Knjige koje čitam: Divljakuša

i pročitam do kraja, napokon! Marina Šur Puhlovski: Divljakuša

 

Kao dijete i kasnije, kao studentica, i još kasnije kad sam mislila da sam intelektualka i da, kao takva, imam odgovornost prema svom intelektualstvu, kao što profesori na fakultetima (ne kod nas) svake godine moraju dokazivati da su još uvijek vrijedni kao predavači…

Odoh ja s planiranog pravca. Povodljiva sam i pod dojmom obilja misli i riječi koje kuljaju iz romana Marine Šur Puhlovski, pa valjda pokušavam isto.

Uglavnom, kad sam bila mlađa (ovdje mi se omaknuo tipfeler, bila sam napisala lađa, pa shvatila da to i jesi kad si mlađi – lađa si: ploviš i jedriš, a sva pučina pred tobom) nisam mogla prekinuti čitanje nijedne knjige, ma kako bila dosadna, smatrala sam da to ne bi bilo u redu prema knjizi, a da ni za mene ne bi bilo pohvalno. S godinama, posložila sam prioritete drugačije, vrijeme je postalo važnije. Čemu gubiti vrijeme na knjigu u kojoj ne uživam, kad me možda negdje čeka knjiga u kojoj ću uživati.

I tako, očekujem kako će me jednog dana u mojoj knjižnici dočekati svečano postrojene knjižničarke, uručujući mi diplomu najboljeg čitača, koji ima najviše pročitanih knjiga na godinu ili kako se to već mjeri, a ja ću reći: “Moram biti poštena i odbiti tu uistinu laskavu titulu, koju zacijelo zaslužuje neki čitač bolji od mene, jer ja vam, znate, knjige posuđujem i često nepročitane vraćam. Ako ikad budete dodjeljivali diplomu za najrevnijeg posuđivača, tada ću sigurno biti u uskom krugu kandidata.”

Ne sjećam se, i to ne zbog lošeg pamćenja, kad sam neki domaći roman pročitala – progutala svih 250 stranica – tako brzo, s toliko užitka i divljenja kao roman Divljakuša, Marine Šur Puhlovski.

Također se ne sjećam, i također ne zbog lošeg pamćenja, kad sam se zdušnije složila s nekom knjževnom nagradom, jer se s književnim žirijima, kao ni s književnim kritičarima, uglavnom ne slažem, i to do te mjere da se katkada pitam nisu li možda pobrkali knjige, pa prosuđuju o jednoj, a čitali su neku drugu, možda nekom greškom u fajlovima.

Marina Šur Puhlovski za taj je roman osvojila VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, a tu nagradu ja uvijek imam na oku, ne samo zato što iznosi sto tisuća kuna. Opet moram reći da se ne sjećam ima li romana koji su osvojili tu nagradu,  a nagrada se dodjeljuje četrnaest godina, a da su je podjednako zaslužili kao Divljakuša.

Ja nisam teoretičar književnosti, većinu onoga što sam naučila na studiju pozaboravljala sam, čak, na svoju sramotu, mogu priznati da više pišem nego što čitam, što me čini prosječnom Hrvaticom. Zato ne mogu objasniti sve čime su me Divljakuša i njezina autorica oduševile. Pokušat ću to prenijeti s nekoliko njezinih rečenica:

Više ne odgovara, samo se mršti, i trese nogom, i odmah pripaljuje, grimasa gađenja iskrivljuje mu usta dok otpuhuje dim, pogled koji se na početku i kolebao između samosažaljenja i optužbe sad je sasvim hladan, led mu se pravi na očima kao zimi na prozoru koji ne dihta. (…) Sve to pratila sam ispod oka a da još nisam ustala, još sam klečala na podu grleći psa koji se raspao skupa s ovim brakom, shvatila sam, koji nikad nije ni počeo, koji nikad nije zaživio, koji je bio samo očaj i ludilo, i još je, još jest, makar je on otišao, jer će se vratiti, jer ga još ne mogu pustiti, kao ni on mene.

(…)

Više nisam osjećala ništa osim težine tijela i besmislenog pokretanja, a besmislenije od svega bilo je njegovo lice iznad mojeg s grimasama, glupim i jadnim, kakve su kad ne sudjeluješ (…)

(…)

Samo mi je Irena zamjerila, koja se nikad ne bi usudila tako nastupiti, ona bi se u razred ušuljala tiho i nevidljivo kao pauk i smjestila negdje odostraga, nikom pred očima. (…) Ne voli se, misli da je ružna, saznat ću poslije, ne može vidjeti svoja koljena, premda je na svoj način privlačna, moderna je, tako visoka i mršava, i kosa joj je lijepa, zlatna, duga i gusta, i sviđa se dečkima, što je najvažnije, jer u tome je prestiž. A tek na drugom je mjestu učenje, a na trećem posebni talenti, oni za sport u prvom redu; nakon toga za umjetnost. Takav je sustav, a koji je naš život, što istodobno znamo i ne znamo, znamo jer osjećamo otpor kao da nam je nešto nametnutno; ne znamo , jer ne znamo da nam je nametnuto, jer smo na sve pristali unaprijed.

