Sveti Nikola

Narogušeni ljudi

Dopodne, na Novoj Vesi, u susret mi ide krupna žena srednje dobi. Ruke su joj pune torbi i vrećica, kao i većini žena nedjeljom u to vrijeme u blizini Dolca, ništa neobično. Lice joj je namršteno, možda od težine tereta. Tek kad smo se jedna drugoj približile na nekoliko koraka i kad su nam se pogledi sreli, shvatila sam da u njezinim torbama nije obilje hrane s tržnice, nego kojekakve stvari kojekuda skupljene, možda i cijela njezina imovina, jer sam izbliza zapazila da je nepočešljana i neuredna.  Više od neurednosti odaje je pogled: gleda me narogušeno, istodobno poniženo i izazovno, kao da kaže: Ajd se, gospođo, usudi prezirati me.

Uz ogorčene, utučene, beznadne, kontejneraše i tranzicijske prosjake, stvorena je nova vrsta Hrvata: narogušeni ljudi.

A oko nje i mene, Sveti Nikola. Advent. Zagreb među poželjnim adventskim turističkim odredištima. Europski trg, tako prikladnog imena, pun simpatičnih štandova kućica sa šarolikom ponudom. Na glavnom trgu, posrebreni borovi na postamentima koji izgledaju kao stijene pod snijegom, lijepo, inventivno. Na vratima Millera obavijest: u prosincu rade svaki dan. Unutra, sve blješti od ukrasa i slatkiša, zlatne, srebrne, crvene i zelene boje. I mene to privlači. Što manje kupujem, to duže gledam, muvam se. Zar je moguće da naplaćujete i ovu malu vrećicu? pitam prodavačicu, izazivački i narogušeno.