TAKSI ZA TELEVIZIJU

Miroslava Jandrić, VJESNIK, 4. i 5. kolovoza 2004:

“…Spisateljica jeste hrabra žena: razotkriva nam se bez ostatka. Piše o svojim strahovima, mukama, starenju, otvara vrata redakcije, ali i svojeg ne uvijek pospremljenog doma u kojem ima i neopranog suđa, i prašine, pa čak i poneki štakor u dvorištu.
Očaralo nas i zbližilo što spisateljica kao rijetko tko od današnjih pisaca voli riječi i raspravlja o njima, doslovno svaku jezičnu nejasnoću i nedorečenost raspravi sa lektoricom, pa i sa svima nama. Iz knjige « Taksi za televizuju » možemo koješta naučiti, uživajući pri tome u lijepom štivu.”

Miljenko Jergović, Cosmpolitan, studeni 2003:

“…da vam ispričam što se meni neki dan dogodilo. Dolazi mi urednica Cosmopolitana i kaže: «Imam nešto za tebe. Jedna žena je nešto napisala pa bi ti mogao to pročitati, a onda nešto napisati o njoj. Naravno ako je to njezino dobro. A njezin budući izdavač kaže da jest.» Odmah mi se nešto stisnulo u želucu, ali mi izvježbani osmijeh nije silazio s lica. Da, naravno, pročitat ću ja to… Naravno da ću pročitat, ne prođe mjesec da mi netko ne uvali rukopis romana, zbirku priča, čak i pjesmice. Stoga se niti ne javljam na mobitel ukoliko ne prepoznajem broj, ne pojavljujem se dvaput na istom mjestu, trudim se ne izlaziti tamo gdje me netko može sresti i, općenito, majstorski izbjegavam da više ikada sretnem većinu ljudi koji su mi svoje literarne pokušaje dali na ogled. Nemam srca govoriti istinu o takvim stvarima, a i tko sam ja da ikome govorim kako je od svih stvari na koje je mogao utrošiti vrijeme odabrao baš onu u kojoj je najlošiji. Zabranjeno je lagati, a strašno je reći istinu! Stoga je najbolje bježati i sakrivati se. Ljudi neko vrijeme pate, potom se uzrujavaju i na kraju me poprilično zamrze. A to je puno bolje nego da sam im razbio iluziju. Ali zašto uopće uzimam te rukopise u ruke? Bilo bi bolje da kažem kako nemam vremena. Naravno. No, ja sam vam jedan od onih koji ne zna reći Ne, a da to i zvuči kao Ne. A ne kao Da sa zadrškom ili čak uvreda. Trebalo bi me poslati na onaj američki tečaj za osvješćivanje žena. No means no! U svakom slučaju, već sam smislio strategiju izbjegavanja i urednice Cosma i njezine spisateljice i spisateljičinog urednika.

Stavio sam pred sebe dva uredna fascikla s užasno puno stranica. Duboko sam uzdahnuo i krenuo. Nakon dvadesetak stranica mi je pao kamen sa srca, nakon sto sam prvi put pomislio da se možda i neću okolo sakrivati, a na sto pedesetoj sam povjerovao u kriterije slavnoga urednika u izdavačkoj kući. Možda i napišem tekst o toj ženi. Nekoliko stranica kasnije već sam zaboravio na taj tekst i nisam ga se sjetio sve do kraja knjige, nekih tristotinjak stranica kasnije. Prevrtao sam strane, bleskasto se smijuljio, silno zainteresiran što će se dalje dogoditi. Na kraju sam želio upoznati tu ženu (…)

Niz Taksi za televiziju teče nekoliko paralelnih priča. Jedna je obiteljska, druga je priča o djetinjstvu, a treća je o životu i radu na Hrvatskoj televiziji. Svako malo upetlja se i četvrta, pojavi se muž koji je pročitao ono što je do tada napisano, i dijeli neke jako čudne i vesele pohvale i primjedbe. Recimo, oduševljeno joj govori da je ista kao Elmore Leonard. Ovakav se literarni postupak u nas obično krsti postmodernizmom, valjda zato što je to šik i dobro zvuči, iako je postojao i puno prije postmodernizma. Ali ako ste poput mene alergični na tu riječ ili ako vas ona plaši na način bezazlene medicinske dijagnoze kojoj ne znate smisao, vjerujte da nije u pitanju ništa strašno. Kao što ni paralelni tok više radnji u Taksiju za televiziju nije naporan. Jako je zgodan i zabavan… Zato što ona priča jako životne priče, ali čija se životnost i razina doživljaja silno razlikuju. Ona o odrastanju tako govori o dječjim godinama provedenim u Švrakinom selu i Hrasnom, dva ljuto proleterska sarajevska kvarta na čijim se žuljevima šezdesetih godina gradila bolja budućnost. Usred živopisnih komšiluka, na periferiji grada koji se tek spremao odrasti i zakititi se neonima, odrastalo se u isto vrijeme nježno i okrutno. Slike Sarajeva kakvog se sjeća srodne su prizorima i osjećajima iz pjesama i proza Abdulaha Sidrana. Zajednički im je fini osjećaj za vremena obnove i izgradnje, kada su se radnici nazivali proleterima, a posao u kancelariji se zvao službom.

Naizgled je oprečan romaneskni tok koji se bavi zgodama i nezgodama na Hrvatskoj televiziji. U tom svijetu birokracije, spletki, šetajućih ikona, ljutih hrvatskih osvetnika i faca koje su vazda na strani pobjednika – svejedno radi li se o ratu ili o naručivanju kave – ona se nije pokušavala snalaziti na načine koji su uobičajeni u književnosti, pa su samim tim i sasvim legitimni.”