Cigo i ja

 

To je onaj isti Cigo o kojemu sam davno pisala, kojemu sam jednom rekla: „A zašto vi, čovjek u snazi, i još tako zgodan, prosite?“, na što on nije znao bi li bio zadovoljan zbog komplimenta ili bi bio skrušen radi svog zanimanja, pa mu se u oku najprije zacaklilo zadovoljstvo, a potom lice poprimilo ponizan  izraz, prikladan za prosjaka.

E, tog Cigu vidim svaki dan u zadnjih najmanje dvije godine. Ne znam gdje je prije toga poslovao. Nikad mu ništa nisam dala, jer otkad pješačim kroz središte grada, poznajem sve stalne djelatnike u toj sve razvijenijoj gospodarskoj grani, pa mogu izračunati i koliko zarađuju. Ne mijenjaju ni punktove ni način rada, iz čega zaključujem da im svima dobro ide.

Godinama promatram skupinu mladih djevojaka koje operiraju u gradu, na Zrinjevcu, preko Strossmayerovog i Tomislavovog trga, do Kolodvora i Pothodnika. Sve su mlade i ljepuškaste, kao da su sestre, a trudne su naizmjenično, valjda po rasporedu, tako da uvijek bar jedna od njih prosi s bebom u naručju.

Znam i ženu koja prosi s djetetom u invalidskim kolicima. Kroz nekoliko godina zaključila sam da ih posuđuje iz nekog doma za djecu s posebnim potrebama, jer je nemoguće da jedna te ista žena rodi toliko djece s tako raznovrsnim defektima i različite dobi. Jednom je vozila sina koji je bio star koliko i ona. Kad sam joj to rekla, bila je tužno uvrijeđena.

I moj Cigo je uvijek na istom mjestu, preko puta Tomislavovog spomenika. Otkako sam mu ono rekla, kad god mu se približim i on namjesti ruku za milodar, ja mu samo priprijetim prstom, na što on digne obje ruke raširenih dlanova u znak isprike. Oboje se pri tome nasmijemo, kao da nas uveseljava kad se sretnemo, svakoga iz njegovih razloga, njega možda zato što nije lako svaki dan stajati s ispruženom rukom, a mene zato što u ovim godinama nije lako nečim zabavnim ispuniti život.

I tako smo se mi sreli otprilike šesto puta, ako računam samo radne dane, a on meni jutros kaže, kao da smo se sreli drugi, a ne šesto drugi put: „Drugi put plaćaš kavu!“ I smije se.

I ja se smijem i kažem: „Bolje da platite vi meni, vi imate više!“

A on se još  veselije smije, pa veli: „Može, može.“