Knjige koje pročitam do kraja: Nesanica

Marina Šur Puhlovski: Nesanica

Ja sam lijen čitatelj, ljeniji čitatelj nego pisac. To sam već priznala, kao i to da se zbog lijenosti moja nekadašnja znanja troše, a nova ne skupljaju. Nepouzdana sam po znanju. Ne pratim redovito ni kulturna ni književna zbivanja, ne poznajem ljude, ne čitam ono o čemu se govori da bi se imalo o čemu razgovarati i što odjednom svi znaju, već su čitali.

Kad sam prošli put pisala o Divljakuši, priznala sam da prije toga nisam bila ni čula za autoricu. Bilo bi mi žao da mi je promaknula, jer sad, nakon čitanja još jednog njezinog romana, mislim da sam naišla na književnika koji je, po mom mišljenju, među našim najboljim piscima suvremenicima. Rado bih rekla najbolja, ali nemam na to pravo, jer nisam sve pročitala. Mogla bih reći najbolja od svega što jesam pročitala, što bi bilo istina, ali to ne bi imalo značenja ni za koga tko ne zna što sam pročitala. Stoga, među najboljima, opće fraze, sigurno utočište.

Marina Šur Puhlovski ima svoj svijet i svoj stil,  svijet bol i stil raskoš.

Nakon teksta o Divljakuši, javila mi se autorica, Marina Šur Puhlovski, i zahvalila na lijepom tekstu. Laknulo mi je, jer sam strepila bi li joj se svidio da ga pročita. Jer je roman uvijek više od ičega što netko, ili što svi zajedno mogu o njemu reći. Sudim po sebi, a tako, koliko znam, misle i drugi autori:  ma kako tekst bio iscrpan, uvijek ti se čini  da je trebalo još nešto reći da bi se bar malo upotpunila slika. Da ne govorim o tekstovima u kojima je pisac pogrešno shvaćen („što je pisac htio reći“) ili namjerno ocrnjen.

Predložila je da jednom popijemo kavu i da jedna s drugom razmijenimo svoje najdraže romane. Dobra ideja, općenito, za međusobna druženja pisaca.

Ja njoj nisam rekla koji je meni od mojih najdraži, jer ga trenutno ne mogu kupiti, a ona je meni rekla da bi meni donijela svoju Nesanicu (Zagreb, Profil International 2007).

Nešto zbog nestrpljenja, a nešto zato što sam se bojala što bih rekla ako mi se Nesanica svidi manje od Divljakuše, nisam čekala kavu, nego sam knjigu posudila u knjižnici.

Po već spomenutom stilu, dugim rečenicama, razuđenim a skalpelski preciznim opisima, odmah se prepoznaje ista ruka. Namjerno ne kažem isti mozak, jer mozak je mnogo manje od stvaranja pisanjem, mozak je, kao što Marina u romanu kaže, samo robotski dodatak tijelu, koje, kao ni mozak, nismo mi, nego ljuštura koja nam služi samo da uz pomoć nje glumimo svoje uloge u životu, ne znajući ni tko smo zaista ni što je taj život.

Lako se složiti s Marinom da je mozak samo instrument koji nam je dodan kao nemoćna oprema za uloge koje živimo, ali je paradoks u tome što samo iznimno razuman (ili već kakav? nadrazuman?) čovjek može pojmiti koliko je razum nebitan za bit života, za biće koje se izgubilo u ljušturi tijela i uma.

Ima romana koje pročitaš od prve do zadnje stranice, po nekoj inerciji, ili dajući mu šansu do samoga kraja, ili vjerujući uglednom kritičaru koji kaže da je to remekdjelo koje treba studirati na fakultetu, a na kraju, da te netko pita, ne  bi se sjetio ni jedne rečenice iz tog romana, ni jedne misli vrijedne pamćenja.

Nisam od onih koji popisuju „misli“ kad čitaju, opet, kao i kad je u pitanju mozak, misli su mnogo nevažnije od onoga važnijeg što i ne znam reći što je, ono sve, ono što te udara ili ti se urezuje, u čemu se prepoznaješ i čemu zavidiš, jer si eto i ti baš nešto slično mislio, ali nije tako dobro zvučalo.

Ne znam, na primjer, življi i kraći opis djevojke nego što Marina kaže za djevojku u posjetu majci u bolnici, koja je u komi i leži pokraj Sofijine majke:  (…) zgodna cura, živahna poput ping-pong loptice, bujan konjski rep(…)

Ili, o svojoj teti, majčinoj sestri Štefici, sebičnoj i pohlepnoj namiguši, za razliku od njezine povučene majke koja je samu sebe potirala pomažući drugima, pa tako i šutke podnosila svakodnevna silovanja Štefičinog muža: (…) bijesna na cijeli svijet jer joj je premalo ponudio i jer joj muž pred nosom povaljuje sestru i nabavlja joj svilene čarape, kao i svojoj zakonitoj,  a ona mu ne može ništa, jer novce cijenimo više od ičega, mi, Štefica, više i od sebe, kao i većina (…)

Ili, kad joj majka umre nakon operacije kojoj možda nije morala biti podvrgnuta, koju je izveo kirurg, bratić njezinog bivšeg muža, dakle „veza“, ali loše, nehajna veza, Sofija zaključuje: (…) ni na koga ne treba računati, svi se kad-tad udruže sa sudbinom i pristanu držati sjekiru (…)

U Nesanici tih „misli“, koje nisu misli nego više od toga, misli, slike, nadsvjesna razumijevanja, razumijevanja unatoč svijesti ili spoznaje iznad razuma, ima toliko da sam ostala zapanjena tim kovitlacem koji se odvija u toku jedne noći, od tri do sedam sati ujutro, za vrijeme nesanice.

