Zagreb, 8. prosinca 2015.

Znam gdje je nestalo suosjećanje!

Samo mi nije jasno kako se toga prije nisam sjetila.

Jutros na Paromlinskoj, pokraj bivše banke, ispred mene klopara sitna starica u prevelikim čizmama koje stružu po betonu. Tegli veliku torbu o koju se spotiče i dahće od napora. Nekoliko koraka ispred nje ide velik čovjek, vuče noge, hoda povinutih koljena i pogrbljen u leđima. Svako za sebe nešto mrmolje i  gunđaju. Ne razabire se što dok se muškarac ne okrene i ne vikne: „Ajde, pička ti materina!“ Pogled mu je tup, u neskladu s oštrim riječima, govori šušljetavo, a donja usna otromboljena do brade. Starica se ne uzbuđuje previše, nego odgovara istim tonom: „Ajde ti, ajd, ajd, samo ti ajde!“

Prvo što mi je palo na pamet: izgledaju kao par iz programa inkluzije koji je samoinicijativno odlučio promijeniti mjesto boravka, da iskuša granice nove slobode. Nesvjesno, počela sam fućkati. Isprva nisam ni znala što fućkam, kasnije sam se sjetila, temu iz crtića A je to, pretpostavljam da su me podsjetili na dvojicu šeprtljavaca koji nikad nikamo ne stižu. Iako nisu bili veseo prizor, nisu mi pobudili suosjećanje. Zašto? Zar sam postala nesuosjećajna?

Malo dalje, uz park ispred Gradske skupštine, ususret mi  je dolazila muška prilika. Kreće se kao bez vlastite volje, kao da netko povlači konce zavezane za njegove udove, glava mu se klima samo koliko je pokreće ritam kretanja, kao neživa tvar. Ide na mene, ne vidi me. Gleda ni u što, u ništa.  Još jedna domaća vrsta u nastajanju, ili bar u porastu: zombi, ne-mrtav, ne-živ, ni živ, ni mrtav.  Potresena sam, poznajem i to stanje, kao i ono narogušeno od neki dan. Ima muka koje čovjeka uzombiraju da bi ih izdržao, privremeno ili trajno. Suosjećam sa sugrađaninom zombijem, dakle još sam suosjećajna. Zašto suosjećam sa zombijem, a ne suosjećam s inkluzivcima? Zato što sam njegovo stanje iskusila, a njihovo ne poznajem i ne dijelim, ne bojim se da će me zadesiti njihova muka?

Previše je toga, vlastitih i tuđih muka. Čovjek ogugla.  Gotovo da se uz tuđe odmara, predahne. Kirurg može izvaditi tumor veličine lubenice, i odmah nakon operacije zagristi sočan sendvič. Kažu da neki jedu i za vrijeme operacije. Oguglali su. Svi smo mi kirurzi koji jedu za vrijeme operacije, moramo, previše je tih tumora oko nas.

Znam gdje je nestalo suosjećanje:  otišlo je u neko sretnije vrijeme.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena. Bookmarkirajte stalnu vezu.

11 odgovora na Zagreb, 8. prosinca 2015.

  1. tanjat napisao:

    Otišlo jeste, ali će da se vrati.

    Liked by 1 person

  2. Povratni ping: Zagreb, 8. prosinca 2015. | VAVILONSKA PESMA

  3. Mislim da saosećanje nije otišlo nikuda, ali da je zatrpano pod nebrojenim slojevima straha. Ta usredsređenost pojedinca na samog sebe nikad nije mnogo dobra donosila, najmanje njemu samom.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s