Knjige koje (ne) pročitam do kraja

Pretrpan mozak

Nakon što je čuo Mozartovu glazbu, car  Josip II. rekao mu je: „Dobro je to, Mozart, samo… previše nota!“ (P. Shaffer, Amadeus).

Toga se uvijek sjetim kad pomislim kako mi je mozak pretrpan: sve radi, još je dobar, samo… previše nota.

Ovako ja vidim svoj mozak:

mozak, potpun

U njemu su razni zadaci, stvari koje moram obaviti, kako sve stići? Uz to, propusti. Strahovi. Stari ožiljci, svježi ožiljci. Ljutnja što od starih nisam ništa naučila. Brige.  Novac. Računi. Kredit. Nemoć. Nepravde. Neuspjesi. Umor, umor, umor. Kako u takav mozak može stati luksuzna kreacija kao što je umjetnost?

Može li?

Mislila sam da je problem u meni, ne dajem umjetnosti, u mom slučaju pisanju, prednost koju zaslužuje, ne držim je na pijedestalu, nego sam je strpala u isti koš u kojemu su, na primjer, jako skupe cipele. Ako je pisanje ono što želim, zar me ne bi ono samo nagnalo da ispraznim mozak od svega suvišnoga i počnem pisati?

Znači li to da se pisati može samo s praznim mozgom?

Vjeruje se da je obrnuto, da sve mora biti puno i prepuno, srce, mozak, duša, život, iskustvo… Ali, je li tako?

Nedavno sam, jedan za drugim, čitala dva romana u kojima sam našla dokaz da prepun mozak kvari pisanje.  Ta dva romana imaju nekoliko ključnih zajedničkih svojstava:  zbivaju se u današnje vrijeme, na mjestima na kojima je rat ostavio teške posljedice, oba su nagrađena, napisali su ih autori koji slove za dobre pisce, oboje iza sebe imaju odlične prvijence, koji su, po mom mišljenju, njihova najbolja djela.

U tim prvim romanima oboje su također opisivali rat i ratne posljedice, ali iz osobne perspektive, uže a ujedno univerzalnije, bez ambicije da kažu sve što se o temi ima reći, sve što su doznali istražujući.

Ovi njihovi zadnji, visoko ocijenjeni romani, vrve od činjenica koje su same po sebi zanimljive, šokantne i potresne, ali su ostale po strani od tkiva romana i opterećuju ga. Čitajući, poželjela sam biti urednica i odrezati sva dokumentarna znanja, sačuvati ih za neki esej ili publicističku knjigu i natjerati pisce da se  vrate romanu, da umjesto trošenja riječi na dokumenta razrade likove, stvore odnose i napišu bolju priču. U oba romana priča i tanašni likovi iskorišteni su samo kao forma za izlaganje znanja o ratnim posljedicama: korupcija, kriminal, skrivanje zločinaca, potraga za zločincima, osveta, droga, siromaštvo. Sve to napisano je s puno riječi, puno pametnih misli, puno lijepo napisanih rečenica, ali… previše nota. Bez pravih likova i njihovih priča, svi ti podaci postaju samo dosadna opća mjesta.

Oba romana prestala sam čitati negdje nakon polovice, kad sam shvatila da se čudo ne može dogoditi, da ne mogu postati bolji.

Rat nas je obilježio, pretrpao nam mozgove, ne dopušta da se oslobodimo i postanemo normalni. Treba to odležati, fermentirati u glavi, da bi od ukiseljenog grožđa nastalo fino vino. Ti su romani ostali kiselo, čak i trulo grožđe.  A nagrade su dobili zbog minulih zasluga, kulturne inercije ili uzajamnog podupiranja pripadnika istih književnih krugova. Svejedno, koji god razlog bio, štetno je za književnost, jer takva djela neće preživjeti svoje vrijeme.

Nije problem samo rat. Još je jedan roman, također djelo dobrog pisca i također vrlo hvaljen, ostao loš i sirov unatoč dobroj građi: na temeljitu, neobično zanimljivu povijesnu rekonstrukciju  nakalemljen je tanak zaplet s likovima koji su gotovo karikature. Očigledno, autora je više zanimalo istraživanje povijesnih podataka nego pisanje romana.

Možda treba legalizirati novi žanr, na primjer, faktoroman, i natjerati  izdavače da i takva djela objavljuju, ma kako bila nekomercijalna. Ili objaviti knjigu u dva dijela, fiktivni i faktički, pa tko želi, može čitati samo jedno. Ili pisac treba priznati da mu se ne izmišljaju priče, jer u stvari želi reći što je stvarno bilo.

Moj zaključak je isti kao na početku: prazan mozak i dokolica puno su zdraviji i produktivniji od pretpanoga. Zbunjuje me jedino to što se ne slažem s carom Josipom u pogledu Mozartove glazbe.

Napominjem da ovo što sam napisala nije plod ljubomore (prema piscima) nego ljubavi (prema pisanju).

A sad se idem posvetiti pitanju kojim ovih dana razbijam glavu (vidi pretrpan mozak): zašto se moja banka trudi što prije me dokrajčiti (stalno izmišlja nove namete), umjesto da se potrudi da opstanem, od čega bi imala više koristi? Nije mi jasno.

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Knjige koje čitam, O pisanju. Bookmarkirajte stalnu vezu.

11 odgovora na Knjige koje (ne) pročitam do kraja

  1. Jasna napisao:

    Draga Vranica,
    Ovaj kraj tvoje priče me podsjetio, pa povlačim jednu paralelu. Banke su ko i rak. Unište onoga tko ih hrani, pa makar i same s njim stradale. Često sam o tome razmišljala….a bome se i mi ljudi, na našoj majčici Zemlji ponašamo slično.
    😊

    Liked by 1 person

  2. Jasna napisao:

    Pardon za Vranica, trebalo je pisati Vesnica……mobitel mi podvalio, a ne znam ispraviti. Sorry 😘

    Sviđa mi se

  3. Vjekoslav Haiman napisao:

    Citam Vesnine blogove i obozavam teme i sadrzaje. Zivim u Svedskoj, umirovljeni auditor (revizor)
    posjedujem 5.6 kreditnih kartica, mogao bih kupiti Rolls Roy auto ako bih htio, ali koristim samo za mjesecne potrebe, da ne nosim gotovinu a na kraju mjeseca sve odplatim, duga nisam imao vec 30-tak Godina a svejedno nisam zadovoljan a sam ne znam zasto. Dobog sam zdravlja iako imam 82 godine,nista mi ne fali ali svejednovol volio bih da se bolje osjeca. Toliko da vam ublazim osjecaj krivnje na banke, dugove, probleme u zivotu, izgleda da mi ljudi nikad nismo zadovoljni. Cudno zar ne+

    Liked by 1 person

  4. Jedan lep intervju,jednog dobrog,mladog,mudrog čoveka https://www.youtube.com/watch?v=9Diro5_J4fU vrdi pogledati

    Liked by 1 person

  5. LaBiLnA napisao:

    Lepo ja velim da je stanje “mozga bez” najidelanije stanje koje nekome može da se desi. Jer onda nit’ brige, nit’ sekiracije. Ja sam na korak od tog stanja! Je l’ može neko da me pogura?

    Sviđa mi se

  6. vesna napisao:

    Ajd, ajd, ne moraš pecati komplimente, kraljice duhovitosti, znaš da sam ja tvoja vjerna obožavateljica, da su svi mozgovi kao tvoj, svijet bi bio ljepše i zabavnije mjesto ❤

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s