GMO, neki odgovori

Neki odgovori

Zahvaljujem Siniši Milovanoviću koji mi je poslao link na desetominutnu izjavu dr. Slađane Velkov na Radio Rijeci o GMO-u. Ondje sam doznala da je genetičko modificiranje kad se spajaju geni koji se u prirodi nikako ne mogu spojiti, da je GM sjeme doista sterilno, takvim je učinjeno namjerno, te da nema sigurnog načina da prepoznamo gm plod, iako miris može biti prilično dobar pokazatelj: ako rajčica miriše kao rajčica, vjerojatno je prava. Dr. Velkov daje još mnogo zastrašujućih informacija, a o nama ovisi koliko nam mogu koristiti. Tko nije vidio, neka pogleda.

Oglasi
Video | Objavljeno by | Ostavi komentar

Je li bolje umrijeti od raka ili od gladi?

GMO u Hrvatskoj

Ne znam puno o tome.  Što je GMO, je li genetički modificiran organizam samo onaj koji se stvara miješanjem različitih vrsta, gena biljaka i životinja, ili su to, na primjer, i hibridni kukuruz ili nektarina? Je li opasan? Jesu li istraživanja dokazala da je bezopasan?

Po svemu što znam, svrstavam se u protivnike. Ne bih takvom hranom hranila svoju djecu.  Problem je što u stvari nemamo izbora. Internetom kruže fotografije “organske” i “gmo” rajčice, da ljudi vide razliku, ali to je pogrešno. GM rajčica može izgledati organskije od organske koja je uzgojena neorganskim sredstvima. Pouzdane su šifre, ondje gdje ih ima: organski uzgajani plodovi sadrže peteroznamenkasti broj ispred kojega se nalazi brojka 9. GM plodovi ispred peteroznamenkaste šifre umaju brojku 8. Negdje sam pročitala kako se sjeme gm ploda ne može reproducirati, mrtvo je, ali više ne znam gdje, pa ne mogu provjeriti je li to točno. U svom vrtu na terasi ostavila sam nekoliko sumnjivih plodova rajčice, osušila sjeme  i posijala u teglicu. Niknulo je.  Ne znam znači li to da nije gmo? Ako netko zna, pišite.

Mislila sam da smo mi u Hrvatskoj odlučili protiv. Čini se da više nije tako i da je GM zaobilazno  izglasan,  jer je prihvaćena uredba EU o koegzistenciji GMO proizvodnje i ekološke proizvodnje.  Ako  je točan popis onih koji su digli ruku za da, pitam se hoće li njih devedesetero zastupnika i sami jesti takvu hranu? Žele li riskirati da im dijete oboli? Zar se ne boje bar za sebe, ako ne i za nas, ako ima imalo istine u svemu što znamo o GMO-u? Jesu li odlučili da će radije umrijeti od raka nego od gladi?

Jer navodno je glavni argument pristalica GMO-a to što na Zemlji uskoro neće biti dovoljno hrane. Pa će ta hrana nekim čudom biti pravednije raspodjeljivana nego do sada?

Ili će oni koji su digli ruku reći da ionako umiremo od raka, što je neoboriv argument, pa kad je već tako, bolje da umremo u izobilju?

Ne znam dovoljno o svemu tome, ali znam ovo:  o širenju ili suzbijanju GMO-a neće odlučivati odgovori na sva ova pitanja nego novac. To je ono najgore.

Objavljeno u Dnevnik vremena, Moja reagiranja, Potrošački kutak, priroda i društvo, Uncategorized | 1 komentar

Opet ja o njima

 

 A meni je lako

 

Opet ja o prosjacima. Opet su se razmnožili. I razvili u više vrsta. Imamo nouveau riche, ali i nouveau pauvre, to dolazi u paru, kao i sve suprotnosti.

Neki pjevaju, neki voze kolica sa štencima, neki prodaju časopise za beskućnike (kojih ima sve više), neki samo tresu udovima.

Danas na Opatovini jedan je sredovječni čovjek jednostavno govorio: „Gladan sam.“

„Pa zašto?“ pitala sam ga. „Zašto ste gladni?“

„Moja gospođo, bolje da vam ne pričam. Tužna je to priča.“

Bio je dobro odjeven, čist i uredan. Dala sam mu dvije kune.

