Neki dan, čovjek u Pakracu bacio je bombu na ljude iz Elektre koji su mu došli iskopčati struju.
Prekjučer, čovjek iz Šibenika mitraljezom je ubio četvero ljudi, “poslovne suradnike”, stečajnu upraviteljicu i jednu kolateralnu žrtvu. Nakon toga ubio je sebe.
Na televiziji informacije koje namjerno promašuju srž, u središnji Dnevnik pozvan je psihijatar! Umjesto bar pet ministara iz Vlade.
Ne čitam ništa osim naslova o tim događajima, pa ipak sklapam sliku onoga što se stvarno dogodilo, i zašto. I na strani sam počinitelja, ovako bjanko.
Mogu zamisliti koja je teška nepravda navela čovjeka da se ubije, nakon što je sam uzeo pravdu u svoje ruke. Nepravda boli i svrdla kao neizlječiva rana. Od neizlječivih rana se umire, a čovjek koji već umire nema što izgubiti.
To ova država zaboravlja: najopasnije su životinje koje više nemaju što izgubiti.
Zašto razumijem “počinitelje” i zašto sam na njihoj strani? Jer su žrtve. Vidim, gledam, slušam što se oko mene događa. Slušam samozadovoljne i bahate ministre koji nas uvjeravaju kako nam je dobro, a ako ne povjerujemo, dobit ćemo po nosu i bit će nam još gore. Oni su pravi počinitelji.
Ne jednom poželjela sam imati oružje kojim bih izbrisala sarkastični osmijeh s lica šefa udruženja banaka. Dok se on smješkao bez izraza u svojim staklenoplavim očima, moja je obitelj izdisala pod teretom pljačkaškog kredita, združene akcije banaka i države.
Kad sam na FB napisala da je Hrvatska zemlja očajnih ljudi, jedna žena je odgovorila: ali ne dovoljno, još uvijek samo pojedinačno. Istina.
Još ima previše onih koji od ove države dobivaju plaće da ne bi radili ništa.
Neki dan u HEP-u pokušavam dobiti informaciju o dodatnom brojilu. Ljubazan mladić na šalteru uputi me na glavni ulaz, gdje ću naći telefon i s tog telefona nazvati kućni broj, a javit će se osoba koja će mi dati informacije koje tražim. Nađem ulaz, nađem telefon, vrtim broj, vrtim, vrtim, vrtim više puta, puštam da zvoni po koju minutu, nitko se ne javlja. Provjeravam nije li pauza, nije. Pojavi se zaštitar, kažem mu što pokušavam. On veli: “Kako se ne javljaju? Morali bi, tamo su.” I ode do telefona na svom pultu, zove isti broj, netko mu se odmah javi, netko tko je vidio da nije poziv s broja za jadne stranke. Jer tko su stranke da im se oni jave.
A sad o stranci, meni: umjesto da ženu koja se javila pitam za ime i prezime i pokušam je negdje prijaviti, ja smjerno pitam ono zbog čega sam došla, jer, 1. nakon sat vremena vani na hladnoći želim napokon obaviti posao i 2. znam da nikakva prijava neće pomoći.
I stidim se što sam takva stranka. Želim da moja djeca budu bolje odgojena, da budu svjesna, kritična i hrabra.
U Poreznoj ispostavi još gore. Korona i potres napokon su legalan razlog za nerad. Ne, legalan je kriva riječ, njihov je nerad i prije bio legalan, ali sad je i opravdan. Ne znaju kad će na posao doći referent za ono što mi treba, ili kojemu ja po mjestu stanovanja pripadam, ne mijenja ga nitko i ne znaju tko mi može pomoći. “Korona je, gospođo, a i” diže ruke prema pukotinama na stropu, “vidite u čemu mi radimo”. Ali, kažem ja, ako to ne riješim na vrijeme, mogu dobiti kaznu! Slijeganje ramenima. Naravno da mogu, ne da mogu, nego vjerojatno i hoću, takva je ovo država.