Kovitlac počinje nesmiljenim opisima djedova i baka, rođaka, obiteljskih korijena, svađa, anomalija, slabosti i postupno se, prema jutru sužava na osobni život junakinje, pedesetisedmogodišnje Sofije, koja je na svijetu sa svom tom popudbinom zbog koje je i došla na svijet, sa svojom vlastitom sudbinom i sa stvarnošću u kojoj živi s mužem kockarom i preljubnikom, u većem stanu nego prije i bez novčanih problema, piše iako od toga nema koristi, kao ni od silnih knjiga koje je pročitala, odlazi na promocije prebrojnim prijateljima piscima, sprema, čisti, dotjeruje se: živi neprekidno prelazeći iz jedne u drugu od namijenjenih joj uloga. Uloga koje je prihvatila jer drugo ne zna.

… Gospođa sam, majka sam, supruga sam, prijateljica sam, ljubavnica sam, sabirem se, navlačeći poplun preko glave pod najezdom svjetlosti koja me gura iz kreveta van, u život, premda se nisam naspavala i glava mi puca od bolova, svoje uloge treba obraniti inače će se pogubiti, za čas ćemo postati loša žena, nemajka, šlampavica i rugoba koju će svi prezirati (…)

Fascinatne su navale osjećaja i opažanja o neprežaljenoj majci, kojoj je roman posvećen, koja u bolnici, nesuvislo, skida sa sebe odjeću, obavlja nuždu u krevetu i igra se svojim izmetom, ždere sve do čega dođe, jer se valjda vratila u vrijeme kad je imala tri godine, kad nije bilo što jesti, kad dijete ne zna za stid i što se dolikuje. A žena do nje, mlada, umire od raka, ništa ne može staviti u usta jer ju je bolest već pojela i zavidi proždrljivoj starici.

I mogla bih tako prepisati svih tristotinjak stranica.

Čitajući, junakinju i pripovjedačicu Sofiju gotovo u potpunosti poistovjećivala sam s autoricom. Tim više me fascinirala, ponegdje i šokirala iskrenost kojom govori o fiziologiji, seksu, kopanju nosa, smradovima. Da je intervjuiram, pitala bih je otkud joj hrabrosti, otkud joj spremnost da roman pročita njezino dijete, zar je toliko spremna sebe majku skinuti  s pijedestala majke? Smatram to istinskom nad-egovskom snagom.

Kad bih trebala usporediti Divljakušu i Nesanicu, rekla bih da ni po čemu ne bih pogodila da su nastale u razmaku od deset godina, ili su bar u tom razmaku romani objavljeni, Nesanica deset godina prije Divljakuše. Po načinu pisanja čini se kao da su nastali u jednom dahu. U oba je romana junakinja Sofija, mudrost, u Divljakuši mlada žena na kraju prvog braka, u Nesanici sredovječna, nemirna, nezadovoljna žena koja je u međuvremenu mnogo toga naučila, a ništa nije popravila, jer se ništa ne može popraviti.

Ili može, jer na kraju, ujutro, umjesto da krene u dan i obaveze kako se od nje očekuje, sjeda za kompjutor i piše prvu rečenicu: Evo gdje sam nakon pola stoljeća čitanja, pola stoljeća pisanja, nigdje, rekoh sebi (…) Tom rečenicom roman počinje i završava,  krug, ali krug koji se otvara.

A kad sam zaklopila knjigu i stavila je na ormarić pokraj kreveta, moj muž gleda, gleda, nešto mu nije  jasno, pa kaže: „Otkad ti čitaš te narodne knjige?“

„Kakve narodne knjige?!”

„Pa što ti je ovo, Marina nesanica?“ Misli na sanjarice.

Zaista, naslovnica je dizajnirana tako da piše:

Marina

NESANICA    

šur puhlovksi

Valjala sam se od smijeha. Sad me stalno pita: „Jesi li pročitala Marinu nesanicu?“
Pa eto, ako dođe do drugog izdanja, a ne sumnjam da će svi Marinini romani doživjeti ponovljena izdanja, predlažem da se porazmisli o novoj naslovnici.

P.S. Marina kaže da uvijek piše, uvijek će pisati, pisala je i kad je nisu priznavali, jer, kaže, “kako reći ptici da ne leti”.

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje čitam. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s