Jednom  zgodnom postarijem pjevaču s gitarom, na Ilici blizu Trga, koji je imao psa i pjevao „Oh, baby, baby it’s a wild world…“ dala sam pet kuna, nakon što sam izašla iz Lutrije, gdje sam uplatila loto za danas i sutra, tri i dvije kune.

Svi prosjaci govore: „Nek vam Bog da zdravlje, vama i vašoj djeci. Bog vas poživio!“

Ako je po njima, mi Hrvati živjet ćemo vječno i u zdravlju, i mi, i naši potomci.

Ja sam danas onoj stalnoj prosjakinji ispod Kamenitih rekla: „I vas, gospođo.“ Podijelila sam njezin blagoslov s njom, za svaki slučaj. Ona je Ciganka. Ako kažem Romkinja, političkom nekorektnošću onečistit ću korektno ime Rom. (Smješko)*

*Što se tiče smješkova i drugih emotikona, oni su zamjena za neverbalnu komunikaciju u pisanoj, stoga nije neobično da ih tako često koristimo.

Umirovljenici još uvijek ne prose, oni se stide. Diskretno zaviruju u kontejnere, rade kao raznosači letaka ili, ako imaju sreće i snage, čuvaju djecu, dobro plaćen posao. Na tržnici, na kraju radnog dana, po akcijskim cijenama ili badava dobivaju natrule ostatke povrća.

Biti umirovljenik jednako je sramota kao biti prosjak,  jednako si na dnu društva. Možda je i bolje biti prosjak, jer ako si umirovljenik koji nema od čega živjeti, onda si glup, a ako si prosjak, možda si samo lijen i bestidan. Biti u mirovini to je kao da imaš bolest koju ne želiš priznati dok se ne vidi, nešto poput onih roditelja koji zbog sramote skrivaju da im djeca imaju epilepsiju, pa to kažu tek kad dijete ide na školski izlet. Tako i umirovljenici, priznaju da su u mirovini samo kad mogu iskamčiti kakav popust.  Nisu toliko glupi da se iz čistog mira svrstaju u građane drugog reda i niže vrste.

Jučer sam prvi put čula za operaciju zloćudnih tumora uz takozvano plavo svjetlo. To je uređaj čije stručno ime nisam zapamtila, ali sam zapamtila da je „skup, košta više od milijun kuna“, rekla je novinarka. Prva operacija uz plavo svjetlo, rak jajnika (od toga je prerano umrla moja mama) izvedena je neki dan u Karlovcu. Tih plavih svjetala u Hrvatskoj ima još dva: na Svetom Duhu i u Petrovoj u Zagrebu.  Uz pomoć tog uređaja kirurg za vrijeme operacije vidi sve stanice koje je zloćudna bolest promijenila, te ih odmah može odstraniti. A što je milijun kuna za jednu državu? Pa tolike si godišnje bonuse dijele u bankama!

Zar je moguće da je onima koji odlučuju važnije ukrasti taj novac nego spašavati živote? Kako je to moguće? Kako je to uopće moguće?

A meni je lako. Lako se zamaštam da sam dobila sedmicu na lotu. Pomno raspodijelim zgoditak, prvo vratim kredit, pa dam djeci, nećacima, bratu… Kupim divnu torbu koja košta devetsto kuna, u stvari, tri jednake: crnu, boju duhana i boju grafita, jer se ne mogu odlučiti. Tako uživljena da sam bogata i prebogata, potrošim sve što u stvarnosti imam u novčaniku, ali onaj Univerzalni Um, mnogo mudriji od mene, potrudio se da uvijek imam malo, pa malo i potrošim.

 

 

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik vremena, Uncategorized | 6 komentara

Age, Badge i Mortgage

Ili poslije rođendana

Moja prijateljica Engleskinja čestita mi rođendan i pita kako sam. Otpisujem joj da sam super, osim što me muči age and mortgage. Ona me nazove  i kaže: „Vezna, you’re so funny!“

Iako mi to nije bila namjera, drago mi je što to misli.  Zaista, zgodno izgleda tako napisano, age and mortgage. Izgovoreno ne zvuči ni upola tako dobro.

