Zagreb, 27. 3. 20., Disciplina

Moj recept za preživljavanje

Treba preživjeti karantenu zbog korone i neprekidni strah od potresa.

Držim se triju uporišta od kojih ne odustajem.

Prvo je disciplina: što si zadam, to učinim.

Drugo je rutina, raditi što više onoga što sam radila u normalnom životu.

I treće i najvažnije: raditi ono za što ne treba mozak, a što može biti korisno: vježbati, kuhati, jesti, gledati vijesti.

(Pokušavala sam s čitanjem, ne ide. Malo je bolje s filmovima: od devedesetak minuta koliko traje, u prosjeku vidim pola, a ostatak mi se izgubi u odlutalim mislima.)

 

 

 

Zagreb, 25. ožujka 2020., Vili

Vili se razljutio gnjevom pravednog čovjeka

To se na Viliju vidjelo. Daleko je od mentaliteta koji potplaćuje kako bi prešao iz jedne zone u drugu. I onoga koji primi mito da bi propustio. Ljut je zbog onih koji šire lažne vijesti. Vidi se da odmjerava koliko može reći da ne laže, a da pri tome ne straši naciju.

Mnogi prijatelji znaju kako je mene i mog muža kredit u CHF doveo gotovo izvan crte regularnog života, na rub egzistencije, poniženosti i statusa ne-građanina. Spominjem ga zato što me po dvije važne stvari podsjeća na koronu: nismo ga dovoljno na vrijeme shvatili dovoljno ozbiljno i otkrio nam je nešto važno: naučili smo bez čega možemo.

Korona je globalna učiteljica, uči ljude bez čega mogu. Zato je zrak sve čišći, nebo sve plavije danju, a sve zvjezdanije noću, želje sve skromnije.

Danas se naš ministar zdravstva Vili naljutio gnjevom pravednog čovjeka, baš kad sam mislila na FB-u objaviti tekst o tome kako Stožer sumnjivo reagira i nedosljedno odgovara na novinarska pitanja trebaju li nam maske ili ne. Nije teško pretpostaviti da maski jednostavno nema dovoljno, ali kad bi nam rekli da su potrebne, a nema ih, što bi učinili oni ljudi koji su pokupovali sve zalihe toaletpapira? Ubijali da ih prigrabe? Zna ministar: čovjek čovjeku…

Moji prijatelji, inteligentni ljudi od integriteta, poštuju pravila ponašanja. Ne razumiju one koji ih krše. Otkriva se ono što se moglo pretpostaviti: primitivizam je u visokoj korelaciji s nepridržavanjem uputa u vezi s koronom: radnici koji ulaze u Bosnu i  lažu da su bili u Hrvatskoj, prešućujući da su radili u Njemačkoj; župan (naša vlast!) ima korona party u svojoj kući, a moglo se unaprijed znati da nije od neke kvalitete, jer je svom sinu udijelio poziciju dogradonačelnika;  ljudi koji kriju da su bili u kontaktu sa zaraženima, gdje su oni od onog čovjeka koji je svoj respirator ustupio nekome mlađemu…

Jutros sam gledala dokumentarac o Wuhanu, kako su oni pobijedili koronu. Ubio mi je dosta postotaka nade za nas ovdje, jer se bojim da ni korona, unatoč predanome ministru Viliju, neće, u ovoj zemlji opustošenoj lopovštinom, na vrijeme rasčistiti korupciju i osigurati dovoljno opreme za liječenje. Ali vjerujem da će bar ubrzati proces raščišćavanja, kao što raščišćava zrak i nebo.

Izolacija

via Izolacija

Zašto nas nevolje čine boljima, Zagreb, 23. ožujka 2020.

Borba s prirodom, ali ljudskom

Mi ljudi nemamo baš pohvalne osobine: okrutni smo, zavidni, gladni moći, kojoj sve podređujemo, pohlepni, sebični… I pri tome mekši od gline i podatniji za oblikovanje u rukama moćnijih od nas, diktatora ili korporacija, svejedno.

U stanju spokoja i blagostanja nadmećemo se u imetku, moći ili slavi, ugledamo se na one koji su nas nadmašili, težimo biti poput njih, što često budi lošije strane naše prirode, poput zavisti.

