Knjige koje (pro)čitam

 

Rujana Jeger: Opsjednuta (Profil, 2007)

„Najjači mišić na mom tijelu je jezik – brzina i broj izgovorenih riječi (a da o sadržaju i ne govorimo) – dostojni su vratolomija na skateboardu! (Jesam li vam već rekla da sam sa skateboarda pala pod – parkirani – auto? I ulubila mu karoseriju? Da sam ozlijedila rebra skačući s ljuljačke? Da sam ozlijedila kralježnicu igrajući trule kobile? Da sam ozlijedila glavu ljuljajući se na stolici?)

Jezik još nikada nisam ozlijedila.“

Tako piše Rujana Jeger u članku Ekstremni sportovi, objavljenom u knjizi sabranih tekstova Opsjednuta (Profil, 2007).

Knjigu sam pročitala (do kraja, što je u zadnje vrijeme za mene rijetkost) dobro se zabavila, više puta na glas nasmijala, mnogo naučila i jednostavno uživala u dobrom pisanju.

I doista, jezik joj je jaka strana, piše izvrsno, duhovito, inteligentno: nevjerojatno je količina angažiranih tekstova, opažanja i zanimljivih informacija stala u dvjestotinjak stranica knjige.

Prednjače članci o netoleriranju drugačijih: roditelja koji podcjenjuju ljude bez djece, heteroseksualaca koji ne priznaju pravo na homoseksualnost, lijepih koji se rugaju ružnima, jakih koji zlostavljaju nejake. Osobito je angažirana u pitanjima nasilja nad ženema u obitelji i nejednakosti žena. Emotivna je i inteligentna, a osim čvrstih argumenata ima i vještinu da  obrtanjem strana – da je muškarac u ulozi žene, na primjer – zorno dokaže svoj stav, zorno, a zabavno.

Bolje od prepričavanja, evo nekoliko primjera.

O Djeci:

„Ti si sebična, kaže jedan Otac, žrtvuješ Dijete vlastitoj komociji i karijeri. Sebična bi značilo roditi ga, a onda mu ne posvećivati vrijeme radi sebe i karijere, a ne uopće ga ne imati. Ono što nemaš, ne možeš upropastiti, dodala sam. Gledao me onim istim pogledom kao moja mama, a onda se sagnuo nad dječji krevetić i rekao: daj tata ljubi čelo, daj tata ljubi trbuščić, daj tata ljubi pišu, daj tata ljubi tabane, joj kako smrde nogice – na tatu!

To je valjda ta priča s Genima.“

(…)

Priznajem da me svaka sitnica u vezi s pitanjem Djece izluđuje, ali hodam li ja okolo pitajući ljude zašto oni ne kupe psa pa nek se naši psići igraju skupa?“

O neravnopravnosti žena:

Članak Matricid: priča umornoj, iznemogloj Barbul, Turkinji koja je u jednoj tv emisiji otvoreno govorila o životu uz muža pijanca i sina ljenčinu, u kojemu je sve na njoj, nadajući se da će to pomoći ostalim ženama koje su u istom položaju, a dočekala je smrt.

„Noć prije snimanja Barbul nije mogla zaspati. Ujutro je popila kavu, dugo se šminkala, obukla moderne hlače, usput još ubacila rublje u mašinu i oprala posuđe. Poljubila je usnulog Yuksela. ‘Ovo radim zbog tebe’, prošaptala je i izašla iz kuće.

Ubio ju je sin, Yuksel, koji je nakon uhićenja izjavio: ‘Ona je našu obitelj uvrijedila pred cijelom nacijom i ne zaslužuje više živjeti.’

Članak Olakotne okolnosti:

„Pokušavam reći da sam šokirana presudom „osječkog suda kojom su B.G. (32) određene čak (Čemu to ‘čak’? (…)) četiri godine zbog silovanja 17-godišnjakinje, sudsko vijeće olakotnim je ocijenilo to što je silovana malodobnica s prijateljicom pila (…) u društvu silovatelja, te to što je pobjegla iz odgojne ustanove i svojim ‘lakomislenim ponašanjem pridonijela onome što joj se dogodilo’. (…) Drugim riječima, ako bi se dva, do tada nepoznata muškarca, upoznala, recimo, na utakmici i zajedno otišla na piće, nakon čega bi jedan drugoga silovao, ubio ili samo istukao, bi li sud procijenio da se žrtva ‘lakomisleno ponašala’?

