Tvoj sin Huckleberry Finn

Knjige koje pro(gutam)

Ne znam kad sam čitala nešto tako dobro kao što je Tvoj sin Huckleberry Finn, Bekima Sejranovića ( VBZ,  Zagreb, 2015.)

I na tome bi ovaj osvrt mogao završiti, jer ne vjerujem da ću, ostatkom riječi, ma koliko ih bude, uspjeti objasniti zašto mi se taj roman toliko svidio, a još manje po čemu je tako dobar.

Počet ću zato od autora. Kako se kod nas pisci nigdje sustavno ne predstavljaju, nego kako što i kome naleti, Sejranovića sam prvi put gledala na televiziji, u emisiji koja je pretežno politička, ali u vrijeme izbornih šutnji ili nekim posebnim povodima  ugošćuje i umjetnike. Kako sam počela gledati, tako sam ostala do kraja: zgodan, mlad, simpatičan, neobično zanimljivih razmišljanja, inteligentan,  i još na sve pisac!

Na Interliberu prošle godine bilo je puno plakata s njegovom fotografijom i s naslovnicom njegovog romana Tvoj sin Huckleberry Finn. Odjednom su svi pričali o nekom Bekimu Sejranoviću.

Naravno, uzela sam u obzir mogućnost da je javnost osvojio svojom privlačnošću, a ne pisanjem, jer ima i takvih slučajeva. Znam za pisca čije se knjige odlično prodaju, ali slabo čitaju, a taj književni paradoks razriješio mi je čovjek iz struke, koji kaže da na promocije tog pisca dolaze uglavnom žene, svaka sa svojim primjerkom knjige, da bi od autora tražile potpis i imale razloga za blizak susret. Možda sam o ovome već pisala, ako je tako, ispričavam se, ali taj me fenomen fascinira iz samo jednog razloga: taj pisac nije baš nešto ni privlačan ;-), samo je visok.

U svakom slučaju, uzela sam u obzir i u vezi sa Sejranovićem mogućnost da je zanimljiviji on nego njegovo pisanje. Ali nije bilo tako, naprotiv!

Iako je Mark Twain jedan od moja tri – četiri najdraža pisca, nisam ljubiteljica ni brodova ni plovidbi, ni pustolovnih putovanja kao takvih, pa sam taj roman posudila više zbog stvari o kojima je Sejranović govorio u spomenutoj emisiji nego zbog glavnog motiva radnje: plovidbe.

Na koricama romana urednik Roman Simić piše: Tvoj sin Huckleberry Finn jedan je od onih romana koje pišete jednom u životu, u koji uložite cijeli život.

Znam to, razumijem to, to je ono što ja zovem The Book. Svaki pisac ima svoju the book, samo ona ponekad nije napisana. To je knjiga njegovog života, svih njegovih iskustava i znanja, svega spisateljskog talenta, u njoj je na ovaj ili onaj način sve što je ikada doživio, u stvarnosti ili u mašti. Nakon nje, ako je marljiv i discipliniran, napisat će još puno priča, ili ih je već napisao, ali nijedna neće biti tako cjelovita i univerzalna, bit će to možda odlične, promišljene, znalačke i vješte, umjetnički vrijedne, ali  ipak partikularne priče, neće biti the book.

Knjiga me otpočetka uvukla, od prve rečenice:

Za početak ću vam ispričati priču, jednu od mnogih crtica s našeg putovanja, te čudnovate plovidbe Savom i Dunavom prema Crnom moru, kada smo se otisnuli u život koji se odjednom pretvorio u avanturu.

Ključ je u riječi priča, u obećanju da će nam autor ispričati priču, jer priča je ono što u svemu tražimo, a ipak to često zaboravljamo, pa povjerujemo da tražimo nešto drugo, ideju, kompoziciju, strukturu, inovaciju, veliku umjetnost. A nema veće umjetnosti od priče i pripovijedanja.

Moglo se dogoditi da autor poznaje privlačnu moć priče u teoriji, studirao je književnost, čini mi se, pa da je to obećanje,  „ispričat ću vam priču“, moglo biti samo promišljeno lukavstvo da privuče čitatelja, a da iza njega ne slijedi bogzna kakva priča. Ali slijedi. Teče poput rijeka kojima njegov brod Savska buba plovi, nekad uzvodno, nekad nizvodno, po mirnom i burnom vremenu, uz lijevu ili uz desnu obalu.

Što se fizičke radnje, takozvane akcije, tiče, ne događa se puno toga. Kad to kažem, ljubitelji akcije možda će razočarano pomisliti da to nije knjiga za njih. Ali jest. Ni ja nisam od onih koji padaju na prodavanje magle pod umjetnost ili, kako kaže jedan lik u jednom filmu, dosta mi je onih koji od svoje patnje rade umjetnost (prvo mene same).

Što se tiče radnje, ona se može svesti na nekoliko osnovnih elemenata:  pokušaj da s prijateljima otplovi od Brčkog do Crnog mora  i dogodovštine na tom putu; njegova najveća životna ljubav i odnos s Dragom; njegova bolest, ovisnost o tabletama i drogama, odnos s ocem, očeva bolest i smrt.

Događaja je malo, a doživljaja puno, na 336 stranica ovog odličnog romana.

Sejranovićev roman doslovno je napet iz rečenice u rečenicu, iako njegov brod radnja plovi sporo kroz duge opise rijeke i prirode, razmišljanja o zemljama u kojima je živio, sjećanja na djetinjstvo, opisivanja svakidašnjih radnji na brodu, obavljanje nužde, kupanje u rijeci, dizanja sidra. I sve to ima smisla, zanimljivo je, odlično napisano, fascinira svježinom slika, rečenicom koja teče prirodno kao da diše, a  kad nakon takvih opisa doda:

I to je sve.

Baš kao život. Struja te nosi, a ti se koprcaš malo lijevo, malo desno, ali ona, struja, životna ili vodena, svejedno, uvijek vuče naprijed. Nema nazad.