U nevoljama, ugledamo se na one koji su prošli lošije od nas, obuzima nas osjećaj zahvalnosti što smo pošteđeni i postajemo velikodušniji u pomaganju onima koji su imali manje sreće.

Tome nas uče svi  duhovni nauci: kako postići stanje nesebičnosti i velikodušnosti, a da nam za to nisu potrebni korona i potres.

I još nešto: uvijek je lakše onome tko se ima o kome brinuti, najteže je strepiti samo za sebe.

 

Knjige koje ne smijete propustiti: Poštovani kukci i Divlje guske

Kakvi talenti!

 

Otišla je u kupatilo u kojem je zubalo veselo plivalo u čaši od jogurta kao igračkica za kadu. Zgnječila je usput  jednog gaštapana. Tako je ona zvala žohare. Ostala je samo mokra, smeđa fleka. Zgazila ga je onom debljom i krućom nogom koju je nekoć davno slomila pa je od tada ostala takva. Iz kupatila je izašla omotana u laganu lanenu bluzu kao starinska bajadera u tanki bijeli papir. Slušni aparat joj je kliznuo niz uho, a zvuk sličan uštimavanju simfonijskog orkestra ispunio je hodnik. Popravila je aparat kao što se kosa stavlja iza uha ili naočale primiču nosu.

Krenule smo.

Ovo je kratak ulomak iz jedne od priča Maše Kolanović, objavljenih u knjizi Poštovani kukci i druge jezive priče (Profil, 2019). Knjiga je u Puli dobila nagradu Libar za vajk, tako sam za nju čula.

A za Mašu Kolanović prvi put sam čula 2008. godine, kad sam čitala njezin odličan roman prvijenac Sloboština Barbie (VBZ, 2008).

Kad čitaš nešto tako dobro napisano, a autorica ima dvadeset i devet godina, znaš da je riječ o rođenom talentu. Po neglumljenoj dječjoj neposrednosti podsjetio me na Hotel Zagorje, prvi i po mom mišljenju najbolji – najnepatvoreniji – roman Ivane Bodrožić, tada dvadesetosmogodišnjakinje; još jedan rođeni talent.

U Poštovanim kukcima Maša Kolanović  otišla je mnogo dalje. Njezino pisanje postalo je ubojito jednostavno, bez ijedne suvišne riječi, ijedne suvišne rečenice, golo i savršeno kao kristalno ogledalo. Kukci, Kafka, svijet u kakvom živimo, sve se to čuje u zvuku njezinih rečenica. Netko je odlično napisao kako se, dok čitaš te priče, može čuti onaj odurni zvuk gnječenja kukca i pucanja njegove opne.

Nemam što pametnije napisati, pa neću duljiti. Samo pokušavam na jednom mjestu udružiti zajednička svojstva žena pisaca koja u zadnje vrijeme uočavam: mlade, rođeni talenti i opravdano nagrađene.

Žensko pisanje širi se atmosferom kao miris lipe u svibnju. Žene postaju ono što su oduvijek mogle biti, vladarice riječi. Kad to ovako napišem, zvuči patetično i banalno, ali, iako inače nisam lijena kad je pisanje u pitanju, ne da mi se razbijati glavu kako bolje reći ono što je ionako bjelodana istina.

Što se nagrada tiče, nagrade su važne jer otvaraju put pisca ka čitatelju. Tko zna kad bih ja, na primjer, nabasala na roman  Divlje guske, Julijane Adamović  (Hena com, 2018),  da u Vijestima iz kulture nije objavljeno kako je dobio nagradu HAZU-a za književnost.

Već sam pisala koliko me veseli kad naiđem na roman, ili na djelo bilo koje vrste, koje je zasluženo nagrađeno.  Veseli me zbog toga što mi budi nadu da društvo može biti bolje, da i ljudi mogu biti bolji od samih sebe, iako su neki defekti, poput sklonosti korupciji na primjer, usađeni u ljudsku prirodu. Jedino što bi me veselilo više od toga bilo bi da ja sama dobijem nagradu i da ona bude zaslužena.

