Knjige koje (pro)čitam

 

Rujana Jeger: Opsjednuta (Profil, 2007)

„Najjači mišić na mom tijelu je jezik – brzina i broj izgovorenih riječi (a da o sadržaju i ne govorimo) – dostojni su vratolomija na skateboardu! (Jesam li vam već rekla da sam sa skateboarda pala pod – parkirani – auto? I ulubila mu karoseriju? Da sam ozlijedila rebra skačući s ljuljačke? Da sam ozlijedila kralježnicu igrajući trule kobile? Da sam ozlijedila glavu ljuljajući se na stolici?)

Jezik još nikada nisam ozlijedila.“

Tako piše Rujana Jeger u članku Ekstremni sportovi, objavljenom u knjizi sabranih tekstova Opsjednuta (Profil, 2007).

Knjigu sam pročitala (do kraja, što je u zadnje vrijeme za mene rijetkost) dobro se zabavila, više puta na glas nasmijala, mnogo naučila i jednostavno uživala u dobrom pisanju.

I doista, jezik joj je jaka strana, piše izvrsno, duhovito, inteligentno: nevjerojatno je količina angažiranih tekstova, opažanja i zanimljivih informacija stala u dvjestotinjak stranica knjige.

Prednjače članci o netoleriranju drugačijih: roditelja koji podcjenjuju ljude bez djece, heteroseksualaca koji ne priznaju pravo na homoseksualnost, lijepih koji se rugaju ružnima, jakih koji zlostavljaju nejake. Osobito je angažirana u pitanjima nasilja nad ženema u obitelji i nejednakosti žena. Emotivna je i inteligentna, a osim čvrstih argumenata ima i vještinu da  obrtanjem strana – da je muškarac u ulozi žene, na primjer – zorno dokaže svoj stav, zorno, a zabavno.

Bolje od prepričavanja, evo nekoliko primjera.

O Djeci:

„Ti si sebična, kaže jedan Otac, žrtvuješ Dijete vlastitoj komociji i karijeri. Sebična bi značilo roditi ga, a onda mu ne posvećivati vrijeme radi sebe i karijere, a ne uopće ga ne imati. Ono što nemaš, ne možeš upropastiti, dodala sam. Gledao me onim istim pogledom kao moja mama, a onda se sagnuo nad dječji krevetić i rekao: daj tata ljubi čelo, daj tata ljubi trbuščić, daj tata ljubi pišu, daj tata ljubi tabane, joj kako smrde nogice – na tatu!

To je valjda ta priča s Genima.“

(…)

Priznajem da me svaka sitnica u vezi s pitanjem Djece izluđuje, ali hodam li ja okolo pitajući ljude zašto oni ne kupe psa pa nek se naši psići igraju skupa?“

O neravnopravnosti žena:

Članak Matricid: priča umornoj, iznemogloj Barbul, Turkinji koja je u jednoj tv emisiji otvoreno govorila o životu uz muža pijanca i sina ljenčinu, u kojemu je sve na njoj, nadajući se da će to pomoći ostalim ženama koje su u istom položaju, a dočekala je smrt.

„Noć prije snimanja Barbul nije mogla zaspati. Ujutro je popila kavu, dugo se šminkala, obukla moderne hlače, usput još ubacila rublje u mašinu i oprala posuđe. Poljubila je usnulog Yuksela. ‘Ovo radim zbog tebe’, prošaptala je i izašla iz kuće.

Ubio ju je sin, Yuksel, koji je nakon uhićenja izjavio: ‘Ona je našu obitelj uvrijedila pred cijelom nacijom i ne zaslužuje više živjeti.’

Članak Olakotne okolnosti:

„Pokušavam reći da sam šokirana presudom „osječkog suda kojom su B.G. (32) određene čak (Čemu to ‘čak’? (…)) četiri godine zbog silovanja 17-godišnjakinje, sudsko vijeće olakotnim je ocijenilo to što je silovana malodobnica s prijateljicom pila (…) u društvu silovatelja, te to što je pobjegla iz odgojne ustanove i svojim ‘lakomislenim ponašanjem pridonijela onome što joj se dogodilo’. (…) Drugim riječima, ako bi se dva, do tada nepoznata muškarca, upoznala, recimo, na utakmici i zajedno otišla na piće, nakon čega bi jedan drugoga silovao, ubio ili samo istukao, bi li sud procijenio da se žrtva ‘lakomisleno ponašala’?

 O nasilju u obitelji i nasilju nad ženama:

Članak Udri babu: „Mlatila sam je i plakala. Mlatila sam je i vikala: ‘Stoko nezahvalna, nakon svega što sam za tebe učinila, ti meni ovako vraćaš!? (…) Moja Mala samo je gledala svojim beskrajno tužnim smeđim očima i pokušavala se skloniti pred tom provalom strašnog, ali pravedničkog bijesa, koji mi je oduzeo svaku mogućnost rasuđivanja! Moje nove skupe kožne cipele posve razvaljene. (…) U posljednji čas sam se uhvatila kako radim upravo ono čemu se u teoriji strašno protivim: fizički kažnjavam slabijeg od sebe.