 O nasilju u obitelji i nasilju nad ženama:

Članak Udri babu: „Mlatila sam je i plakala. Mlatila sam je i vikala: ‘Stoko nezahvalna, nakon svega što sam za tebe učinila, ti meni ovako vraćaš!? (…) Moja Mala samo je gledala svojim beskrajno tužnim smeđim očima i pokušavala se skloniti pred tom provalom strašnog, ali pravedničkog bijesa, koji mi je oduzeo svaku mogućnost rasuđivanja! Moje nove skupe kožne cipele posve razvaljene. (…) U posljednji čas sam se uhvatila kako radim upravo ono čemu se u teoriji strašno protivim: fizički kažnjavam slabijeg od sebe.

(Radilo se o kujici koju je „tukla“ prospektom od dva lista papira.)

(…)Novinski naslovi tipa ‘Premlatio kćer kožnim remenom’, ‘Slomio bebi lubanju’ (onako uzgred, mlateći svoju ženu, a bebinu majku), ‘Podvodio maloljetne kćerke prijatelju’ (…) Da su na mjestu tih žena neke etničke skupine, manjine ili rase, na primjer – moglo bi se govoriti o nacionalizmu ili rasizmu. ‘Pretukao Židova kožnim remenom’, ‘Slomio crncu lubanju’, ‘Podvodio Kineskinje’ itd., da sada ne spominjem naše lokalne plemenske sukobe koji vuku repove iz nedavnog rata… pa bili bismo nacija… nacića. Skinjara. Kukluksklanovaca. Bijelih muških suprematista. Pa i jesmo. A ja blebećem o pravima životinja. (…) Ali zapravo je tužno da mnoge ljude ni strah od kazne ne može spriječiti da se iskaljuju na slabijima od sebe. (…) Zato je važno da u svakom trenutku budemo svjesni da pod određenim okolnostima iz nas provaljuje ono najgore. “

Među člancima objavljivanima u kolumni i sabranima u ovoj knjizi ima i pravih priča, pravih u literarnom smislu, a meni je bila najdraža Majka i kćerka, priča nevjerojatno jakog emotivnog naboja.

Svojstvo njezinog pisanja je i začuđujuća otvorenost, o osobnom životu, seksu, odnosu s majkom.

U svakom slučaju, žao mi je što sam na knjigu naišla s tolikim zakašnjenjem. Na naslovnici, koja je odlična (Studio 2M) piše: „nova knjiga o ženama i muškarcima hrvatske kolumnističke zvijezde“.

Nisam znala da je Rujana Jeger naša kolumnistička zvijezda, ali nakon što sam pročitala knjigu, i ja mislim da jest.

Zašto nisam znala? To nema veze s Rujanom nego s Cosmom, koji sam prestala čitati prije desetak godina, nakon što je tadašnja glavna urednica skrojila sudbinu mog romana prvijenca, a vjerojatno i ostatak moje književne sudbine, kad je na naslovnicu stavila reklamu: Seks, laži i video: sve što ste željeli znati o Hrvatskoj televiziji, a niste se usudili pitati… Iako to nije imalo nikakve dodirne točke s recenzijom Miljenka Jergovića objavljenom unutar časopisa. Nije najstrašnije to što mi je skrojila sudbinu, nego što toga vjerojatno nije bila ni svjesna. Tako je moj  roman razočarao sve one koji su očekivali seks, laži i video, a oni drugi, koji vole čitati, nisu ga ni pokušali pročitati. Nekih pet-šest godina kasnije, jedan književni kritičar, jedan od onih koji ne pročitaju baš sve o čemu pišu, zbog čega ga u javnim krugovima njemu iza leđa zovu Smradež,  objavio je decenijski pregled ženskog pisma u Hrvatskoj, koji je završio rečenicom: A knjige Vesne Ćuro-Tomić i Nives Celzijus nemojte ni uzimati u ruke. Da je pročitao, nikako ih ne bi mogao staviti u istu rubriku, pri čemu uopće ne mislim na kvalitetu. Usput, ja sam pročitala i knjigu Nives Celzijus.

