Gospodine beskućniče!

Ima jedan beskućnik u Zagrebu kojega svi znaju po tome što na nogama umjesto obuće nosi plastične vrećice. Inače je mlad, između trideset i četrdeset godina, vrlo zgodan, visok, lijepog lica. Ima dugu, kovrčavu kosu na kojoj su naseljene neke ljuskaste bube ili njihove ličinke, nisam sigurna. Jako zaudara na urin. Vuče za sobom pretrpana kolica, ona s kakvima gospođe idu na tržnicu, a nemaju za njih položen vozački, ni dobru koordinaciju, ni osjećaj za prostor ni za druge ljude, ni temeljnu obzirnost, pa gaze sve pred sobom, iza sebe i sa strana.

Ja za plac imam lijepu ručnu torbu sa širokim dnom, crvenu s bijelim točkicama.

Jednom smo se susreli, taj beskućnik i ja, i on mi je rekao: “Ajme, kako lipu torbu imate!”

“Hvala”, rekla sam ja. “A smijem li ja vas nešto pitati?” Pitala sam održavajući distancu zbog onih buba u kosi više nego zbog smrada.

“Normalno”, veli on.

“Trebate li možda cipele? Mislim, kad hodate s tim vrećicama?”

“Ma nije”, kaže on, kao da mu je malo nelagodno. “Jedino bi mi tribala nova kolica.” Pokazuje na raznim ljepljivim trakama zalijepljene kotače na tim svojim kolicima.

Znala sam da u novčaniku imam samo pedeset kuna, pa sam odlučila da ću mu, kad ga sljedeći put sretnem, kupiti nova kolica.

Danima i tjednima iščekivala sam kad ću ga sresti, ali nije se pojavljivao između Petrove i Kvatrića, na relaciji na kojoj sam ga srela i kojom se svaki dan krećem.

I sretnem ga neki dan, s druge strane Maksimirske. Daleko od zebre.

Ne volim kad ljudi zovu konobara s: “Halo!” Ni s: “Momak!”, “Dečko!” Ni s: “Konobar!” Kad moram sama zvati, ja kažem: “Molim vas!” i pratim ga pogledom dok me ne primijeti. Nije baš efikasan način. Ne kažem ni: “Gospodine!”, jer bi to bilo lagano prenemaganje, a i vjerojatno bi se okrenulo pola restorana prije negoli konobar.

A kako zazvati beskućnika? Halo? Eeej, vi? Stala sam preko puta njega i mahala da me pogleda. Nije. Onda sam viknula: “Gospodine!” On me nije čuo, ali su se svi drugi osvrnuli. I tako, opet mu nisam uspjela kupiti kolica.

KNJIGE KOJE ČITAM: Dobro sam i ostale laži

Meni se dogodilo da sam prestala pisati. Ne pišem ništa svoje mjesecima, iako sam u glavi imala neke ideje. I još više potrebu. Otkako sam propisala, to se nikad prije nije dogodilo. Iako svi razumni ljudi, pa i moj vlastiti razum, kažu da to što moj zadnji roman ne može naći izdavača nije razlog da više ne pišem, meni se, eto, tako dogodilo, mimo razuma i volje. Koliko će to trajati i hoću li ikad opet pisati, ne znam. Problem je u tome što pisanje jest osamljenički posao, ali ono što je napisano treba čitatelja da bi posao bio dovršen.

Imam problem i s čitanjem. Zbog nekoliko okolnosti teško se koncentriram. Neke od tih okolnosti vrlo su banalne, ali elementarne, na primjer, susjedi s kata iznad koji nesnosno lupaju. Zbog njih, ali i ne samo zbog njih, nego zbog stanja u glavi, loše spavam. Kako mi svaki udarac odozgora prekine nit, za čitanje u krevetu iz knjižnice posuđujem raznorazne bestsellere i hitove za koje mi ne treba puno koncentracije. Posudim nekoliko romana  tog tipa, u nadi da će neki od njih biti donekle čitljiv, jer me jako loše knjige dodatno uzrujavaju.

Danju čitam ozbiljnije knjige. Ali se još uvijek ne mogu vratiti klasicima, čak  ni onima zbog kojih sam studirala književnost, kao da sam s njima izgubila kontakt.

Ukratko, imam knjigu za za svako doba dana i za svako psihičko stanje.

