Stari pisci
Spisateljska blokada sad ima novo značenje: ne znači da ne možeš pisati, nego da ne možeš objaviti ono što napišeš. Korona ima udjela, ali nije jedini krivac. Siromaštvo također, ali ni ono nije jedini krivac. Najveći su krivci naoko dvije suprotstavljene sile: komercijalizacija i “umjetnički krugovi”. Naoko suprotstavljene, a u stvari idu ka istome, samo različitim putevima.
Komercijalizaciju ne treba posebno objašnjavati, a s umjetničkim krugovima nije se pametno svađati. K tome, ne može im se reći ništa što već ne znaju: unutar svog kruga pomažu jedni drugima, jedni pišu, drugi hvale, pa onda obrnuto; i ne primaju pridošlice, jer sredstva, i materijalna i intelektualna, nisu neograničena. Literarna plemenska zajednica.
Umjetničkim krugovima podređena je društvena, da ne kažem politička korektnost, po kojoj se dijele poticaji i organiziraju natječaji, jer u raznim savjetima, odborima i žirijima sjede ljudi iz “umjetničkih krugova”.
Ima i natječaja koji daju priliku mladim piscima. Oni se čine “čišćima” od ostalih. Pa priželjkujem da se organiziraju slični natječaji za stare pisce. Evo, na primjer, Natječaj za najbolji neobjavljeni rukopis autora starijih od šezdeset. A da u žiriju, kako bi bio što pravedniji, bude podjednako i starih i mladih, i slavnih i neslavnih, i onih koji žive od pisanja i onih koji neće još dugo preživljavati. Ne bez novca, nego bez pisanja: kako pisati ako nitko ne čita ono što pišeš? To je kao da svaki dan kuhaš najukusnija jela – jer kad pišeš, pišeš najbolje što možeš – a kad završiš, sve baciš u smeće. U starim godinama više i nisi neki optimist, ne vidiš smisla da jelo ostaviš u zamrzivaču, jer je zamrzivač već ionako prepun.
P.S. Ne volim tekstove u kojima ima puno navodnika, zagrada, rečenica umetnutih u crtice, jer to obično znači nesposobnost da se nađu prave riječi. I u ovome tekstu ima previše takvih štaka. Ne bi me čudilo da mi je i talent, poput svega ostaloga, presušio.
P.P.S. Ni činjenica da nisam objavila nijedan post od ožujka nije umirujuća. I to ima veze s koronom, ima i s potresom i s prilično turbulentnim životnim promjenama, ali najviše s tim što moj zadnji rukopis, finalist velikog književnog natječaja – koji je bio anoniman, na što sam posebno ponosna – nije mogao naći izdavača. Gorčina je postala pretežni okus, pa sam prestala kuhati. A ovo sam napisala ne da skinem teret s duše, jer ga nisam skinula, nego samo zato da ne zaboravim kako se tehnički piše i objavljuje tekst na blogu.
Kalimero je govorio…
Pozdrav.
Sviđa mi seSviđa mi se
haha, da, često ga se sjetim 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Ma ne sikiraj se. Bitno je da još uvijek jedeš 😀 šalim se , sve će to proći
Sviđa mi seLiked by 1 person
znam da će proći, treba to doživjeti 😦 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Nice blog:))
Sviđa mi seLiked by 1 person
Thanks, SaaniaSparkle
Sviđa mi seLiked by 1 person
OD-LIČ-NO!!!!!!!!!! Rekoh li ja – pređi u kritičare, jer je ovo umjetnička slika stanja u kulturi koja prati društvo u cjelini. Tako ćeš doći u uži krug onih od kojih zavise ti koji apriori dobiju razne nagrade, ali ni onda ništa, nisi ljigava!
Sviđa mi seLiked by 1 person
autodestruktivno, kao i sve što sam ikad napisala 🙂 😦
Sviđa mi seSviđa mi se
Ti si moja omiljena blog spisateljica :* A što se tiče korone i inspiracije, lepo kaže moja koleginica: “Ova korona pravi rupe u glavi” 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
i ti moja!
Sviđa mi seLiked by 1 person
❤❤❤❤❤
Sviđa mi seSviđa mi se