A opet, sve nekako isto.

Ista rijeka, ista šuma, isti ti.

 

tada sve prethodno napisano dobiva još mnogo veći, dublji, širi i važniji smisao.

Sejranović ima prirodni talent da drži pažnju. Na primjer:

I tog dana sve je bilo isto, osim činjenice da motor uporno nije htio upaliti.

Ili:

Upalio sam zatim motor i Savska buba je zaplovila nizvodno noseći nas u nove zgode i nezgode koje su nestrpljivo čekale na svoj red.

Ili:

Bilo je tu i svakakvih zgoda, a bogami i nezgoda. A joj, i to kakvih. Pripovijedat ću vam o nekima, a neke ću i preskočiti, jer ili nisu baš tako zanimljive ili nisu za pričanje. Dobar pripovjedač koliko mora biti svjestan što u priču ubaciti, mora, bar isto toliko, znati i što izbaciti.

Toj pripovjedačkoj umješnosti da privuče i zadrži čitatelja – u stvari, gotovo slušatelja, jer dok čitamo, kao da čujemo pripovjedača kako govori – služi i Sejranovićevo izravno obraćanje: kao što vam rekoh; ispričat ću vam…

Sejranović je majstor pričanja priče. Zato se u njegovom romanu uživa onako kako uživa dijete kad mu roditelj čita prve priče, kad sve što čuje odmah u mašti i vidi i pamti za cijeli život. Nakon dugo, dugo vremena taj mi je roman vratio doživljaj priče koja začarava.

Ima još nešto: dok sam čitala ovaj roman, nisam živjela s njim, nego sam živjela u njemu. Kad sam se negdje oko sredine knjige prisjetila jednog detalja s početka, pomislila sam: kako je to davno bilo! A bilo je samo dan ranije.

Nema dijela romana koji nije zanimljiv i u kojemu, uz zanimljivu priču, ne pročitaš neku neobično zanimljivu autorovu misao.

Pričajući o plovidbi, opisuje svoj život čovjeka koji više nema svoju zemlju, od Bosne u kojoj je rođen, do Hrvatske u kojoj je odrastao, do imigrantskog života u zemlji u kojoj je godinama živio, Norveškoj, zemlji lažne sreće, u kojoj svi imaju jednaka prava osim onih koji ih nemaju.

Možda sam se zato i vratio ovamo. Zemlje u kojoj sam se rodio i za čiju su me svijetlu budućnost dresirali, doduše, više nije bilo, uništili su je a da ništa pošteno u zamjenu nisu ostavili. Ali jebeš zemlju kad imaš vodu. Ja više i ne živim u nekoj zemlji, već na vodi.

Ima i nekoliko „kvaka“ kojima čitatelja tjera da čitaju što brže, da što prije doznaju što je bilo dalje. Osobito je napeta priča o Dragoj, za koju već na početku kaže da je bila njegova najveća ljubav i da su se rastali.

U ovom romanu i skupljači citata mogu naći stotine životnih mudrosti koje čovjek ne očekuje od tako mladog pisca, bar ne u tolikoj mjeri. Iako to inače ne radim, i sama sam počela lijepiti raznobojne trakice na stranice koje sam željela zapamtiti. Prva je bila zbog odlomka o klopki za majmune, koji ću u cijelosti prepisati. Ali sam uskoro odustala od označavanja, jer mi je to kvarilo čitanje, a i ponestalo mi je trakica: na svakoj stranici ima nešto na što kažeš: Uh, kako se ja ovoga nisam sjetila! Ili ako sam se i sjetila: zašto nisam shvatila da je vrijedno napisati!

Evo odlomka o klopki za majmune:

Ima raznih klopki, ali se u glavnini mogu podijeliti na one koje životinje ubijaju na licu mjesta, one koje ju rane ili pak one , najlucidnije, koje životinju uhvate živu i zdravu. Mišolovka spada u prvu vrstu, gvožđa kojima su nekada hvatali medvjede, vukove i lisice u drugu, a klopka za majmune u treću. Klopka za majmune jednostavna je i savršena zato što je namijenjena  hvatanju živog i zdravog majmuna i igra, po meni, na najbolju i najgoru osobinu ljudi i životinja, radoznalost i pohlepu.

Potreban vam je jedan sanduk na kojemu izbušite rupu dovoljnu da majmun unutra gurne svoju tanku, ali snažnu. Dlakavu šapu, koja je jako slična ljudskoj ruci, pa je tako i zovemo. U sanduk se zatim stavi voćka, najbolje naranča, objasnit ću vam poslije zašto. Zatim se sanduk pričvrsti za podlogu, tlo, panj, oboreno deblo u okruženju gdje ima dosta majmuna. Ako je klopka postavljena dobro, uz malo sreće (što je potrebno za svaku vrstu lova) kad-tad će je zamijetiti neki majmun. Malo će razgledati taj četvrtasti sanduk i ubrzo će na njemu otkriti rupu. Tada na scenu stupa majmunova radoznalost. Virnut će unutra i ugledati naranču. Radoznalost mu postaje veća. Gurnut će šapu, ili ruku, kako hoćete, i shvatiti da je riječ o nečemu jestivom, pokrivenom korom, poput banane, ali nije banana. Radoznalost će mu porasti. Pokušat će je, naravno, izvaditi, ali avaj, radijus rupice kraći je od radijusa naranče i nema tog zakona fizike, vještog trika ili crnomagijske čarolije koji će pomoći naranči da napusti sanduk. Upravo se tu pokaže i zašto je za ovu klopku naranča bolja od banane. Bananu bi majmun, možda ne baš svaki, ali bar onaj malo promućurniji, sretniji ili snažniji, već nekako provukao, prepolovio ili zgnječio. A možda bi mu i radoznalost popustila, „jebo bananu“, ispustio bi je i skočio hitro na prvu granu i nestao u krošnjama na kojima su često bile upravo banane. Ali naranči, toj još uvijek slabo poznatoj poslastici u svijetu majmuna, ne može odoljeti. I onda, kad se majmun zakači za naranču, poput soma na udicu, on je ne pušta, na scenu stupa njegova pohlepa. Zastane za sekundu, češka se po trbuhu, razmišlja nesretnik: ako je ušla kroz rupicu, mora kroz nju nekako i izaći. Tada se pojavljuju lovci koji su do tada bili skriveni u obližnjem grmlju. Oni potrče, ali ne zbog toga što se plaše da će majmun ispustiti naranču, ne, to se još nikad nije dogodilo, bar ne po svjedočanstvu mog nekadašnjeg cimera u Oslu, Afama, koji je porijeklom iz Afrike, iz Nigerije, iz pokrajine Biafra, u blizini grada Abuje, iz plemena Ibo, katoličke vjeroispovijesti. Tako se predstavljao kad bi netko pitao tko je, što je, odakle je. Da više ne zapitkuješ, eto ti svi podaci.