Ali zbog gorespomenute boljke ljudske prirode,  korupcije, a osobito zbog epidemije te bolesti u današnjoj Hrvatskoj, sumnjičava sam prema nagradama. Što je institucija veća i važnija, to mi ulijeva manje povjerenja (na čelu s HNB-om), pa me se tako nije osobito dojmilo ni obrazloženje HAZU-a da je roman nagrađen „kao vrijedno štivo koje se kvalitativno ističe unutar recentne domaće prozne produkcije“.

Ipak, sama sam se htjela uvjeriti, pa sam se u svojoj knjižnici predbilježila na listu čekanja.  Ispalo je da se slažem sa svakom riječju obrazloženja nagrade. Nazvala bih roman Divlje guske remekdjelom da sam dovoljno kompetentna za takav sud. Da postoje neki opći jezik i neka opća geografija, pa da se iz teksta romana ne može vidjeti kad je i gdje nastao, Julijana Adamović mogla bi biti pisac iz bilo kojeg dijela svijeta i iz bilo kojeg perioda povijesti književnost, a sve o čemu piše jest jedno slavonsko selo u kojemu jedna djevojčica predškolske dobi živi s roditeljima i s Babom, točnije, podijeljena između roditelja i Babe.

Ne znam opisati jezik kojim piše Julijana Adamović, osim da je svaka rečenica umijeće za sebe. Da imam knjigu pri ruci, prepisala bih koju za primjer. Iako sam željela napisati recenziju, nisam stigla, jer se za knjige za koje postoji  lista čekanja ne može se produžiti posudba.

Lista čekanja, i to duga, još uvijek postoji i za Poštovane kukce. Svojedobno sam također čekala na knjigu priča Korane Serdarević Nema se što učiniti (Fraktura, 2015), još jedne mlade i iznimno darovite autorice: knjiga je objavljena u njezinoj tridesetitrećoj godini.

Lista mladih darovitih i priznatih žena sve je dulja. Žalim… što više nisam mlada.

Evo mene u pohodu za stjecanje novih neprijatelja

Zar nekultura ima svoje narječje?

Up.a.: Napisano u afektu

Evo mene u pohodu za stjecanje novih neprijatelja, nisam dugo.

Zagreb se guši u smeću, to je neporeciva istina. Postaje ružan zbog gomilanja kanti i kontejnera, oko kojih je  gomila razbacanoga smeća, jer se kante ne prazne dovoljno često. A ni ljudi nisu neki. Moji susjedi, na primjer,  a ja živim u jednom “finom” kvartu i oni su sve fini ljudi, ksaverski starosjedioci,  ostavljaju vrećice s kućnim smećem pokraj kontejnera, odlažu krupni otpad, iako nije planiran odvoz, stavljaju kartonske kutije u miješani otpad, iako im je kavez za kartone samo dva metra dalje, bacaju plastični otpad u kontejnere za papir… totalno ludi ljudi. Ljeti je grad i smrdljiv.  Dobio je nadimak Kantograd.

Mislim da je slika grada slika nas samih, kao što je i izbor gradonačelnika naš izbor.

Neki dan moja je FB prijateljica i školska kolegica, koja živi u centru grada, objavila je kako je neki čovjek bacio smeće na ulicu, iako su u blizini bile kante. Ona ga je pristojno upozorila da bi smeće trebao pokupiti i ubaciti u kantu, a on joj je, citiram njezin citat, odgovorio:

A tko si ti?? Što ćeš ti meni, kurvo, govoriti što da radim?, bacio sam ga, jašta, i što ćeš sad?˝… 

Što bi profesor Higgins rekao na ovu jezičnu papazjaniju? Štokavac? Očito. Bosanac? Vjerojatno, sudeći po jašta.  Ali otkud tko i što? Palo s neba na um.  Bosanac to ne bi rekao. Rekao bi možda Hercegovac koji se pozagrebačkio, ali taj ne bi rekao kurvo,  jer je pobožan, a možda bi znao i da se smeće ne baca na ulicu, pa bi se pravio fin. I svakako ne bi rekao jašta.

Jašta nije svojstveno Hercegovcima nego Bosancima, točnije Bošnjacima.

Dotle sam došla u razmišljanjima prije nego što su počeli stizati komentari na objavu moje prijateljice.

