Knjige koje sam pročitala: Zabranjena bilježnica

Alba de Céspedes: Zabranjena bilježnica (Oceanmore, Zagreb, 2022.)

Odjednom su svi počeli pričati o Zabranjenoj bilježnici. I, kako se stvari obično kongruiraju, Zabranjenu bilježnicu spomenula mi je i znanica, iskusna urednica, koju sam zamolila da pročita moj zadnji, neobjavljeni i vjerojatno neobjavljiv rukopis. „Kad pročitate“, rekla je, „bit će vam jasnije ono što sam rekla o vašem rukopisu, manje dijaloga, više introspekcije.“

Nisam znala što je Zabranjena bilježnica, mislila sam da je to popularno djelo nekog novog pisca, iznanadila sam se kad sam otkrila da je roman objavljen 1952. godine! Kako se rafinirano uredništvo Oceanmora baš sad odlučilo objaviti prijevod, ne znam, ali postigli su pun uspjeh: u knjižnici su liste čekanja na sva tri primjerka, koliko ih imaju.

Javila sam se svojoj znanici kad sam pročitala. Napisala sam: Da, odlična je, zbilja. Ne gnjavi dubinom i pameću, nego uspijeva biti sve to, a biti jednostavna. Napisala sam to prije nego što sam pročitala izvadak iz recenzije tiskan na ovitku: To je daleko najdublja, ali i najjednostavnija njezina knjiga.

Nisam ništa drugo pročitala od Albe de Céspedes, pa sam mislila odgoditi ovaj tekst dok još nešto ne pročitam, ali čini se da će to biti teško, jer je, osim Zabranjene bilježnice, jedini prijevod nekog njezinog romana čak iz 1960. godine, radi se o romanu Na njenoj strani.

Alba de Céspedes (1911-1997) talijanska je književnica kubanskog podrijetla. Prezime je kubansko, no u Hrvatskoj enciklopediji navode da je izgovor čespedes. Tako je slabo poznata da na nekim sajtovima o njoj pišu u muškom rodu.

Žao mi je što nisam bilježila stranice i pasuse koje bih ovdje citirala, pa zapisujem rečenicu koja mi je po sjećanju ostala u glavi: Živimo kao složna braća, a moramo biti vjerni kao ljubavnici.

O tome je roman: o ženi koja postupno otkriva da se čitav njezin dotadašnji život temelji samo na jednome, na zatomljivanju sebe. Toj nenametljivoj „introspekciji“ našla je savršen okvir u crnoj bilježnici koju je odjednom imala poriv kupiti i koja je postala njezin bijeg od voljenog, ali željeznog zagrljaja obitelji, braka, djece, muža.

Prve dane provodi u strahu da će netko naći tu njezinu bilježnicu i otkriti što zapisuje, iako isprva nema što grešno zapisati, no bilježnica je kao magični otvor, tajni prolaz za put u slobodu. S vremenom drugim očima počinje gledati direktora s kojim radi godinama i zaljubljuje se, otkrivši da se i on u nju zaljubio baš nekako u vrijeme kad je nabavila svoju zabranjenu bilježnicu.

Roman počinje kad i bilježnica, 26. studenoga 1950.