Najradije čitam žive domaće pisce. I, otkrivam, najbolji među njima su žene. Više nitko ne govori o rezervatu ženskog pisma, više nitko ne spominje ravnopravnost žena pisaca s muškim piscima, jer žene su već osvojile polje književnosti i postale nadmoćne. U nekoj daljoj ili bližoj  budućnosti ljudi će se možda čuditi kad se pojavi muški pisac, kao što su se prije samo dva-tri stoljeća čudili ženskima.

U knjižnici su novija djela žena pisaca na „listi čekanja“. Tako sam ovih dana morala rezervirati dvije knjige, Zbogom, djevojčice, Marine Šur Puhlovski, i Dobro sam i ostale laži, Jadranke Pintarić.

Ne poznajem osobno Jadranku Pintarić, o njoj znam vrlo malo. Znam da je prije više godina bila urednica mojoj prijateljici, prevoditeljici s češkoga, i da je bila urednica s kojom je bilo lako surađivati; da je milosrdna duša, jer na Fejsu tako izdašno lajka da je potrošila sve lajkove, pa joj ih FB sad uskraćuje; znam da je vrlo lijepa: jednom se, također na FB-u, pojadala da se kaje što je objavila jednu svoju fotografiju, na kojoj je iznimno lijepa, jer joj je neugodno čitati pohvale. Ja sam joj na to odgovorila da bih se rado borila s tim problemom. I bih, vrlo rado. Sjećam se i njezinog iskrenog zaprepaštenja kad je od Igora Mandića dobila pohvalnu recenziju za zbirku Dobro sam i ostale  laži. Dakle, i skromna je.

Kad sam kod skromnosti: pisci se mogu, kao i ostali ljudi, podijeliti na umišljene i skromne. Ne znam koliko je to pitanje naravi, a koliko stvar okolnosti. Jer, ponekad zavlada neka pomama za nečijim djelom, pa autor, mada osrednji, povjeruje da je odmah do Shakespearea ili čak i bolji. To me podsjeća na moć koju televizija ima na formiranje likova koji se pojavljuju na ekranu: isprva su nesavršeni, skromni, nedotjerani, nespremni. S vremenom, kad ih u ruke uzmu iskusne šminkerice i frizerke, kad se majstor svjetla više potrudi, a posebno kad ih na ulici počnu prepoznavati, ti ljudi doslovno nam cvjetaju pred očima. Sve su ljepši i sve samouvjereniji. Oni labilniji povjeruju da su zaista, zaista veliki. Tako je i s piscima koji su u modi.

Čekajući da budu slobodne knjige koje sam rezervirala, tražila sam da mi daju nešto od Olje Savičević Ivančević. Na tu zanimljivu autoricu podsjetila me pohvala koju je neki dan dobila od gosta vrlo gledane televizijske emisije. Dali su mi zbirku priča Nasmijati psa (Fraktura, 2006), njezinu prvu proznu knjigu. Vraćam se svom trajnom čuđenju talentu i zrelosti mladih pisaca: te priče objavljene su kad je autorica imala trideset i dvije godine! Osvojila me prva priča, Moglo bi se reći da je ovo priča. Svidjela mi se i većina ostalih priča, a od nekih sam ostala udaljena, možda generacijski.

Spominjem je ovdje zbog jednog ulomka, iz priče Muha:

• Si čitala Barthesa, o smrti autora i to?!

Klimnula sam glavom, jesam nešto čituckala, nisam sigurna da sam baš sve razumjela.

• E, vidiš, sad ti se događa nešto suprotno. Događa se smrt teksta. Autor je taj koji se prodaje, on je pop-zvijezda, kužiš. Kao Madonna, ne kupuješ njezin album zbog pjesama, nego zbog nje. Ona je svoj glavni proizvod. Moraš biti faca, moraš imati neku kvaku, nešto da te ljudi požele konzumirati, tebe, baš tebe kroz tvoj tekst koji je sam po sebi manje važan. Kod nas su stvari mrvicu pitomije, malo je tržište, al to ti je isti vrag, samo u umanjenom mjerilu, što je, pravo gledajući – jadnije.