Zamišljam kako bih to prevela da engleski tekst prevodim na hrvatski. Ništa pametno ne pada mi na um.

Golema dob i još golemiji kredit? Breme godina uz breme duga? Breme duga na bremenu godina? Bah, banalna proza.

U stremenu godina, pod bremenom duga? Nula bodova.

Dobno stanje i novčano s.anje? Nije za pohvalu.

Staro doba, kredit do groba? Pretočno i otrcano.

Najslađe je staro doba ako nemaš dug do groba? Netočno.

Vita brevis, creditum longus? Opisno, a i nije baš hrvatski.

Hipotheke kai hiperetos?  Malo bolje, ali jednako opisno i također nije hrvatski: theke je kutija, torba ili depozit. Znači, prazna torba, puno godina.

Dijelim svoja razmišljanja s kolegicom na poslu, ali ne pridobivam njezinu pozornost. Čudno, pomislim, jer je i ona po struci, kao i po spolu, jezičarka. Ali se sjetim da ona samo ima moj age, ali ne i moj mortgage, pa je valjda ne zanima tema. Umjesto toga, ona mi pokazuje sliku svoje doista prelijepe kćeri i kaže: „Znaš, oni koji me poznaju s faksa kažu da je na mene. Ja sam ti nekad…“

„Vidi se“, kažem joj. Lažem.

Ne kažem joj da sam već smislila svoj budući patent: svi stariji od pedeset nosit će na prsima bedž sa svojom fotografijom iz mladosti, kao dokaz da su i oni nekad bili mladi i lijepi, glatki i poželjni, vedri i sretni. I da je život nekad bio ispred, a ne iza njih.

Noć prije ovog rođendana sanjala sam da mi doktorica za prehladu ili nešto podjednako obično propisuje lijek Nonacin.

“Kakav je to lijek, nisam nikad čula…?”

“Samo ti popij, dobro će ti činiti”, kaže ona.

U snu razmišljam: aha, nona, to je baka, to je, znači, lijek za bake, zato prije nisam za njega čula. I u snu zaključim: ipak je bolje nonacin nego nonacid.

Ukratko, da ne bude zabune, ovo je priča o tri riječi: age, mortgage i badge. Zamalo pa dobra rima, ali dobar prijevod još nemogućiji.

Objavljeno u Uncategorized | 7 komentara

Ne znači da je loš čovjek ako te ne voli

Opet misli 🙂

„Ne znači da je loš čovjek, ako te ne voli“, rekla je moja prijateljica.

Ta usputna rečenica odmah mi se učinila važnom, iako nisam shvaćala zašto ni koliko. Ali mi je ostala u glavi i polako poprimala obrise.

To nije rečenica, to je formula.

Ne znači da je loš čovjek + ako te ne voli, ako te ne poštuje, ako te ponižava… ako te štogod te = jedan mogući odnos.  a + X ≠ aX

Ako muž prestane voljeti ženu i ode s drugom, ne znači da je loš čovjek, znači samo da ju je prestao voljeti.  Čak i ako je vara, a ne odlazi, ne znači da je loš čovjek. Možda je kukavica ili je dobar, pa mu je žao povrijediti je.

Vrlo jednostavno, a tako često zaboravljamo. Pa smo kivni na druge iako nemamo razloga. Što znači dobar, a što loš?

Kad sam počela primjenjivati tu formulu na ljude s kojima dolazim u doticaj,  stvari su se razbistrile. Više nisu svi bili loši i lošiji od mene, mene pravednice i svetice, nego su imali svoje razloge za faktor X. Svejedno je jesu li ti razlozi ispravni ili neispravni, jer tko može procijeniti što je ispravno a što ne? Za njih su njihovi razlozi istina. Nitko od nas ne griješi namjerno, svi griješimo uvjereni da radimo dobro. Čak i serijski ubojice misle da moraju raditi to što rade.