Pogriješila sam što sam kupila ovu bilježnicu, grdno sam pogriješila. Sad je prekasno da se kajem, šteta je učinjena. Ne znam ni što me je nagnalo da je kupim, dogodilo se slučajno. Nikad nisam razmišljala o tome da vodim dnevnik, dijelom i zato što dnevnik mora biti tajan, pa bih ga trebala skrivati od Michelea i djece. Ne volim ništa skrivati, uostalom, naš je stan tako skučen da bi to bilo nemoguće. Ovako je to bilo: prije petnaest dana, nedjelja je bila, izašla sam vrlo rano ujutro. Išla sam Micheleu kupiti cigarete jer sam htjela da ga dočekaju na noćnom ormariću kad se probudi: nedjeljom uvijek dugo spava. Dan je bio prekrasan, topao, premda je već bila kasna jesen. Šetnja sunčanom stranom ulice, još zeleno drveće i ljudi sretni kao što su uvijek sretni na neradni dan ispunjali su me djetinjom radošću. I tako sam odlučila prošetati do trafike na trgu. Putem sam opazila da se mnogi zadržavaju kod štanda s cvijećem, pa sam stala i ja da kupim stručak nevena. „Nedjeljom treba biti cvijeće na stolu“, kazala mi je cvjećarka, „muškarci to primijete.“ Nasmiješila sam se u znak odobravanja, ali dok sam kupovala to cvijeće, nisam razmišljala ni o Micheleu  ni o Riccardu, premda on voli cvijeće, kupila sam ga sebi, da ga nosim u ruci dok se šećem. U trafici je bila gužva. Dok sam čekala svoj red, s već spremnim novcem, u izlogu sam opazila naslagane bilježnice. Bile su to sjajne, crne, debele bilježnice kakve se koriste u školama (…) „Dajte mi i jednu bilježnicu“, rekla sam, tražeći još novca po torbi. No kad sam podigla pogled, vidjela sam da se trafikant uozbiljio da mi priopći: „Ne smijem, zabranjeno je.“ Objasnio mi je da nedjeljom policajac stražari na vratima i pazi da se ne prodaje ništa osim cigareta. Ostala sam sama u trgovini. „Treba mi“, rekla sam, „stvarno mi treba.“ Govorila sam tiho, uzdrhtalo, bila sam spremna ustrajati, preklinjati. On se potom osvrnuo oko sebe, okretno zgrabio bilježnicu i pružio mi je pod pultom, kazavši: „Stavite je ispod kaputa.“

Pogledajte što je sve stalo u ove 342 riječi, potrudila sam se pobrojiti uz pomoć Wordcounta! Kako se živjelo u Rimu pedesetih godina prošlog stoljeća, što se nedjeljom nije smjelo prodavati, kako je u to doba bilo normalno ugađati muškarcima – ona želi mužu ugoditi cigaretama, a cvjećarka ugađa cvijećem; kako već sa sljedećom mišlju uviđa da cvijeće ne kupuje zbog muža i sina, nego za sebe… Doznajemo i navike njezinoga muža i kako u  njezinoj obitelji izgledaju nedjeljna jutra. A to sve bez samodopadne introspekcije, jednostavno korak po korak opisujući događaje. I, kako sam napisala na početku, bilježnica je savršen okvir za sve o čemu će pisati na idućih tristotinjak stranica, jer ne samo da će njezin sadržaj biti zabranjen nego je zabranjena i kao artikl. A kako dani teku, doznajemo i kako se ona, čudeći samu sebe, mijenja.

Ako se ima na umu vrijeme u kojem junakinja živi, njezine su ideje i vrlo hrabre, revolucionarne, a otkriva ih nedužno poput djeteta, jednako nedužno kao što i piše.

Roman se čita sa zadovoljstvom, od onih koji se gutaju i u kojima nema dosadnih dijelova za preskakanje. Nema suvišnih riječi, nema zaljubljenosti u vlastite riječi, što je najgora bolest loših pisaca koje su loši kritičari i nezahtjevni čitatelji uvjerili da su dobri, pa i kad znaju nešto reći na kraći način, biraju duži, da ne izgube koju svoju lijepu riječ, zaboravljajući da se sva popravljanja i prepravljanja svih rukopisa svode na kraćenje i bacanje.

Ne smijem zaboraviti spomenuti izvrstan prijevod Antonije Radić. Guglajući, otkrila sam da je vrlo mlada, a prijevod joj je takav da sam zamišljala prekaljenu, zrelu prevoditeljicu za koju više nema tajni jezika, sličan osjećaj kakav sam imala kad sam prvi put vidjela izložbu Ive Šebalja i zamišljala mladog, ludog, izvanrednog slikara, pa sam se iznenadila kad sam otkrila da je onu silnu energiju i modernost na platnima proizveo čovjek koji odavno nije mlad. Očito, Antonija Radić iznimno je darovit ne samo prevoditelj nego i pisac, a njezin prijevod prava je dragocjenost među suvremenim izdanjima.