Eto, u tome je pasusu razlog moje tuge što mi roman nije objavljen: nije kriv tekst, nego autor. Već s prvim romanom bila sam svjesna da je bolje da se uz njega ne pojavljujem ja sa svojim nesigurnostima i manjkavostima, bez društvenih veza i bez svoje književne mreže, bez klana i plemena. Taj pasus objašnjava i plimni val slave koju neki osrednji  pisci steknu nakon što osvoje neku književnu nagradu. Više puta pokušala sam provjeriti koliko su te nagrade zaslužene. Uglavnom nisu. U stvari, od onoga što sam zadnjih godina čitala, jedina koju smatram zasluženom jest nagrada za roman Divljakuša, Marine Šur Puhlovski. Ograđujem ovo svoje mišljenje od onih nagrađenih koje nisam čitala

U tom je pasusu i djelomičan razlog moje naklonosti pisanju Jadranke Pintarić. Ona  nije zaljubljena u svoje riječi, nije samodopadna, ne piše zato što želi pokazati raskoš svog talenta, ne pokazuje vlastitu važnost, nego ima drugu misiju: otkriti, shvatiti, pokazati, suosjećati, pomoći. Olakšati dušu. Taj sam dojam imala od prve do zadnje priče u knjizi. Čitajući, čovjek se zapita otkud joj toliko priča i toliko sudbina. Kad sam joj jednom prilikom poslala poruku da sam na listi čekanja za njezinu knjigu, odgovorila mi je: Hvala! zbilja neobično i još ne mogu vjerovati da se traži knjiga o depresiji… Skromno, iznenađeno, neumišljeno.

Zbirka Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020) sastoji se od dva dijela. Prvi dio su priče, njih dvadesetak, koje nose naslove po božanstvima, mitskim bićima i duhovima, a svaka govori o nekom duševnom stanju koje je izvan granica normalnosti. Možda izvan. Jer ako su tako raširena da ih svi prepoznajemo, nije li tanka crta normalnosti proizvoljna ili namjerno lažna?

Drugi dio tekstova nosi naslov Melankolije. Zovem ih tekstovima, a ne pričama, jer u njima nema ocrtanih likova i situacija, u njima su samo, kao na apstraktnom platnu, oslikana stanja. Melankolije sam čitala s malo više napora, nedostajalo mi je uporište u priči: to je tanano psihološko, ali i intelektualno štivo s dosta referenci i citata koji su rupe u mom znanju.

I Melankolije i priče iz prvog dijela, … i druge boljetice, čine se proživljene i proosjećane, što mene, okorjelu pristalicu omražene biografske metode, tjera da se zapitam otkud u toj lijepoj, gracilnoj ženi toliko mraka.

I još kratko o stilu Jadranke Pintarić: on je nenapadan, nenasilan, smjeran, autorica se ne nameće, nego pušta svojim pričama da preuzmu palicu, prirodno kao da govori. Ne osjeća se umjetni napor pisanja radi dojma, radi “stila”, da bi bila “prepoznata”. Za mene kao neurotičnog čitatelja to je veliki plus. Kao i njezin mrak u koji sam lako uronila i koji me pritiskao kao da je moj vlastiti.

Knjige koje čitam: Naivan. Super.

Toplo preporučujem ovu knjigu, kao što su je i meni preporučili. Iako je na hrvatskom objavljena još 2005., ja sam je tek sad pročitala.

Stjecajem sretnih okolnosti, okružena sam pametnim, mladim ljudima, od kojih puno učim. Mislim da učim više ja od njih, nego oni od mene. Isprva me ta spoznaja – to da oni znaju više nego ja – zbunjivala i pomalo posramljivala, a onda sam se sjetila s kakvim je punim pogonom u njihovim godinama radio moj um, s koliko gladi da doznajem i učim, da svugdje budem, sve čujem i sve vidim. Od tih svojih mladih učim o knjigama, animaciji, neurologiji, disciplini, šahu, vježbama za mozak i tijelo, hrani, razvojnim fazama djeteta…

Od njih sam čula za roman Erlanda Loea, Naivan. Super. (AGM, jako dobra knjiga, Zagreb, 2005.) Vratit ću se godinama: norveški pisac Erland Loe objavio je ovaj svoj drugi roman 1996., kad je imao samo dvadeset i šest godina.

Njegov junak ima dvadeset i pet i očito je riječ o autobiografskom romanu ili o potrebi da u njemu opiše svoja osobna traganja za, upotrijebit ću prikladan klišej, smislom života.

Junak to traganje počinje u trenutku kad odjednom shvati da ničemu što radi ne vidi svrhu pa da mu se zato ništa i ne da. Odlučuje zato sve prekinuti i početi ispočetka. Ali, kako se počinje ispočetka?

Sve mi se učinilo besmislenim. Odjednom.

Moj život, životi drugih ljudi, životnja i biljaka, cijeli svijet.

Više nije imalo nikakvog smisla.

(…)

Brzo sam počeo shvaćati da je ovo direktno povezano s tim što sam navršio 25 i da me to gadno pogodilo.