I ja sam imala okršaj s nekom ženom s tvrdim štokavskim naglaskom… glasio je jedan komentar.

 I ja, kaže. I kaže s tvrdim štokavskim naglaskom.

Kad se kaže „tvrdi štokavski naglasak“ najčešće se misli na Hercegovce, i to na hercegovačke Hrvate, jer su oni ne samo u velikom broju preplavili Zagreb, nego također u velikom broju, zahvaljujući naciji i stranci, stekli pozicije i imetke. (Čast iznimkama.) Uglavnom se ne misli na Bosance ne-Hercegovce, jer njih nema puno i  ne bi usudili riječima obračunati s finom zagrebačkom gospođom. Možda  bi samo pljunuli u stranu, možda bi i opsovali, ali ne bi tako odgovarali. Oni su uglavnom bauštelci.

Pojmovi Bosanac i Hercegovac stekli su jezičnu i sadržajnu simboliku, koja mene podsjeća na pojmove radnik i djelatnik. Čitam na izlogu kafića u svom naselju: TRAŽI SE DJELATNIK ZA RAD U LOKALU.  Kamuflažni oglas, da nije na mjestu gdje jest, ne bi se znalo ni tko se traži ni zašto, jer je radnika zamijenio neodređen pojam djelatnika, a konkretni kafić postao je neodređeni lokal. Tako se to zadnjih godina usvojilo. A da piše da se traži radnik, svi bi pomislili da se spremaju građevinski radovi ili bar veliko čišćenje. Riječ radnik rezervirana je za najlošije poslove. Ta razlika između djelatnika i radnika slična je razlici između Hercegovca i Bosanca: Hercegovci su djelatnici, a Bosanci radnici. (Pod pojmom Bosanci ne mislim na Bošnjake, ali može uključivati i njih.)

Dakle, taj koji je bacio smeće mogao bi, sudeći po jašta, biti Bosanac, ako je moja prijateljica točno prenijela i, što je još važnije, ako je dobro čula. Jer, moguće je da je čula ono što je očekivala, „tvrdu štokavštinu“, pa je, u uzrujanosti, malo improvizirala, jer je vjerovala da  time ne kroji istinu, nego samo daje nijanse.

Drugi komentar na tu objavu bio bio je samo jedna riječ: Dašta.

Jašta/ dašta? Dobro se rimuju, ali ne pripadaju istom kulturnom krugu. Odgovor na jašta (Bosna) nije dašta (Hercegovina). To se zove strpati sve strano u isti koš,  jer ionako su svi isti? Kao bijelcima Kinezi.

Vraćam se citatu iz objave. Ako je moja prijateljica krivo čula, jer je čula ono što je očekivala da će čuti, znači da ima predrasude. Predrasude su opasne jer zavaraju osjetila i razum, pa se čovjeku čini da je onako kako je pretpostavio da će biti, kako je „pred-rasudio“.

Ispada da u njezinom svijetu nekultura govori štokavskim narječjem.

Možda je tako, možda je u većini slučajeva tako, ali što je smisao objave, smeće ili govor? Što je cilj objave: ne bacajte smeće na ulicu ili ne bacajte smeće na ulicu vi koji govorite štokavski?

Možete mi reći da sam napakirala smislove kojih u toj objavi nema, ali… Ja sam neki dan upozorila jednog mladog vlasnika staroga džipa da ugasi motor, jer mu iz auspuha kulja crn i smrdljiv dim. Odgovorio mi je: Kaj se pjeniš, stara! Kaj nemaš kaj delat?!

Mene je u tome zabolio auspuh, a ne narječje. Nemam predrasude prema kajkavskom narječju. Zato što su svi kajkavci kulturni? Teško.  Recimo, ljudi koji ne skupljaju za svojim psima: jednako postupaju sva narječja i dijalekti, jedino pada u oči spolna razlika: žene sskupljaju više.

Puno sam tekstova na ovom blogu napisala o predrasudama prema „dotepencima“. Pisala sam o tome i u svojim romanima. Moj otac bio je dotepenac, zbog čega su ga prezirali i vrijeđali ljudi u svakom pogledu inferiorni, pozivajući se na pripadnost nekoj  važnijoj, starijoj, vrednijoj skupini,  a bez ikakve osobne zasluge.

