Cannes iskosa

U Cannesu, listopad 2017.

 

U posljednje dvije godine Cannes se promijenio samo u jednoj pojedinosti: ima upadljivo više prosjaka.

Zgrada u kojoj se održava filmski festival opet me razočarala: nelijepa je, nezanimljiva i nimalo glamurozna bez zvijezda na crvenom tepihu i bez bljeskanja kamera. Nije bogzna što.

Možda nisam u pravu: to nije bogzna što podsjeća me na jednog znanca koji je bio dio našeg većeg društva s kojim smo mm i ja, u bolja vremena, bili u Parizu. Njemu je bilo prvi put što vidi Pariz i on je jedini stalno ponavljao: „Ha, nije taj Pariz bogzna što!“

U Cannesu sam bila službeno, na Marketu.

Market je kao i svaka tržnica: jedni prodaju, drugi kupuju. Te dvije vrste ljudi bitno se razlikuju. Kupci mogu biti kojekakvi, ali prodavači, kao i u životu, moraju biti samopouzdani i uvjerljivi. Trećega dana Marketa srela sam pet ili šest prodavača koji su izgubili glas, dok su kupci uglavnom bili svježiji i odmorniji, bezbrižniji. Ne zavidim prodavačima, ja to ne bih mogla raditi. Nisam uvjerljiva, ne uspijevam nikome ništa prodati, ni polovnu, ali ni gotovo novu robu, ni svoj stav, ni samu sebe: nemam gard. Ali sam zato odličan kupac: brzo se odlučujem i uvijek kupim dobre stvari po niskoj cijeni, ne nasjedam na fore za skorojeviće koji skupo plaćaju osrednju robu i prvorazredan marketing.  Bar neka korist od mnogo proživljenih godina.

Na Marketu se okupljaju ljudi sa svih kontinenata, koji se sporazumijevaju na neobičnom novogovoru za koji vjeruju da je engleski. Svi se međusobno odlično razumiju, pa su čak i Englezi i Amerikanci počeli prihvaćati taj babilonski engleski, jer ih na njihovom materinskom engleskom slabo razumiju. Kad bi se čovjek udubio, lako bi otkrio koje fraze, nespretne sintakse i pogrešno upotrijebljene riječi potječu iz kojega jezika.

Cannes ima prelijepe restorančiće. Oni najfiniji gotovo su minijaturni: mali i zbiti stolići, male stolice, male porcijice, ali je sve jako ukusno.

Jedan dan bila sam na ručku s kolegicom iz Ukrajine, koja je, za razliku od mene, bila jako gladna. (Ja u vrijeme ručka nikad nisam gladna, jer je moja strast prema doručcima u hotelima neutaživa. Za doručak jedem ne prema kapacitetu želuca nego prema vremenu koje mogu odvojiti. Obično jedem oko sat vremena i pojedem nekoliko, preciznije: više puta po nekoliko, medova i putrova sa svježim bagetom. Hoteli su jedina mjesta gdje mogu doručkovati a da sama ništa ne pripremam. Kod kuće ne doručkujem.) Ta kolegica naručila je tjesteninu sa škampima i dobila tri račja repića s nekoliko komada tjestenine, toliko da pokriju samo dno tanjura. Gladno je navalila. Budući da dolazimo iz sličnih zemalja, usudila sam se reći: „Kako se možete zasititi s tako malo hrane ako ste zaista gladni? Uzmite malo moja salate.“

Najsnažniji dojam na mene je ostavio jedan sufle poslužen u velikoj šalici, uz čašicu soka od naranče. Nabujao iznad šalice kao kuharska kapa, izvana je bio zlatast i hrskav, a iznutra drhtav i lagan kao oblak boje vanilije: niti sam ikada jela sličan, niti bih ga znala napraviti.

Najljepša ulica u Cannesu meni je St. Antoine u starom dijelu grada koji se zove Suquet. Ulica je najljepša navečer, jer se sastoji od niza restorana, od kojih svaki ima svoju posebnu rasvjetu, šarene natpise, primamljivo aranžirane stolove i simpatično pomoćno osoblje koja vas srdačno pozdravlja i želi vam ugodnu večer bez obzira na to što ne ulazite u njihov restoran.