Lovci trče jer kad ih majmun spazi, on postaje živčan, počinje skvičati i pokušava silom izvući ruku i naranču, ali kao što vam rekoh, ne ide to pa ne ide. Jasno je to valjda i majmunčetu, ali tada je njegovu svijest već preplavila pohlepa, koju je u ovaj svijet stvoritelj ubrizgao iz samo njemu poznatih razloga. I tada  on može postati i agresivan, može ugristi ili ogrepsti lovce, zato oni jure prema njemu, bacaju mrežu ili ga jednostavno ščepaju  a da se ovaj i ne snađe. Ali ako ga i ne uspiju iznenaditi, i ako se jadnik počne braniti zubima i noktima, on naranču ne ispušta. (…)

I sad, nakon ovoliko ispisanih riječi ne znam opisati Sejranovićev roman kako on zaslužuje, jedino bi pomoglo da ga ovdje cijeloga prepišem 🙂 😦 .

Nisam spomenula, pa da se ne misli da nema: ima i seksa, u  tome je junak romana – i autor koji opisuje –  žestok, prirodan i otvoren kao i u svemu drugome što doživljava.

Nakon što roman završi, ostaješ  i dalje u njemu, nekako nedorastao i željan da još traje.

Prije završetka ovog teksta otišla sam u knjižnicu posuditi još nešto,  „bilo što Sejranovićevo“, da vidim koliko su mu ostale knjige blizu the book, a knjižničarka je rekla: „Imamo sve, ali to jako brzo ide.“

„Kako mislite ide?“

„Stalno je vani.“

Imali su samo Fasung (Naklada MD, Zagreb, 2002.) Evo kako počinje:

Bilo je to u ona vremena kad sam bio mali. Rastom. U školu još nisam bio pošao i život je bio jednostavan. Nisam čitao, nisam pisao, ponekad sam gledao slike, crtao i maštao vidjeti golu ženu. Uživo. Granice svijeta bile su skoro istovjetne s ogradom oko naše avlije. A naša avlija bila je velika. Imala je svoj urbani, cementirani dio, svoj ruralni, s travom, cvijećem, povrćem, pa čak i žitaricama (ako u žitarice ubrajamo i kukuruz) i džunglu, odnosno stabla raznolikih voćki po kojima bih se pentrao. I to je bio cijeli svijet sa svim svojim klimatskim i geografskim varijacijama ovisno o godišnjem dobu i mome raspoloženju. (…)

(…) Za ovu avanturu prilično je važna jedna kajsija, kako smo mi nazivali marelice…

Oglasi
Objavljeno u Knjige koje (ne)čitam, Uncategorized | 6 komentara

Toples u autu

Toples, aut, ivent i lamborđini

U parku koji odvaja Vukovarsku od Paromlinske i Lisinski od Skupštine sjedi dvoje tinejdžera, dečko i cura, zagrljeni. Tako zanimljivo razgovaraju da usporavam korak da čujem do kraja. On kaže: “Ne možeš reć lopta je u autu, jer bi to bilo kao da veliš lopta je u izvan, kužiš? Kak ne kužiš? Aut je izvan igrališta…”

Drago mi je da petnaestogodišnjak razmišlja o riječima, i to ispravno. Tako sam i ja objašnjavala kako se ne može reći ona se sunča u toplesu, jer toples nije odjevni predmet, nego bi trebalo reći da se sunča topless, jer to znači bez gornjeg dijela. Nikoga nisam uvjerila, ali bar sama ne govorim u toplesu. Ne govorim ni ona se sunča toples, jer bi zvučalo smiješno i kao da se pravim važna, nego kažem bez gornjeg dijela.

Jedan je neki dan ekipi u Pothodniku dokazivao da je u redu reći event jer event nije isto što i događaj, događaj može biti nešto obično, “muž tuče ženu i skupe se susjedi, to je događaj, a kad je koncert na Trgu, to je ivent”.

Meni nikad nije postalo jasno kako u Americi, Italiji, Francuskoj, Grčkoj, Španjolskoj, Njemačkoj, Skandinavijii i nepismeni ljudi (oni koji ne vide da je iza slova g slovo h) znaju da se Lamborghini kaže lamborgini, a kod nas čak i sportska novinarka na televiziji kaže lamborđini.

I nikad nisam shvatila zašto se kaže skupština, a ne skupćina, po analogiji s općina, s kojom dijeli isti korijen?

 

 

Objavljeno u Uncategorized | 12 komentara

Hlače na štriku

Puno hlača na štriku

Ima jedna kuća s verandom u Drinskoj ulici u Trnju. Kad god prolazim tom ulicom, na verandi se suše hlače, u dva reda, na dva konopca, više pari hlača. Danas sam ih prebrojala: osam. Hlače su svijetlosive (dvoje), drap (dvoje), svijetlodrap (dvoje), kaki i bež. Po kroju i veličine mogle bi pripadati vitkom, visokom i mladom muškarcu.

