Zagreb, 30. ožujka 2020.,VOLGINA DJECA

Knjige koje čitam: Volgina djeca

Ovih dana, u strahu i karanteni, uviđam koliko je lakše pisati nego čitati, iako bi čovjek u prvi mah mogao pomisliti da pisanje zahtijeva više sabranosti i sivih moždanih stanica nego čitanje. Stvar je vjerojatno u tome što je čitanje pretežno racionalan proces (izuzetak je možda čitanje poezije), dok je pisanje  i racionalno i emocionalno, pretežno u području mašte i  kreativnosti.

Razlika je otprilike u istim razlozima po kojima se razlikuju umjetnici od kritičara.

Ne samo da mogu pisati, nego sam dobila teški oblik već ranije spomenute graforeje. (Kad god u tekstu napišem riječ graforeja i odmaknem se od njega, počnem strepiti da nisam slučajno umjesto graforeja napisala gonoreja, mada ne vidim zašto bi gonoreja uopće bila strašna u svemu ovome što proživljavamo 🙂 )

Pisati mogu, ali o čitanju nema ni govora. Maksimum su komentari na FB-u,  a i to ako nisu predugi. Kad uzmem knjigu u ruke, uhvatim se da neprekidno buljim u isti redak, pri čemu čak ni njega ne razumijem.

Svi kažu da nakon korone ništa više neće biti isto. Možda će jedna od trajnih promjena biti i gubitak sposobnosti “čitanja s razumijevanjem”, kako su nas nekad učili u školi.

Neposredno prije karantene, neposredno, a kao da je bilo u nekom drugom životu, moja draga prijateljica, u čijim pričama i romanima u normalnim uvjetima neopisivo uživam, opskrbila me s više svojih knjiga. Veselilo me što ću ih čitati. Uto se umiješala se korona, a još više potres. Trudim se i pokušavam, ali čitanje ne ide. Nadam se da će razumjeti zašto joj se ne javljam s dojmovima, živimo u istom gradu, njoj je jednako kao i meni. K tome, i ja sam njoj dala neke svoje romane, ali se ni ona ne javlja meni.

Stjecajem okolnosti, zadnja knjiga koju sam uspjela pročitati prije ovoga svega bio je roman Guzel Jahine (ne znam jesam li dobro deklinirala ime, u nominativu je Guzel Jahina), “Volgina djeca” (Hena com, 2019.)

Sad mi je žao što ću možda u budućnosti roman više pamtiti po predkoronskom životu nego po tome koliko je dobar, a i po još nekim izvanknjiževnim činjenicama, na primjer po tome što sam u knjižnici bila na listi čekanja da ga dobijem, a sad ga ne mogu vratiti, jer su knjižnice do daljnjega zatvorene.

A roman nije samo dobar, nego je remekdjelo. Ne znam kad sam u jednom romanu našla toliko povijesnih činjenica a da ništa nisam preskakala (povijest nije moja ljubav), tako dobru priču koja te zgrabi na početku i drži do kraja, toliko razbuktane mašte za koju je teško zamisliti da dolazi iz samo jednog bića, nego kao da je autorica samo medij kroz kojega su se u priču izlili rezervoari svjetske (ili nadsvjetske) mašte. A pamtit ću i nezaboravan, nezaboravan!, lik učitelja Bacha.

Graforeja ne znači da čovjek može pisati razumljivo i pametno, kao što ni logoreja nije baš suvisao oblik govorenja, nemam koncentracije za neko ozbiljnije popisivanje svega što bih u drugim okolnostima mogla reći, pa samo kratko: pročitajte, isplati se.

Ne znam kad bih ja, koja sam i inače zadubljena u pisanje više nego u čitanje, čula za roman da ga nije spomenula moja FB prijateljica Tanja Radmilo, koja je roman prevela.

Nisam puno znala o Tanji dok nisam pročitala u pogovoru, iz kojega sam saznala da je, prije nego što je postala književna prevoditeljica, bila sudski tumač. Čudim se! S takvim književnim darom! Bila bi velika šteta da nije promijenila fah. Njezin prijevod sam je po sebi umjetničko djelo, Jahina može biti zadovoljna u kakvom je obliku došla hrvatskim čitateljima. Do sada me na sličan način oduševila jedino Andrea Weiss Sadeh, prijevodima romana Zeruye Shalev. Obje autorice pišu na jezicima koje ne znam, pa je moja zahvalnost na izvrsnim prijevodima tim veća.

 

 

 

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje čitam, vesna curo-tomic. Bookmarkirajte stalnu vezu.

4 odgovora na Zagreb, 30. ožujka 2020.,VOLGINA DJECA

  1. kuma Nada napisao:

    Niko ne želi biti kritičar, ali ti bi zaista mogla pisati književne osvrte i tako približiti čitaocima dobre i literarno vrijedne knjige. Čak i kada trebam knjigu za poklon izgubim se i preznojim u knjižari da izaberem nešto prikladno i kvalitetno. Nerijetko mi prodavačice pomažu na osnovu knjiga koje im najbolje prolaze… A lijepa vijest je da trenutno lakše pišeš nego što čitaš, neću više ništa reći.

    Sviđa mi se

  2. vesna napisao:

    hvala ti, ti me uvijek ohrabruješ… sad više i ne pišem… samo dišem

    Sviđa mi se

  3. Nije li pisanje disanje…I obratno?
    Hvala na preporuci.

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Čitaj, Procvaiznadizvora, neće ti biti žao! Da, je, pisanje je disanje…
      (Ne znam zašto se tvoj komentar ne vidi ovdje, nego samo moj odgovor?)

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s