Ukratko, žao mi je što ranije nisam čitala tekstove Rujane Jeger. Osim čitalačkih simpatija prema njezinom pisanju, ima i osobnih sličnosti koje su me njoj približile, na primjer, izbjegavanje tjelesnog u školi; kompleksi manje vrijednosti koji se vuku od djetinjstva i koji se kao priraslice zalijepe za ličnosti, ne napuštajući je ni nakon „zrelosti“ (u navodnicima, jer se ta riječ ne bi trebala primjenjivati na ljude, samo na voće i povrće);  zajednički profesor povijesti, najuljudniji čovjek koji se može zamisliti, koji je danju predavao, a navečer konobario na popularnim mjestima na koja su zalazili njegovi učenici. I jezik koji ni ja nikad nisam slomila, iako sam lomila mnoge druge dijelove tijela.

 

Ose

 

Rogoznica, kolovoz 2016.

 

Na moru smo, ručamo u dvorištu. Za stolom, ose nam ne daju mira, nasrću na hranu, ima ih više nego ikada, ne znamo zašto. Iako su mi puno draže nego muhe, jer nisu gadljive, ipak smetaju, pa svi mašemo da ih otjeramo. Ja im čak nudim nešto praznih repića od kozica, nosim tanjur dalje od stola i nagovaram ih da se presele, ali ne daju se. Moja kći uzima ubrus i hvata jednu po jednu. Prilično je efikasna, čim jednu odnese, već se vraća po sljedeću.

„Joj, a što radiš s njima?“ sjetim se.

„Kako što, pa nosim ih u vrt.“

„Preplašila sam se da ih ubijaš.“

„Ma neeee, kaj ti je!“

„Pa će se opet vratiti“, kaže naš gost na ručku. „Bolje bi bilo da ih ubije, ose ničemu ne služe.“

„Pa ni ljudi ničemu ne služe“, kažem ja, „pa ih zbog toga ne ubijamo.“

 

Zvučim oštrije nego što je pristojno jer sam ovih dana nabrušena na sve oblike huškanja, netrpeljivosti, razdvajanja, prijetnji, oznojenih mladića koji dižu ruke i uzvikuju parole ne znajući ni što viču ni kamo to može odvesti.

 

„Služe jedni drugima“, kaže moj gost.

„Pa i ose služe jedne drugima još i više“, kažem. „I za razliku od ljudi, koliko znam, ne ubijaju se ako su iz različitih rojeva.“

 

Poslije ručka, odlazim na plažu. Nosim i knjigu, iako gotovo nikad ne čitam. Nema tako zabavnog štiva koje me može zaokupiti toliko da mi bude zanimljivije od ljudi na plaži. Svu djecu na Maloj plaži poznajem po imenima. Posebne su mi simpatije tri sestrice, Lorena, Leona i Lara, neobično lijepe, inteligentne i pristojne djevojčice. Najmlađa od njih, četverogodišnja Lara, objašnjava mi da se kod njih ne kaže škare nego makaze, i peškir, a ne ručnik.  Nisu razumjele što je penkala, pa su se sjetile da je to kod njih hemijska. One žive u Banja-Luci. Ja njima kažem da sam i ja tako govorila kad sam bila mala, u Sarajevu, a one pitaju zašto sam prestala. Lara se čudi se kad vidi kako neki čovjek sjedi uz more i briše noge ručnikom: „Vidi ovog čiku, briše noge!“

„Zašto se čudiš?“ pitam je.

“Brišem jer su mi od pijeska”, kaže čiko.

„Pa što ne opereš u moru“, kaže Lara.

Na plaži je uvijek i mali Ivano, četverogodišnje čudo od djeteta. Već pliva sve stilove, roni, skače, nadjačava i mnogo veće dječake u svim vještinama. Tek sam kasnije, kad su ga odjenuli, primijetila da na ruci ima neku protezu, jedna ruka mu je kraća od druge i ima četiri prsta.

Lovro viče na prijatelje: “Gdje mi je maska? Gdje mi je maska?” Ljut je.

Jedan odgovori: “Nemam pojma, šta ja znam gdje ti je maska”, a drugi kaže: “Imam ideju gdje je!” i otrči.

Ja pogledam u Lovru i kažem: “Pa eto ti je na glavi.”

“Uh, zbilja”, kaže Lovro.

Svi se smijemo. Lovro dovikuje malom koji je otrčao: “Ej, Roko, dođi, tu je maska!”

“Čekaj”, odgovara  Roko, “idem ti po masku.”