Neobično je što se na toj verandi uvijek suše samo hlače.

Da nije krojač koji šije samo hlače? Ne bi ih prao. Ne bi hlače sve bile iste veličine i istog kroja.

Možda u kući sam živi neki dečko koji pere hlače tek kad ih sve uprlja, da napuni perilicu, pa ih poslije danima zaboravlja skinuti sa štrika. Ali zar ostalu robu ne pere? Ako pere, gdje je suši? Možda mu je druga roba poderana, pa je suši negdje iza kuće da se ne vidi s ulice?

Hlače su tako slične da bi mogle biti uniforma, ali za što? Kakav se posao radi da si gore gol a dolje odjeven? Možda neki sport? Neko klizanje na stražnjici ili klečanje na koljenima, zbog čega se hlače brzo prljaju, svaki dan po jedne? To me podsjetilo na moj najdraži vic o kornjačama koje se pregrijavaju. Ako ga netko ne zna, neka se javi, ispričat ću ga.

Koliko god sam mislila, ništa nisam smislila. Osim da bi moja baka rekla: Dokon pop jariće krsti. Ona ne zna da joj je omiljena unuka u bijegu od ozbiljnih stvari.

Objavljeno u Uncategorized | 8 komentara

Knjige koje (pro)čitam

 

Rujana Jeger: Opsjednuta (Profil, 2007)

„Najjači mišić na mom tijelu je jezik – brzina i broj izgovorenih riječi (a da o sadržaju i ne govorimo) – dostojni su vratolomija na skateboardu! (Jesam li vam već rekla da sam sa skateboarda pala pod – parkirani – auto? I ulubila mu karoseriju? Da sam ozlijedila rebra skačući s ljuljačke? Da sam ozlijedila kralježnicu igrajući trule kobile? Da sam ozlijedila glavu ljuljajući se na stolici?)

Jezik još nikada nisam ozlijedila.“

Tako piše Rujana Jeger u članku Ekstremni sportovi, objavljenom u knjizi sabranih tekstova Opsjednuta (Profil, 2007).

Knjigu sam pročitala (do kraja, što je u zadnje vrijeme za mene rijetkost) dobro se zabavila, više puta na glas nasmijala, mnogo naučila i jednostavno uživala u dobrom pisanju.

I doista, jezik joj je jaka strana, piše izvrsno, duhovito, inteligentno: nevjerojatno je količina angažiranih tekstova, opažanja i zanimljivih informacija stala u dvjestotinjak stranica knjige.

Prednjače članci o netoleriranju drugačijih: roditelja koji podcjenjuju ljude bez djece, heteroseksualaca koji ne priznaju pravo na homoseksualnost, lijepih koji se rugaju ružnima, jakih koji zlostavljaju nejake. Osobito je angažirana u pitanjima nasilja nad ženema u obitelji i nejednakosti žena. Emotivna je i inteligentna, a osim čvrstih argumenata ima i vještinu da  obrtanjem strana – da je muškarac u ulozi žene, na primjer – zorno dokaže svoj stav, zorno, a zabavno.

Bolje od prepričavanja, evo nekoliko primjera.

O Djeci:

„Ti si sebična, kaže jedan Otac, žrtvuješ Dijete vlastitoj komociji i karijeri. Sebična bi značilo roditi ga, a onda mu ne posvećivati vrijeme radi sebe i karijere, a ne uopće ga ne imati. Ono što nemaš, ne možeš upropastiti, dodala sam. Gledao me onim istim pogledom kao moja mama, a onda se sagnuo nad dječji krevetić i rekao: daj tata ljubi čelo, daj tata ljubi trbuščić, daj tata ljubi pišu, daj tata ljubi tabane, joj kako smrde nogice – na tatu!

To je valjda ta priča s Genima.“

(…)

Priznajem da me svaka sitnica u vezi s pitanjem Djece izluđuje, ali hodam li ja okolo pitajući ljude zašto oni ne kupe psa pa nek se naši psići igraju skupa?“

O neravnopravnosti žena:

Članak Matricid: priča umornoj, iznemogloj Barbul, Turkinji koja je u jednoj tv emisiji otvoreno govorila o životu uz muža pijanca i sina ljenčinu, u kojemu je sve na njoj, nadajući se da će to pomoći ostalim ženama koje su u istom položaju, a dočekala je smrt.

„Noć prije snimanja Barbul nije mogla zaspati. Ujutro je popila kavu, dugo se šminkala, obukla moderne hlače, usput još ubacila rublje u mašinu i oprala posuđe. Poljubila je usnulog Yuksela. ‘Ovo radim zbog tebe’, prošaptala je i izašla iz kuće.

Ubio ju je sin, Yuksel, koji je nakon uhićenja izjavio: ‘Ona je našu obitelj uvrijedila pred cijelom nacijom i ne zaslužuje više živjeti.’

Članak Olakotne okolnosti:

„Pokušavam reći da sam šokirana presudom „osječkog suda kojom su B.G. (32) određene čak (Čemu to ‘čak’? (…)) četiri godine zbog silovanja 17-godišnjakinje, sudsko vijeće olakotnim je ocijenilo to što je silovana malodobnica s prijateljicom pila (…) u društvu silovatelja, te to što je pobjegla iz odgojne ustanove i svojim ‘lakomislenim ponašanjem pridonijela onome što joj se dogodilo’. (…) Drugim riječima, ako bi se dva, do tada nepoznata muškarca, upoznala, recimo, na utakmici i zajedno otišla na piće, nakon čega bi jedan drugoga silovao, ubio ili samo istukao, bi li sud procijenio da se žrtva ‘lakomisleno ponašala’?