(Radilo se o kujici koju je „tukla“ prospektom od dva lista papira.)

(…)Novinski naslovi tipa ‘Premlatio kćer kožnim remenom’, ‘Slomio bebi lubanju’ (onako uzgred, mlateći svoju ženu, a bebinu majku), ‘Podvodio maloljetne kćerke prijatelju’ (…) Da su na mjestu tih žena neke etničke skupine, manjine ili rase, na primjer – moglo bi se govoriti o nacionalizmu ili rasizmu. ‘Pretukao Židova kožnim remenom’, ‘Slomio crncu lubanju’, ‘Podvodio Kineskinje’ itd., da sada ne spominjem naše lokalne plemenske sukobe koji vuku repove iz nedavnog rata… pa bili bismo nacija… nacića. Skinjara. Kukluksklanovaca. Bijelih muških suprematista. Pa i jesmo. A ja blebećem o pravima životinja. (…) Ali zapravo je tužno da mnoge ljude ni strah od kazne ne može spriječiti da se iskaljuju na slabijima od sebe. (…) Zato je važno da u svakom trenutku budemo svjesni da pod određenim okolnostima iz nas provaljuje ono najgore. “

Među člancima objavljivanima u kolumni i sabranima u ovoj knjizi ima i pravih priča, pravih u literarnom smislu, a meni je bila najdraža Majka i kćerka, priča nevjerojatno jakog emotivnog naboja.

Svojstvo njezinog pisanja je i začuđujuća otvorenost, o osobnom životu, seksu, odnosu s majkom.

U svakom slučaju, žao mi je što sam na knjigu naišla s tolikim zakašnjenjem. Na naslovnici, koja je odlična (Studio 2M) piše: „nova knjiga o ženama i muškarcima hrvatske kolumnističke zvijezde“.

Nisam znala da je Rujana Jeger naša kolumnistička zvijezda, ali nakon što sam pročitala knjigu, i ja mislim da jest.

Zašto nisam znala? To nema veze s Rujanom nego s Cosmom, koji sam prestala čitati prije desetak godina, nakon što je tadašnja glavna urednica skrojila sudbinu mog romana prvijenca, a vjerojatno i ostatak moje književne sudbine, kad je na naslovnicu stavila reklamu: Seks, laži i video: sve što ste željeli znati o Hrvatskoj televiziji, a niste se usudili pitati… Iako to nije imalo nikakve dodirne točke s recenzijom Miljenka Jergovića objavljenom unutar časopisa. Nije najstrašnije to što mi je skrojila sudbinu, nego što toga vjerojatno nije bila ni svjesna. Tako je moj  roman razočarao sve one koji su očekivali seks, laži i video, a oni drugi, koji vole čitati, nisu ga ni pokušali pročitati. Nekih pet-šest godina kasnije, jedan književni kritičar, jedan od onih koji ne pročitaju baš sve o čemu pišu, zbog čega ga u javnim krugovima njemu iza leđa zovu Smradež,  objavio je decenijski pregled ženskog pisma u Hrvatskoj, koji je završio rečenicom: A knjige Vesne Ćuro-Tomić i Nives Celzijus nemojte ni uzimati u ruke. Da je pročitao, nikako ih ne bi mogao staviti u istu rubriku, pri čemu uopće ne mislim na kvalitetu. Usput, ja sam pročitala i knjigu Nives Celzijus.

Ukratko, žao mi je što ranije nisam čitala tekstove Rujane Jeger. Osim čitalačkih simpatija prema njezinom pisanju, ima i osobnih sličnosti koje su me njoj približile, na primjer, izbjegavanje tjelesnog u školi; kompleksi manje vrijednosti koji se vuku od djetinjstva i koji se kao priraslice zalijepe za ličnosti, ne napuštajući je ni nakon „zrelosti“ (u navodnicima, jer se ta riječ ne bi trebala primjenjivati na ljude, samo na voće i povrće);  zajednički profesor povijesti, najuljudniji čovjek koji se može zamisliti, koji je danju predavao, a navečer konobario na popularnim mjestima na koja su zalazili njegovi učenici. I jezik koji ni ja nikad nisam slomila, iako sam lomila mnoge druge dijelove tijela.

 

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje (ne)čitam, Uncategorized i označen sa . Bookmarkirajte stalnu vezu.

4 odgovora na Knjige koje (pro)čitam

  1. arrow3 napisao:

    Nisam jedina sa problemom iščitavanja do kraja 🙂 Jupi! :*

    Sviđa mi se

  2. vesna napisao:

    ma ne! ja sam u tome šampion, s godinama sve više!

    Liked by 1 person

  3. californiamen napisao:

    Zanimljivo. Možda ću uzeti u knjižnici knjigu. Meni je ( zasada) najbolja Elena Ferrante: Dani zaborava. Mala knjižica, a iz nje sve pršti – baš kao mala boćica otrova i parfema.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s