Moj muž i ja bili smo dotepenci u Velikoj Mlaki, gdje smo neke vrijeme silom prilika živjeli. Evo primjera koji sam opisala mnogo puta: ja sam jednu susjedu  zamolila da malo isprazni grabu uz svoje dvorište, koju su zbog nekih radova zatrpali zemljom i šutom, pa se kiša izlijevala na cestu kojom su moja tada mala djeca išla u školu. Žena mi je oholo uzvratila: „Kaj vi dotepenci! Di ste vi bili kad su moji stari živjeli u Mlaki?“

„Pa… u Zagrebu“, rekla sam ja zbunjeno, doslovno odgovorivši na njezino retoričko pitanje. Ali doista, kasnije sam mislila, pa čime se to ona pravi važna? Time što je ona živjela u Mlaki dok su moji bili u Zagrebu?! I to samo zato što smo mi „dotepenci“!?

I tako, pitanja dotepenstva i pripadanja relativna su stvar. Da se kajkavac i štokavac nađu u Parizu, Parižanima bi djelovali podjednako  inferiorno, pa i primitivno, jer nisu ni Francuzi ni rođeni Parižani. Tako su te stvari relativne, da se čovjek mora posramiti ako kod sebe primijeti slične predrasude.

Opasne su granice koje kažu moje je bolje nego tvoje,  podjednako i kad su granice dvorišta, kao i granice kultura. Tu negdje s „moje je bolje, zato te prezirem”, počinje fašizam.

Da, na primjer, nađete gomilu smeća, pa vam potom policija pokaže nekoliko sumnjivaca i zatraži da svaki od njih nešto kaže, biste li krivca izabrali po narječju?  Bilo bi pogrešno izabrati ga čak i po neobrazovanom govoru, jer  i neobrazovani ljudi mogu biti prirodno uljudni i uredni, ali bi bilo još pogrešnije izabrati ga po naglasku.

Neću biti pretenciozna pa citirati Krležu na temu hrvatske kulture,  ali priznajem da sam ga se ovim povodom sjetila.

Zašto je ovo pohod na nove neprijatelje?

Vrlo jednostavno: teško će se naći ijedan tvrdi štokavac, kajkavac, Bosanac, Hercegovac , kulturni ili nekulturni  Hrvat, Zagrepčanin ili stanovnik Ksavera, kojemu će se ovaj tekst svidjeti. Ako takvih bude, javite se. Bit će mi drago čuti da svijet nije posve zastranio u isključivost.

Griješim li u ovome što sam napisala? Ako da, gdje je greška? Je li dokaz da griješim to što je moje mišljenje u manjini? Ili zaista manjine nikad nisu u pravu samo zato što su manjine. Kao ono romsko dijete iz Međimurja kojemu su oduzeli čak i vrijeme rođenja, da ne bi bilo kako je mali Romić prvo  djetešce rođeno u 2020. (Za one koji ne znaju: u toj županiji čestitali su nekoj bijeloj mami Hrvatici što je rodila prvu bebu nakon Nove godine, a potpom se otkrilo da je prvi rođen mali Rom, ali je bolničko osoblje županu dalo pogrešan podatak. Osoblje se javno ispričalo, uz objašnjenje da se greška može svakome dogoditi.)

Istina je da Romi u tom kraju ljudima zagorčavaju život, tko god je živio u blizni romskog naselja zna kako je to, ali ipak, lažirati vrijeme rođenja?!

Zar ne bismo trebali biti bolji od loših, pa i bolji od samih sebe?

Hoćemo li zauvijek zaostajati?

Automati za vodu; zubi; tableti

Kad sam gledala film Poštar uvijek zvoni dvaput, pozornost mi je zaokupio automat za vodu, onaj s bocom od pet litara i pipama iz kojih se voda toči u plastične čaše,  aparate kakve smo mi u Hrvatskoj dobili devedesetih ili čak i kasnije. Radnja filma Poštar uvijek zvoni dvaput zbiva se pedesetih godina u Americi.

