Gospodine beskućniče!

Ima jedan beskućnik u Zagrebu kojega svi znaju po tome što na nogama umjesto obuće nosi plastične vrećice. Inače je mlad, između trideset i četrdeset godina, vrlo zgodan, visok, lijepog lica. Ima dugu, kovrčavu kosu na kojoj su naseljene neke ljuskaste bube ili njihove ličinke, nisam sigurna. Jako zaudara na urin. Vuče za sobom pretrpana kolica, ona s kakvima gospođe idu na tržnicu, a nemaju za njih položen vozački, ni dobru koordinaciju, ni osjećaj za prostor ni za druge ljude, ni temeljnu obzirnost, pa gaze sve pred sobom, iza sebe i sa strana.

Ja za plac imam lijepu ručnu torbu sa širokim dnom, crvenu s bijelim točkicama.

Jednom smo se susreli, taj beskućnik i ja, i on mi je rekao: “Ajme, kako lipu torbu imate!”

“Hvala”, rekla sam ja. “A smijem li ja vas nešto pitati?” Pitala sam održavajući distancu zbog onih buba u kosi više nego zbog smrada.

“Normalno”, veli on.

“Trebate li možda cipele? Mislim, kad hodate s tim vrećicama?”

“Ma nije”, kaže on, kao da mu je malo nelagodno. “Jedino bi mi tribala nova kolica.” Pokazuje na raznim ljepljivim trakama zalijepljene kotače na tim svojim kolicima.

Znala sam da u novčaniku imam samo pedeset kuna, pa sam odlučila da ću mu, kad ga sljedeći put sretnem, kupiti nova kolica.

Danima i tjednima iščekivala sam kad ću ga sresti, ali nije se pojavljivao između Petrove i Kvatrića, na relaciji na kojoj sam ga srela i kojom se svaki dan krećem.

I sretnem ga neki dan, s druge strane Maksimirske. Daleko od zebre.

Ne volim kad ljudi zovu konobara s: “Halo!” Ni s: “Momak!”, “Dečko!” Ni s: “Konobar!” Kad moram sama zvati, ja kažem: “Molim vas!” i pratim ga pogledom dok me ne primijeti. Nije baš efikasan način. Ne kažem ni: “Gospodine!”, jer bi to bilo lagano prenemaganje, a i vjerojatno bi se okrenulo pola restorana prije negoli konobar.

A kako zazvati beskućnika? Halo? Eeej, vi? Stala sam preko puta njega i mahala da me pogleda. Nije. Onda sam viknula: “Gospodine!” On me nije čuo, ali su se svi drugi osvrnuli. I tako, opet mu nisam uspjela kupiti kolica.

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik vremena, vesna curo-tomic i označen sa . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s