 O nasilju u obitelji i nasilju nad ženama:

Članak Udri babu: „Mlatila sam je i plakala. Mlatila sam je i vikala: ‘Stoko nezahvalna, nakon svega što sam za tebe učinila, ti meni ovako vraćaš!? (…) Moja Mala samo je gledala svojim beskrajno tužnim smeđim očima i pokušavala se skloniti pred tom provalom strašnog, ali pravedničkog bijesa, koji mi je oduzeo svaku mogućnost rasuđivanja! Moje nove skupe kožne cipele posve razvaljene. (…) U posljednji čas sam se uhvatila kako radim upravo ono čemu se u teoriji strašno protivim: fizički kažnjavam slabijeg od sebe.

(Radilo se o kujici koju je „tukla“ prospektom od dva lista papira.)

(…)Novinski naslovi tipa ‘Premlatio kćer kožnim remenom’, ‘Slomio bebi lubanju’ (onako uzgred, mlateći svoju ženu, a bebinu majku), ‘Podvodio maloljetne kćerke prijatelju’ (…) Da su na mjestu tih žena neke etničke skupine, manjine ili rase, na primjer – moglo bi se govoriti o nacionalizmu ili rasizmu. ‘Pretukao Židova kožnim remenom’, ‘Slomio crncu lubanju’, ‘Podvodio Kineskinje’ itd., da sada ne spominjem naše lokalne plemenske sukobe koji vuku repove iz nedavnog rata… pa bili bismo nacija… nacića. Skinjara. Kukluksklanovaca. Bijelih muških suprematista. Pa i jesmo. A ja blebećem o pravima životinja. (…) Ali zapravo je tužno da mnoge ljude ni strah od kazne ne može spriječiti da se iskaljuju na slabijima od sebe. (…) Zato je važno da u svakom trenutku budemo svjesni da pod određenim okolnostima iz nas provaljuje ono najgore. “

Među člancima objavljivanima u kolumni i sabranima u ovoj knjizi ima i pravih priča, pravih u literarnom smislu, a meni je bila najdraža Majka i kćerka, priča nevjerojatno jakog emotivnog naboja.

Svojstvo njezinog pisanja je i začuđujuća otvorenost, o osobnom životu, seksu, odnosu s majkom.

U svakom slučaju, žao mi je što sam na knjigu naišla s tolikim zakašnjenjem. Na naslovnici, koja je odlična (Studio 2M) piše: „nova knjiga o ženama i muškarcima hrvatske kolumnističke zvijezde“.

Nisam znala da je Rujana Jeger naša kolumnistička zvijezda, ali nakon što sam pročitala knjigu, i ja mislim da jest.

Zašto nisam znala? To nema veze s Rujanom nego s Cosmom, koji sam prestala čitati prije desetak godina, nakon što je tadašnja glavna urednica skrojila sudbinu mog romana prvijenca, a vjerojatno i ostatak moje književne sudbine, kad je na naslovnicu stavila reklamu: Seks, laži i video: sve što ste željeli znati o Hrvatskoj televiziji, a niste se usudili pitati… Iako to nije imalo nikakve dodirne točke s recenzijom Miljenka Jergovića objavljenom unutar časopisa. Nije najstrašnije to što mi je skrojila sudbinu, nego što toga vjerojatno nije bila ni svjesna. Tako je moj  roman razočarao sve one koji su očekivali seks, laži i video, a oni drugi, koji vole čitati, nisu ga ni pokušali pročitati. Nekih pet-šest godina kasnije, jedan književni kritičar, jedan od onih koji ne pročitaju baš sve o čemu pišu, zbog čega ga u javnim krugovima njemu iza leđa zovu Smradež,  objavio je decenijski pregled ženskog pisma u Hrvatskoj, koji je završio rečenicom: A knjige Vesne Ćuro-Tomić i Nives Celzijus nemojte ni uzimati u ruke. Da je pročitao, nikako ih ne bi mogao staviti u istu rubriku, pri čemu uopće ne mislim na kvalitetu. Usput, ja sam pročitala i knjigu Nives Celzijus.

Ukratko, žao mi je što ranije nisam čitala tekstove Rujane Jeger. Osim čitalačkih simpatija prema njezinom pisanju, ima i osobnih sličnosti koje su me njoj približile, na primjer, izbjegavanje tjelesnog u školi; kompleksi manje vrijednosti koji se vuku od djetinjstva i koji se kao priraslice zalijepe za ličnosti, ne napuštajući je ni nakon „zrelosti“ (u navodnicima, jer se ta riječ ne bi trebala primjenjivati na ljude, samo na voće i povrće);  zajednički profesor povijesti, najuljudniji čovjek koji se može zamisliti, koji je danju predavao, a navečer konobario na popularnim mjestima na koja su zalazili njegovi učenici. I jezik koji ni ja nikad nisam slomila, iako sam lomila mnoge druge dijelove tijela.

 

Objavljeno u Knjige koje (ne)čitam, Uncategorized | Označeno sa | 4 komentara

Ose

 

Rogoznica, kolovoz 2016.

 

Na moru smo, ručamo u dvorištu. Za stolom, ose nam ne daju mira, nasrću na hranu, ima ih više nego ikada, ne znamo zašto. Iako su mi puno draže nego muhe, jer nisu gadljive, ipak smetaju, pa svi mašemo da ih otjeramo. Ja im čak nudim nešto praznih repića od kozica, nosim tanjur dalje od stola i nagovaram ih da se presele, ali ne daju se. Moja kći uzima ubrus i hvata jednu po jednu. Prilično je efikasna, čim jednu odnese, već se vraća po sljedeću.

„Joj, a što radiš s njima?“ sjetim se.

„Kako što, pa nosim ih u vrt.“

„Preplašila sam se da ih ubijaš.“

„Ma neeee, kaj ti je!“

„Pa će se opet vratiti“, kaže naš gost na ručku. „Bolje bi bilo da ih ubije, ose ničemu ne služe.“

„Pa ni ljudi ničemu ne služe“, kažem ja, „pa ih zbog toga ne ubijamo.“

 

Zvučim oštrije nego što je pristojno jer sam ovih dana nabrušena na sve oblike huškanja, netrpeljivosti, razdvajanja, prijetnji, oznojenih mladića koji dižu ruke i uzvikuju parole ne znajući ni što viču ni kamo to može odvesti.