Nedavno sam gledala američki film u kojemu dvoje ljudi četrdesetih godina stupa u vezu. U procesu zbližavanja i zaljubljivanja, jedno drugome gledaju zube. Najprije on pogleda njezine i konstatira da ima puno plombi. Zatim ona gleda njegove i zgroženo kaže: “Joj, pa tebi nedostaje kutnjak! Podsjećaš me na moju staru tetu Dolly!” Njemu je neugodno, snebiva se i kaže: “Ma znam, nisam to sredio jer je neki kompliciran zahvat, pa odgađam…”

Ljudi četrdesetih godina? Čude se kad im nedostaje jedan zub?! A kod nas: čudo je ako ih u tim godinama imaš i pola!

(U zagradi: istina je i da sam najdepresivniji prizor dnevne sobe vidjela također u američkim filmovima, ono kad im je kauč još uvijek omotan u najlon u kojemu su ga kupili. I cijeli život sjede na tom najlonu. Taj se kauč ne može uprljati ni istrošiti, može trajati vječno. Ne znam kakvo je zadovoljstvo u tome da te vlastiti kauč nadživi?)

Jedna mlada mama neki dan mi je ispričala kako su tete u vrtiću djecu pitale za što služe oči, za što služi nos, za što služe uši… Odgovor na ovo zadnje bi0 je da uši služe za mobitel.

Danas sam prvi put čula kako je svjetski trend da djeca u školama nemaju nikakve vrste monitora, ni laptope, ni notebooke, ni tablete, ni mobitele, jer da su ionako previše uz razne ekrane.

Tako je u svijetu.

A kod nas: provodi se reforma koja se temelji na tabletima za svakoga đaka, čak i u školama u kojima ne mogu kupiti ni  kredu. Opet zaostajemo, stalno zaostajemo. Zar ne možemo preskočiti neku fazu i sustići ono što su drugi već iskusili?

 

 

 

Vjero-nauk

Kako Crkva odgaja mladež

Odgojena sam kao “labava” katolkinja: krštenje, vjeronauk, prva pričest… Moj tata nikad nije išao u crkvu, mama u posebnije dane, za blagdane.

Otkako sam o tim stvarima razmišljala, o crkvi sam mislila kao o mjestu gdje čovjeka mogu naučiti samo dobrome: ne ubij, ne kradi, ne laži…

Pobožni političari na vlasti koji kradu i lažu, za ubojstva ne znam, najgora su reklama za pobožnost.

Ali, u vrijeme kad su moja djeca dorasla za školu,  upisala sam ih na vjeronauk, zato što sam još uvijek vjerovala da im može pomoći da lakše razlikuju dobro i zlo, zato što su to očekivali naši roditelji, najviše zato što su sva djeca, osim dvoje-troje u turnusu, išla na vjeronauk, a ja znam da se djeca u toj dobi ne žele razlikovati, nego žele pripadati… To je već bilo vrijeme kad se vjeronauk preselio u škole, što sam smatrala krajnje  neumjesnim za jednu sekularnu državu, ali, eto, čovjek pristaje, jer se ne može baš protiv svega buniti, nemaš vremena, dok se boriš za golu egzistenciju.

Sve u svemu, vjerovala sam, kako rekoh, da  na vjeronauku djeca mogu samo nešto dobro naučiti.

Da sad imam djecu tog uzrasta, ne bih im dala ni blizu crkvi i vjeronauku. Kako čujem, provijedi u crkvi uglavnom se odnose na politiku, na zabranu pobačaja, na izopačenost homoseksualnosti, na upute poput: želimo li živjeti u državi u kojoj imamo pravo izabrati kojeg smo roda, pa znamo valjda kao što smo se rodili!

Kolike će naraštaje djece crkva odgojiti takvim idejama? Koliko će to novih zala i netrpeljivosti usaditi u mlade dječje umove?

Propovijed zbog koje je nastao ovaj tekst održana je jučer, na krštenju jednog djetešceta.

Reklame

Jezične nijanse

Jesu li nijanse?

Nije mi jasno zašto tekstove za reklame pišu ljudi koji nemaju smisla za pisanje, ne poštuju jezik, slabo znaju gramatiku, pravopis, sintaksu, o stilu da i ne govorim. Još manje mi je jasno zašto ih zapošljavaju oni koji proizvode reklame. Ili se i ti poslovi dobivaju preko veze kao i većina ostalih?

