Ljudi oprašivači

Rad rukama

Onima koji su ikada čitali ovaj blog jasno je zašto je meni najvažnija televizijska emisija Ekozona. Svašta čovjek ondje dozna, brže nego da sam istražuje.

A morali bismo znati.

Neki dan sam u toj emisiji doznala ovo:

U Kini je prirodna ravnoteža zbog raznih zagađenja već toliko premećena da nestaju kukci koji oprašuju biljke. Umjesto njih,  čete radnika hodaju među nasadima i, s rukavicama na rukama,  ručno prenose pelud s cvijeta na cvijet!

Zar to nije potresno i groteskno? Apsurdno?

U četiri popodne hodam gradom i gledam rijeke ljudi kako izlaze iz svojih ureda, nakon radnog vremena žure kućama. Manje ili više pošteno su radili svojih osam sati i zaradili plaće. Ali što su proizveli?  Kojim su proizvodom obogatili svijet? Novim bankarskim kreditom? Još povoljnijom mobilnom ponudom? Prodajom nekoliko komada kineske robe?

Kod kuće, sjest će za stol i jesti hranu koju je proizveo neki daleki ratar, ili, puno gore, neka tvornica, hranu koje je sve manje i koja je sve lošija. I opet će sutradan otići u svoj ured, na posao na kojemu ništa neće proizvesti.

Treba raditi rukama. Ima puno stvari koje čovjek može napraviti: uzgajati, kuhati, šivati, štrikati, liječiti…  Rad glavom  treba zaslužiti, on dolazi poslije.  I umjetnost treba zaslužiti, na primjer pisanje. Prije nego što sjednem za kompjutor, moram koliko-toliko uljuditi kuću, staviti robu na pranje, skuhati ručak, izvesti psa, uljuditi sebe bar do razine pristojnosti… Pisanje je nagrada. Vrlo slično onoj poznatoj tezi da je umjetnost nadogradnja. (Čisto usput i neovisno o Istambulskoj konvenciji*: gorenavedeno vrijedi za većinu žena i manjinu muškaraca.)

Koliko god se suzdržavam od razmišljanja i pisanja o lošim stvarima, uvijek prevlada moja potreba da i drugima prenesem ono što sam  doznala. U Gani, na primjer, Švicarci proizvode neku nečistu naftu, zbog čega je ondje naglo porastao broj oboljelih od raka pluća.

Broj oboljelih raste i kod nas. Iako se broj pušača smanjuje, pušenje je i dalje, navodno, uzročnik broj jedan. Malo morgen.  Zašto ne govore o sumpornom dioksidu kojim je zrak u  našim gradovima prezasićen. Zagreb na prvom mjestu. Koliko će eona proći dok i kod nas zakon ne dopusti gradovima da izbace automobile koji zagađuju?

  • Ovih dana iz petnih sam se žila trudila razumjeti ljude i argumente protiv Istambulske konvencije i nisam uspjela. Ne vjerujem da ozbiljno misle kako će ih dijete nakon nje zvati roditelj 1 ili 2. Ili da će neusvajanje konvencije spriječiti to isto dijete da  želi promijeniti spol, ako se osjeća drugačijim.  Ja mislim da će nam trebati Istambulska i još mnoge konvencije da postanemo uređeno društvo, ako je to uopće moguće.

 

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u zabrinuta ekologija. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na Ljudi oprašivači

  1. Fantasy by Sofia napisao:

    Nekima su pare važnije od dobrobiti ćovječanstva 😦

    Liked by 2 people

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s