Tvoj sin Huckleberry Finn

Knjige koje pro(gutam)

Ne znam kad sam čitala nešto tako dobro kao što je Tvoj sin Huckleberry Finn, Bekima Sejranovića ( VBZ,  Zagreb, 2015.)

I na tome bi ovaj osvrt mogao završiti, jer ne vjerujem da ću, ostatkom riječi, ma koliko ih bude, uspjeti objasniti zašto mi se taj roman toliko svidio, a još manje po čemu je tako dobar.

Počet ću zato od autora. Kako se kod nas pisci nigdje sustavno ne predstavljaju, nego kako što i kome naleti, Sejranovića sam prvi put gledala na televiziji, u emisiji koja je pretežno politička, ali u vrijeme izbornih šutnji ili nekim posebnim povodima  ugošćuje i umjetnike. Kako sam počela gledati, tako sam ostala do kraja: zgodan, mlad, simpatičan, neobično zanimljivih razmišljanja, inteligentan,  i još na sve pisac!

Na Interliberu prošle godine bilo je puno plakata s njegovom fotografijom i s naslovnicom njegovog romana Tvoj sin Huckleberry Finn. Odjednom su svi pričali o nekom Bekimu Sejranoviću.

Naravno, uzela sam u obzir mogućnost da je javnost osvojio svojom privlačnošću, a ne pisanjem, jer ima i takvih slučajeva. Znam za pisca čije se knjige odlično prodaju, ali slabo čitaju, a taj književni paradoks razriješio mi je čovjek iz struke, koji kaže da na promocije tog pisca dolaze uglavnom žene, svaka sa svojim primjerkom knjige, da bi od autora tražile potpis i imale razloga za blizak susret. Možda sam o ovome već pisala, ako je tako, ispričavam se, ali taj me fenomen fascinira iz samo jednog razloga: taj pisac nije baš nešto ni privlačan ;-), samo je visok.

U svakom slučaju, uzela sam u obzir i u vezi sa Sejranovićem mogućnost da je zanimljiviji on nego njegovo pisanje. Ali nije bilo tako, naprotiv!

Iako je Mark Twain jedan od moja tri – četiri najdraža pisca, nisam ljubiteljica ni brodova ni plovidbi, ni pustolovnih putovanja kao takvih, pa sam taj roman posudila više zbog stvari o kojima je Sejranović govorio u spomenutoj emisiji nego zbog glavnog motiva radnje: plovidbe.

Na koricama romana urednik Roman Simić piše: Tvoj sin Huckleberry Finn jedan je od onih romana koje pišete jednom u životu, u koji uložite cijeli život.

Znam to, razumijem to, to je ono što ja zovem The Book. Svaki pisac ima svoju the book, samo ona ponekad nije napisana. To je knjiga njegovog života, svih njegovih iskustava i znanja, svega spisateljskog talenta, u njoj je na ovaj ili onaj način sve što je ikada doživio, u stvarnosti ili u mašti. Nakon nje, ako je marljiv i discipliniran, napisat će još puno priča, ili ih je već napisao, ali nijedna neće biti tako cjelovita i univerzalna, bit će to možda odlične, promišljene, znalačke i vješte, umjetnički vrijedne, ali  ipak partikularne priče, neće biti the book.

Knjiga me otpočetka uvukla, od prve rečenice:

Za početak ću vam ispričati priču, jednu od mnogih crtica s našeg putovanja, te čudnovate plovidbe Savom i Dunavom prema Crnom moru, kada smo se otisnuli u život koji se odjednom pretvorio u avanturu.

Ključ je u riječi priča, u obećanju da će nam autor ispričati priču, jer priča je ono što u svemu tražimo, a ipak to često zaboravljamo, pa povjerujemo da tražimo nešto drugo, ideju, kompoziciju, strukturu, inovaciju, veliku umjetnost. A nema veće umjetnosti od priče i pripovijedanja.

Moglo se dogoditi da autor poznaje privlačnu moć priče u teoriji, studirao je književnost, čini mi se, pa da je to obećanje,  „ispričat ću vam priču“, moglo biti samo promišljeno lukavstvo da privuče čitatelja, a da iza njega ne slijedi bogzna kakva priča. Ali slijedi. Teče poput rijeka kojima njegov brod Savska buba plovi, nekad uzvodno, nekad nizvodno, po mirnom i burnom vremenu, uz lijevu ili uz desnu obalu.