 

„Služe jedni drugima“, kaže moj gost.

„Pa i ose služe jedne drugima još i više“, kažem. „I za razliku od ljudi, koliko znam, ne ubijaju se ako su iz različitih rojeva.“

 

Poslije ručka, odlazim na plažu. Nosim i knjigu, iako gotovo nikad ne čitam. Nema tako zabavnog štiva koje me može zaokupiti toliko da mi bude zanimljivije od ljudi na plaži. Svu djecu na Maloj plaži poznajem po imenima. Posebne su mi simpatije tri sestrice, Lorena, Leona i Lara, neobično lijepe, inteligentne i pristojne djevojčice. Najmlađa od njih, četverogodišnja Lara, objašnjava mi da se kod njih ne kaže škare nego makaze, i peškir, a ne ručnik.  Nisu razumjele što je penkala, pa su se sjetile da je to kod njih hemijska. One žive u Banja-Luci. Ja njima kažem da sam i ja tako govorila kad sam bila mala, u Sarajevu, a one pitaju zašto sam prestala. Lara se čudi se kad vidi kako neki čovjek sjedi uz more i briše noge ručnikom: „Vidi ovog čiku, briše noge!“

„Zašto se čudiš?“ pitam je.

“Brišem jer su mi od pijeska”, kaže čiko.

„Pa što ne opereš u moru“, kaže Lara.

Na plaži je uvijek i mali Ivano, četverogodišnje čudo od djeteta. Već pliva sve stilove, roni, skače, nadjačava i mnogo veće dječake u svim vještinama. Tek sam kasnije, kad su ga odjenuli, primijetila da na ruci ima neku protezu, jedna ruka mu je kraća od druge i ima četiri prsta.

Lovro viče na prijatelje: “Gdje mi je maska? Gdje mi je maska?” Ljut je.

Jedan odgovori: “Nemam pojma, šta ja znam gdje ti je maska”, a drugi kaže: “Imam ideju gdje je!” i otrči.

Ja pogledam u Lovru i kažem: “Pa eto ti je na glavi.”

“Uh, zbilja”, kaže Lovro.

Svi se smijemo. Lovro dovikuje malom koji je otrčao: “Ej, Roko, dođi, tu je maska!”

“Čekaj”, odgovara  Roko, “idem ti po masku.”

Na plaži je i obitelj koju ne volim vidjeti, iako i oni imaju djecu. Djed i baka imaju oko šezdeset, njihova kćer tridesetak, i njezine dvije djevojčice. Starija, koja ima oko četiri godine, zahtjevna je i razmažena. Djed joj strpljivo ugađa.

Tu sam obitelj prvi put zapazila tri godine ranije, kad sam na plaži ležala blizu gospođe bake, koja je odjednom počela vikati: „Nema mi natikača! Nestale su mi natikače!“

Na toj plaži nikad ništa nije ukradeno, čak i kad netko nešto zaboravi, to ga sutradan čeka na istom mjestu, ili dignuto na zidić da ga plima ne odnese, pa smo svi mislili da je žena zametnula svoje natikače. No, ona je nastavila vikati, a kad je dozvala muža, glasno je objašnjavala kako je „tu maloprije bila jedna Ciganka s djetetom, sigurno je ona, odmah mi je bila sumnjiva!“ I još je jadikovala da je te natikače tek kupila, i da su bile skupe, anatomske. Cijeli incident je bio antipatičan i ja sam navijala za Ciganku, a protiv te pokondirene žene, koja je iritantno kriještala. Nitko nije primijetio nikakvu Ciganku i pitanje je koga je to pokradena gospođa okrstila Cigankom.

Ljeto kasnije, dogodilo se ovo:

Ležeći zatvorenih očiju, slušala sam stariji muški glas koji neprekidno govori: „Mačkice moja, kokice moja, ljubavi moja, maco moja…“ Nastavila sam slušati,  jer sam bila radoznala, pokušavala sam zaključiti kome se taj glas obraća i nisam mogla. Bilo je nečega odbojnog u tom tepanju, nešto bitno je nedostajalo. Čekala sam kad će reći pile dedino, ili srećo tatina, ili ljubavi jedina, da procijenim govori li unuci, kćeri ili ljubavnici. Ali glas je nastavio jednako, pa sam morala otvoriti oči i nalaktiti se da vidim: djed i unuka, nelijepo trontlavo dijete od dvije-tri godine, izrazito tamne kose, koja je rasla nisko po čelu. Nije govorila, samo je rukama pokazivala što želi.

Prepoznala sam djeda, muž one žene kojoj su ukradene natikače.

Tih dana motrila sam cijelu obitelj. Uz djeda i baku, tu je bila i njihova kći, majka tamnokose curice, zgodna prsata plavuša grubog glasa. Ona je, kao i njezin otac, govorila glasno i nekako razmetljivo, kao da su sami na plaži. Baka, gospođa kojoj su ukradene natikače, bila je šutljiva i pasivna, praznjikavog pogleda, nikad onako živa kao kad je doživjela krađu šlapa. Ona je s plaže odlazila prije njih, možda da pripremi večeru. Za to vrijeme djed se bavio unukom, a majka je razgovarala s drugim majkama na plaži, a pogotovo s mladim očevima, koji  su bjelodano više uživali u njezinom lijepom krupnom poprsju nego u obiteljskom (žena, djeca, punica, punac) kupanju. Zaključila sam da su vjerojatno bogati, jer su zvučali oholo, ali i to da nisu bogati odavno, jer da jesu, ne bi bili tako razmetljivi. Također sam zaključila da je djed neki čovjek na položaju, možda direktor u manjoj firmi,  koji se obrazovao iz rada, jer je upotrebljavao dosta školovanih riječi, a ukupno nije zvučao jako pismeno. Iz razgovora razabrala sam da žive u Zagrebu, a po govoru bi se reklo da su štokavci s tu i tamo kojim zagrebačkim izrazom i naglaskom, govor koji se zadnjih godina zove bandićština. Po mješavini kojom su govorili pretpostavila sam da su Bosanci sa zagrebačkom adresom.