Jedna žena, na primjer, nekoliko me puta teško ponizila i povrijedila nepravednom reakcijom. Ta ista žena učinila je nešto čime je začela niz za mene vrlo povoljnih događaja. Za ono prvo mislila sam da radi namjerno i da je loš (glup, nepravedan, ohol) čovjek, za ovo drugo da se dogodilo slučajno. A u stvari, formula je ista: ne znači da je loš (dobar) čovjek  ako te ponizila (pomogla), čini to zbog niza okolnosti.

Još jednostavniji primjer: s jednim čovjekom veže me uzajamno nepoštivanje. Ne znam tko je prvi počeo. Ja mislim da je on, a on vjerojatno misli da ja bolje i ne zaslužujem. (Moja projekcija, naravno.) Kad sam jednom pala i ispružila se po podu koliko sam duga i široka (što je samo po sebi ponižavajuće) on je prvi pritrčao, pomogao mi da se dignem, donio led… Ja sam bila dirnuta i kajala sam se zbog svega što sam prije o njemu mislila. Jer, sigurno nije loš čovjek ako mi pomaže?

Drugom prilikom, kad smo bili sami, gledao me kako se mučim i po stubištu vučem teške preteške torbe. Otpakao je pokraj mene laganim korakom, gotovo sam mogla osjetiti njegovu lakoću dok sam dahtala od napora. On je loš čovjek, jer mi nije pomogao?

Ima jedna gospođa s kojom se svakodnevno susrećem, mnogo više puta nego što bih željela. Meastozna po obliku,  a još više po držanju,  ona i u prostoru i u atmosferi zauzme toliko prostora kao da je važnija ne samo od mene nego od čovječanstva.  Ima svojstvo balona, napuhana je do granice prsnuća, k tome, često hoda sa štapom, pri čemu me pogleda kao da bi me najradije njime mlatnula. E, ali, ta žena je, za razliku od onog muškarca, prema meni uvijek jednaka, i nasamo i među drugima, što joj pripisujem u plus. Prilično sam je poštovala zbog toga, sve dok nisam primijetila kako usitni glas kad razgovara s ljudima za koje misli da su važniji od nje, a ukrupni kad razgovara s nemoćnijima od sebe. Razlika između nje i ostatka čovječanstva samo je u tome kako ona sebe vidi: u njezinim očima ima mnogo više nemoćnijih nego važnijih od nje. Je li to njezina prednost ili njezin nedostatak? Je li ona zato dobra? Loša? Pretežno loša ili pretežno dobra?

Koja vaga važe te stvari?

Sve u svemu, vrlo, vrlo složeno. Tema otvorena za cjeloživotno razmišljanje.

Ne znam jesam li uopće uspjela reći što mislim, ali meni je ovo otkriće pomoglo da  budem u boljim odnosima s odnosima.

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku) | 22 komentara

Cannes iskosa

U Cannesu, listopad 2017.

 

U posljednje dvije godine Cannes se promijenio samo u jednoj pojedinosti: ima upadljivo više prosjaka.

Zgrada u kojoj se održava filmski festival opet me razočarala: nelijepa je, nezanimljiva i nimalo glamurozna bez zvijezda na crvenom tepihu i bez bljeskanja kamera. Nije bogzna što.

Možda nisam u pravu: to nije bogzna što podsjeća me na jednog znanca koji je bio dio našeg većeg društva s kojim smo mm i ja, u bolja vremena, bili u Parizu. Njemu je bilo prvi put što vidi Pariz i on je jedini stalno ponavljao: „Ha, nije taj Pariz bogzna što!“

U Cannesu sam bila službeno, na Marketu.

Market je kao i svaka tržnica: jedni prodaju, drugi kupuju. Te dvije vrste ljudi bitno se razlikuju. Kupci mogu biti kojekakvi, ali prodavači, kao i u životu, moraju biti samopouzdani i uvjerljivi. Trećega dana Marketa srela sam pet ili šest prodavača koji su izgubili glas, dok su kupci uglavnom bili svježiji i odmorniji, bezbrižniji. Ne zavidim prodavačima, ja to ne bih mogla raditi. Nisam uvjerljiva, ne uspijevam nikome ništa prodati, ni polovnu, ali ni gotovo novu robu, ni svoj stav, ni samu sebe: nemam gard. Ali sam zato odličan kupac: brzo se odlučujem i uvijek kupim dobre stvari po niskoj cijeni, ne nasjedam na fore za skorojeviće koji skupo plaćaju osrednju robu i prvorazredan marketing.  Bar neka korist od mnogo proživljenih godina.

