Ja sam ovdje ja

Ja sam ovdje prava ja

To je problem: nemam nadimak ni nepoznati identitet.
Da sam bila pametna na početku, trebala sam znati da za mene nije pisanje pod vlastitim imenom i prezimenom. Svašta kažem pa se poslije stidim, a smatram da je nepošteno naknadno mijenjati. A da imam nadimak, recimo, Brutalna, baš bi me bilo briga.

Noćas sam, nakon dugo vremena, nabasala na Wojciechove teksove (ne znam ih žanrovski odrediti, ali nije ni bitno) i ostala, ponavljam riječ koju sam noćas upotrijebila – zatravljena*. On predobro piše. Raskošan dar, nijedne suvišne riječi, jake slike, ostaje ti u glavi zauvijek. Emocija nevjerojatno jaka, a sve jedna jedina: ljubav. Rijetko mi se događa da nešto želim čitati uzastopno više puta** . Mogla bih nabrajati još dugo, a još duže bih ispitivala kad to ne bi bilo neumjesno: tko je, kakav je, je li zgodan, što radi, gdje živi, kako mu je ime, je li objavio štogod u koricama; je li radio kao klaun; što je još radio – imam osjećaj da ima neku romantičnu biografiju kao u američkom snu, da je radio svašta dok nije postao zvijezda, ili će raditi svašta dok ne postane zvijezda.
Nakon njegovih tekstova nimalo mi se ne sviđa ne samo moj način pisanja nego ni moj način osjećanja. Žas-u. Gubitak identiteta. Labilna sam (a nisam sugestivna :-)). I priznala sam mu u komentaru – ljubomorna sam na njegovu ljubav i zavidna sam mu zbog talenta. Stidim se, ali smatram da bi bilo nepošteno ne priznati.
I nije mi dosta, idem dalje, kad se već stidim, nemam što izgubiti. (To je kao s mojim dugom od pola milijuna CHF – u tolikom dugu, sve drugo je kap u moru, pa čemu nekome siromašnom uskratiti koju kunu, ako njemu može pomoći, a ja je i ne primjećujem. Ne primjećujem, jer je ionako nemam. Već sam puno puta napisala: najlakše se odreći onoga što nemaš. Po tom načelu su nas i porobili kreditnim karticama, na primjer. Kreditne kartice zlokoban su izum. Kao alien – počnu male, a onda zvijer raste, raste, raste u tvojoj vlastitoj utrobi. To je jedna od malobrojnih gluposti kojima nikad nisam podlegla i ponosim se time, a nema puno toga čime se u financijskom smislu mogu ponositi.)

I zato, da mogu birati, bila bih:
– dobri duh sveg blogstva kao Negoslava; njezin trud, nesebično promoviranje drugih blogera, blogoljublje, blogeroljublje u stvari je stvarno čovjekoljublje;
– duhovita, hrabra i bistra kao Labilna;
– inteligentna, obrazovana i rafinirana, a sve u dobre svrhe, kao Gostkodgroficenavečeri;
– nježna i vedra kao Tangolina;
– senzualna i erotična kao Tanjatg;
– senzibilna, marljiva samozatajna pametnica kao Litero;
– raskošno i višestrano darovita kao Sixglassesofwater;
– nevjerojatno inteligentna i samosvjesna kao Vitki gurman;
– zaigrani ekvilibrist s riječima kao IronijeXL
– mlada a mudra kao Sizif;
– okrutno iskrena i nimalo sladunjava, kao horheakimov;
– imala viziju o našim sitnim problemima s nekih viših visina i znanje kako da se riješe, kao što ima Nedođija;
– a najviše bih htjela voljeti i pisati kako to radi Wojciech.

Ali ja sam samo ja. I što je najgore – i ovdje sam ja ja. U stvari – ja sam svugdje samo ja. Uvijek samo ja.
Moja kći još je bila klinka kad je rekla: “Mama, ispada da se čovjek i pred svojom obitelji mora praviti da je bolji nego što je da bi bio faca, da bi pobijedio.” Bila je ljuta na brata jer se znao praviti važan bolje nego ona.

Kad bolje razmislim: kad si uvijek i svugdje ti samo ti, zar to nije definicija neprilagođenosti?
A zašto je to loše? Jednostavno – zato što u tome nema privlačnosti. Nema Erosa. To je i intimno i društveno samoubojstvo. Ali o tome – velikoj temi – neki drugi put.

*Srpska? Hrvatska? Uniseks? Zatraviti = travama očarati, opčiniti, opsjeniti; arh: očarati, osvojiti, zanijeti; agr: zasijati travu. 🙂 Ni ovo agr nije daleko od smisla: kad sam zatravljena, znači da je po meni zasijana trava.
** Književnim žargonom sad je popularno reći iščitavati, a ja tu riječ ne volim, nije dobro smišljena i nezgrapna je kao ispoštovati, glagol koji su zagrebački novinari preuzeli od beogradskih za vrijeme rata i ukorijenila se.