Tko se hvali…

Novinar Igor Vikić napisao je tako dobru recenziju Crne vreće  (Best Book, prilog časopisa Express) da sam poželjela knjigu iznova napisati, da bude što sličnija njegovom čitanju. Hvalim se tim tekstom gdje stignem, iako znam da kad se hvališ priznaješ slabost. Priznajem slabost. Ne poznajem autora, našla sam ga na Fejsu i poslala mu poruku.

Prenosim cijeli tekst, sa svakim zarezom, za sebe i za vas koji niste mislili pročitati moj trećijenac.

Knjiga mjeseca

Crna vreća, Vesna Ćuro-Tomić, 24 sata

Igor Vikić: Romantici koji su pobijedili svijet

Sve se svodi na to da čovjek pobijedi strah od siromaštva, da nije puka igračka na milost i nemilost društva u kojem divljaju banke, korumpirane političke elite i kriminalci, vezani na interese bilo banaka, bilo politike. Crna vreća je psihološki triler kojem je u podlozi gorka sudbina Brune, spisateljice krimića i novinarke, izgubljene u kreditu sa zamkom devizne klauzule. Vesna Ćuro-Tomić uspjela je napisati roman koji je zabavan, lak za čitanje unatoč kompleksnoj radnji,  a nerijetko i ispresijecan inteligentnim humorom. Bilo da je riječ o starom romantičnom bankaru veseljaku koji Brunu i supruga uvijek dočekuje novim, crnohumornim, izrazito lošim, a opet alanfordovskim vicevima, ili kad Brunina kolegica dobije otkaz pa svojega šefa pred svima u redakciji raskrinka da su onih 200 kuna za koje je, kad ga je pitala, rekao da su njegovi, a u stvari je bio njezin novac.

Ronio suze izgubljen u očaju svoje opsesije

Crna vreća je roman o oslobađanju ljudi koji su davno zaboravili kako je to živjeti bez osjećaja da su robovi. Stoga je i citiranje Marka Twaina na kraju romana apsolutno logično, ako se zna da je dotični američki humorist, možda i najbolji koji je ikad živio, patio od teškog psihološkog problema, prave pravcate fobije. Twain je, naime, cijeli život umirao od paralizirajućeg straha da će umrijeti u siromaštvu. Mnoštvo puta je o tome razgovarao sa svojim prijateljima, navodno je nerijetko čak ronio suze izgubljen u očaju svoje opsesije. Twain nipošto nije bio slabić. Protiv svoje slabosti se borio iz petnih žila. Pisao je da je najbolje i jedino oružje od straha od siromaštva smijeh, „pred čijim naletom ništa ne može odoljeti“. I tako je i živio. Pisao je britko, ludo duhovito, pronicljivo kao malo tko prije i poslije njega, da bi na kraju došao do ostvarenja svojega sna – umro je bogat. Na Twainovu nesreću, nije to bila  nikakva osobna pobjeda, jer je dotad tijekom života nebrojeno puta umirao i umro u siromaštvu u svojim mislima i napadajima panike.

Priča koja se zapliće oko pola milijuna eura

Njegova životna pobjeda sažeta je u stvari u Twainovu citatu koji zaključuje roman Vesne Ćuro-Tomić: „Razlika između stvarnosti i fikcije je u tome što fikcija mora biti uvjerljiva. A stvarnost ne mora.“ I to je spisateljica Crne vreće primjenjivala na svakoj stranici svog romana, od prve do posljednje. Priča koja se zapliće oko pola milijuna eura koje su narkodileri u bijegu pred policijom bacili pravo Bruni pred noge, što je fikcionalno taman toliko da o tome razmišlja mnogo žrtava kredita u švicarcima, istodobno se raspliće kroz život zgodne plavuše u dobi od 35 godina, u najboljim godinama svojega života, kojoj prijeti da apsolutno ostari prije vremena, da umre kao slobodno, dostojanstveno ljudsko biće desetljećima prije svoje biološke smrti.

Triler o oslobođenju ljudi koji su davno zaboravili kako je to živjeti bez osjećaja da su robovi

Strah od pada u beskućništvo u jednom trenutku postaje toliko nepodnošljiv da se Bruna počinje braniti od psihičkog raspada tako što se hvata za kraj kalendara Maja, 21. prosinca 2012. Računa da za taj prokleti kredit ima otplatni plan do trenutka mitskog kraja svijeta. U konačnici ispada da je čovjeku čak i lakše prihvatiti smak svijeta, u kojoj god od apokaliptičnih varijanti, nego svoj definitivan materijalni pad, koji praktično znači i društveni pad, gubitak posljednjih živih preostalih mrvica jezivo devastiranog ega zbog osjećaja lišenosti slobode i osjećaja ikakve osobne vrijednosti kao ljudskog bića.  Brunin suprug Nikola posebno je uništen čovjek. On je ogorčeni pripadnik srednje klase u nestanku, bljuje mu se od svijeta u kojem nema mjesta za njega kakav jest, čestitog, obrazovanoga građanina, samo zato što nije u stanju laktariti se i plivati s piranama. On osjeća da mu svake minute svakog dana život i taj prokleti svijet u kojem ga živi, čine nemjerljivu nepravdu. Pa kad dođe na razgovor k svojemu bankaru, veseljaku, nesposoban je zdravo reagirati kad mu ispriča vic o policajcu koji pendreči dvoje ucviljenih žrtava kredita jer su, sram ih bilo, pričom o svojoj gorkoj sudbini rasplakali predsjednicu.