Što se fizičke radnje, takozvane akcije, tiče, ne događa se puno toga. Kad to kažem, ljubitelji akcije možda će razočarano pomisliti da to nije knjiga za njih. Ali jest. Ni ja nisam od onih koji padaju na prodavanje magle pod umjetnost ili, kako kaže jedan lik u jednom filmu, dosta mi je onih koji od svoje patnje rade umjetnost (prvo mene same).

Što se tiče radnje, ona se može svesti na nekoliko osnovnih elemenata:  pokušaj da s prijateljima otplovi od Brčkog do Crnog mora  i dogodovštine na tom putu; njegova najveća životna ljubav i odnos s Dragom; njegova bolest, ovisnost o tabletama i drogama, odnos s ocem, očeva bolest i smrt.

Događaja je malo, a doživljaja puno, na 336 stranica ovog odličnog romana.

Sejranovićev roman doslovno je napet iz rečenice u rečenicu, iako njegov brod radnja plovi sporo kroz duge opise rijeke i prirode, razmišljanja o zemljama u kojima je živio, sjećanja na djetinjstvo, opisivanja svakidašnjih radnji na brodu, obavljanje nužde, kupanje u rijeci, dizanja sidra. I sve to ima smisla, zanimljivo je, odlično napisano, fascinira svježinom slika, rečenicom koja teče prirodno kao da diše, a  kad nakon takvih opisa doda:

I to je sve.

Baš kao život. Struja te nosi, a ti se koprcaš malo lijevo, malo desno, ali ona, struja, životna ili vodena, svejedno, uvijek vuče naprijed. Nema nazad.

A opet, sve nekako isto.

Ista rijeka, ista šuma, isti ti.

 

tada sve prethodno napisano dobiva još mnogo veći, dublji, širi i važniji smisao.

Sejranović ima prirodni talent da drži pažnju. Na primjer:

I tog dana sve je bilo isto, osim činjenice da motor uporno nije htio upaliti.

Ili:

Upalio sam zatim motor i Savska buba je zaplovila nizvodno noseći nas u nove zgode i nezgode koje su nestrpljivo čekale na svoj red.

Ili:

Bilo je tu i svakakvih zgoda, a bogami i nezgoda. A joj, i to kakvih. Pripovijedat ću vam o nekima, a neke ću i preskočiti, jer ili nisu baš tako zanimljive ili nisu za pričanje. Dobar pripovjedač koliko mora biti svjestan što u priču ubaciti, mora, bar isto toliko, znati i što izbaciti.

Toj pripovjedačkoj umješnosti da privuče i zadrži čitatelja – u stvari, gotovo slušatelja, jer dok čitamo, kao da čujemo pripovjedača kako govori – služi i Sejranovićevo izravno obraćanje: kao što vam rekoh; ispričat ću vam…

Sejranović je majstor pričanja priče. Zato se u njegovom romanu uživa onako kako uživa dijete kad mu roditelj čita prve priče, kad sve što čuje odmah u mašti i vidi i pamti za cijeli život. Nakon dugo, dugo vremena taj mi je roman vratio doživljaj priče koja začarava.

Ima još nešto: dok sam čitala ovaj roman, nisam živjela s njim, nego sam živjela u njemu. Kad sam se negdje oko sredine knjige prisjetila jednog detalja s početka, pomislila sam: kako je to davno bilo! A bilo je samo dan ranije.

Nema dijela romana koji nije zanimljiv i u kojemu, uz zanimljivu priču, ne pročitaš neku neobično zanimljivu autorovu misao.

Pričajući o plovidbi, opisuje svoj život čovjeka koji više nema svoju zemlju, od Bosne u kojoj je rođen, do Hrvatske u kojoj je odrastao, do imigrantskog života u zemlji u kojoj je godinama živio, Norveškoj, zemlji lažne sreće, u kojoj svi imaju jednaka prava osim onih koji ih nemaju.