Poslije nekoliko dana dogodilo se da sam šetala sa svojim psom Bobom a nisam ponijela ključ, pa sam prošla pokraj njih, djeda, mame i djevojčice, da od svog muža uzmem njegov. Naravno, morala sam se i vratiti istim putem. Po nevolji, nešto sam zaboravila reći mužu, pa sam istim putem prošla još jednom. A kad sam se vraćala, mlada mama svojim je neugodnim dubokim glasom dreknula: „Jel vi vidite da su ovdje djeca, a vi se prošetavate s tim psom!“

I nisam se previše iznenadila, takve stvari doživljavam svaki dan, ali nikad ne znam kako je najbolje reagirati. Rekla sam nešto poput: „Samo prolazim…“, ali je žena nastavila govoriti kako to nema smisla, kako je ovo plaža, kako bi trebalo zabraniti da psi „tuda seru i pišaju“… Nestao je njezin pokrov fine cure, postala je ljuta prostakuša. Sjećam se da sam pomislila kako je previše agresivna za tako mali povod i kako to možda ima veze s tim što ljetuje s roditeljima i djetetom, a bez svog partnera, muža, dečka ili djetetovog oca. Prišao je i njezin otac i počeo galamiti na mene, ja sam pogledavala prema svom mužu koji je ležao podalje i nadala se da neće čuti, bojala sam se da se ne uzruja. „Sram vas bilo, ovako se nekulturno ponašati, s psom na plaži“, čula sam djeda kako govori. To mi je ipak bilo previše, apsurdno i molijerovski. On je još i nastavio, i to na „ti“ – i njegov je fini pokrov brzo spao: „Vidi se, imaš šezdeset godina, a tu se nešto praviš!“ Uvijek će mi biti nejasno što je pod tim mislio, je li mislio da se pravim da nemam šezdeset godina ili je šezdeset godina neka općeupotrebljiva uvreda kojom me htio uvrijediti?  Kako nikad ne znam što trebam reći u trenutku kad to trebam reći, pa uvijek kažem nešto što nikako ne bi trebala reći, ja sam rekla: „Sram vas bilo, pedofilu jedan!“

Sad, nakon dvije godine, mogu reći da sam zadovoljna što sam postigla da zašuti i blene u mene bar na trenutak, iako sam tada bila previše uzrujana da bih u tome uživala. Njegova kći je prostački odgovorila: „Pedofil te napravio!“

Ja sam odmahnula rukom i okrenula im leđa, moja kći kaže da sam iritantna kad to napravim, jer djelujem prezrivo, pa sam se nadala da je i na njih tako djelovalo.

(Postoji mogućnost da sam o ovome već pisala, ako je tako,  ispričavam onima koji čitaju po drugi put.)

Otada, nikad ne gledam prema glasu koji govori „mačkice moja“, ali se i ne pojavljujem s psom na plaži dok svi ljudi ne odu. Oni ovdje ljetuju svake godine u istom sastavu, samo su dobili još jednu unučicu, simpatičniju od svih njih, valjda na tatu. U Rogoznici provode cijelo ljeto, sve su glasniji i sve češće čujem kako kritiziraju razne pojave u mjestu, pa pretpostavljam da su kupili jedan od novoizgrađenih apartmana iznad same plaže i da se smatraju mještanima.

 

A pojava u Rogoznici ima. Kad su moja djeca bila mala, na početku mosta bila je plava ploča sa žutim natpisom: Good By Rogoznica, pa smo mi lijepili komadiće žutog izolirbanda da napravimo kakvo-takvo slovo e, da bude Good Bye.  Ta ploča još uvijek stoji na istom mjestu, s našim skrpljenim slovom e. Sada na putu kroz šumu koji vodi na drugi kraj otoka piše: Good Bay Rogoznica. Da čovjek ne povjeruje! Djeca su mi odrasla, ne ljetuju s nama, više nemam s kim prepravljati.

 

Taj put vodi do bivše Karaule, a od Karaule nadalje je uređena staza uz obalu. Staza je pošljunčana, postavljene su klupe i rasvjeta, niske ulične lampe. No, lampe su sve razbijene, u većini nema žarulja, a u nekima žarulje su razbijene i ostali su samo krholjci. Krholjci su ostaci štednih žarulja. Ako je upola istina ono što kažu o štetnosti štednih žarulja i zračenju žive (navodno ako ti pukne u stanu, moraš zvati stručnjake, a raskuživanje traje dvije godina), tada je Rogoznica ozračena za sljedećih bogzna koliko generacija.

 

U Rogoznici su i dalje ozloglašeni psi. Ima plaža na kojima je znak pas pliva pa prekriženo, ali nema plaže za pse. Istina, mjesto je puno psećih drekova, šteta što komunalci ne kažnjavaju, Rogoznica bi se obogatila. Ovako, svi smo mi vlasnici pasa unaprijed krivi.

Ovo ljeto pojavila se još jedna bahata i agresivna obitelj koja mrzi pse. Napala nas je žena kad smo se u osam navečer kupali s Bobom, poslije čega se on popiškio u njihovoj blizini, jer ga mi nismo stigli zadržati, još omotani u ručnike i goli. Ja sam se ispričala, ali je žena tako neprekidno govorila da me nije mogla čuti: „To nema smisla, tu su djeca, evo vam se pas posro, imate li vrećicu…“

Uspjela sam uhvatiti njezinu pažnju kad sam rekla: „A gdje, pokažite mi!“

„Evo!“ pokazala je rukom prema suhoj šišarki koja je virila iz pijeska.