Na plaži je i obitelj koju ne volim vidjeti, iako i oni imaju djecu. Djed i baka imaju oko šezdeset, njihova kćer tridesetak, i njezine dvije djevojčice. Starija, koja ima oko četiri godine, zahtjevna je i razmažena. Djed joj strpljivo ugađa.

Tu sam obitelj prvi put zapazila tri godine ranije, kad sam na plaži ležala blizu gospođe bake, koja je odjednom počela vikati: „Nema mi natikača! Nestale su mi natikače!“

Na toj plaži nikad ništa nije ukradeno, čak i kad netko nešto zaboravi, to ga sutradan čeka na istom mjestu, ili dignuto na zidić da ga plima ne odnese, pa smo svi mislili da je žena zametnula svoje natikače. No, ona je nastavila vikati, a kad je dozvala muža, glasno je objašnjavala kako je „tu maloprije bila jedna Ciganka s djetetom, sigurno je ona, odmah mi je bila sumnjiva!“ I još je jadikovala da je te natikače tek kupila, i da su bile skupe, anatomske. Cijeli incident je bio antipatičan i ja sam navijala za Ciganku, a protiv te pokondirene žene, koja je iritantno kriještala. Nitko nije primijetio nikakvu Ciganku i pitanje je koga je to pokradena gospođa okrstila Cigankom.

Ljeto kasnije, dogodilo se ovo:

Ležeći zatvorenih očiju, slušala sam stariji muški glas koji neprekidno govori: „Mačkice moja, kokice moja, ljubavi moja, maco moja…“ Nastavila sam slušati,  jer sam bila radoznala, pokušavala sam zaključiti kome se taj glas obraća i nisam mogla. Bilo je nečega odbojnog u tom tepanju, nešto bitno je nedostajalo. Čekala sam kad će reći pile dedino, ili srećo tatina, ili ljubavi jedina, da procijenim govori li unuci, kćeri ili ljubavnici. Ali glas je nastavio jednako, pa sam morala otvoriti oči i nalaktiti se da vidim: djed i unuka, nelijepo trontlavo dijete od dvije-tri godine, izrazito tamne kose, koja je rasla nisko po čelu. Nije govorila, samo je rukama pokazivala što želi.

Prepoznala sam djeda, muž one žene kojoj su ukradene natikače.

Tih dana motrila sam cijelu obitelj. Uz djeda i baku, tu je bila i njihova kći, majka tamnokose curice, zgodna prsata plavuša grubog glasa. Ona je, kao i njezin otac, govorila glasno i nekako razmetljivo, kao da su sami na plaži. Baka, gospođa kojoj su ukradene natikače, bila je šutljiva i pasivna, praznjikavog pogleda, nikad onako živa kao kad je doživjela krađu šlapa. Ona je s plaže odlazila prije njih, možda da pripremi večeru. Za to vrijeme djed se bavio unukom, a majka je razgovarala s drugim majkama na plaži, a pogotovo s mladim očevima, koji  su bjelodano više uživali u njezinom lijepom krupnom poprsju nego u obiteljskom (žena, djeca, punica, punac) kupanju. Zaključila sam da su vjerojatno bogati, jer su zvučali oholo, ali i to da nisu bogati odavno, jer da jesu, ne bi bili tako razmetljivi. Također sam zaključila da je djed neki čovjek na položaju, možda direktor u manjoj firmi,  koji se obrazovao iz rada, jer je upotrebljavao dosta školovanih riječi, a ukupno nije zvučao jako pismeno. Iz razgovora razabrala sam da žive u Zagrebu, a po govoru bi se reklo da su štokavci s tu i tamo kojim zagrebačkim izrazom i naglaskom, govor koji se zadnjih godina zove bandićština. Po mješavini kojom su govorili pretpostavila sam da su Bosanci sa zagrebačkom adresom.

Poslije nekoliko dana dogodilo se da sam šetala sa svojim psom Bobom a nisam ponijela ključ, pa sam prošla pokraj njih, djeda, mame i djevojčice, da od svog muža uzmem njegov. Naravno, morala sam se i vratiti istim putem. Po nevolji, nešto sam zaboravila reći mužu, pa sam istim putem prošla još jednom. A kad sam se vraćala, mlada mama svojim je neugodnim dubokim glasom dreknula: „Jel vi vidite da su ovdje djeca, a vi se prošetavate s tim psom!“