Starenje je za mene već duže bilo povezano s određenim nemirom.

Fućka mi se za prostor, ali imam problema s vremenom.

(…)

Tada sam odlučio.

Otišao sam biciklom do fakulteta i rekao im da nisam u stanju završiti studij. Tajnica u referadi me pitala radi li se o nečem posebnom i može li ona nekako pomoći. To je bilo baš lijepo od nje, ali nisam imao volje razgovarati. Kratko sam joj zahvalio na brizi i odgovorio da na njeno prvo pitanje, a ne na drugo.

Potom kupuje loptu, koja zadovoljava sve njegove trenutne potrebe, nešto kasnije i igračku iz djetinjstva koju zove kuckalicom, zatim se sprijateljuje s dječakom iz vrtića u susjedstvu. U bratovoj biblioteci nalazi knjigu o Svemiru i vremenu, o relativnosti, a možda i o nepostojanju vremena.

Prelistao sam je, ali onda sam se počeo znojiti i bio sam prisiljen odložiti je.To je bilo previše za mene. Postoje granice onoga čime se sad mogu baviti.

Upoznaje i djevojku, što je također bilo na popisu onoga što mu nedostaje.

Rekao sam Lise da sliči onoj Alanis koja sjedi na suvozačkom sjedalu u crvenoj vesti. Ali rekao sam Lise da je još zgodnija. To joj se sviđalo. Ona bi rado sličila Alanis, ali bi isto tako rado bila još zgodnija.

Njegov brat smatra da se treba pokrenuti, da nešto mora promijeniti, pa ga zove k sebi u New York. U New Yorku primjećuje da

Mozak nema nikakve šanse održati ritam s očima. Ili ušima. Ili nosom. Ali neke od dojmova očito smatram vrjednijima od drugih. Nemam pojma kako se odvija razvrstavanje, ali odvija se.

(…)

Na gotovo nijednoj kući se ne vidi što je unutra. Može biti bilo što. A sigurno i je. Više puta tijekom dana imao sam osjećaj da se kuće ni za što ne koriste. Da samo tako stoje.

(…)

Auti su veliki.

Kamioni su enormni. Izgledaju kao da su napravljeni da pregaze ljude.

Mnogi ljudi su isto veliki. Debeli. Njihove su tenisice sasvim ugažene i izlizane, jer su toliko teški. Ovo je ono za što do sada mislim da je veliko i dugačko i visoko. – Kuće, Auti, Kamioni, Debeli ljudi, Komadi pizze, Ulice, Ribe ispred ribarnica, Avokado, Svjetleće reklame, Parkovi, Neki psi (…)

(…)

Sjedim na klupi i promatram sve te ljude. Dobro se osjećam kad vidim da ima toliko puno ljudi koji nisu ja. Da postoji toliko drugih. Osjećam nježnost prema njima. Većina ih postupa što bolje može. I ja postupam što bolje mogu.

Urednički tekst na poleđini knjige kaže da Loe kombinira krajnje jednostavan jezik i vrlo ozbiljne teme. A o tom jednostavnom jeziku ja bih rekla da je onaj jezik kad čovjek, pisac, uhvati svoje misli prije nego što one počnu težiti zaključivanju, prije nego što im uhvati potpun smisao, prije nego što postanu namjerne misli, misli koje spoznaju ili bar svog autora žele pokazati pametnim i darovitim. Zaista, velika pitanja, velike životne drame opisane jezikom mudrog djeteta, koje se još nije iskvarilo gotovim definicijama odraslih.

Knjige koje čitam: Rastapanje

Lize Spit: Rastapanje (Het smelt) (Zagreb, Hena com, 2016)

Brzinska recenzija, jer nemam puno vremena, a bilo bi mi žao da ne skrenem pažnju na ovaj nevjerojatan roman. Koji je k tome izvrsno preveden (Maja Weikert-Lozica) i bez jezičnih grešaka (lektura Hrvoje Kovač). Rijetkost je naići na tako pedantno skorije izdanje, a ovaj roman je ne samo pedantno nego i iznimno kreativno uređen.

O samom romanu: što reći? Dugo nisam naišla na pisca s takvim mislim i opažanjima, pretočenima u rečenice koje te tjeraju da nakon svake zastaneš, zamisliš i zadiviš se.

Osobito iznenađenje mi je bilo kad sam pročitala da je to prvi roman mlade belgijske spisateljice Lize Spit (1988.).

