Knjige koje sam davno trebala čitati: Karamzin

Veliki sam tremaroš. Jedva se usudim govoriti pred više ljudi, osobito ako me ti ljudi nečim zadivljuju, posramljuju ili plaše. Karamzin iz naslova, kojega nisam čitala, a trebala sam, donekle je žrtva moje treme.

Bilo je to na jednom predavanju na postdiplomskom. Kad god spomenem postdiplomski, imam potrebu dodati da ga nisam završila, da se ne bi činilo da se pravim važna, iako se danas u stvari više čovjek i ne može praviti važan magisterijem, pa ni doktoratom, s obzirom na to kako se lako nabavljaju.

Predavanje je držao profesor poznat po dosadnosti i po tome što nikad nije govorio iz glave, nego je virio u knjige, i to svoje vlastite, prepričavao ih ili doslovno iz njih čitao. Naše sudjelovanje svodilo se na to da, kako na koga pokaže, i mi čitamo dijelove njegovih knjiga, koje smo svi morali nabaviti kao obaveznu literaturu. Nikome nije bilo jasno kako je taj profesor uopće postao profesor i kako je napisao tolike knjige. Ja sam mislila da je možda otupio ili se ulijenio od starosti. K tome, imao je otužan izraz lica, kao da ga nešto boli ili mu se gadi, a glas mu je bio neugodno plačljiv.

Na mom postdiplomskom bilo je puno ambicioznih, pametnih, načitanih studenata i studentica, a na tom predavanju bile su i dvije djevojke koje sam otprije zapazila, po tome što su uvijek imale pitanja i podpitanja, sporile se s profesorima ako se nisu slagale s njihovim tvrdnjama i općenito djelovale vrlo superiorno u odnosu na studentski prosjek. Padale su u oči i po tome što su uvijek bile zajedno, obje niskog rasta i obje s uobraženim izrazom i držanjem, čemu sam se posebno divila, jer su izgledale prilično neugledno i neprivlačno, pa sam smatrala da im za uobraženost treba puno više samopouzdanja nego curama koje bolje izgledaju. Bojala sam se njihove nadmoći.

Da stvar bude gora, pokraj mene u klupi sjedio je dečko u kojega sam bila tako zaljubljena da su mi se ruke tresle dok sam tobože pisala bilješke i listala knjigu. Bio je to tek početak veze, sve još novo, nepoznato i uzbudljivo, faza kad želiš biti u svom najboljem izdanju.

I odjednom, profesor pokaže na mene da nastavim čitati. Ne znam ni jesam li nastavila od mjesta gdje je prethodnik stao, ne znam ni što sam čitala, samo se sjećam da sam pročitala nešto što je zvučalo poznato: Karamazov. Tek što sam prešla na sljedeći redak, vidjela sam da nije Karamazov nego Karamzin i – zemljo otvori se!

Ali nitko nije reagirao, ni profesor, ni one dvije pametne, ni moj dečko. Ili nitko nije slušao, ili je svima moja greška bila previše potresna da bi me ispravili. Meni je bila strašna i sramotna.

Prošla su desetljeća, a ja nikad nisam poželjela doznati ništa o Karamzinu, sve donedavno.

Nedavno, krenem najprije guglati. Otkrijem da je Nikolaj Karamzin najvažniji ruski književnik sentimentalizma i, meni još zanimljivije, da ga zovu ruskim Laurenceom Sterneom, a to ističem zato što je Sterne meni jedan od najdražih pisaca, zbog kojega sam i diplomirala na engleskom romanu 18. stoljeća. Tko nije pročitao Tristrama Shandyja neće doznati kako se moglo moderno, uzbudljivo i duhovito pisati prije gotovo tristo godina. A usput, i Sterne i Karamzin Strijelci su po horoskopu kao i ja, pa neka netko kaže da horoskopi nemaju smisla, a spojili su nas.

Otkrila sam da knjižničari uglavnom nisu čuli za Karamzina, a u cijelom gradu našla sam samo jedan primjerak Karamzinove knjige Pisma ruskog putnika, epistolarnog putopisa mladog pisca koji odlazi na put u Europu. Taj je putopis imao burnu sudbinu, bio je zabranjivan, pa tiskan u dijelovima, a danas se smatra jednim od najpopularnijih djela ruske književnosti 18. stoljeća. Zaista, Karamzin piše okretno i zabavno, opisi su mu živi i slikoviti, ali za potpuni užitak treba znati puno više povijesti nego što je ja znam. K tome, knjiga je novosadsko izdanje, na ekavici, od koje sam se odvikla od doba studija, kad smo literaturu imali više na srpskom nego na hrvatskom, pa nismo ni obraćali pažnju na jezik. Danas su se ti jezici udaljili, ili se bar hrvatski odmaknuo od srpskog, vratio se sebi, iako je možda malo i profurao, pa se vratio natrag više nego što je trebalo.

Knjigu nisam uspjela do kraja pročitati, zbog rokova povrata, pa tako ispada da je siroti Karamzin i ovaj put kod mene ostao kratkih rukava.

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Knjige koje čitam. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s