I nisam se previše iznenadila, takve stvari doživljavam svaki dan, ali nikad ne znam kako je najbolje reagirati. Rekla sam nešto poput: „Samo prolazim…“, ali je žena nastavila govoriti kako to nema smisla, kako je ovo plaža, kako bi trebalo zabraniti da psi „tuda seru i pišaju“… Nestao je njezin pokrov fine cure, postala je ljuta prostakuša. Sjećam se da sam pomislila kako je previše agresivna za tako mali povod i kako to možda ima veze s tim što ljetuje s roditeljima i djetetom, a bez svog partnera, muža, dečka ili djetetovog oca. Prišao je i njezin otac i počeo galamiti na mene, ja sam pogledavala prema svom mužu koji je ležao podalje i nadala se da neće čuti, bojala sam se da se ne uzruja. „Sram vas bilo, ovako se nekulturno ponašati, s psom na plaži“, čula sam djeda kako govori. To mi je ipak bilo previše, apsurdno i molijerovski. On je još i nastavio, i to na „ti“ – i njegov je fini pokrov brzo spao: „Vidi se, imaš šezdeset godina, a tu se nešto praviš!“ Uvijek će mi biti nejasno što je pod tim mislio, je li mislio da se pravim da nemam šezdeset godina ili je šezdeset godina neka općeupotrebljiva uvreda kojom me htio uvrijediti?  Kako nikad ne znam što trebam reći u trenutku kad to trebam reći, pa uvijek kažem nešto što nikako ne bi trebala reći, ja sam rekla: „Sram vas bilo, pedofilu jedan!“

Sad, nakon dvije godine, mogu reći da sam zadovoljna što sam postigla da zašuti i blene u mene bar na trenutak, iako sam tada bila previše uzrujana da bih u tome uživala. Njegova kći je prostački odgovorila: „Pedofil te napravio!“

Ja sam odmahnula rukom i okrenula im leđa, moja kći kaže da sam iritantna kad to napravim, jer djelujem prezrivo, pa sam se nadala da je i na njih tako djelovalo.

(Postoji mogućnost da sam o ovome već pisala, ako je tako,  ispričavam onima koji čitaju po drugi put.)

Otada, nikad ne gledam prema glasu koji govori „mačkice moja“, ali se i ne pojavljujem s psom na plaži dok svi ljudi ne odu. Oni ovdje ljetuju svake godine u istom sastavu, samo su dobili još jednu unučicu, simpatičniju od svih njih, valjda na tatu. U Rogoznici provode cijelo ljeto, sve su glasniji i sve češće čujem kako kritiziraju razne pojave u mjestu, pa pretpostavljam da su kupili jedan od novoizgrađenih apartmana iznad same plaže i da se smatraju mještanima.

 

A pojava u Rogoznici ima. Kad su moja djeca bila mala, na početku mosta bila je plava ploča sa žutim natpisom: Good By Rogoznica, pa smo mi lijepili komadiće žutog izolirbanda da napravimo kakvo-takvo slovo e, da bude Good Bye.  Ta ploča još uvijek stoji na istom mjestu, s našim skrpljenim slovom e. Sada na putu kroz šumu koji vodi na drugi kraj otoka piše: Good Bay Rogoznica. Da čovjek ne povjeruje! Djeca su mi odrasla, ne ljetuju s nama, više nemam s kim prepravljati.

 

Taj put vodi do bivše Karaule, a od Karaule nadalje je uređena staza uz obalu. Staza je pošljunčana, postavljene su klupe i rasvjeta, niske ulične lampe. No, lampe su sve razbijene, u većini nema žarulja, a u nekima žarulje su razbijene i ostali su samo krholjci. Krholjci su ostaci štednih žarulja. Ako je upola istina ono što kažu o štetnosti štednih žarulja i zračenju žive (navodno ako ti pukne u stanu, moraš zvati stručnjake, a raskuživanje traje dvije godina), tada je Rogoznica ozračena za sljedećih bogzna koliko generacija.

 

U Rogoznici su i dalje ozloglašeni psi. Ima plaža na kojima je znak pas pliva pa prekriženo, ali nema plaže za pse. Istina, mjesto je puno psećih drekova, šteta što komunalci ne kažnjavaju, Rogoznica bi se obogatila. Ovako, svi smo mi vlasnici pasa unaprijed krivi.

