KNJIGE KOJE ČITAM: Dobro sam i ostale laži

Meni se dogodilo da sam prestala pisati. Ne pišem ništa svoje mjesecima, iako sam u glavi imala neke ideje. I još više potrebu. Otkako sam propisala, to se nikad prije nije dogodilo. Iako svi razumni ljudi, pa i moj vlastiti razum, kažu da to što moj zadnji roman ne može naći izdavača nije razlog da više ne pišem, meni se, eto, tako dogodilo, mimo razuma i volje. Koliko će to trajati i hoću li ikad opet pisati, ne znam. Problem je u tome što pisanje jest osamljenički posao, ali ono što je napisano treba čitatelja da bi posao bio dovršen.

Imam problem i s čitanjem. Zbog nekoliko okolnosti teško se koncentriram. Neke od tih okolnosti vrlo su banalne, ali elementarne, na primjer, susjedi s kata iznad koji nesnosno lupaju. Zbog njih, ali i ne samo zbog njih, nego zbog stanja u glavi, loše spavam. Kako mi svaki udarac odozgora prekine nit, za čitanje u krevetu iz knjižnice posuđujem raznorazne bestsellere i hitove za koje mi ne treba puno koncentracije. Posudim nekoliko romana  tog tipa, u nadi da će neki od njih biti donekle čitljiv, jer me jako loše knjige dodatno uzrujavaju.

Danju čitam ozbiljnije knjige. Ali se još uvijek ne mogu vratiti klasicima, čak  ni onima zbog kojih sam studirala književnost, kao da sam s njima izgubila kontakt.

Ukratko, imam knjigu za za svako doba dana i za svako psihičko stanje.

Najradije čitam žive domaće pisce. I, otkrivam, najbolji među njima su žene. Više nitko ne govori o rezervatu ženskog pisma, više nitko ne spominje ravnopravnost žena pisaca s muškim piscima, jer žene su već osvojile polje književnosti i postale nadmoćne. U nekoj daljoj ili bližoj  budućnosti ljudi će se možda čuditi kad se pojavi muški pisac, kao što su se prije samo dva-tri stoljeća čudili ženskima.

U knjižnici su novija djela žena pisaca na „listi čekanja“. Tako sam ovih dana morala rezervirati dvije knjige, Zbogom, djevojčice, Marine Šur Puhlovski, i Dobro sam i ostale laži, Jadranke Pintarić.

Ne poznajem osobno Jadranku Pintarić, o njoj znam vrlo malo. Znam da je prije više godina bila urednica mojoj prijateljici, prevoditeljici s češkoga, i da je bila urednica s kojom je bilo lako surađivati; da je milosrdna duša, jer na Fejsu tako izdašno lajka da je potrošila sve lajkove, pa joj ih FB sad uskraćuje; znam da je vrlo lijepa: jednom se, također na FB-u, pojadala da se kaje što je objavila jednu svoju fotografiju, na kojoj je iznimno lijepa, jer joj je neugodno čitati pohvale. Ja sam joj na to odgovorila da bih se rado borila s tim problemom. I bih, vrlo rado. Sjećam se i njezinog iskrenog zaprepaštenja kad je od Igora Mandića dobila pohvalnu recenziju za zbirku Dobro sam i ostale  laži. Dakle, i skromna je.

Kad sam kod skromnosti: pisci se mogu, kao i ostali ljudi, podijeliti na umišljene i skromne. Ne znam koliko je to pitanje naravi, a koliko stvar okolnosti. Jer, ponekad zavlada neka pomama za nečijim djelom, pa autor, mada osrednji, povjeruje da je odmah do Shakespearea ili čak i bolji. To me podsjeća na moć koju televizija ima na formiranje likova koji se pojavljuju na ekranu: isprva su nesavršeni, skromni, nedotjerani, nespremni. S vremenom, kad ih u ruke uzmu iskusne šminkerice i frizerke, kad se majstor svjetla više potrudi, a posebno kad ih na ulici počnu prepoznavati, ti ljudi doslovno nam cvjetaju pred očima. Sve su ljepši i sve samouvjereniji. Oni labilniji povjeruju da su zaista, zaista veliki. Tako je i s piscima koji su u modi.

Čekajući da budu slobodne knjige koje sam rezervirala, tražila sam da mi daju nešto od Olje Savičević Ivančević. Na tu zanimljivu autoricu podsjetila me pohvala koju je neki dan dobila od gosta vrlo gledane televizijske emisije. Dali su mi zbirku priča Nasmijati psa (Fraktura, 2006), njezinu prvu proznu knjigu. Vraćam se svom trajnom čuđenju talentu i zrelosti mladih pisaca: te priče objavljene su kad je autorica imala trideset i dvije godine! Osvojila me prva priča, Moglo bi se reći da je ovo priča. Svidjela mi se i većina ostalih priča, a od nekih sam ostala udaljena, možda generacijski.

