Knjige koje ne smijete propustiti: Poštovani kukci i Divlje guske

Kakvi talenti!

 

Otišla je u kupatilo u kojem je zubalo veselo plivalo u čaši od jogurta kao igračkica za kadu. Zgnječila je usput  jednog gaštapana. Tako je ona zvala žohare. Ostala je samo mokra, smeđa fleka. Zgazila ga je onom debljom i krućom nogom koju je nekoć davno slomila pa je od tada ostala takva. Iz kupatila je izašla omotana u laganu lanenu bluzu kao starinska bajadera u tanki bijeli papir. Slušni aparat joj je kliznuo niz uho, a zvuk sličan uštimavanju simfonijskog orkestra ispunio je hodnik. Popravila je aparat kao što se kosa stavlja iza uha ili naočale primiču nosu.

Krenule smo.

Ovo je kratak ulomak iz jedne od priča Maše Kolanović, objavljenih u knjizi Poštovani kukci i druge jezive priče (Profil, 2019). Knjiga je u Puli dobila nagradu Libar za vajk, tako sam za nju čula.

A za Mašu Kolanović prvi put sam čula 2008. godine, kad sam čitala njezin odličan roman prvijenac Sloboština Barbie (VBZ, 2008).

Kad čitaš nešto tako dobro napisano, a autorica ima dvadeset i devet godina, znaš da je riječ o rođenom talentu. Po neglumljenoj dječjoj neposrednosti podsjetio me na Hotel Zagorje, prvi i po mom mišljenju najbolji – najnepatvoreniji – roman Ivane Bodrožić, tada dvadesetosmogodišnjakinje; još jedan rođeni talent.

U Poštovanim kukcima Maša Kolanović  otišla je mnogo dalje. Njezino pisanje postalo je ubojito jednostavno, bez ijedne suvišne riječi, ijedne suvišne rečenice, golo i savršeno kao kristalno ogledalo. Kukci, Kafka, svijet u kakvom živimo, sve se to čuje u zvuku njezinih rečenica. Netko je odlično napisao kako se, dok čitaš te priče, može čuti onaj odurni zvuk gnječenja kukca i pucanja njegove opne.

Nemam što pametnije napisati, pa neću duljiti. Samo pokušavam na jednom mjestu udružiti zajednička svojstva žena pisaca koja u zadnje vrijeme uočavam: mlade, rođeni talenti i opravdano nagrađene.

Žensko pisanje širi se atmosferom kao miris lipe u svibnju. Žene postaju ono što su oduvijek mogle biti, vladarice riječi. Kad to ovako napišem, zvuči patetično i banalno, ali, iako inače nisam lijena kad je pisanje u pitanju, ne da mi se razbijati glavu kako bolje reći ono što je ionako bjelodana istina.

Što se nagrada tiče, nagrade su važne jer otvaraju put pisca ka čitatelju. Tko zna kad bih ja, na primjer, nabasala na roman  Divlje guske, Julijane Adamović  (Hena com, 2018),  da u Vijestima iz kulture nije objavljeno kako je dobio nagradu HAZU-a za književnost.

Već sam pisala koliko me veseli kad naiđem na roman, ili na djelo bilo koje vrste, koje je zasluženo nagrađeno.  Veseli me zbog toga što mi budi nadu da društvo može biti bolje, da i ljudi mogu biti bolji od samih sebe, iako su neki defekti, poput sklonosti korupciji na primjer, usađeni u ljudsku prirodu. Jedino što bi me veselilo više od toga bilo bi da ja sama dobijem nagradu i da ona bude zaslužena.

Ali zbog gorespomenute boljke ljudske prirode,  korupcije, a osobito zbog epidemije te bolesti u današnjoj Hrvatskoj, sumnjičava sam prema nagradama. Što je institucija veća i važnija, to mi ulijeva manje povjerenja (na čelu s HNB-om), pa me se tako nije osobito dojmilo ni obrazloženje HAZU-a da je roman nagrađen „kao vrijedno štivo koje se kvalitativno ističe unutar recentne domaće prozne produkcije“.

Ipak, sama sam se htjela uvjeriti, pa sam se u svojoj knjižnici predbilježila na listu čekanja.  Ispalo je da se slažem sa svakom riječju obrazloženja nagrade. Nazvala bih roman Divlje guske remekdjelom da sam dovoljno kompetentna za takav sud. Da postoje neki opći jezik i neka opća geografija, pa da se iz teksta romana ne može vidjeti kad je i gdje nastao, Julijana Adamović mogla bi biti pisac iz bilo kojeg dijela svijeta i iz bilo kojeg perioda povijesti književnost, a sve o čemu piše jest jedno slavonsko selo u kojemu jedna djevojčica predškolske dobi živi s roditeljima i s Babom, točnije, podijeljena između roditelja i Babe.

Ne znam opisati jezik kojim piše Julijana Adamović, osim da je svaka rečenica umijeće za sebe. Da imam knjigu pri ruci, prepisala bih koju za primjer. Iako sam željela napisati recenziju, nisam stigla, jer se za knjige za koje postoji  lista čekanja ne može se produžiti posudba.

Lista čekanja, i to duga, još uvijek postoji i za Poštovane kukce. Svojedobno sam također čekala na knjigu priča Korane Serdarević Nema se što učiniti (Fraktura, 2015), još jedne mlade i iznimno darovite autorice: knjiga je objavljena u njezinoj tridesetitrećoj godini.

Lista mladih darovitih i priznatih žena sve je dulja. Žalim… što više nisam mlada.

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje čitam i označen sa , , , , , , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s