… I DRUGE MORSKE SITNICE
Silnika se može namirisati. Miriše po sili.
U malom mjestu na moru u mesnici je najveća gužva kad donesu odojak na ražnju. U lijevom redu ljudi čekaju odojak, a u desnom obično meso. Desni red je prekinut na sredini, gdje stoji mladić u boksericama, bez majice, nalakćen na pult. Tako je velik da ga se mora zaobilaziti ako čovjek želi vidjeti meso u frižideru. On vidi da se naginjemo oko njega i pružamo vratove, znam to po tome što lijeno okrene glavu, ali ne mrda, iako mi u ostatku reda više i ne stanemo u mesnicu.
Poslužuje ga stariji mesar, čovjek škiljavih očiju, s trajnim neiskrenim smiješkom na licu. On je pomoćnik. S drugog pulta sve nadgleda gazda, mladi čovjek normalnog pogleda: ima pomoćnika na oku.
„Daj mi… pet pljeskavica…“ kaže silnik.
Pomoćnik uzima spremne grudice mljevenog mesa i stavlja ih pod prešu koja oblikuje pljeskavice.
„Šta ćeš još?“
„Daj i… desetak ćevapa…“
Pomoćnik pakira.
„Oćeš koji ramstek?“ pita.
Vadi iz frižidera komad mesa i pokazuje. Silnik kimne. Pomoćnik sjekirom odvoji kosti i ponovno pokaže meso, pljeskajući po njemu dlanom od miline kako je lijepo.
„Daj još dva-tri bataka.“
Pomoćnik uzima batake i vješto ih na krvavoj dasci otkoštava, iako nije zatražen da to učini.
Krećući se prema blagajni, silnik gotovo odgurne ljude koji su čekali svoj red za meso, a na izlasku meni skoro izbije ceker iz ruke. Nije on to sve radio namjerno, samo nas nije vidio, nas, nevidljivi zrak. Pomoćnik je za njim pozdravljao: „Bok, bok, u slast!“ A silnik je odvratio dizanjem ruke, ne osvrćući se.
Iza silnika, a ispred mene, na redu je bio neki sitan stranac, koji je prstom pokazao komad lijepo prošaranoga carskog mesa i rukama odmjerio razmak od oko deset centimetara. Pomoćnik se uslužno smješkao, ali je s drugim kupcima, mještanima, razmijenio kratak podsmješljiv pogled, a zatim ga zaustavio na nama, sljedećim kupcima, da nas ohrabri da kupimo više od ovog jadnog turista.
A turisti općenito nisu više za pohvaliti.
Na Maloj plaži najgori su Mađari. Jedan bračni par srednjih godina rasporedi svoje ležaljke i ručnike na tri mjesta: u hladu, na suncu i na rezervnom položaju, koji služi da im se netko ne bi previše približio. Moj muž zove ih volovima, a tako nekako i zgledaju, krupni su i lijeni, ne plivaju, samo se premještaju s položaja na položaj.
U odnosu na njih, češka obitelj djeluje gotovo simpatično, iako su i oni zauzeli oko pet metara plaže pod borom. Ali, moraju tako, jer imaju rekvizita kao dućan s morskim potrepštinama: flaminga i kita na napuhavanje, leptiriće, kolutove, luftić s naslonjačem, cijeli tepih ručnika i mali šator za najmanje dijete. Roditelji imaju maske i naočale, majka pliva s nekom maskom koja ima kljun prema čelu, pa izgleda kao alien.
Ono čemu sam se već čudila, višejezičnim obiteljima, i dalje me čudi. Do nas je četveročlana obitelj koja govori na tri jezika. Majka, mlada žena izrazito dugog i debelog vrata, s jednim djetetom govori na njemačkom, s drugim na mađarskom, s mužem na nativnom hrvatskom. Oboje djece zovu je mamom, a tatu tatom, ne djeluju kao da su iz različitih brakova. Misterij.
Turisti leže ispruženi čak i na mjestima koja su evidentno jedini prolaz između dva dijela plaže. Ja sam jednoga morala prekoračiti. Prethodno sam ga upozorila. On je rekao „sorry“, što ne znači da je Englez, svi stranci govore „sorry“, strpljivo je izdržao da bude prekoračen i nastavio ležati na istom mjestu.
Ja ne zauzimam puno mjesta, dolazim s cekerom i ručnikom, smjestim ceker u neki kut i ne raširujem ručnik, jer se odmah idem kupati, a poslije kupanja odmah idem kući, ali otkad mi je jedna cura mrtva-hladna maknula stvari da bi se na tom mjestu ispružila, što sam gledala iz mora, sad i ja raširim ručnik, iako ne namjeravam ležati. Tako se ljudi uče biti pohlepni.
Jedan stariji par sistematski izbjegavam, iako su mi na prvi pogled bili simpatični, djelovali su kao fini ljudi, nisu zauzimali više mjesta nego što im treba, k tome muž govori čistim sarajevskim govorom, koji mi budi zemljačke simpatije. Ali, sve su simpatije presušile kad je ušao u more. Ženi je desetak puta doviknuo: „Dobra je voda! Voda je dobra. Dobra je voda….“
Ja sam rješavala sudoku, pa me to ometalo, ali to je bio tek početak. Praćakao se nekoliko minuta, a zatim počeo glasno pljuvati i hračkati, povlačiti sluz s vrha sinusa i ispljuvavati u more, a ako mu je štogod greško skliznulo u bronhe, to je glasno i produktivno iskašljavao, sve to na dva-tri metra od obale. Ja sam, iako na rubu povraćanja, uporno gledala ne bi li se sjetio, on je primijetio da gledam ali se ničega nije sjetio. Kad je temeljito iščistio i gornje i donje dišne putene, zadovoljno je izašao iz mora.
Plaža je iz dana u dan sve zatrpanija smećem. Povremeno u cekeru ponesem plavu i žutu vreću, za papir i plastiku – ono miješano gadi mi se dirati – pa ostentativno skupljam smeće po plaži, što teatralnije mogu, ne bi li i ostali primijetili, ali oni uopće ne obraćaju pažnju, osim pokojeg nezainteresiranog pogleda, valjda misle da mi je to profesija.
Čovjek poželi imati vlastitu plažu. Šteta što se to ne može pošteno zaraditi.
Vesna Ćuro-Tomić 