Šefovima onih genijalaca koji šalju nepotrebne opomene

Zatvoreno pismo

Banka uvijek šalje anonimna pisma, nikad nije potpisana nijedna osoba, samo institucija. Pretpostavljam da je to zato da čovjek ne zna koga treba upucati.

Iz banke po drugi put dobivam anonimnu opomenu:

Poštovani,

Uvidom u našu bazu podataka utvrdili smo da vam je istekla polica osiguranja od osnovnih opasnosti za nekretninu na adresi… Ako ste u međuvremenu dostavili traženu policu, molimo Vas da zanemarite ovu obavijest.

                                                               HYPO-ALPE-ADRIA-BANK d.d.

U ljutini, odmah pišem mejl svojoj osobnoj bankarki. Ona nema običaj odgovarati na mejlove, pa u cc stavljam i njezinu kolegicu.

Poštovane,

ovi vaši me opet proganjaju, po drugi put, da nisam platila policu osiguranja. Nije mi dosta moje muke, nego me još i time maltretiraju! Ponovno šaljem potvrdu da je polica plaćena, šaljem na vas, jer pisma dobivam od nekih anonimnih službi, pa molim da im proslijedite. I lijepo ih zamolite da ne budu šlampavi s ljudima koji su ionako na rubu da uzmu mitraljez i sve vas tamo postrijeljaju.

Molim da mi potvrdite da ste dobili ovaj mejl.

Pozdrav,

Vesna

 „Mama, nećeš valjda to poslati!“ klikne moja Elementarna, a ja brzo kliknem send.

Ponovno čitam opomenu i ponovno se razgnjevim na rečenicu „ako ste u međuvremenu dostavili…“ Vidim da se nisam dovoljno iskalila, pa pišem i obično pismo, koje šaljem poštom, adresirano na:

 Hypo Banka

Šefovima onih genijalaca koji šalju nepotrebne opomene i još su za to plaćeni

Sjedište Zagreb

Slavonska av 6

 

Gospodo,

policu zbog koje me opominjete nisam dostavila „u međuvremenu“, nego prije točno 11 mjeseci i 7 dana, i to prije prvog “međuvremena“ u kojemu ste me već jednom opomenuli zbog iste police. Sad vam istu policu dostavljam treći put. I to na rubu živaca i strpljenja i razuma, na rubu svega što ima rub. Ne igrajte se  mnome, s tog ruba čovjek može počiniti svakakve gluposti. 

Ne igrajte se ljudima.

 Pitam se jeste li zaista toliko nesposobni ili to radite namjerno, da što prije iscrpite protivnika i natjerate ga na predaju?

Uvidom u svoju bazu sigurno možete ustanoviti da  vam mi još uvijek ništa ne dugujemo, još nismo kasnili ni sa jednom ratom, Propišali smo krv da to izdržimo. Ali vama to nije dovoljno, vi protiv nas valjda vodite i psihološki rat, a ne samo financijski:  tek što smo podnijeli tužbu protiv vas, već ste nam poslali i procjenitelja, kao lešinari koji kruže oko polužive žrtve.

Procjenitelj je snimao i snimao, aparat je škljocao. Najviše se koncentrirao na pločice i druge podne i zidne „obloge“. Pitala sam ga zašto.

„Zato što ljudi znaju počupati sve iz stana, pločice, struju, parkete, prije nego što…“

Prije nego što što, gospodo? Vi već znate nešto što mi ne znamo? Lešinari njuše žrtvu?

Iako u afektu, pazim što pišem, da me ne možete tužiti, jer sam na sudu vidjela što ste sve u stanju izmisliti da se obranite i zatajiti da nas okrivite. Mislim da je čak i vašeg odvjetnika bilo stid, negdje tamo, u dubini duše.

Stoga na kraju samo molim da pazite kako se prema meni odnosite, jer ne odgovaram za posljedice, branit ću se neuračunljivošću. 

Bilo je glupo i beskorisno poslati to pismo, znam. Boli banku briga što Vesna priča, jer živimo u zemlji koja poslušno služi svima samo ne svom svom narodu, kome bi jedinome trebala služiti