Ovo ljeto pojavila se još jedna bahata i agresivna obitelj koja mrzi pse. Napala nas je žena kad smo se u osam navečer kupali s Bobom, poslije čega se on popiškio u njihovoj blizini, jer ga mi nismo stigli zadržati, još omotani u ručnike i goli. Ja sam se ispričala, ali je žena tako neprekidno govorila da me nije mogla čuti: „To nema smisla, tu su djeca, evo vam se pas posro, imate li vrećicu…“

Uspjela sam uhvatiti njezinu pažnju kad sam rekla: „A gdje, pokažite mi!“

„Evo!“ pokazala je rukom prema suhoj šišarki koja je virila iz pijeska.

„To je šišarka“, rekla sam stavljajući joj je pod nos. „A mi imamo vrećice, vidite, sašila sam torbicu koja je uvijek na lajni…“

„Ma jednostavno nije ovo mjesto za pse, nema to smisla…“ nije se dala, a ja sam opet (u nadi da djeluje prezrivo) odmahnula rukom i otišla.

Sutradan, kad sam dolazila na plažu, muž te žene, mlad, krupan Slavonac s ogroooomnim trbuhom, glasno je dobacio: „Vidi govno!“ Na to sam bez riječi sjela pokraj njega na zidić – to ga je zbunilo, poprimio je glupav izraz, što mi je bilo drago – i rekla: „Slušajte, naš pas ima jedanaest godina. Poznaje ga cijela Rogoznica. Nikad nitko nije mogao vidjeti da se on pokaka a da mi to ne pokupimo. Mi jako pazimo. Ja sam pokušala objasniti vašoj supruzi da nam je na tren zbrisao, jer voli biti blizu ljudi, ali od nje nisam mogla doći do riječi…“

„Eno, jedan je pazio pa sad leži na cesti pod plahtom“, rekao je on neumjesno, pokazujući rukom preko zaljeva, prema Crljini.

“Ko leži?” upitala sam držeći se za želudac od mučnine.

“Mladić. Pao s motora”, rekao je pobjedonosno, kao, to je dokaz da je u pravu.

Tog sam mladog razmetljivog Slavonca ranije zapazila po tome što je glasan i glavni u svom društvu, po tome što je, kao i onaj djed, prepun ideja i kritika, i po tome što ima brodić kojim dovozi svoje društvo do Male plaže. Ima tri sina neobičnih povijesnih imena (starorimsko, starogrčko i starozavjetno), koja neću spominjati zbog djece, ali jadni oni kad odrastu, ako ne budu puni sebe kao otac, umirat će od stida zbog takvih imena. Zapazila sam ga i po tome što je jednom prilikom nekome na plaži pričao koje mu je godište majka, isto kao ja.

Sad mi je žao što mu, kad je rekao „Vidi govno!“  nisam odgovorila: „Vidim, i to veliko!“ I što ga nisam pitala kako bi njemu bilo da moj sin tako uvredljivo istupi prema njegovoj majci.

I što im svima zajedno nisam rekla: „Ljudi božji, živite i pustite i nas da živimo!“ Dosta mi je svih oblika netrpeljivosti.

Bolje bi mi bilo da čitam. Knjiga koju sam ponijela na plažu je Opsjednuta, Rujane Jeger. O njoj u sljedećem postu.

Na putu do plaže pita me znanica iz Zagreba, vršnjakinja: “Ti ćeš sigurno znati… čula sam da ovdje u jednoj slastičarni imaju najbolji sladoled, ne mogu se sjetiti kako se zove, Oaza,  Mimoza, tako nekako…”

“A, misliš Tornado.”

“E, to, to”, kaže ona. Mi se vršnjaci razumijemo i s pogrešnim riječima, valjda nam se svima mozak preuređuje na isti način.

 

 

 

 

 

Što se to događa s bankama?

Tako bi mali Ivica

U mojoj Firmi kad god je neka smjena i promjena, ljudi kažu: “Uvijek može biti gore.”

Tako je i s bankama. Kad je neka promjena, uvijek je gore nego što je bilo prije. Na primjer, 2014. godine dobili smo  od naše banke

bankurine bankure banketine bandetine banketinje prokletinje bankeraja kupleraja bankaonice klaonice nastavi niz

ovakvu obavijest:

… obavijest o promjenama koje nastupaju s datumom 20. listopada 2014., a odnose se na promjenu parametrizacije po kreditima (…): ako je dug veći od 100 kuna i stariji od 45 ili više dana, pokreće se ovrha primanja.

