Knjige koje čitam: Naivan. Super.

Toplo preporučujem ovu knjigu, kao što su je i meni preporučili. Iako je na hrvatskom objavljena još 2005., ja sam je tek sad pročitala.

Stjecajem sretnih okolnosti, okružena sam pametnim, mladim ljudima, od kojih puno učim. Mislim da učim više ja od njih, nego oni od mene. Isprva me ta spoznaja – to da oni znaju više nego ja – zbunjivala i pomalo posramljivala, a onda sam se sjetila s kakvim je punim pogonom u njihovim godinama radio moj um, s koliko gladi da doznajem i učim, da svugdje budem, sve čujem i sve vidim. Od tih svojih mladih učim o knjigama, animaciji, neurologiji, disciplini, šahu, vježbama za mozak i tijelo, hrani, razvojnim fazama djeteta…

Od njih sam čula za roman Erlanda Loea, Naivan. Super. (AGM, jako dobra knjiga, Zagreb, 2005.) Vratit ću se godinama: norveški pisac Erland Loe objavio je ovaj svoj drugi roman 1996., kad je imao samo dvadeset i šest godina.

Njegov junak ima dvadeset i pet i očito je riječ o autobiografskom romanu ili o potrebi da u njemu opiše svoja osobna traganja za, upotrijebit ću prikladan klišej, smislom života.

Junak to traganje počinje u trenutku kad odjednom shvati da ničemu što radi ne vidi svrhu pa da mu se zato ništa i ne da. Odlučuje zato sve prekinuti i početi ispočetka. Ali, kako se počinje ispočetka?

Sve mi se učinilo besmislenim. Odjednom.

Moj život, životi drugih ljudi, životnja i biljaka, cijeli svijet.

Više nije imalo nikakvog smisla.

(…)

Brzo sam počeo shvaćati da je ovo direktno povezano s tim što sam navršio 25 i da me to gadno pogodilo.

Starenje je za mene već duže bilo povezano s određenim nemirom.

Fućka mi se za prostor, ali imam problema s vremenom.

(…)

Tada sam odlučio.

Otišao sam biciklom do fakulteta i rekao im da nisam u stanju završiti studij. Tajnica u referadi me pitala radi li se o nečem posebnom i može li ona nekako pomoći. To je bilo baš lijepo od nje, ali nisam imao volje razgovarati. Kratko sam joj zahvalio na brizi i odgovorio da na njeno prvo pitanje, a ne na drugo.

Potom kupuje loptu, koja zadovoljava sve njegove trenutne potrebe, nešto kasnije i igračku iz djetinjstva koju zove kuckalicom, zatim se sprijateljuje s dječakom iz vrtića u susjedstvu. U bratovoj biblioteci nalazi knjigu o Svemiru i vremenu, o relativnosti, a možda i o nepostojanju vremena.

Prelistao sam je, ali onda sam se počeo znojiti i bio sam prisiljen odložiti je.To je bilo previše za mene. Postoje granice onoga čime se sad mogu baviti.

Upoznaje i djevojku, što je također bilo na popisu onoga što mu nedostaje.

Rekao sam Lise da sliči onoj Alanis koja sjedi na suvozačkom sjedalu u crvenoj vesti. Ali rekao sam Lise da je još zgodnija. To joj se sviđalo. Ona bi rado sličila Alanis, ali bi isto tako rado bila još zgodnija.

Njegov brat smatra da se treba pokrenuti, da nešto mora promijeniti, pa ga zove k sebi u New York. U New Yorku primjećuje da

Mozak nema nikakve šanse održati ritam s očima. Ili ušima. Ili nosom. Ali neke od dojmova očito smatram vrjednijima od drugih. Nemam pojma kako se odvija razvrstavanje, ali odvija se.

(…)

Na gotovo nijednoj kući se ne vidi što je unutra. Može biti bilo što. A sigurno i je. Više puta tijekom dana imao sam osjećaj da se kuće ni za što ne koriste. Da samo tako stoje.

(…)

Auti su veliki.

Kamioni su enormni. Izgledaju kao da su napravljeni da pregaze ljude.

Mnogi ljudi su isto veliki. Debeli. Njihove su tenisice sasvim ugažene i izlizane, jer su toliko teški. Ovo je ono za što do sada mislim da je veliko i dugačko i visoko. – Kuće, Auti, Kamioni, Debeli ljudi, Komadi pizze, Ulice, Ribe ispred ribarnica, Avokado, Svjetleće reklame, Parkovi, Neki psi (…)

(…)

Sjedim na klupi i promatram sve te ljude. Dobro se osjećam kad vidim da ima toliko puno ljudi koji nisu ja. Da postoji toliko drugih. Osjećam nježnost prema njima. Većina ih postupa što bolje može. I ja postupam što bolje mogu.

Urednički tekst na poleđini knjige kaže da Loe kombinira krajnje jednostavan jezik i vrlo ozbiljne teme. A o tom jednostavnom jeziku ja bih rekla da je onaj jezik kad čovjek, pisac, uhvati svoje misli prije nego što one počnu težiti zaključivanju, prije nego što im uhvati potpun smisao, prije nego što postanu namjerne misli, misli koje spoznaju ili bar svog autora žele pokazati pametnim i darovitim. Zaista, velika pitanja, velike životne drame opisane jezikom mudrog djeteta, koje se još nije iskvarilo gotovim definicijama odraslih.

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje čitam, vesna curo-tomic i označen sa , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s