Neću duljiti, nego ću kopirati nekoliko rečenica iz romana koji će bolje nego ja predstaviti i autoricu i roman.

Počinje rečenicom:

Pozivnica je stigla prije tri tjedna i bila je pretjerano frankirana. Težina poštanskih maraka, koja je zacijelo koštala dodatnu poštarinu, isprva je u meni pobudila nadu: još uvijek neke stvari utječu jedna na drugu.

Malo dalje, na istoj stranici:

Uklonila sam pokušaj barikade, ušla u svoj stan i, s poštom u ruci, prošla svoj uobičajeni krug po stanu otvarajući sva vrata i ne znajući što je gore: jedan put naletjeti na uljeza ili svaki put na sve te prazne sobe.

Na sljedećoj stranici:

Slova su bila duboko utisnuta u papir, gornji i donji produžeci slova jedva su se izdizali iznad odnosno ispod redaka. To je naravno bio Pimov rukopis. Godinama sam sjedila kraj njega u razredu, promatrala kako ispunjava svoje radne listove. Nikad nisam shvatila zašto tako snažno pritišće pisaljku. Njegovi odgovori time nisu postajali točniji.

U ovoj je rečenici primjer prevodilačko-lektorske poteškoće: produžeci slova izdizali su se iznad odnosno ispod redaka. Ništa se ne može izdizati ispod, no kako drugačije to reći a da se ne naruši besprijekoran ritam rečenice? Teško. Mislim da je ovdje prevoditeljica logiku žrtvovala estetici i nije pogriješila.

Ni točne navode vremena ni opis puta ne trebam ponovno pogledati.

Samo trebam debele slojeve poštanskih maraka na omotnici. Te poštanske marke dokazuju da je Pim htio biti sasvim siguran da će pozivnica doći do mene. Naravno, znam da nije poslana osobi koja sam sad, nego osobi kakva sam bila kad smo još razgovarali, Evi prije ljeta 2002. godine. Zato danas činim točno ono što sam tada trebala učiniti: nerado se, ali ipak pojaviti.

Tako počinje Evin povratak u rodno mjesto i put sjećanja koja postupno otkrivaju što se tada, u djetinjstvu, događalo i što ju je obilježilo i odredilo ostatak njezina života. Ona ima trideset godina. Za put je u prtljažnik stavila veliki blok leda, zagonetka koja od početka intrigira i stvara napetost. Priča teče tako da naizmjenično prati sadašnjost, putovanje, i vrijeme ranog djetinjstva, sve do događaja zbog kojega se sad vraća na Pimov poziv.

Pitam se sad, kao što sam se pitala kad sam počinjala pisati ovaj osvrt, bi li bilo bolje ne napisati ništa, nego ovako šturo i kljasto opisati roman koji me je toliko zadivio… kriva riječ: zaprepastio me. Odgovor je: bolje je makar i ovako, ako će to biti otkriće za nekog novog čitatelja.

Žena svijeta

Kažu neki ljudi na Facebooku, mom svakodnevnom trovaču kojemu se dobrovoljno izlažem, da, na primjer, dr. Alenka Markotić ne može dobiti titulu Zagrepčanke godine jer – nije Zagrepčanka.

Kandidati za gradonačelnika koji su Zagrepčani s ponosom to ističu, ponosnije nego svoj program, jer je to, misle, glavni preduvjet za kandidaturu. Oni koji nisu rođeni u Zagrebu, mahom tu temu preskaču, a oni o kojima je ta biografska činjenica razotkrivena, izloženi su podsmijehu.

Razmišljaju li ljudi koji se drže tih kriterija o tome što time kazuju o sebi? O svom svjetonazoru, toleranciji, prihvaćanju, o tome koliko su njihovi kriteriji izopćavanja apsurdni i nečovječni. I uski. Provincijalni.

Prije petnaestak godina ja sam bila kandidatkinja za Ženu godine (izbor časopisa Zaposlena), uz obrazloženje da sam napisala “prvi hrvatski roman o mobingu”. Ne spominjem ovo da bih se hvalila, titulu i nisam dobila, nego spominjem jer mi je to dobar argument za ovo što želim reći.

Taj žiri nije me pitao gdje sam rođena, bio je važan moj roman i to što je bio “prvi hrvatski…” Da su me pitali gdje sam rođena, i da su imali današnje kriterije, ne bih bila kandidirana, jer sam rođena u Sarajevu, u drugoj državi.