Možda sam se zato i vratio ovamo. Zemlje u kojoj sam se rodio i za čiju su me svijetlu budućnost dresirali, doduše, više nije bilo, uništili su je a da ništa pošteno u zamjenu nisu ostavili. Ali jebeš zemlju kad imaš vodu. Ja više i ne živim u nekoj zemlji, već na vodi.

Ima i nekoliko „kvaka“ kojima čitatelja tjera da čitaju što brže, da što prije doznaju što je bilo dalje. Osobito je napeta priča o Dragoj, za koju već na početku kaže da je bila njegova najveća ljubav i da su se rastali.

U ovom romanu i skupljači citata mogu naći stotine životnih mudrosti koje čovjek ne očekuje od tako mladog pisca, bar ne u tolikoj mjeri. Iako to inače ne radim, i sama sam počela lijepiti raznobojne trakice na stranice koje sam željela zapamtiti. Prva je bila zbog odlomka o klopki za majmune, koji ću u cijelosti prepisati. Ali sam uskoro odustala od označavanja, jer mi je to kvarilo čitanje, a i ponestalo mi je trakica: na svakoj stranici ima nešto na što kažeš: Uh, kako se ja ovoga nisam sjetila! Ili ako sam se i sjetila: zašto nisam shvatila da je vrijedno napisati!

Evo odlomka o klopki za majmune:

Ima raznih klopki, ali se u glavnini mogu podijeliti na one koje životinje ubijaju na licu mjesta, one koje ju rane ili pak one , najlucidnije, koje životinju uhvate živu i zdravu. Mišolovka spada u prvu vrstu, gvožđa kojima su nekada hvatali medvjede, vukove i lisice u drugu, a klopka za majmune u treću. Klopka za majmune jednostavna je i savršena zato što je namijenjena  hvatanju živog i zdravog majmuna i igra, po meni, na najbolju i najgoru osobinu ljudi i životinja, radoznalost i pohlepu.

Potreban vam je jedan sanduk na kojemu izbušite rupu dovoljnu da majmun unutra gurne svoju tanku, ali snažnu. Dlakavu šapu, koja je jako slična ljudskoj ruci, pa je tako i zovemo. U sanduk se zatim stavi voćka, najbolje naranča, objasnit ću vam poslije zašto. Zatim se sanduk pričvrsti za podlogu, tlo, panj, oboreno deblo u okruženju gdje ima dosta majmuna. Ako je klopka postavljena dobro, uz malo sreće (što je potrebno za svaku vrstu lova) kad-tad će je zamijetiti neki majmun. Malo će razgledati taj četvrtasti sanduk i ubrzo će na njemu otkriti rupu. Tada na scenu stupa majmunova radoznalost. Virnut će unutra i ugledati naranču. Radoznalost mu postaje veća. Gurnut će šapu, ili ruku, kako hoćete, i shvatiti da je riječ o nečemu jestivom, pokrivenom korom, poput banane, ali nije banana. Radoznalost će mu porasti. Pokušat će je, naravno, izvaditi, ali avaj, radijus rupice kraći je od radijusa naranče i nema tog zakona fizike, vještog trika ili crnomagijske čarolije koji će pomoći naranči da napusti sanduk. Upravo se tu pokaže i zašto je za ovu klopku naranča bolja od banane. Bananu bi majmun, možda ne baš svaki, ali bar onaj malo promućurniji, sretniji ili snažniji, već nekako provukao, prepolovio ili zgnječio. A možda bi mu i radoznalost popustila, „jebo bananu“, ispustio bi je i skočio hitro na prvu granu i nestao u krošnjama na kojima su često bile upravo banane. Ali naranči, toj još uvijek slabo poznatoj poslastici u svijetu majmuna, ne može odoljeti. I onda, kad se majmun zakači za naranču, poput soma na udicu, on je ne pušta, na scenu stupa njegova pohlepa. Zastane za sekundu, češka se po trbuhu, razmišlja nesretnik: ako je ušla kroz rupicu, mora kroz nju nekako i izaći. Tada se pojavljuju lovci koji su do tada bili skriveni u obližnjem grmlju. Oni potrče, ali ne zbog toga što se plaše da će majmun ispustiti naranču, ne, to se još nikad nije dogodilo, bar ne po svjedočanstvu mog nekadašnjeg cimera u Oslu, Afama, koji je porijeklom iz Afrike, iz Nigerije, iz pokrajine Biafra, u blizini grada Abuje, iz plemena Ibo, katoličke vjeroispovijesti. Tako se predstavljao kad bi netko pitao tko je, što je, odakle je. Da više ne zapitkuješ, eto ti svi podaci.

