demonstrirati moć, a ona se uklopila u čopor, pa može.

„Na poslu, najkraće rečeno, ne isplati se raditi, jer ako radiš, ne stigneš graditi svoju važnost“, pričam svojoj šiatsu. „Znam samo jednoga koji je postao važan jer je stvarno veliki stručnjak.“  Opisujem joj ljude sa sjajnim karijerama: Čovjekolika Moljčeva Gusjenica, Bedinerica,  Muha Usrača Ona Zelena, Milostiva Matica, Trut, Trutica, Smrt, Kobasica…

„Nemojte tako“, kori me moja mudra terapeutkinja. „Tako im samo jačate negativnu moć koju imaju.“

„Ali pa ionako je imaju!“

„Točno. I vi tu ne možete ništa. Vi trebate sebe osloboditi, da je nemaju nad vama!“

***

A na kraju dana, samoubojstvo hranom, neprekidno jedenje od  devet do ponoći.

„Zašto to?“ pita me zabrinuto mm.

„Ne mogu više“, kažem, „batine sa svih strana. Kud god idem, batine.“

Ne zna što bi rekao, ne može me utješiti, ne može reći:

Digni glavu, Vesna!