Mogu prihvatiti taj kriterij rođenja, ako mi njegovi pristalice odgovore na pitanje: ako rođen izvan Zagreba, u kojemu je odrastao i u kojemu živi, nije Zagrepčanin, a što je onda? Upravo zbog tog pitanja kao argument sam iznijela vlastiti primjer. Jesam li ja Sarajka? Ne, tamo se osjećam strancem. Mogu li biti Sarajka godine? Ne mogu, pa da izumim i lijek protiv raka. Ali, jesam li Zagrepčanka? Čini se da nisam ni to. Što sam onda?

Što možemo biti mi koje nismo određene isključivo mjestom rođenja? Ne možemo biti Zagrepčanke godine, pa… onda ništa, bit ćemo ono što jedino možemo biti: svjetske žene.

Ima još nešto, ne baš zdrava posljedica isključivanja: u čovjeku se budi neki inat, ne želiš pripadati nekome tko te odbacuje i tko se time legitimira kao provincijalac ograničenog uma. A od inata do neke loše reakcije katkada je mali korak. I eto nas u zatvorenom krugu koji se ne prozračuje.

Zemlja očajnih ljudi

Neki dan, čovjek u Pakracu bacio je bombu na ljude iz Elektre koji su mu došli iskopčati struju.

Prekjučer, čovjek iz Šibenika mitraljezom je ubio četvero ljudi, “poslovne suradnike”, stečajnu upraviteljicu i jednu kolateralnu žrtvu. Nakon toga ubio je sebe.

Na televiziji informacije koje namjerno promašuju srž, u središnji Dnevnik pozvan je psihijatar! Umjesto bar pet ministara iz Vlade.

Ne čitam ništa osim naslova o tim događajima, pa ipak sklapam sliku onoga što se stvarno dogodilo, i zašto. I na strani sam počinitelja, ovako bjanko.

Mogu zamisliti koja je teška nepravda navela čovjeka da se ubije, nakon što je sam uzeo pravdu u svoje ruke. Nepravda boli i svrdla kao neizlječiva rana. Od neizlječivih rana se umire, a čovjek koji već umire nema što izgubiti.

To ova država zaboravlja: najopasnije su životinje koje više nemaju što izgubiti.

Zašto razumijem “počinitelje” i zašto sam na njihoj strani? Jer su žrtve. Vidim, gledam, slušam što se oko mene događa. Slušam samozadovoljne i bahate ministre koji nas uvjeravaju kako nam je dobro, a ako ne povjerujemo, dobit ćemo po nosu i bit će nam još gore. Oni su pravi počinitelji.

Ne jednom poželjela sam imati oružje kojim bih izbrisala sarkastični osmijeh s lica šefa udruženja banaka. Dok se on smješkao bez izraza u svojim staklenoplavim očima, moja je obitelj izdisala pod teretom pljačkaškog kredita, združene akcije banaka i države.

Kad sam na FB napisala da je Hrvatska zemlja očajnih ljudi, jedna žena je odgovorila: ali ne dovoljno, još uvijek samo pojedinačno. Istina.

Još ima previše onih koji od ove države dobivaju plaće da ne bi radili ništa.

Neki dan u HEP-u pokušavam dobiti informaciju o dodatnom brojilu. Ljubazan mladić na šalteru uputi me na glavni ulaz, gdje ću naći telefon i s tog telefona nazvati kućni broj, a javit će se osoba koja će mi dati informacije koje tražim. Nađem ulaz, nađem telefon, vrtim broj, vrtim, vrtim, vrtim više puta, puštam da zvoni po koju minutu, nitko se ne javlja. Provjeravam nije li pauza, nije. Pojavi se zaštitar, kažem mu što pokušavam. On veli: “Kako se ne javljaju? Morali bi, tamo su.” I ode do telefona na svom pultu, zove isti broj, netko mu se odmah javi, netko tko je vidio da nije poziv s broja za jadne stranke. Jer tko su stranke da im se oni jave.

A sad o stranci, meni: umjesto da ženu koja se javila pitam za ime i prezime i pokušam je negdje prijaviti, ja smjerno pitam ono zbog čega sam došla, jer, 1. nakon sat vremena vani na hladnoći želim napokon obaviti posao i 2. znam da nikakva prijava neće pomoći.

I stidim se što sam takva stranka. Želim da moja djeca budu bolje odgojena, da budu svjesna, kritična i hrabra.