Lovci trče jer kad ih majmun spazi, on postaje živčan, počinje skvičati i pokušava silom izvući ruku i naranču, ali kao što vam rekoh, ne ide to pa ne ide. Jasno je to valjda i majmunčetu, ali tada je njegovu svijest već preplavila pohlepa, koju je u ovaj svijet stvoritelj ubrizgao iz samo njemu poznatih razloga. I tada  on može postati i agresivan, može ugristi ili ogrepsti lovce, zato oni jure prema njemu, bacaju mrežu ili ga jednostavno ščepaju  a da se ovaj i ne snađe. Ali ako ga i ne uspiju iznenaditi, i ako se jadnik počne braniti zubima i noktima, on naranču ne ispušta. (…)

I sad, nakon ovoliko ispisanih riječi ne znam opisati Sejranovićev roman kako on zaslužuje, jedino bi pomoglo da ga ovdje cijeloga prepišem 🙂 😦 .

Nisam spomenula, pa da se ne misli da nema: ima i seksa, u  tome je junak romana – i autor koji opisuje –  žestok, prirodan i otvoren kao i u svemu drugome što doživljava.

Nakon što roman završi, ostaješ  i dalje u njemu, nekako nedorastao i željan da još traje.

Prije završetka ovog teksta otišla sam u knjižnicu posuditi još nešto,  „bilo što Sejranovićevo“, da vidim koliko su mu ostale knjige blizu the book, a knjižničarka je rekla: „Imamo sve, ali to jako brzo ide.“

„Kako mislite ide?“

„Stalno je vani.“

Imali su samo Fasung (Naklada MD, Zagreb, 2002.) Evo kako počinje:

Bilo je to u ona vremena kad sam bio mali. Rastom. U školu još nisam bio pošao i život je bio jednostavan. Nisam čitao, nisam pisao, ponekad sam gledao slike, crtao i maštao vidjeti golu ženu. Uživo. Granice svijeta bile su skoro istovjetne s ogradom oko naše avlije. A naša avlija bila je velika. Imala je svoj urbani, cementirani dio, svoj ruralni, s travom, cvijećem, povrćem, pa čak i žitaricama (ako u žitarice ubrajamo i kukuruz) i džunglu, odnosno stabla raznolikih voćki po kojima bih se pentrao. I to je bio cijeli svijet sa svim svojim klimatskim i geografskim varijacijama ovisno o godišnjem dobu i mome raspoloženju. (…)

(…) Za ovu avanturu prilično je važna jedna kajsija, kako smo mi nazivali marelice…

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje (ne)čitam, Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

6 odgovora na Tvoj sin Huckleberry Finn

  1. Sanjin napisao:

    Hvala, stavljeno na popis 🙂

    Sviđa mi se

  2. MAGIC BLACK BIRD napisao:

    ” …Norveškoj, zemlji lažne sreće, u kojoj svi imaju jednaka prava osim onih koji ih nemaju.” Ja se zaljepila za ovu rečenicu. 🙂 Jako je duboka i dobra za analizirati. Teta Vesna baš baš iscrpna analiza, moraću ga potražiti kod nas u Buybooku da vidim šta imaju od njega. A i svakako da obogatim ličnu kolekciju knjiga, nakon čitanja…Djeluje mi jako zanimljivo iz Vaše recenzije. 🙂

    Sviđa mi se

  3. Jel, čija si ti, mala? napisao:

    Odoh da kupim knjigu što pre :-).
    Pozdrav od robinje u CHF.

    Sviđa mi se

  4. David Kraljic napisao:

    Vrlo lepo i informativno napisano. Dodaću da sam pročitao ,,Ljepši kraj” i da je odličan.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s