Cannes ima tri atmosfere koje se mogu odvojiti gotovo oštrom granicom:  elitnu, turističku i narodnu. Elitni, otmjeni i nepojmljivo skupi dio su Croisetta i uličice koje na nju izlaze. Na Croisetti su hoteli izvan svih kategorija i najslavnije trgovine. U Diorovom izlogu, na primjer, vidjela sam tamnoplavi kostim koji bih eventualno kupila samo zato što bi mi bio užitak prepraviti ga, a košta: suknja 5500, jakna 2900 eura. Kakav je to svijet! Gdje je taj svijet!

„Mama, ima toga i kod nas“, kaže moja elementarna, „samo ti ovdje živiš drugačije.“

Točno. Kakav god bio, u Cannesu bar na koji dan zaboraviš onu muku kod kuće.

U turističkom dijelu Cannesa prevladavaju ljudi koji oko vrata nose vrpcu s iskaznicom za Market. Kažu da Cannes živi od marketa. Tjedan prije našega bio je Market Duty Free Shopa, ma što to bilo.

U turističkom dijelu jednom sam šetala i jela klementine, koje sam kupila na kanskoj tržnici (pola kile dva eura). Kore sam stavljala u vrećicu u kojoj su bile klementine, ali mi je jedna neopaženo pala na tlo. Čula sam iza sebe glas: „Madame!!!“ Žena iza mene prijekorno je pokazivala na koru. Sagnula sam se i podigla je, a ona me pokroviteljski potapšala po ramenu, kao da kaže: „Tako je to kod nas.“

Možda. Ali je zato u narodnom dijelu, koji sam upoznala pješačeći svaki dan najmanje četiri puta od hotela do Palaisa ili obrnuto, situacija drugačija. Primijetila sam da Kanci ostavljaju na cesti pseći izmet podjednako kao i Zagrepčani, ako ne i više. Jedan dan gledala sam jednog psića kako kaka. Njegov gazda vidio je da gledam. Polako, jako polako, vadio  je iz džepa smotak vrećica i još polakše jednu od njih odvajao. Nije završio taj posao ni kad sam prošla pokraj njih, pa sam se nakon nekoliko koraka osvrnula:  čovjek je taj isti smotak vrećica vraćao u džep. Pretpostavka je da ne bi u džep stavio punu vrećicu. Sjećajući se žene s korom klementine, zamalo sam se vratila, pokazala na kakicu i rekla: “Monsieur!!!” Ali ne bih bila jednako uvjerljiva, pa sam odustala.

Što se jezika tiče, i ja sam pribjegavala babilonskom, uz primjesu francuskog, pri čemu sam birala najzvučnije kombinacije kad sam komunicirala sa zaštitarima, što je, uz poslovni dio, bila moja najučestalija komunikacija. Na Marketu sam padala u oči kao sumnjiva osoba, jer sam se gubila po raznim ulazima i prolazima, a, što je još gore, gubila sam se i na izlazima, pa sam često izbijala na izlaze za nuždu i neka pokrajnja vratašca za osoblje. Na to bi ka meni pohrlili mnogi čuvari i ciljali mi u prsa onim uređajima kojima klikaju iskaznicu. Pošto bi uređaj odsvirao ton „sve je u redu“,  ja bih objašnjavala: „Je suis pas dangereuse, je suis seulement geographically idiotical (babilonski), otherwise I am totally normal.“ Zbog gubljenja vremena sa mnom,  mogli su propustiti teroriste opasnije od mene. Da se nešto dogodilo, osjećala bih se krivom.

Tek sam se predzadnji dan sajma dosjetila da ne pitam gdje je put do nekog prolaza, štanda, ulaza ili izlaza, nego da pitam gdje je najkraći put do tog mjesta, kao da, tobože, one dulje znam i sama, samo bih sad, eto, išla najkraćim putem.

Samo usput: u Cannesu ima više trgovina noževima, ne znam zašto je to tako popularno.