„To je šišarka“, rekla sam stavljajući joj je pod nos. „A mi imamo vrećice, vidite, sašila sam torbicu koja je uvijek na lajni…“

„Ma jednostavno nije ovo mjesto za pse, nema to smisla…“ nije se dala, a ja sam opet (u nadi da djeluje prezrivo) odmahnula rukom i otišla.

Sutradan, kad sam dolazila na plažu, muž te žene, mlad, krupan Slavonac s ogroooomnim trbuhom, glasno je dobacio: „Vidi govno!“ Na to sam bez riječi sjela pokraj njega na zidić – to ga je zbunilo, poprimio je glupav izraz, što mi je bilo drago – i rekla: „Slušajte, naš pas ima jedanaest godina. Poznaje ga cijela Rogoznica. Nikad nitko nije mogao vidjeti da se on pokaka a da mi to ne pokupimo. Mi jako pazimo. Ja sam pokušala objasniti vašoj supruzi da nam je na tren zbrisao, jer voli biti blizu ljudi, ali od nje nisam mogla doći do riječi…“

„Eno, jedan je pazio pa sad leži na cesti pod plahtom“, rekao je on neumjesno, pokazujući rukom preko zaljeva, prema Crljini.

“Ko leži?” upitala sam držeći se za želudac od mučnine.

“Mladić. Pao s motora”, rekao je pobjedonosno, kao, to je dokaz da je u pravu.

Tog sam mladog razmetljivog Slavonca ranije zapazila po tome što je glasan i glavni u svom društvu, po tome što je, kao i onaj djed, prepun ideja i kritika, i po tome što ima brodić kojim dovozi svoje društvo do Male plaže. Ima tri sina neobičnih povijesnih imena (starorimsko, starogrčko i starozavjetno), koja neću spominjati zbog djece, ali jadni oni kad odrastu, ako ne budu puni sebe kao otac, umirat će od stida zbog takvih imena. Zapazila sam ga i po tome što je jednom prilikom nekome na plaži pričao koje mu je godište majka, isto kao ja.

Sad mi je žao što mu, kad je rekao „Vidi govno!“  nisam odgovorila: „Vidim, i to veliko!“ I što ga nisam pitala kako bi njemu bilo da moj sin tako uvredljivo istupi prema njegovoj majci.

I što im svima zajedno nisam rekla: „Ljudi božji, živite i pustite i nas da živimo!“ Dosta mi je svih oblika netrpeljivosti.

Bolje bi mi bilo da čitam. Knjiga koju sam ponijela na plažu je Opsjednuta, Rujane Jeger. O njoj u sljedećem postu.

Na putu do plaže pita me znanica iz Zagreba, vršnjakinja: “Ti ćeš sigurno znati… čula sam da ovdje u jednoj slastičarni imaju najbolji sladoled, ne mogu se sjetiti kako se zove, Oaza,  Mimoza, tako nekako…”

“A, misliš Tornado.”

“E, to, to”, kaže ona. Mi se vršnjaci razumijemo i s pogrešnim riječima, valjda nam se svima mozak preuređuje na isti način.

 

 

 

 

 

Objavljeno u Dnevnik vremena, ljudi, Moja reagiranja, Uncategorized | Označeno sa , | 13 komentara

Što se to događa s bankama?

Tako bi mali Ivica

U mojoj Firmi kad god je neka smjena i promjena, ljudi kažu: “Uvijek može biti gore.”

Tako je i s bankama. Kad je neka promjena, uvijek je gore nego što je bilo prije. Na primjer, 2014. godine dobili smo  od naše banke

bankurine bankure banketine bandetine banketinje prokletinje bankeraja kupleraja bankaonice klaonice nastavi niz

ovakvu obavijest:

… obavijest o promjenama koje nastupaju s datumom 20. listopada 2014., a odnose se na promjenu parametrizacije po kreditima (…): ako je dug veći od 100 kuna i stariji od 45 ili više dana, pokreće se ovrha primanja.

A jučer, nova obavijest:  Informacija o rokovima slanja opomena po kreditima. Nema više ni one mistične riječi parametrizacija nego bum u glavu:

Prisilna naplata putem instrumenata osiguranja u vidu zadužnica zadušnica i izjava o zaplijeni primanja pokrenut će se za dugovanja veća ili jednaka 75,00 kuna i nepodmirena 20 ili više dana.

Stupa na snagu 1.7.16. Otkud ta promjena, zar samo zato što mogu? Ili moraju pobjeći iz Hrvatske do 20. srpnja, pa ne mogu čekati 45 dana? Tako bi mali Ivica…

Ja sam na svoje ime dobila dva primjerka, u dvije kuverte, pa su me dvostruko uznemirili. Možda je to utuživo 🙂 ?  I tako bi mali Ivica…

Jučer sam jednoj svojoj čitateljici pričala kako nikad ne dopuštam da se mojim glavnim junacima dogodi nešto doista loše, jer u glavnim junacima ima najviše mene. Tako je i ovdje: sigurno ih je neka muka nagnala na ove promjene i sigurno će izgubiti bitku s Davidom.

Tako bi mali Ivica…

Objavljeno u Uncategorized | 6 komentara

HAARP

Kasno Paljenje

Možda bi  moj nick trebao biti Kasno Paljenje. Ne čitam novine, ne slušam vijesti (ovih dana slušam), izolirana sam od informacija (možda to mnome upravlja nagon za samoodržanjem), te sam zato jutros prvi put čula za HAARP, i to s bloga Beležnica. A onda  samo otvorila Google i našla more informacija, npr. u članku Panika u Hrvata. Iako nije lako priznati razmjere svojega neznanja, pobjeđuje želja da prenesem ovu informaciju: ako nisam znala ja, možda još netko ne zna, pa je korisno pronijeti glas.

Objavljeno u Uncategorized | 4 komentara