Prosvjed

 Zagreb nije maturirao

Bio je prosvjed.  Putem do Trga dr. Franje Tuđmana bilo je mnoštvo policijskih vozila i policajaca specijalaca, postavili su ih na svaku poprečnu ulicu uz Ilicu. Samo na početku Dubravkinog  puta bilo je šest policijskih kombija, a policajaca toliko da ih nisam stigla prebrojati u prolazu. Iznad glava, zrakom su brujali glasovi iz njihovih radio-telefona cijelim putem do parka u kojemu su se prosvjednici okupljali. Država se očito dobro pripremila, boji se prosvjeda, dobar znak.

Na trgu ni oko podneva još  nije bilo puno ljudi.  Kako sam uz koju skupinu prolazila, čula sam razne dijalekte i jezike: slavonski, dalmatinski, srpski, bosanski. Zagrebačkog govora bilo je najmanje. Da nije bilo autobusa iz drugih gradova i zemalja, prosvjed bi bio žalostan i smiješan. Država se uzalud bojala. Zagreb još nije zreo.

Jedan kontejneraš odmahivao je glavom i vrtio rukama kao da kaže: eh, budale jedne, zašto gubite vrijeme na gluposti, pa se zagnjurio u kontejner, zadovoljan što ima pametnijeg posla. E, pa tamo mu je i mjesto.

Jedan mladić  također je iskoristio priliku da obavi posao: obilazio je okupljene i prosio, kunu-dvije. Doduše, prilazio je uglavnom ženama.

Jedan je propovijedao: „Znate li kako možete promijeniti svijet? Ne znate? Tako što ćete promijeniti  sebe! A kako ćete promijeniti sebe? Samo ljubav, draga gospođo, lj-u-b-a-v! Maknula sam se korak od njega, a on je nastavio: „A znate kakva ljubav? Ljubav prema svim bićima. A ne da jedete malu svinjicu ili malu ovcu… „ Pokazuje na Bobu: „Što da ja pojedem vašeg psa? Eto vidite, a on je isto što i janje. Nemojte jesti meso, jedete njihovu patnju!“

„Hitler je bio vegetarijanac“, kažem mu zlurado, pa on nezadovoljan ode sljedećoj.

Srela sam prijatelja koji nema kredit u švicarcima, ali je u Živom zidu. Kaže: „Ovo je sramota, da je došlo tako malo ljudi. Ljudi bi se trebali pridružiti čim vide neki prosvjed. Čim su ljudi na ulici, znači da im je došlo do grla i da su u pravu. Neće nam biti bolje dokle god se ne udružimo, dokle god ima ovoliko nezainteresiranih”, pokazuje ne nezainteresirane prolaznike.

Jedan od govornika, predstavnik bosanske udruge izlihvarenih,  rekao je:  „Dođe mi da ostanem i borim se s vama.“ To je malo diglo temperaturu među okupljenima, ali je nakon njega slijedio netko s političkim govorom,  pa je napetost splasnula.

Promet Ilicom bio je zatvoren. Prolaznici i šetači  nas u povorci gledali su sažalno, ali su nastavili svojim putem.  Neki su možda bili i ljuti što zbog prosvjeda moraju pješačiti.  U koloni sam upoznala gospođu Desanku iz Novog  Sada, umirovljenicu. Stigla je organiziranim prijevozom. Optimistična je, kaže da njihova udruga  ima popis odvjetnika koji su se specijalizirali za ove slučajeve i dobivaju sporove. Kaže da im udruga dobro radi. A o našim Ustavnim zakonima mislimo jednako.

Ja sam cijelo vrijeme plakala, ali sam imala sunčane naočale, pa se nije vidjelo.

Navečer sam gledala sve Dnevnike. Izgledalo je kao da je bila okupljena masa ljudi. Možda ja nisam u pravu, možda je prosvjed uspio.