A jučer, nova obavijest:  Informacija o rokovima slanja opomena po kreditima. Nema više ni one mistične riječi parametrizacija nego bum u glavu:

Prisilna naplata putem instrumenata osiguranja u vidu zadužnica zadušnica i izjava o zaplijeni primanja pokrenut će se za dugovanja veća ili jednaka 75,00 kuna i nepodmirena 20 ili više dana.

Stupa na snagu 1.7.16. Otkud ta promjena, zar samo zato što mogu? Ili moraju pobjeći iz Hrvatske do 20. srpnja, pa ne mogu čekati 45 dana? Tako bi mali Ivica…

Ja sam na svoje ime dobila dva primjerka, u dvije kuverte, pa su me dvostruko uznemirili. Možda je to utuživo 🙂 ?  I tako bi mali Ivica…

Jučer sam jednoj svojoj čitateljici pričala kako nikad ne dopuštam da se mojim glavnim junacima dogodi nešto doista loše, jer u glavnim junacima ima najviše mene. Tako je i ovdje: sigurno ih je neka muka nagnala na ove promjene i sigurno će izgubiti bitku s Davidom.

Tako bi mali Ivica…

HAARP

Kasno Paljenje

Možda bi  moj nick trebao biti Kasno Paljenje. Ne čitam novine, ne slušam vijesti (ovih dana slušam), izolirana sam od informacija (možda to mnome upravlja nagon za samoodržanjem), te sam zato jutros prvi put čula za HAARP, i to s bloga Beležnica. A onda  samo otvorila Google i našla more informacija, npr. u članku Panika u Hrvata. Iako nije lako priznati razmjere svojega neznanja, pobjeđuje želja da prenesem ovu informaciju: ako nisam znala ja, možda još netko ne zna, pa je korisno pronijeti glas.

U vezi s prošlim tekstom

Bosanci i Bošnjaci

Sinoć me takozvana “emisija iz kulture” podsjetila na to zašto neki ljudi osporavaju Bošnjacima pravo da budu Bošnjaci.  Pa sam se zabrinula da ono što sam ja napisala u prošlom postu može tako biti shvaćeno. Ja sam  samo pisala kao netko rođen u Bosni dok je bila jedna. To me ne opravdava, pa se ispričavam ako sam neoprezom povrijedila ijednoga Bošnjaka.

Kad sam bila mala

Srce na dlanu

Kad sam bila mala, velečasni je na vjeronauku rekao da Boga moramo voljeti više nego tatu i mamu. Pokušavala sam, ali nikako nisam mogla: tatu i mamu voljela sam puno više nego Boga. Nisam to priznala čak ni mami, jer sam mislila da će biti nesretna što sam tako bezbožna. Prilično dugo morila me ta strašna tajna. Bojala sam se kako će to biti kad jednom dođem pred Boga i kad on vidi kroz moju glavu kako ga nisam dovoljno voljela.

Kasnije, kad sam (malo, nikad sasvim) odrasla, imala sam sličan grijeh u vezi s nacijom. Nisam mogla shvatiti zašto naciju treba voljeti više nego čovjeka. Iznenadila sam se kad sam otkrila da o naciji drugačije razmišljaju mnogi ljudi koje poštujem, slikari, pisci, znanstvenici. Nikako mi to nije bilo jasno.

Kad su mnogi moji prijatelji – inteligentni, obrazovani, časni ljudi – počeli zastupati svatko svoju naciju i krojiti argumente prema onome što su htjeli dokazati, ja sam imala jedno testno pitanje, najprije za svog prijatelja Hrvata: „Da si smrtno bolestan i da ti može pomoći samo najbolji kirurg na svijetu, a taj je Srbin, bi li radije da te operira on ili Hrvat koji nije tako dobar, pa možda ne bi preživio operaciju?“

„To nije to“, rekao je on. „To je drugo.“

Kako je to drugo?

Rekla sam svojoj prijateljici Muslimanki, sada Bošnjakinji: „Da sad netko opet uspije ujediniti Bosnu u jednu državu,  bi li ti pristala biti Bosanka? Ti Bosanka Bošnjakinja, ja Bosanka Hrvatica?“

Dugo je šutjela.

„Ja bih“, rekla sam.

Moji lijevi prijatelji sa žarom prepričavaju incidente i skandale koji blate desne, a moji desni prijatelji s jednakim žarom prenose incidente i skandale koji blate lijeve.