Na Marketu se okupljaju ljudi sa svih kontinenata, koji se sporazumijevaju na neobičnom novogovoru za koji vjeruju da je engleski. Svi se međusobno odlično razumiju, pa su čak i Englezi i Amerikanci počeli prihvaćati taj babilonski engleski, jer ih na njihovom materinskom engleskom slabo razumiju. Kad bi se čovjek udubio, lako bi otkrio koje fraze, nespretne sintakse i pogrešno upotrijebljene riječi potječu iz kojega jezika.

Cannes ima prelijepe restorančiće. Oni najfiniji gotovo su minijaturni: mali i zbiti stolići, male stolice, male porcijice, ali je sve jako ukusno.

Jedan dan bila sam na ručku s kolegicom iz Ukrajine, koja je, za razliku od mene, bila jako gladna. (Ja u vrijeme ručka nikad nisam gladna, jer je moja strast prema doručcima u hotelima neutaživa. Za doručak jedem ne prema kapacitetu želuca nego prema vremenu koje mogu odvojiti. Obično jedem oko sat vremena i pojedem nekoliko, preciznije: više puta po nekoliko, medova i putrova sa svježim bagetom. Hoteli su jedina mjesta gdje mogu doručkovati a da sama ništa ne pripremam. Kod kuće ne doručkujem.) Ta kolegica naručila je tjesteninu sa škampima i dobila tri račja repića s nekoliko komada tjestenine, toliko da pokriju samo dno tanjura. Gladno je navalila. Budući da dolazimo iz sličnih zemalja, usudila sam se reći: „Kako se možete zasititi s tako malo hrane ako ste zaista gladni? Uzmite malo moja salate.“

Najsnažniji dojam na mene je ostavio jedan sufle poslužen u velikoj šalici, uz čašicu soka od naranče. Nabujao iznad šalice kao kuharska kapa, izvana je bio zlatast i hrskav, a iznutra drhtav i lagan kao oblak boje vanilije: niti sam ikada jela sličan, niti bih ga znala napraviti.

Najljepša ulica u Cannesu meni je St. Antoine u starom dijelu grada koji se zove Suquet. Ulica je najljepša navečer, jer se sastoji od niza restorana, od kojih svaki ima svoju posebnu rasvjetu, šarene natpise, primamljivo aranžirane stolove i simpatično pomoćno osoblje koja vas srdačno pozdravlja i želi vam ugodnu večer bez obzira na to što ne ulazite u njihov restoran.

Cannes ima tri atmosfere koje se mogu odvojiti gotovo oštrom granicom:  elitnu, turističku i narodnu. Elitni, otmjeni i nepojmljivo skupi dio su Croisetta i uličice koje na nju izlaze. Na Croisetti su hoteli izvan svih kategorija i najslavnije trgovine. U Diorovom izlogu, na primjer, vidjela sam tamnoplavi kostim koji bih eventualno kupila samo zato što bi mi bio užitak prepraviti ga, a košta: suknja 5500, jakna 2900 eura. Kakav je to svijet! Gdje je taj svijet!

„Mama, ima toga i kod nas“, kaže moja elementarna, „samo ti ovdje živiš drugačije.“

Točno. Kakav god bio, u Cannesu bar na koji dan zaboraviš onu muku kod kuće.

U turističkom dijelu Cannesa prevladavaju ljudi koji oko vrata nose vrpcu s iskaznicom za Market. Kažu da Cannes živi od marketa. Tjedan prije našega bio je Market Duty Free Shopa, ma što to bilo.