U Poreznoj ispostavi još gore. Korona i potres napokon su legalan razlog za nerad. Ne, legalan je kriva riječ, njihov je nerad i prije bio legalan, ali sad je i opravdan. Ne znaju kad će na posao doći referent za ono što mi treba, ili kojemu ja po mjestu stanovanja pripadam, ne mijenja ga nitko i ne znaju tko mi može pomoći. “Korona je, gospođo, a i” diže ruke prema pukotinama na stropu, “vidite u čemu mi radimo”. Ali, kažem ja, ako to ne riješim na vrijeme, mogu dobiti kaznu! Slijeganje ramenima. Naravno da mogu, ne da mogu, nego vjerojatno i hoću, takva je ovo država.

Desni i lijevi prijatelji

Imam puno godina, a tek sam nedavno shvatila bit desnice i ljevice.

Osnovni cilj desnice je zarada. Ka zaradi vode sve desne ideje. Put do tog cilja vodi preko nacije, rase, vjere, pripadnosti grupi, privrženosti tradiciji. Mudro i opasno. Opasno zato što se desnica sastoji od nekoliko vođa koji zarađuju i velike mase sljedbenika koji vjeruju u te ideje.

Ljevica je reakcija na desnicu, pa je kao svaka reakcija često svedena na neodržive ideje koje samo imaju svrhu suprotstavljanja argumentima. Desnica je ljevici oduzela pravo na “velike” ideje koje pobuđuju strasti – nacija, rasa, vjera – a ostavila joj apstraktne ciljeve poput zelenog planeta, pravde, jednakosti i socijalne osjetljivosti, ciljeve koji ne mogu okupiti velike i unisone mase.

Desnica je uvijek jača od ljevice, jer se temelji na ljudskoj prirodi (sebičnost, pohlepa, žudnja za moći), dok je ljevica pokušaj da se prevlada ljudska priroda. Zato je desnica nazadna, konzervativna, vraća se onome iz čega je nastala, a ljevica progresivna, usmjerena naprijed, jer čovjek neprekidno mora pobjeđivati desničara u sebi.

Zanimljivo je ovo: mene se odrekao ili zahladio odnose sa mnom potpuno jednak broj lijevih i desnih prijatelja. Lako je reći da ih nije ni šteta, ali, statistički, zabrinjavajuće je koliko se ljudi dade svesti na lijevo i desno. To je ispod razine čovječnosti, ma koliko to bilo kontradiktorno…

Zagreb, 27. listopada 2020.

Krenula sam na Mirogoj, urediti grob svojih roditelja. Svake godine isto pred Sve svete, gužva prema groblju. Danas, kolona automobila sporo se vuče već od Medveščaka, iako do Svih svetih ima još četiri dana.

Ali ove godine nije samo to, ova godina je drugačija. Zeleni žabac na Facebooku lupa nogama o pod i plače, ne želi promjenu na zimsko računanje, jer ne želi da ova godina traje ni sata duže.

Dok prelazim križanje na Zvijezdi, dvojica mladića ispred mene žustro razgovaraju i jedan od njih kaže: “Vidi ovo, stavili su i putokaz Covid bolnica.” Bolnica je na Mirogojskoj cesti.

Malo dalje od zarazne bolnice, na istoj cesti je i zavod za javno zdravstvo. Obje institucije mobilizirane su za koronu još od zimus. Netko duhovit napisao je kako put do Mirogoja vodi preko korone. Ljudi su duhoviti i brzo misle, pa je tim čudnije da ima toliko glupana koji vjeruju da je sloboda ne nositi masku.

Prizor je puno drugačiji nego kad je sve počelo. Još iz daljine, s dna Mirogojske, vidi se žuta ploča s natpisom KORONA PACIJENTI ULAZ. Jednom stranom ulaze pješaci, drugom vozila koja idu na drive-in testiranje. Kolona je tako spora da je lako pješice pretječem. Dio vozila skreće prema ulazu za koronu, a dio nastavlja prema Mirogoju. Nevesela je kombinacija korone i Svih svetih. Jedan od najljepših dijelova grada zagušljiv je od strepnje.

Knjige koje čitam: Ovo će boljeti

Ako se želite smijati

Puni je naslov knjige Ovo će boljeti: Tajni dnevnik mlađeg liječnika (This Is Going to Hurt: Secret Diaries of a Junior Doctor) /Planetopija, 2019/.

Dnevnik je autentičan, a napisao ga je Adam Kay, autor koji se više ne bavi medicinom, nego je postao popularni pisac i scenarist. Dnevnik obuhvaća vrijeme njegovoga stažiranja.