Roman počinje krajem jednog braka, junakinju zatječemo u rasutom stanju, u glavi ponovno proživljava cijelu tu vezu, od prvog susreta. Tako napisano da se žuriš prelijetati preko stranica da vidiš što je dalje bilo, iako je sve manje-više “psihologija” i prilično običan, mada ne sretan život jedne ne sasvim obične, ali ni previše posebne junakinje.

Rečenice duge, slomljene poput nje same,  razlomljene, ali ne interpunkcijom, koja ovdje služi da bude narušena, nego grčem iz kojega nastaju i koji izražavaju poput krika, rečenice dramatične i jednostavne istodobno, komplicirane i jasne da jasnije ne mogu biti, da se smrzneš od jasnoće.

Čitajući, zapitaš se tko je ta tako otvorena, obrazovana i zanimljiva autorica, i pismena, to treba naglasiti, jer, neki će se možda začuditi, ima  pisaca koji nisu baš pismeni. Tako pismena da se može igrati riječima i rečenicama po svojoj volji, krojeći novi smisao i dajući im veću težinu, kako mogu samo pravi majstori krojači, koji od obične tkanine načine savršeno odijelo na kojemu se običnost tkanine ne uočava.

Nadam se da ovim tekstom nisam umanjila posebnost Divljakuše nego da sam je bar donekle uspjela prikazati kako zaslužuje.

Roman ima moje bezrezervno oduševljenje i nalazim mu samo jednu manu: kad pročitam nešto ovako dobro, zaključim da nema smisla da uopće nešto pišem, kad ne znam ni približno tako dobro pisati.

Smatram svojim propustom što prije nisam čitala knjige Marine Šur Puhlovski, od sada ću to činiti, da je još bolje upoznam, jer intrigantni su i neki podaci iz njezine bio(biblio)grafije, na primjer onaj da je napisala petnaest knjiga prije nego što joj je ijedan izdavač išta prihvatio, toliko je vjerovala u svoje pisanje. I ono što je meni osobno važno, pa doslovno zbrajam književnike koji to priznaju, a ona priznaje: ništa o čemu pišemo nije izmišljeno, nema te mašte koja može napisati roman; sve je to iz našeg iskustva, vlastitog ili tuđeg na koje smo naišli ili koje smo tražili; možda samo zamišljeno, ali zamišljeno izvanliterarno, potom dorađeno i oživljeno riječima, stvoreno riječima. A to je književnost.

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje (ne)pišem, Knjige koje čitam. Bookmarkirajte stalnu vezu.

11 odgovora na Knjige koje čitam: Divljakuša

  1. Sanjin napisao:

    Stavljeno na listu knjiga koje treba pročitati 🙂
    I ja sam kao mlađi (moj tipfeler je ovdje bio “mađi”, što valjda u mom slučaju znači da kad sam bio mlađi da sam bio i besmislen :)) smatrao da sve knjige treba pročitati do kraja, jednako kao i pogledati sve filmove i serije. Sad mislim da sam pametniji pa da odložim knjigu ili prekinem gledanje, jednako iz razloga što više cijenim svoje vrijeme, ali i iz poštovanja prema drugim djelima koja zaslužuju biti pročitana/pogledana do kraja, a sasvim sigurno ih ima nebrojeno više nego što će ikada meni doći pod ruku.
    I da, lijepo te molim, nemoj prestati pisati.

    Liked by 2 people

  2. vesna napisao:

    hvala ti, Sanjine, što tvoje povjerenje u moje pisanje nije posve nestalo. A mađi, pa to je sigurno zato što ti govoriš o sebi u muškom rodu, lađi bi bilo jednako besmisleno kao i mađi 🙂 (Ovo nije rodna diskriminacija)
    Da, ispada da se ne isplati trošiti vrijeme na loše, ma što to bilo, pa i na loše knjige

    Sviđa mi se

  3. Sanjin napisao:

    Hehe, imaš pravo za mađi-lađi (bio sam mlad i besmislen kako god okreneš), ali me je zabavilo da sam napravio tipfeler na istoj riječi 😀
    Heh, ne da nije nestalo, nego je jednako kao i uvijek. I jedva čekam sljedeći roman. Zato piši.

    Sviđa mi se

  4. vesna napisao:

    ❤ ❤ ❤

    Sviđa mi se

  5. LaBiLnA napisao:

    Tako je, da pišeš, lepo ti rekao ovaj Sanjin 🙂 Piši, pišiiii, piiiišiiiiiiiii :* :* :*

    Sviđa mi se

  6. Ja bih se mogla prezivati tipfeler, često griješim, a poslije, dok prepravljam tekstove, nađem se u čudu. Znaš lijepo sročiti preporuku. Nekako, ne čitam hrvatske pisce, jer… Dakle, ne čitam ih i nemam namjeru nakon nekoliko davnih pokušaja ili razočaranja. Ali dogodi mi se prije koju godinu da u jednoj knjižnici uzmem par knjiga hrvatskih pisaca s nadom da možda ipak…Pročitam par stranica iz svake knjige i jednostavno se zgrozim nad trećerazrednim piskaralima koji su i nagrađivani uz to, ražalostim se nad stilom ponajviše koji zapravo nije nikakav stil. Nešto nedostaje ovoj zemlji glede književnosti, opako nedostaje, a ne vidim da se to može steći ili naučiti u radionicama pisanja. KILL ME!

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s