U svim dijelovima Cannesa, elitnom, turističkom i narodnom, ima ljudi svih boja i rasa. Istina je da su čistači najčešće crni, a vozači autobusa Crnci ili Arapi, kao i čistačice na Marketu. Među prosjacima podjednako su zastupljeni crni i bijeli. Korejci su najčešće u poslovnim odijelima, a Kinezi u trgovinama.

U narodnom dijelu Cannesa zapazila sam nekoliko stvari koje su mi se svidjele: u kvartovskim kafićima sjede ljudi iz kvarta, kao i kod nas. A u blizini mog hotela, koji se nalazi u prijateljskom susjedstvu u kojemu svatko svakoga poznaje, što čovjeka umiruje i opušta, muškarci rade u svojim garažama, susjede razgovaraju s prozora, djeca galame kad idu iz škole. Djeca su raznobojna.

U narodnom dijelu Cannesa zapazila sam nekoliko mama koje u kolicima voze djecu različite boje od njih samih. Očito, barijera gena mnogo je slabija nego klasna, vjerska i nacionalna. Miješanje gena nemoguće je spriječiti, političke granice ne mogu ih zaustaviti.

Na minhenskom aerodromu, na kojemu sam presjedala za Zagreb, zapela sam na kontroli putovnica. Nisam se usudila tu kontrolu obaviti na automatu za putovnice, jer osim što sam geographically idiotical ni internetski nisam daleko od toga.

Palo mi je na um da nije dobro što stojim u redu iza jedne arapske obitelji, ali sam se utješila da valjda neće biti problema, jer je to bio mladi bračni par, žena nije posve zamotana, samo s maramom na glavi, bebica u kolicima i djevojčica od 2-3 godine. Carinik ih je pogledavao i prije nego što su došli na red, što mi je izazvalo sumnju da neće ići glatko. I doista, najprije im je, dignuvši prst poput Boga prema natpisu iznad, rekao: „Zar ne znate čitati?“ A iznad je pisalo: EU/  EWR/ CH. Muškarac je rekao: „Znam, ali nisam razumio što znači.“ „Trebali ste pitati“, rekao je carinik. Njegov je ton bio prezriv kao i pogled, a izraz lica nadmen, gotovo gadljiv. Da sam ja taj Arap, u meni bi se zauvijek nastanili gorčina i neizbrisiv ožiljak poniženja. Carinik je dugo, dugo proučavao putovnice i svoj monitor, potom su morali dignuti djevojčicu i dijete iz kolica do njegovih očiju, a kad im je napokon vratio putovnice, rekao je: „I ubuduće čitajte što piše!“ Muškarac je pokorno odgovarao: „OK, OK…“

EWR je isto što i, na engleskom, EER:  Europski gospodarski pojas. Za slučaj da ima još netko osim mene i onog Arapa tko to ne zna.  Ja sam pitala našeg carinika da mi rastumači. Da sam Arap, i mene bi zadržali. Inače, ja nisam znala ni što je CH. Na svoju sramotu priznajem: mislila sam da je CH Kina, iako sam pomislila da bi možda mogla biti i Švicarska. Trebala bih češće putovati.

Pokušavala sam gledati televiziju, ali mi je program, osim vijesti i „panela“ bio besmislen. Humor nije smiješan, smiješan je jedino američki CSI  na francusk0m.

U Cannesu sam bila gladna čitanja. Prije puta zamolila sam knjižničarku da mi preporuči nešto tanko, zbog aviona, i zabavno, zato što sam znala da na službenom putu neću biti dovoljno opuštena za neko ozbiljnije štivo. Izabrala je odlično: kratak roman  Čovjek koji je slikao bademova drvca, čak se i radnja zbiva u Cannesu i oko njega. Ali je tiskan krupnim slovima kao da je slikovnica, pa sam ga pročitala pred dva spavanja. Ostatak vremena čitala sam sve što mi je došlo pred oči: reklame, kataloge, letke, pa i oglase u izlogu agencije za nekretnine: Vila u središtu Cannesa 1200 000 eura. Samo?!