Već sam oguglala na afričku šljivu koja ne pada u ljekarnama  (glas je pročita točno tako, bez zareza i druge interpunkcije) ili na Biorellu, koja se uzima kod proljeva i putovanja, kao da je to dvoje podjednaka nevolja.

U zadnje vrijeme nerviraju me u jezičnom smislu puno gori primjeri.

Prvi primjer:

Samo je spriječen požar požar ugašen na vrijeme. (!!!!) Jasno je što autor hoće reći: na vrijeme je ugašen samo onaj požar koji je spriječen. Zašto to tako i ne kaže?

Drugi primjer:

Ojačajte kosti prije nego one izdaju vas. (!!!!) Smisao poruke je: ojačajte kosti prije nego što vas izdaju, nije naglasak na  vas nego na izdaju. I usput, ispravno bi bilo nego što, ali ljudi taj što često izbacuju, kao i da u budući da, misle da je tako “školovanije”.

Moja kći bi mi sad rekla: “Mama, kak si itirantna.” Ali ne mogu da ne napišem stvari koje me živciraju. Smeta li to drugima kao što smeta meni?

 

Pedagoginja

Jučer na Remetskoj

Oko podneva, po najvećoj pripeci, u dvorište je došla mršava žena sijede kose s vrećicama u ruci. Isprva sam mislila da prosi, ali nije prosila, pitala je imamo li koju plastičnu bocu ili limenku.

“Žao mi je”, rekla sam, “bila je puna vreća do neki dan, ali smo odnijeli do kontejnera… Potražit ću je li koja ostala.” Našla sam nekoliko.

“To je meni puno”, rekla je. “I jedna je dosta…”

Ponudila sam joj da sjedne na verandu. Nećkala se i zahvaljivala na ljubaznosti, na kraju je ipak sjela. Uzdahnula je: “Baš ste zlatni… Boli me ova noga, imam pločice od frakture… Jedan me lupio autom. Mladić. Nije meni da on ode u zatvor, ali drugi put će nekoga ubit. Meni su uho naknadno zašili, ne čujem na desno uho, noga mi je bila zdrobljena, zube sam izgubila, rame slomljeno, al fala Bogu, živa sam…”

Ponudila sam joj čašu hladne vode. Tek sam tada primijetila da nema lijevu šaku. Nisam pitala je li i to od nesreće, badrljak je izgledao kao da je odavno bez ruke.

“Kad sam došla vadit pločice, doktor je otkrio da se stvorio tumor tu, ispod lista… Moja gospođo, sve na mene… Sretna sam što su uspjeli odstranit da mogu hodat. Kažu da će bit dobro. Nisam podnosila kemoterapije, samo dvije sam izdržala…”

Trudila sam se ne izgledati šokirano.

“Ovo ja privremeno skupljam boce, znate… Nemam pravo na socijalnu pomoć, jer imam stan. Zamislite, ko da mogu zidove jest. Da mi daju iskaznicu, mogla bi bar jest u pučkoj kuhinji, ovako… kako se snađem. A imam ja veliki stan na Maksimirskoj. Kad sam bila kod socijalne radnice, rekla mi je da nemam pravo na pomoć, jedino ako dam stan, da ću imat doživotnu, zamislite! Ne dam, pa makar krepala.”

“Pa od čega živite?”

“Trebam dobit zaostatke mirovine. Naša birokracija, znate već… vraćali su par puta iz HZZO-a… Al bit će to, samo da izdržim. Ja sam radila kao pedagoginja u domu umirovljenika. Neki dan me srela moja bivša kolegica, gleda me u čudu, valjda kako sam se promijenila. Pa ne mogu ja u štiklama i finoj suknji po kontenerima kopat, nego ovako, kako me vidite, pa što, čisto je na meni, trenirka i majica… A trebam dobit i odštetu od nesreće, samo to traje, taj sud, nikad dočekat… Zato se sad ovako snalazim.”

Kad se digla da ode, rekla je: “Draga gospođo, samo čuvajte zdravlje, to je najvažnije, ja sam sretna što sam bar zdrava.”