Jesam li ja opet smrtna griješnica kao na vjeronauku ili samo griješim što govorim ono što mislim?

Bit će da je ovo drugo. Ne želim ni zbrojiti koliko me koštalo moje pisanje i govorenje, ne samo po pitanju nacije, nego i u poslu, o korupciji, karijerizmu, klijentelizmu i raznim drugim pojavama iz osobnog iskustva.

Istina je osobna stvar. U društvenom životu ona ne postoji, postoji samo nečija istina. Nije pristojno reći ono što misliš. A i nije potrebno, jer istinu svi znaju, samo  šute. Ako je i iznesu, to nije zbog istine nego zbog neke koristi.

Zadnje u nizu mojih razočaranja su blogeri. Mislila sam da su blogeri svjetski ljudi, druže se s drugim blogerima po cijeloj zemaljskoj kugli, sigurno ne mogu biti tako… uski.  Prva sumnja: srpska blogerica koje me oštro opomenula da ne komentiram njezin tekst, jer… ne sjećam se više zašto. Kako s njom i nisam bila na nekoj vezi, mislila sam da je zalutala među blogere kako bi propagirala svoje nacionalističke ideje.

A onda puno teži slučaj: srpska blogerica intelektualka, dobra mama blogerskog svijeta, stala je protiv mene ne zbog onoga što sam rekla, nego zbog onoga što jesam, čak ne ni zbog svega što jesam, nego samo zbog jedne moje dimenzije: što sam Hrvatica. Kad sam joj rekla da je to fašizam, bila je smrtno uvrijeđena, jer je fašizam, valjda, rezerviran samo za Hrvate. Nije primijetila, na primjer, da je u više svojih postova za mnoge nevolje okrivljavala Cigane*. Jest, doduše, nazivala ih je, politički korektno, Romima, ako ih to tješi. Politička korektnost, slab nadomjestak za razumijevanje,  opasno se širi. Gdje god nastane jaz, eto modernog izuma – političke korektnosti – parfumiranog  dezinficijensa koji efikasno uklanja sve pred sobom, a za sobom ostavlja samo sterilan miris.

(*Cigan je etimološki i povijesno opravdano ime,  prepoznatljivo i zvučno, asocira na romantičnu stranu ciganskog života. Zašto su dopustili da postane pogrdno i odrekli ga se, umjesto da ga osvjetlaju? Ime poprima svojstva vlasnika,  nije obrnuto.  )

Što sam iz svega naučila? Ne znam.

 

 

 

Otrov pronađen kod 40 posto Hrvata

Glifostat (cikodor, roundup)

 

Prenosim sažetak  iz tjednika Express, piše Sergej Županić:

Godinama su sve brojniji dokazi da  najpopularniji herbicid na svijetu, glifostat, kod nas poznat pod nazivom cikodor ili roundup,  uzrokuje: rak, Alzheimerovu i Parkinsonovu bolest, ALS, ADHD, autizam, neplodnost, odumiranje placente, deformacije i smrt embrija… Iako  korporacija Monsanto, koja ga je patentirala, tvrdi da je neškodljiv poput kuhinjske soli. I to na temelju istraživanja koje je sama provela!

Europska komisija trebala je o sudbini tog herbicida – produljenju dozvole za uporabu –  izglasati odluku 2012. godine, ali ju je odgodila za 2015., a potom za 2016. Prošli utorak ispostavilo se da će protiv glifostata biti Francuska, Italija i Švedska, a da će Njemačka, Austrija, Luksemburg i još neke zemlje biti suzdržane. Odlučivanje je ponovno odgođeno jer su, misli ORAH-ov predstavnik u Europarlamentu, oni koji zastupaju glifostat uvidjeli da neće imati većinu.

Među zemljama koje se ne protive glifostatu jest i Hrvatska.

Glifostat je otkriven u urinu 40 posto Hrvata, i to u koncentracijama od 5 do 20 puta višima nego što je dopušteno u pitkoj vodi. Najgore je na Malti, gdje je glifostat pronađen kod 90 posto stanovnika, te u Njemačkoj, kod 70 posto. Najbolje je u Bugarskoj, 10 posto. Pojedinačna osoba kod koje je nađena najviša koncentracija Hrvatica je. Ispitivani su samo stanovnici gradova, što znači da su glifostat u organizam unijeli isključivo hranom i vodom.