Tako ćemo i mi kad budemo Japanci

 Siromašni psi

U Dobrom jutru čula sam da u Japanu voze pse u kolicima, pa sam noćas sanjala kako se Tkalčićevom mimoilazimo s masom psećih kolica, bilo je kao na podiju s gokartima. U snu sam odlučila da ću proučiti kako to rade u Japanu, kako izbjegnu gužve i sudaranja.

Naš pas nedavno je bio bolestan, a pitanje je li i sada zdrav, čekamo. On je prilično star,  muče ga prostata, kukovi, kralježnica, probava, ima mrenu.

Da je čovjek, bio bi umirovljenik, iako u ovoj našoj zemlji od toga ne bi imao nikakve koristi, krepavao bi kao pas.

Vodili smo ga na pregled i ultrazvuk, potom se morao pripremati za operaciju, ponovno ultrazvuk, pa rentgen, operacija, antibiotici… Pas je član obitelji, voliš ga,  ne možeš ga pustiti da se muči i ugine, a nema socijalno ni zdravstveno, pa moraš izmisliti novac, u našem slučaju do sada više od dvije tisuće kuna. Kako, otkud? Moraš! „Sirotinjo i bogu si teška“, govorio je moj tata. Naš pas udomljeni je mješanac, nađen u gomili smeća zajedno s majkom i desetero braće.

Kad me tih dana zaustavio neki dečko iz jedne od milijun udruga za zaštitu životinja, rekla sam mu sve što mislim o tim zaštitama: stalno nešto skupljaju i agitiraju, a nikad da se nešto promijeni.  Čak je i psećeg dreka na ulicama usred grada uvijek jednako, kultura nas totalno mimoilazi.

Pada mi na um da je to glavni razlog što hrvatsko pješaštvo, tj. sirotinja, hoda pognute glave: pazi da ne ugazi u drek, a samo se čini da nam je zgaženo dostojanstvo.

Zato sam pozorno slušala razgovore o novom zakonu o kućnim ljubimcima. Ništa bitno, osim da će svi azili postati no-kill. To nije malo, ali nije dovoljno.

Najvažniji podatak koji sam čula jest ovo: kad bi svi ljudi koji namjeravaju kupiti psa udomili jednoga iz azila, azili bi ostali prazni i svi psi bili bi spašeni.  Nisam ograničena, znam da bi nastao poremećaj u sustavu kad bismo odjednom prestali kupovati uzgojene pse,  kao i kad bi odjednom svi ljudi postali vegetarijanci.

Zato bih, da sam blizu onima koji donose zakone, predložila  da udomljeni psi imaju doživotni popust na liječenje, opremu i cijepljenje, i to najmanje pedeset posto. To bi poticalo ljude da ih udomljuju, čak i one siromašne ili osamljene, kojima bi pas bio jedino društvo i utjeha.

Osnovala bih socijalne veterinarske ambulante povezane sa zdravstvenim osiguranjem za pse. Takvo osiguranje već postoji, ali još nisam naišla na veterinara koji ga priznaje. Tako bi siromašni psi bili ravnopravni s bogatima.

Oni koji kupuju rasne pse plaćali bi porez na luksuznu robu, pa bi se punila državna blagajna, a novac bi se prelio u socijalnu skrb za ljude.

Utopija? Možda. Ali, na primjer, moj prijatelj Goran Gal napisao je cijeli roman o svijetu bez novca, No Money, u kojemu sve savršeno štima, a on je pametan čovjek, k tome pobornik direktne demokracije.

One koji ne počiste za svojim psom kažnjavala bih tako velikim kaznama da bi se i gradski proračun prelijevao od viška, pa bi izdašno darivao azile, gradili bi se hoteli za pse, imali bi besplatno cijepljenje, a veterinari koji bi radili preko psećeg socijalnog dobivali bi pristojne plaće.

„To je moja poslovna ideja“, kažem mm, „da osnujem osiguranje za pse i da u istoj zgradi bude velika veterinarska ambulanta koja neće naplaćivati onima koji imaju osiguranje, zatim stacionar i bolnica za pse i, ako ima mjesta, trajno prihvatilište. Radili bi veterinari i volonteri.“

„Zanimljivo je“, kaže mm, „da ti još nikad nisi smislila nešto od čega bi se moglo zaraditi.“

Dobro, možda, ali kad bi kažnjavali one koji ostavljaju pseći drek na pločniku, ne bismo svi mi koji imamo psa bili ozloglašeni. Neki dan jedna me susjeda, koja ima mačke, zaustavila i pitala: „Susjeda,  tu gore na travi netko stalno baca prljave ubruse,  zamrljane drekom. Jel vi nekaj znate o tome?“

To gore je baš ispod našeg stana, pa je bilo jasno da sam osumnjičena. „Kako mislite drekom? Kako znate da je drek?“

„Kak ne bi znala! I to pseći!“

„Pseći?!“ Beknula sam baš u čudu.

„Da, da. Izgleda da netko briše svom psu stražnjicu i onda baca papire naokolo.“

„Psu briše stražnjicu?!“ Jesam li dobro čula?

„Pa da, kad se pokaka.“

„Oprostite, meni je ovo četvrti pas kojeg imam, nikad nisam čula da netko psu briše stražnjicu.“

„Neee?“

„Ne. Znate, oni to imaju bolje riješeno nego mi, nikad im guza ne ostane zakakana. Oni su općenito savršeniji nego mi.“

„Mislite? Baš ću pratiti ko to ostavlja.“  Sumnjičavo je vrtjela glavom i nezadovoljno me pozdravila.

Takav nas glas bije, nas i naše pse.

Na televiziji slušam kako je to u Japanu. Oni ne čekaju da se pas pokaka, nego podmetnu vrećicu čim se on namjesti, tako ništa ne ostaje prljavo. Moram se pohvaliti:  ja to  već radim, sama sam se dosjetila, kad god uspijem biti dovoljno brza. (Gadljivi neka preskoče sljedeću rečenicu.) Nužda me natjerala, jer kad pas ima proljev, nemoguće je očistiti i pokupiti.

E, ali, u Japanu također nose vodu da poliju kad se pas popiški. Ne razumijem kako, ja bih trebala vući hektolitar vode sa sobom! Ili su možda oni smislili neki patent, na primjer da se kroz neku menzuru pseći urin odmah pretvara u vodu i prelijeva u boce? Kako god, tako ćemo i mi kad budemo Japanci.

Oglasi

O autoru vesna

Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Imam dvoje mladunaca. Objavila dva romana. Radim kao urednica obiteljskih filmova na tv. Imam nekoliko nedovršenih rukopisa. Ne živim od pisanja, ni od plaće, nego od dopuštenih a neželjenih minusa. Nisam član nijednog društva (književnika, pisaca, novinara) i nijedne udruge (čak ni sindikata) osim udruge Franak. Ne žalim se što sam zbog kredita u švicarcima pala u bijedu i neizvjesnost, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao...) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto čega me je strah.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena, Dokona domaćica, Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Tako ćemo i mi kad budemo Japanci

  1. arrow3 napisao:

    Evo kod mene na ranču Morova Utopija na delu. Skroz te razumem. Ispratila gomilu na jednosmerni put i nikada nisam razmišljala koliko to košta i koji je fizički i emotivni napor. Samo da smanjim bol koju ljubimac trpi. Svuda podeljeni pa i tu. Ko čuva ljubimca zna o čemu je reč. Kiss za tvog četvoronožnog penzionera :*

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s