U turističkom dijelu jednom sam šetala i jela klementine, koje sam kupila na kanskoj tržnici (pola kile dva eura). Kore sam stavljala u vrećicu u kojoj su bile klementine, ali mi je jedna neopaženo pala na tlo. Čula sam iza sebe glas: „Madame!!!“ Žena iza mene prijekorno je pokazivala na koru. Sagnula sam se i podigla je, a ona me pokroviteljski potapšala po ramenu, kao da kaže: „Tako je to kod nas.“

Možda. Ali je zato u narodnom dijelu, koji sam upoznala pješačeći svaki dan najmanje četiri puta od hotela do Palaisa ili obrnuto, situacija drugačija. Primijetila sam da Kanci ostavljaju na cesti pseći izmet podjednako kao i Zagrepčani, ako ne i više. Jedan dan gledala sam jednog psića kako kaka. Njegov gazda vidio je da gledam. Polako, jako polako, vadio  je iz džepa smotak vrećica i još polakše jednu od njih odvajao. Nije završio taj posao ni kad sam prošla pokraj njih, pa sam se nakon nekoliko koraka osvrnula:  čovjek je taj isti smotak vrećica vraćao u džep. Pretpostavka je da ne bi u džep stavio punu vrećicu. Sjećajući se žene s korom klementine, zamalo sam se vratila, pokazala na kakicu i rekla: “Monsieur!!!” Ali ne bih bila jednako uvjerljiva, pa sam odustala.

Što se jezika tiče, i ja sam pribjegavala babilonskom, uz primjesu francuskog, pri čemu sam birala najzvučnije kombinacije kad sam komunicirala sa zaštitarima, što je, uz poslovni dio, bila moja najučestalija komunikacija. Na Marketu sam padala u oči kao sumnjiva osoba, jer sam se gubila po raznim ulazima i prolazima, a, što je još gore, gubila sam se i na izlazima, pa sam često izbijala na izlaze za nuždu i neka pokrajnja vratašca za osoblje. Na to bi ka meni pohrlili mnogi čuvari i ciljali mi u prsa onim uređajima kojima klikaju iskaznicu. Pošto bi uređaj odsvirao ton „sve je u redu“,  ja bih objašnjavala: „Je suis pas dangereuse, je suis seulement geographically idiotical (babilonski), otherwise I am totally normal.“ Zbog gubljenja vremena sa mnom,  mogli su propustiti teroriste opasnije od mene. Da se nešto dogodilo, osjećala bih se krivom.

Tek sam se predzadnji dan sajma dosjetila da ne pitam gdje je put do nekog prolaza, štanda, ulaza ili izlaza, nego da pitam gdje je najkraći put do tog mjesta, kao da, tobože, one dulje znam i sama, samo bih sad, eto, išla najkraćim putem.

Samo usput: u Cannesu ima više trgovina noževima, ne znam zašto je to tako popularno.

U svim dijelovima Cannesa, elitnom, turističkom i narodnom, ima ljudi svih boja i rasa. Istina je da su čistači najčešće crni, a vozači autobusa Crnci ili Arapi, kao i čistačice na Marketu. Među prosjacima podjednako su zastupljeni crni i bijeli. Korejci su najčešće u poslovnim odijelima, a Kinezi u trgovinama.

U narodnom dijelu Cannesa zapazila sam nekoliko stvari koje su mi se svidjele: u kvartovskim kafićima sjede ljudi iz kvarta, kao i kod nas. A u blizini mog hotela, koji se nalazi u prijateljskom susjedstvu u kojemu svatko svakoga poznaje, što čovjeka umiruje i opušta, muškarci rade u svojim garažama, susjede razgovaraju s prozora, djeca galame kad idu iz škole. Djeca su raznobojna.

U narodnom dijelu Cannesa zapazila sam nekoliko mama koje u kolicima voze djecu različite boje od njih samih. Očito, barijera gena mnogo je slabija nego klasna, vjerska i nacionalna. Miješanje gena nemoguće je spriječiti, političke granice ne mogu ih zaustaviti.

Na minhenskom aerodromu, na kojemu sam presjedala za Zagreb, zapela sam na kontroli putovnica. Nisam se usudila tu kontrolu obaviti na automatu za putovnice, jer osim što sam geographically idiotical ni internetski nisam daleko od toga.