Nije to velika književnost, ima nespretnosti i neizbrušenosti, što ovom dnevniku daje vjerodostojnost, jer da više misli o stilu, manje bismo mu vjerovali. I prijevod je prilično nonšalantan, mjestimično i nehajan.

Ali mu sve to opraštam, otprilike kao što makedonskom drenku, grožđu koje najviše volim, opraštam i ako su ga našpricali svim do sada izumljenima Monsantovim otrovima. Jer je toliko duhovit da se u gluhoj noći, u razdobljima nesanice, na sav glas do suza smijem. A smijeh mi treba.

Evo primjera čemu se smijem, pri čemu mi uopće ne smeta neizbrušeni stil:

Četvrtak, 15. ožujka 2007.

Pitam pacijenticu u prenatalnoj ambulanti u kojem je sada tjednu. Duga stanka. Zupčanici se sporo okreću. Kamera sporo obuhvaća pustoš. Nisu svi jaki u matematici, ali meni treba broj između šest i četrdeset o kojem je jamačno cijelo vrijeme ispituju. Konačno:

“Sveukupno?”

Da, sveukupno.

“Bože, ne bih vam znala reći ni u mjesecima…”

Zar pati od gubitka pamćenja? Je li ona klon neke druge žene, koju trenutačno drže zatočenu u nekoj jazbini zlog SF negativca? Zaustim da je pitam kad je imala posljednju mjesečnicu, a ona me prekine.

“Dakle, u lipnju ću navršiti trideset i dvije, tako da imam više od tisuću tjedana…”

Jezuš.

U ozbiljnim, stručnim dijelovima, često u opširnim fusnotama, Adam Kay opisuje britanski bolnički sustav, sustav mukotrpnog napredovanja, naporan rad liječnika koji imaju pretrpanu satnicu i mizerne plaće, te često samo nadljudskim naporima uspiju izdržati dvanaestosatna dežurstva bez trenutka odmora.

(…)Moli me da pogledam CTG jedne pacijentice i ja se složim s njezinom procjenom da je pacijentici nužan carski rez zbog fetalnog stresa. Njih dvoje prekrasan su par, nedavno vjenčani; ovo im je prvo dijete i oni shvaćaju situaciju. (…) Nakon zasijecanja maternice, umjesto plodne vode iz nje istječe krv – puno krvi. (…) Pacijentica ima nedijagnosticiranu predležeću posteljicu. To je trebalo biti uočeno prilikom skeniranja, nisu joj trebali dopustiti da krene s trudovima. Porađam posteljicu, a potom i bebu. Beba je očito mrtvorođenče. (…) Pacijentica obilno krvari iz maternice – jedna, dvije litre. Moji šavovi nemaju učinka, lijekovi nemaju učinka. (…) Savjetnica zove još jednog kolegu – on nije na poslu, ali je najiskusniji kirurg koji joj pada na pamet. (…) On obavlja histerektomiju; krvarenje je konačno pod nadzorom. Dvanaest litara. (…) Počinjem bilježiti tijek operacije, ali umjesto toga plačem sat vremena.(…) Službeno govoreći, nisam bio nemaran, niti je itko smatrao da jesam. (…) Moji kolege bili bi učinili isto što i ja, s istovjetnim ishodom. Ali to nije bilo dovoljno dobro za mene.

Ovaj događaj presudio je u Kayovoj odluci da prestane biti liječnik. Ova knjiga objavljena je šest godina nakon što je zauvijek odložio stetoskop. U duši, nikad nije prestao biti liječnik. I danas mu nedostaje pomaganje ljudima.

Dnevnik završava riječima:

Međutim, obećajte mi jedno: kad sljedeći put vlada podigne ruku na javno zdravstvo, nemojte samo popiti priču koju vam serviraju političari. Pomislite koliku cijenu plaćaju svojem poslu svi ljudi koji se profesionalno bave medicinom, i kod kuće, i u bolnici. Sjetite se da se oni bave apsolutno nemogućim poslom i da pritom daju sve od sebe. Vrijeme koje provedete u bolnici možda će više boljeti njih nego što boli vas.

On te više ne voli

On te više ne voli kad više ne poštuje ni tvoje strahove, koje je nekad ozbiljno shvaćao, ma koliko bili smiješni i glupi. Na primjer, strah od crnih glista.

Zašto je toliko lakše primijetiti neljubav nego ljubav? Možda zato što ljubav možeš primijetiti samo kad i ti voliš, a neljubav i kad voliš i kad ne voliš, što je dvaput više.