Hlače na štriku

Puno hlača na štriku

Ima jedna kuća s verandom u Drinskoj ulici u Trnju. Kad god prolazim tom ulicom, na verandi se suše hlače, u dva reda, na dva konopca, više pari hlača. Danas sam ih prebrojala: osam. Hlače su svijetlosive (dvoje), drap (dvoje), svijetlodrap (dvoje), kaki i bež. Po kroju i veličine mogle bi pripadati vitkom, visokom i mladom muškarcu.

Neobično je što se na toj verandi uvijek suše samo hlače.

Da nije krojač koji šije samo hlače? Ne bi ih prao. Ne bi hlače sve bile iste veličine i istog kroja.

Možda u kući sam živi neki dečko koji pere hlače tek kad ih sve uprlja, da napuni perilicu, pa ih poslije danima zaboravlja skinuti sa štrika. Ali zar ostalu robu ne pere? Ako pere, gdje je suši? Možda mu je druga roba poderana, pa je suši negdje iza kuće da se ne vidi s ulice?

Hlače su tako slične da bi mogle biti uniforma, ali za što? Kakav se posao radi da si gore gol a dolje odjeven? Možda neki sport? Neko klizanje na stražnjici ili klečanje na koljenima, zbog čega se hlače brzo prljaju, svaki dan po jedne? To me podsjetilo na moj najdraži vic o kornjačama koje se pregrijavaju. Ako ga netko ne zna, neka se javi, ispričat ću ga.

Koliko god sam mislila, ništa nisam smislila. Osim da bi moja baka rekla: Dokon pop jariće krsti. Ona ne zna da joj je omiljena unuka u bijegu od ozbiljnih stvari.