Roman Vesne Ćuro-Tomić po vrsti zapleta klasični je krimić. No uz sve ostalo to je puno šira priča od krimića. Ispostavi se da je narkodiler Lovac, koji proganja Brunu, koji slovi kao briljantan stručnjak prema kriterijima svoje profesije, inteligentan je, brz, pouzdan, oštrouman, sposoban se othrvati svim osobnim slabostima koje bi ga omele u ostvarenju zadatka, u stvari još jedan nepopravljivi romantik.

Njeno uzdržavanje postalo je jezivo skupo

Na neki način i on je žrtva svoje životne priče, jer je u kriminal ušao kako bi zaštitio brata koji je bio dovoljno blesav da bi se zadužio kod kamatara za krajnje besmislene financijske potrebe. A onda je, kad se već dokazao kao neslomljiv u svom poslu i nedostižna moralna vertikala po kodeksima mafijaškog miljea, ostao zabetoniran time što su on i brat morali nastaviti brinuti se o smrtno bolesnoj majci, nepokretnoj, također lišenoj svakog životnog dostojanstva. Drugim riječima, njeno uzdržavanje je postalo jezivo skupo, a Lovac je bolje od svih znao kako namlatiti hrpe novca i ostati živ. Istodobno je uspio ostati čovjek, nije zaboravio da se mnoge stvari u životu ne moraju postići brutalnim nasiljem. On je u priči romantični junak s pogrešne strane zakona, a opet onaj koji stiže na vrijeme spasiti koga već, pa tako i Brunu, te tijekom romana počinje bivati jasna platonska ljubav između dvoje okorjelih profesionalaca, novinarke i narkodilera.

George Orwell je u svojoj knjizi Nitko i ništa u Parizu i Londonu napisao da su siromašni u pravilu najtvrđi materijalisti, naravno, pritom nije moralizirao. Bila je riječ o njegovu istraživačkom djelu za koje je 1928. otišao živjeti u Pariz, kao radnik na jednoj od najnižih društvenih razina.

 Čovjek propada kad se mora boriti za hranu

Pritom se i teško razbolio, skoro da je umro od gladi, a istraživanje je nastavio na ulicama Londona doslovno kao beskućnik. U djelu koje je napisao, s nevjerojatno živim opisima siromaštva, zaključio je da je potpuno normalno da čovjek propada na svakoj razini u situaciji u kojoj se mora boriti i dovijati kako bi imao makar što jesti, i da čovjeku prvo strada samopoštovanje.

Ova zemlja od ljudi stvara lopove i ubojice

Strah od siromaštva, koliko god u psihologiji postojao i kao kategorija kliničke fobije, stoga je savršeno očekivan u društvu u kojem postoje mladi bankarski kiborzi, besprijekorno uvježbani na eksplozije gnjeva i očaja, kao kad Nikola u banci provrišti: „Ova zemlja od ljudi stvara lopove i ubojice jer se drugačije ne može preživjeti!“ Uostalom, Vesna Ćuro-Tomić pita i koliko nas uopće poznaje makar jednog bankara u dobi od 65 godina. Da bi do kraja romana ponudila svojoj junakinji rješenje svih njenih problema i rađanje prekrasnog, sasvim novog, potpuno slobodnog ljudskog bića. Tako će i čitatelj kraj Crne vreće u većoj ili manjoj mjeri i u ovisnosti o prirodi vlastite bitke za preživljavanje, doživjeti i kao osobno oslobođenje. Biblioteka Balkan noir tom knjigom iznova apsolutno briljira. (…)

 

 

 

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Moje knjige i označen sa , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

15 odgovora na Tko se hvali…

  1. Marina Majska napisao:

    Draga Vesna, ovo zvuči tako dobro da sam poželela pročitati tvoj roman!

    Liked by 1 person

  2. Ligia Luckhurst napisao:

    Jupiiiiiii! Isitna mora na vidjelo prije ili kasnije, a istina jeste: da je Vesna veliki pisac!!!!!!!!!!!!!!! Moja se super-mini izdavacka kuca ponosi da je izdala njezin genijalni roman “Gola Vucica” na engleskom jeziku. Vesna-Vesna-Vesna!

    Liked by 1 person

  3. Negoslava napisao:

    Kako sam ponosna!
    Čestitam, Vesna!

    Sviđa mi se

  4. LaBiLnA napisao:

    Zato si ti zabušavala ovde… Vala i ako si, čestitam ti od ♥ na tvom trećem literarnom čedu, pa da doživi još 100 izdanja :* ♥

    Liked by 1 person

  5. Sanjin napisao:

    Bravo Vesna! Sigurno ce biti jos dobrih kritika, a nadam se da ce to pokrenuti i ljude da te konacno citaju, pa i da se dohvate tvoje prve dvije knjige… ti si za siru publiku jos uvijek neotkriveni draguljcic hrvatske knjizevnosti… ali samo je pitanje vremena…
    Kako sam tu gdje sam, jos uvijek nisam procitao, ali moji su aktivirani da osiguraju primjerak 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s