Spominjem je ovdje zbog jednog ulomka, iz priče Muha:

  • Si čitala Barthesa, o smrti autora i to?!

Klimnula sam glavom, jesam nešto čituckala, nisam sigurna da sam baš sve razumjela.

  • E, vidiš, sad ti se događa nešto suprotno. Događa se smrt teksta. Autor je taj koji se prodaje, on je pop-zvijezda, kužiš. Kao Madonna, ne kupuješ njezin album zbog pjesama, nego zbog nje. Ona je svoj glavni proizvod. Moraš biti faca, moraš imati neku kvaku, nešto da te ljudi požele konzumirati, tebe, baš tebe kroz tvoj tekst koji je sam po sebi manje važan. Kod nas su stvari mrvicu pitomije, malo je tržište, al to ti je isti vrag, samo u umanjenom mjerilu, što je, pravo gledajući – jadnije.

Eto, u tome je pasusu razlog moje tuge što mi roman nije objavljen: nije kriv tekst, nego autor. Već s prvim romanom bila sam svjesna da je bolje da se uz njega ne pojavljujem ja sa svojim nesigurnostima i manjkavostima, bez društvenih veza i bez svoje književne mreže, bez klana i plemena. Taj pasus objašnjava i plimni val slave koju neki osrednji  pisci steknu nakon što osvoje neku književnu nagradu. Više puta pokušala sam provjeriti koliko su te nagrade zaslužene. Uglavnom nisu. U stvari, od onoga što sam zadnjih godina čitala, jedina koju smatram zasluženom jest nagrada za roman Divljakuša, Marine Šur Puhlovski. Ograđujem ovo svoje mišljenje od onih nagrađenih koje nisam čitala

U tom je pasusu i djelomičan razlog moje naklonosti pisanju Jadranke Pintarić. Ona  nije zaljubljena u svoje riječi, nije samodopadna, ne piše zato što želi pokazati raskoš svog talenta, ne pokazuje vlastitu važnost, nego ima drugu misiju: otkriti, shvatiti, pokazati, suosjećati, pomoći. Olakšati dušu. Taj sam dojam imala od prve do zadnje priče u knjizi. Čitajući, čovjek se zapita otkud joj toliko priča i toliko sudbina. Kad sam joj jednom prilikom poslala poruku da sam na listi čekanja za njezinu knjigu, odgovorila mi je: Hvala! zbilja neobično i još ne mogu vjerovati da se traži knjiga o depresiji… Skromno, iznenađeno, neumišljeno.

Zbirka Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020) sastoji se od dva dijela. Prvi dio su priče, njih dvadesetak, koje nose naslove po božanstvima, mitskim bićima i duhovima, a svaka govori o nekom duševnom stanju koje je izvan granica normalnosti. Možda izvan. Jer ako su tako raširena da ih svi prepoznajemo, nije li tanka crta normalnosti proizvoljna ili namjerno lažna?

Drugi dio tekstova nosi naslov Melankolije. Zovem ih tekstovima, a ne pričama, jer u njima nema ocrtanih likova i situacija, u njima su samo, kao na apstraktnom platnu, oslikana stanja. Melankolije sam čitala s malo više napora, nedostajalo mi je uporište u priči: to je tanano psihološko, ali i intelektualno štivo s dosta referenci i citata koji su rupe u mom znanju.

I Melankolije i priče iz prvog dijela, … i druge boljetice, čine se proživljene i proosjećane, što mene, okorjelu pristalicu omražene biografske metode, tjera da se zapitam otkud u toj lijepoj, gracilnoj ženi toliko mraka.

I još kratko o stilu Jadranke Pintarić: on je nenapadan, nenasilan, smjeran, autorica se ne nameće, nego pušta svojim pričama da preuzmu palicu, prirodno kao da govori. Ne osjeća se umjetni napor pisanja radi dojma, radi “stila”, da bi bila “prepoznata”. Za mene kao neurotičnog čitatelja to je veliki plus. Kao i njezin mrak u koji sam lako uronila i koji me pritiskao kao da je moj vlastiti.

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje (ne)pišem, Knjige koje čitam, vesna curo-tomic i označen sa , , , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

6 odgovora na KNJIGE KOJE ČITAM: Dobro sam i ostale laži

  1. Sanjin napisao:

    Piši, mollim te. Svijet je onda bolji.
    (I ovaj post to dokazuje)

    Liked by 1 person

  2. Imam istih problema i sa čitanjem i pisanjem. Inače odličan tekst , lako ga je iznenađujuće bilo pročitati 🤗

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s