Procijenila sam da vrijedi investirati u privatni specijalistički pregled reumatologa, iako košta šesto kuna, traje otprilike desetak minuta i završi preporukama za razne pretrage. Ipak te sasluša stručnjak.
Ali sam procijenila da pretrage, denzitometriju i nalaze iz krvi, ipak ne moram obavljati privatno, ne samo zato što su skupe – ono što meni treba koštalo i između 800 i 1000 kuna – nego i zato što su nalazi i privatni i socijalni jednako pouzdani.
Online uputnice i online naručivanje teku lako, jedino je malo složenije naći email adresu za naručivanje, jer ne počinje riječju naručivanje nego riječju predbilježba. Čeka se tjedan-dva.
Za vađenje krvi naručena sam u 7.32. Ove dvije minute navele su me na pomisao da su termini kompjutorski precizni, pa sam za svaki slučaj – ako budem lutala tražeći laboratorij – došla u 7.15.
Već pred ulaznim vratima bila je kolona zamaskiranih i propisno udaljenih pacijenata duga desetak metara. U predvorju, ljude je dočekivao čovjek u bijelom i upućivao na prvi šalter, na kojemu treba pokazati uputnicu i na kojemu te unesu u sustav. Zatim se svi vraćaju u nastavak kolone, koja vodi do drugog šaltera, na kojemu dobiješ broj, pod kojim te poslije prozivaju i koji se ispisuje na displeju, zajedno s brojem ambulante u koju ćeš biti pozvan.
Iako je velika gužva, čini se da ide brzo. Što je dobro s obzirom na velik broj ljudi u čekaonici, na kojoj se prozori ne smiju otvarati zbog klimatizacije, kako piše na obavijesti zalijepljenoj na staklu. Svaki drugi stolac označen je iksom načinjenim od crne ljepljive trake.
U čekaonici je najtužnije slušati kako plaču mala djeca, plaču i prije vađenja krvi, što znači da već, tako mali, nisu ovdje prvi put i znaju što ih čeka.
Ipak, najpotresniji je bio zvuk koji se čuo čitavo vrijeme mog čekanja. Zvučalo je kao uznemirena papiga ili kao neki stroj koji radi kao pumpa, ali se negdje probušio. Svi smo se osvrtali otkuda dolazi, ali nismo uspjeli otkriti. Neki su o tome i raspravljali. Mene je čak i sestra koja mi je vadila krv pitala kakav je to zvuk, ni ona ga nikad prije nije čula. “Možda neki stroj”, rekla sam. “Ne vjerujem da je čovjek.” “Moja gospođo”, rekla je, “sve je moguće, ne znate što mi ovdje sve vidimo. Nismo mi Dom zdravlja, pa da nam dolaze zdravi.” Nisam ništa rekla, ali sam pomislila da ni u domove zdravlja ne dolaze zdravi, oni se samo tako lijepo zovu.
Kad se počeo mijenjati izvor zvuka, iz jednog hodnika u drugi, pomislila sam da dolazi uz nekog pacijenta. Nakon nekog vremena otkrila sam i kojega: dečko od dvadesetak godina, u pratnji majke i vjerojatno brata, padao je u oči samo po tome što je glavu držao stalno jednako pognutu. Osim što se činilo da je izvor zvuka pri njemu, ni po čemu se nije moglo vidjeti čime ga i zašto proizvodi. Usta nije otvarao. Ritam je bio neobičan, neravnomjerniji od disanja, možda kao ritam govorenja, kao da grozničavo nešto želi reći, a ne može bolje. Kad sam naćulila uši, čula sam kako mu brat govori da se ne treba bojati, a on je u jednom času spustio glavu na majčino rame. Kako je vrijeme odmicalo, to je zvuk bio sve češći i sve uznemireniji. Kad su ga pozvali u ambulantu, nastavio se iznutra. A kad je izašao, samo je nekoliko puta kratko zakriještalo, a izraz lica bio mu je nekako zadovoljan. Kad su prolazili pokraj mene, vidjela sam da u desnoj šaci drži neki mali crni predmet koji je sličio na neku vrstu ručke.
Iako se čini da ide brzo, u ambulantu sam pozvana tek u 8.15. U stvari, možda to i jest brzo, ne znam. Nalaz ću dobiti mejlom, tako sam izabrala ispunivši obrazac.
Ni danas, kao ni ikad otkako pamtim, nisam u čekaonici punoj ljudi i djece vidjela nijednog političara, ni nekog uglednog ili slavnog čovjeka. Kad to prvi put vidim, znat ću da živim u zemlji u kojoj više ne caruju korupcija i protekcija, ono što se kaže zemlja istih mogućnosti.
Vesna Ćuro-Tomić 