Palo mi je na um da nije dobro što stojim u redu iza jedne arapske obitelji, ali sam se utješila da valjda neće biti problema, jer je to bio mladi bračni par, žena nije posve zamotana, samo s maramom na glavi, bebica u kolicima i djevojčica od 2-3 godine. Carinik ih je pogledavao i prije nego što su došli na red, što mi je izazvalo sumnju da neće ići glatko. I doista, najprije im je, dignuvši prst poput Boga prema natpisu iznad, rekao: „Zar ne znate čitati?“ A iznad je pisalo: EU/  EWR/ CH. Muškarac je rekao: „Znam, ali nisam razumio što znači.“ „Trebali ste pitati“, rekao je carinik. Njegov je ton bio prezriv kao i pogled, a izraz lica nadmen, gotovo gadljiv. Da sam ja taj Arap, u meni bi se zauvijek nastanili gorčina i neizbrisiv ožiljak poniženja. Carinik je dugo, dugo proučavao putovnice i svoj monitor, potom su morali dignuti djevojčicu i dijete iz kolica do njegovih očiju, a kad im je napokon vratio putovnice, rekao je: „I ubuduće čitajte što piše!“ Muškarac je pokorno odgovarao: „OK, OK…“

EWR je isto što i, na engleskom, EER:  Europski gospodarski pojas. Za slučaj da ima još netko osim mene i onog Arapa tko to ne zna.  Ja sam pitala našeg carinika da mi rastumači. Da sam Arap, i mene bi zadržali. Inače, ja nisam znala ni što je CH. Na svoju sramotu priznajem: mislila sam da je CH Kina, iako sam pomislila da bi možda mogla biti i Švicarska. Trebala bih češće putovati.

Pokušavala sam gledati televiziju, ali mi je program, osim vijesti i „panela“ bio besmislen. Humor nije smiješan, smiješan je jedino američki CSI  na francusk0m.

U Cannesu sam bila gladna čitanja. Prije puta zamolila sam knjižničarku da mi preporuči nešto tanko, zbog aviona, i zabavno, zato što sam znala da na službenom putu neću biti dovoljno opuštena za neko ozbiljnije štivo. Izabrala je odlično: kratak roman  Čovjek koji je slikao bademova drvca, čak se i radnja zbiva u Cannesu i oko njega. Ali je tiskan krupnim slovima kao da je slikovnica, pa sam ga pročitala pred dva spavanja. Ostatak vremena čitala sam sve što mi je došlo pred oči: reklame, kataloge, letke, pa i oglase u izlogu agencije za nekretnine: Vila u središtu Cannesa 1200 000 eura. Samo?!

Objavljeno u Dnevnik vremena, Moj posao, Uncategorized | 13 komentara

Jesam li to ja?

Susret

Jučer na prenapučenom Trgu, na kojemu jedva možeš napraviti korak a da ne prerežeš liniju od Korejca s mobitelom do objekta koji fotografira – što me uvijek podsjeti na filmove u kojima je dragocjeni dragulj zaštićen mrežom laserskih zraka, a pljačkaš u crnom trikou vješto ih zaobilazi…

Što sam ono htjela reći…

A, da. Jučer na prenapučenom Trgu ide prema meni nasmijani muškarac raširenih ruku i viče: „Jesi li to ti?! Ma jesi li to ti!?“

Osvrnem se iza sebe, možda se netko već osmjehuje i širi ruke zauzvrat. Nema nikoga. Neosporno, čovjek ide prema meni. Munjevito pretražujem memorijsku karticu lica i imena, ništa ne zasvijetli, što ne mora ništa značiti, možda mi je kartica izlizana. Usporavam, stanem. Smiješim se smiješkom koji može značiti i da jesam i da nisam ja.

„Ma zar si to ti!?“ Prišao mi je na udaljenost ispruženih ruku. Raširio je ruke na zagrljaj, srdačan i nasmiješen.

Kako nisam ušla u ponuđeni zagrljaj, smiješak mu je postao malo zbunjen. „Jesi li to ti?“ ponovio je.

Nisam ga prepoznala, nije spomenuo ime te na koju misli, što sam mogla zaključiti nego:

„Ja mislim da jesam“, rekla sam. „Ja mislim da sam ja ja.“ I uklopila ramena među njegove prijateljske dlanove.

Objavljeno u Dokona domaćica | 8 komentara