Ostavite svaku nadu vi koji ulazite

Jučer u Saboru

Prijenos iz Sabora jedina je politička emisija kojoj vjerujem: nema favoriziranja podobnih, ignoriranja nepodobnih, montiranja, dekontekstualiziranja, konstruiranja. To je što je.

Ali to što je palo je ispod svake razine. Zbog toga tko, kako i o čemu raspravlja u Saboru, postala sam tragičar, katastrofičar i pesimist, iako sam po genskoj konstituciji politički analfabet. Omissa spe qui huc intrasti trebalo bi pisati na početku prijenosa iz Sabora, jer nada ondje ne preživljava.

Nisam sjednicu gledala do kraja, morala sam otići u grad. Na putu do grada prolazim pokraj Sabora, a Sabor je na Markovom trgu. Na  trgu, oko Markove crkve – koja je, usput, omiljeno turističko odredište – parkirano je mnoštvo velikih crnih automobila koji čekaju saborske zastupnike. Mnogi od njih bruje upaljenim motorima, čekaju spremni svoje viđene šefove, pa cijeli trg smrdi po ispušnim plinovima i zagađuje okoliš. Tako da nas truju iznutra i izvana.

Prišla bih im i ukorila ih što im motori uzalud rade, ali ima ih previše.