To je moja Zemlja, tu sagradih dom…

Kod nas u Rogoznici

Paradoksalna je društvena pojava da se ljudi to više dijele što se više miješaju.

Ovo ljeto u Rogoznici pomiješanost naroda pada u oči.

Na plaži pokraj mene smjestila se obitelj, mama, tata i dva sina, jedan od desetak, drugi od pet-šest godina. Mlađi se zove Harun, zovu ga Hare. Njega najčešće opominju i zovu, pa sam jedino njegovo ime čula. Dječaci između sebe govore švedski, s roditeljima nekom mješavinom švedskog s primjesama bosanskog. Roditelji između sebe govore bosanski, kao i majka s djecom, dok im se otac obraća pretežno na švedskom. Nevjerojatno vješto u jednoj rečenici kombiniraju dva jezika. Dječaci mamu zovu mama, a tatu babo. Za razliku od većine kupača, iza sebe nisu ostavili smeće, nego je tata, kad su se spremali otići, djeci naredio da skupe smeće.

Lijevo od mene okuplja se velika obitelj koja se sastoji od mnogo djece i četvero ili petero odraslih, vjerojatno su to baka i djed, tata i mama i jedna mama. Djecu nisam uspjela izbrojati, ima ih sedmero ili osmero, od četiri-pet pa do petnaestak godina. Deru se tako glasno da se odmaknem čim oni dođu, a baka ne prestaje govoriti. Djeca govore poljski i njemački, nisam uspjela razabrati govore li svi na dva jezika, ali u svakom slučaju na oba se razumiju.

U jednom zakutku male plaže u hladu leže mlada mama, njezin mali sin i djevojka koju znam iz viđenja, Rogožnjanka, koja je s njima vjerojatno u bliskom srodstvu, možda šogorica i teta, jer se dječaku obraća prisno i poučno. Mlada mama govori ruski, sin s mamom također govori ruski, žene između sebe komuniciraju na engleskom, a teta s dječakom na hrvatskom.

U stanu do nas borave turisti, par mlađe srednje dobi, ugodni susjedi. Muškarac kad telefonira govori na engleskom, a žena, također na telefon, na poljskom, nama se oboje obraćaju na izvrsnom engleskom. Previše su pristojni i tihi, pa nisam sigurna kako razgovaraju među sobom, zvuči kao danski ili švedski.

Sa svih strana razni jezici, ljudi od svakuda, u ovom malom mjestu.

Pa mi nije jasno zašto smo tako razjedinjeni, mi, ljudi. Ni zašto granice svoje zemlje/ grada/ dvorišta smatramo tako svetima, kad svi živimo na ovoj jednoj Zemlji? Jednoj, a sad i jadnoj Zemlji.

Nije mi jasno zašto ostavljamo plastiku, boce, čaše, vrećice na plaži, kad znamo da ćemo jednom i sami gutati tu istu plastiku? Zar im nije jasno da je Zemlja naša zemlja, da je naša zemlja Zemlja?

Na Maloj plaži u razmaku od dvadesetak metara stoje dvije plastične gajbe. Ne znam je li ih ostavio neki gost ili gradski komunalci, no obje gajbe kao brdo su prepunjene limenkama, plastičnim bocama, praznim vrećicama od raznih grickalica, tetrapacima u kojima još ima soka… Već sam u torbu za plažu stavila vreću za plastiku da ispraznim te gajbe.

Gradska uprava stavila je oskudan broj koševa za smeće po mjestu, a i ti su oni mali, s uskim grlom. Zašto? Zato što ljudi u svaki malo veći koš stavljaju vrećice s kućnim smećem. A zašto to rade? Zato što se svako pražnjenje kante za smeće naplaćuje osam kuna, uz redovnu mjesečnu naknadu. Kante imaju barkodove, pa se zna čije su. Susjed do nas svoju je kantu zaključao lokotom i lancem, da u nju ne bi netko drugi odlagao smeće. A čini se da ne odlaže ni on.

Lokotima i lancima zaključani su i veliki kontejneri za plastiku, papir, staklo i miješani otpad, iz istih razloga. Na dva mjesta na rivi postavljeni su elegantni spremnici za sortiranje, koji su pod zemljom, samo su metalni otvori gore, ali su često zatrpani vrećicama sa smećem.

Novac upravlja svime. Gradska uprava i poduzeće Škovacin pohlepno ubiru svaku lipu, a koliko štete Zemlji, uopće ih ne zanima. Naravno, jer je cijela Zemlja zatrpana smećem, osobito plastikom, a o tome odlučuju korumpirani političari i moćni kapitalisti. I onda mali čovjek, čak i onaj dobrih namjera, misli: a koja je svrha da se trudim?

Rogoznica skuplja svaku lipu i na parkiralištima: ocrtan je svaki komadić otoka, čak i šumski putevi i prostori tik uz ulazna vrata privatnih kuća. Sezonska karta košta petsto kuna, a sezona traje do 31. rujna. (Restriktivno je i na groblju, vidi sliku! malo strašno, ako korisnike groblja shvaćate onako kako ih ja shvaćam.)

Još jedna stvar je tužna: tužno je što smo uspjeli pokvariti čak i pristojne Čehe. Neki dan jedan mi je trubio na magistrali, jer mi je trebalo dugo vremena da skrenem lijevo, a dan poslije jedan drugi stao je na mostu, pokraj placa, valjda dok je nešto kupovao, i time zakrčio prolaz u jednom smjeru. Do sada su to uglavnom radili najviše domaći (“ja sam tu doma”), Splićani, Zagrepčani i Bosanci.

Mjesto je puno, restorani su puni, cijene podivljale… sve u svemu, turistički bum.

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Dnevnik vremena, ljudi, priroda i društvo, vesna curo-tomic, zabrinuta ekologinja i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s