Čekanje. Laganje i ulagivanje. Sadašnjičar. Žena s klikerima.

Čekanje

Žao mi je, isprika svima onima koji čitaju što pišem na ovom blogu, moje pisanje je zakazalo. U stvari, jedva da i postojim osim kao zadužena u francima, ja sam ljudska vrsta zvana homo creditus in debitoris modo perpetuo (nadam se da ovaj moj pidgeon latinski neće pročitati prof. Marević).

Tek sam počela, a već sam dosadna, čime dokazujem ono što tek želim reći:  svedena na svoj nepravedni dug, od najave i objave spasonosnog zakona nisam sposobna ni za što osim za čekanje, čekanje, čekanje… Ne čitam, ne pišem, ne mislim, jedva i dišem, samo čekam.

Laganje

Pa kad čujem predstavnika bankara kako kaže da je najavljeni zakon socijalno neosjetljiv, te da će pomoći onima koji su imućni, a ne siromašnima, ja se pitam kako netko može izgovoriti takvu laž, bezočnu i okrutnu, pa ostati živ? Kakav je ovo svijet u kojemu se živi na lažima? Da i ne spominjem da je zloglasni predstavnik fenerator (lat.) – onaj kojemu želim samo da do kraja života stražnjicu briše novinskim papirom –  namjerno zaboravio kategoriju  osiromašenih njegovim socijalno osjetljivim kreditom.

To u stvari nije neko otkriće, to da ljudsko društvo počiva na lažima. Imao je pravo Nietzsche: kad bi ljudi govorili istinu, međusobno bi se istrijebili. Zato povijest pamti samo pojedince koji su bili dovoljno glupi da govore istinu i koji su bili ili proglašeni ludima ili pogubljeni. Istinu smiju govoriti samo dvorske lude, ako pri tome zabavljaju kralja: pisci, pjesnici, pjevači, glumci.

Istina je posebno neprihvatljiva u radnoj sredini. Pogubna. Kolektiv razotkriven istinom krvožedno se bori da zatre onoga tko ju je rekao, da ga izvrgne ruglu, ukalja blatom sramote, oblijepi perjem nebuloznih izmišljotina, pa odstrani. Ne bunim se, prihvaćam posljedice onoga što sam svjesno učinila, znala sam što ću izazvati, jedino sam se pitala kako ću završiti: na lomači ili kao dvorska luda. Ispalo je kombinirano: ludi pisac na lomači.

Ulagivanje

I motrim kako su se sitne ribice požurile odmaknuti što dalje od mene i sjatile uz krupne. Ulaguju se. Usiljeno se smiju obijesnim šalama prežderanih predatora, sretne štu su i ovaj put izbjegle da im budu večera, i to zahvaljujući dobrovoljnom mamcu koji je bio dovoljno glup da na sebe skrene apetite proždrljivaca.  Male ribice trude se da doznaju datume rođendana velikih riba kako bi im ushićeno čestitale i zborno klikću „nazdravlje“ kad velika riba kihne, hvale njihove izmišljene sposobnosti, rade umjesto njih. Mirne su i sigurne, jer su, ujedinjene zajedničkim neprijateljem, makar privremeno postale dio  glavnog jata.  Poneka od njih poskrivećki, u nekom mračnom kutku, potapše mamca po ramenu, u znak tajne podrške.

U ljudskoj zajednici, za razliku od mušketirske, preživljava se samo po principu svi na jednoga.

Tako to funkcionira.  Laganje i ulagivanje – isti korijen riječi, isto načelo ljudske zajednice.

Sadašnjičar

Kako nisam hrabra, nije mi lako izdržati – dobro kažu, istina boli, samo su pogriješili smjer –  ali me održavaju budući pomaci. Jednom se nešto mora promijeniti.

Ne kajem se. Ponovila bih opet isto, i ponovit ću. Zašto? Ne bavim se politikom, ne otkrivam poslovne tajne, zanimaju me samo ljudski karakteri, oni su neiscrpna tema, temelj svega. Sve je u karakterima.  Nisam mudra kao slavni Prokopije koji je uz službenu pisao i tajnu povijest, u kojoj je napisao sve što je u službenoj povijesti prešutio. Ja  nisam povjesničar, ja sam sadašnjičar: ako se makar jedna sitnica popravi zbog mog pisanja, ako i jedna mala ribica postane hrabra, ako se i jedna jedinka  podređene većine zbog mog primjera odvaži reći istinu, bit ću zadovoljna.

Žena s klikerima

Kad sam kod istine, otkrila sam i da je žena s mudima u stvari žena s klikerima. Ali dobro, nije važno kakve su mi kuglice pomogle. Prihvaćam i kuglice Lota :-).

Posveta:

Ovaj člančić posvećujem sitnim ribicama. Ne bojte se, ribice. Budite svoje. Držte se. A ako zaista želite postati velike, jedite manje od sebe, gric, gric, gric, i prisvajajte ono što vam ne pripada, od toga se raste.  Sve velike ribetine najprije su bile male. I ne morate me tajno tapšati, izdržat ću ja to. Bit će mi drago kad me potapšete javno.

 

 

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena i označen sa , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

6 odgovora na Čekanje. Laganje i ulagivanje. Sadašnjičar. Žena s klikerima.

  1. Negoslava napisao:

    Moje tapšanje u ovom slučaju ništa ti neće vredeti, ali da se prijavim.
    Ogroman aplauz za ženu-heroja-zaduženu u francima- koja će se izboriti za svoja prava i protiv lopova!

    Sviđa mi se

  2. spogutz napisao:

    Velika istina, nažalost univerzalno primjenjiva: “U ljudskoj zajednici, za razliku od mušketirske, preživljava se samo po principu svi na jednoga. Poneka od njih poskrivećki, u nekom mračnom kutku, potapše mamca po ramenu, u znak tajne podrške.”

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s