Izlog

Izlog  ili Dokon pop jariće krsti

Ima stvari o kojima bih pisala, a ne smijem (sistematizacija, izbori) i onih o kojima bih pisala, a ne mogu (osobno, konverzija). Ima i onoga što bih trebala pisati, a ne da mi se (molbe, žalbe). A piše mi se. Pa ću, umjesto svega važnijega, pisati o izlogu koji me nervira otkako sam ga prvi put vidjela, Marina Rinaldi na Praškoj. U tom izlogu visokih cijena lutke su napadno ružno odjevene, tako napadno da zastaneš zbog ružnoće: čizme do koljena sa širokom sarom na usku suknju do ispod koljena i s pernatom jaknom do bedra; kabaste crne lakaste cipele s gumenim potplatom na tanke hlače uskih nogavica na jednoj lutki, a na drugoj iste cipele s mliječno bijelim čarapama i s haljinom na geometrijske šare.  To s jednakim cipelama očito je zadana stilska odrednica. Jedno jutro izlog je osvanuo pun crnih tenisica s bijelim vezicama. Sve lutke u izlogu imale su takve tenisice, uz različite odjevne kombinacije. Na primjer: tenisice, crne guste čarape, fina crna haljina  s uskom suknjom do koljena i na sve debeli kardigan s krupnim sivo-crnim uzorkom. Jedne zime moja prijateljica iz Sarajeva i ja otišle smo posjetiti prijateljicu u Podgoricu. Ta prijateljica iz Podgorice prilična je šminkerica (Sarajka do rata),  a ni ja nisam nesvjesna onoga što stavljam na sebe, pa smo nas dvije trebale onoj trećoj, čiji ukus baš nije siguran, izabrati nešto odjeće za vrijeme tog druženja, tradicionalnoga otkako je rat završio, ali prvoga u Podgorici. Podgorica me iznenadila kombinacijom modernog staklenog i sjajnog cityja i otužne, puste periferije, koja izgleda kao set za snimanje filma o nekom siromašnom dijelu svijeta, bilo kojem, svi postaju slični.  A u cityju, trgovine kao i u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Pragu, Cannesu i Parizu, za druge gradove ne znam, nisam ih vidjela u ovom stoljeću, ali vjerujem da i svi ostali izgledaju slično. I bogati, kao i siromašni dijelovi svijeta, izgledaju svugdje jednako, globalizirano. I, naša prijateljica Podgoričanka predloži da odemo do Marine Rinaldi. Ja kažem neee, oni imaju grozne stvari, ona kaže otkud ti to, baš imaju lijepu robu, ma ti si luda, ma nisam ja, ti si luda. Ajmo uć, kaže treća. Odemo i ja se iznenadim: lijep izlog, lijepa trgovina, puno lijepih stvari. Jedino zajedničko sa zagrebačkim dućanom su visoke cijene. Otkad sam se vratila iz Podgorice, ima tome dvije godine, svaki dan poželim ući u trgovinu na Praškoj i pitati: Ma recite mi, molim vas, tko ovdje bira odjeću i uređuje izlog? Možda će neka mlada pomoćnica sramežljivo pokazati na svoju šeficu, ono što se nekad zvalo poslovođa, pa će poslovođa uobraženo pitati: Daaaa, što vas zanima? Uobraženo, jer su ograničeni ljudi koji su na dobrom položaju obično uobraženi, a ona mora biti ograničena ako  od izloga tako nepogrešivo radi ruglo. Jer lako je od robnog magazina napraviti ružan izlog, ali od skupe i fine odjeće? Za to se treba potruditi. A ja bih joj rekla: Gospođo, vi ste zaslužili zatvorsku kaznu i otkaz, te doživotnu zabranu bilo kakvog posla koji ima ikakve veze s dobrim ukusom, jer ste Zagreb uvjerili kako je Marina Rinaldi bezvezna marka i bezvezna trgovina u kojoj mogu kupovati samo bogataši bez ukusa! I slijepac bi bolje kombinirao! Ona će me gledati ne shvaćajući o čemu govorim, a mlada pomoćnica u pozadini zasmijuljit će se što je napokon netko probio rupicu na njihovoj utvrdi koja godinama odolijeva promjenama. A ono prijateljstvo nije preživjelo. Ne zbog izloga.