Ženski pogled

na Prvenstvo

“Imate mnogo lepog izbornika”, rekla je gospođa Drašković i time stekla simpatije žena, jednako kao Milojko Pantić i Novak Đoković simpatije svih navijača kad su rekli da navijaju za Hrvatsku.

Djevojke su za najprivlačnijeg izabrale Dejana Lovrena, njemu je dala glas i prošlogodišnja hrvatska Miss Universe. To me iznenadilo, mislila sam da im se najviše sviđa prezgodni Ćorluka. Ili ljepuškasti Kramarić, Vrsaljko sa svojom živom mimikom i bljeskavim očima, plavooki Pivarić, mladi budući osvajač, Subašić nježnog lica i nevinog pogleda, Rakitić koji izgleda kao Mali princ s drugog planeta, faca Mandžukić, koji kad raširi oči i upilji se imaš osjećaj da probija čelik… Na transparentima cure su nudile brak Rebiću. Vida je fizički čudo izdržljivosti, cijelim putem od aerodroma do Trga nosio je zastavu, a to je šest sati! On je i duša društva, šašav i simpatičan.

Osim što je zgodan, Dalić je i topao čovjek. Svima koji su prišli autobusu  odgovarao je koliko je mogao, često sa suzama u očima.

Jedan od dvojice mojih najdražih nogometnih komentatora, Joško Jeličić (drugi je Samovojska) rekao je: “Igrači su isti, navijači su isti. Što se promijenilo? Samo izbornik. Ovo je on napravio.”

Isti Jeličić u televizijskim je prijenosima stalno pokušavao reći: “Političari ovo nisu zaslužili, a pokušat će se okoristiti.” Voditelj ga je svaki put prekinuo riječima: “Nemojmo sad širiti temu.”

Luka Modrić osvojio me jer je bio tužan zbog poraza, iako je proglašen najboljim igračem prvenstva, ima li što nesebičnije?

Oglasi
Objavljeno u Uncategorized | 3 komentara

Narod u glavnoj ulozi

Bez protokola

“Danas je Dalić predsjednik Hrvatske”, rekao je mm.

“Sport je čudo”, rekla je moja kuma. “I ratovi su prestajali u vrijeme Olimpijskih igara.”

“Bili smo bolji jedni prema drugima dok je trajalo ovo Svjetsko prvenstvo”, rekla je moja šogorica.

Istina je, kad je čovjek ispunjen zadovoljstvom, ponosom i nadom, onda se to iz njega prelijeva i na druge. A kad je stisnut od muke, ništa dobro ne izlazi i ne ulazi u njega.

Ujedinila nas je naša reprezentacija više nego itko prije. I bogate i siromašne, i mlade i stare, i dobre i loše, i građane i brđane, i ovakve i onakve.  Otkad živim nisam vidjela ovoliko naroda na jednom mjestu. Ne može se to gledati bez suza u očima.

Nisam namjeravala gledati prijenos, jer sam se bojala protokola i političkih govora, ali nema ništa od toga, samo razdragani narod. Ulice su prepune, grad je tijesan.

Sad će i oni, političari, shvatiti kolika je moć naroda. Možda će nas nakon ovoga malo bolje pripaziti, jer tko zna što ovaj narod može. A možda i narod sam shvati što sve može, pa digne glavu.

Neka što duže potraje ovo stanje kad smo bolji jedni prema drugima.

Objavljeno u Uncategorized | 9 komentara

Pretrpan mozak

Knjige koje (ne) pročitam do kraja

Nakon što je čuo Mozartovu glazbu, car  Josip II. rekao mu je: „Dobro je to, Mozart, samo… previše nota!“ (P. Shaffer, Amadeus).

Toga se uvijek sjetim kad pomislim kako mi je mozak pretrpan: sve radi, još je dobar, samo… previše nota.

Ovako ja vidim svoj mozak:

mozak, potpun

U njemu su razni zadaci, stvari koje moram obaviti, kako sve stići? Uz to, propusti. Strahovi. Stari ožiljci, svježi ožiljci. Ljutnja što od starih nisam ništa naučila. Brige.  Novac. Računi. Kredit. Nemoć. Nepravde. Neuspjesi. Umor, umor, umor. Kako u takav mozak može stati luksuzna kreacija kao što je umjetnost?

Može li?

Mislila sam da je problem u meni, ne dajem umjetnosti, u mom slučaju pisanju, prednost koju zaslužuje, ne držim je na pijedestalu, nego sam je strpala u isti koš u kojemu su, na primjer, jako skupe cipele. Ako je pisanje ono što želim, zar me ne bi ono samo nagnalo da ispraznim mozak od svega suvišnoga i počnem pisati?

Znači li to da se pisati može samo s praznim mozgom?

Vjeruje se da je obrnuto, da sve mora biti puno i prepuno, srce, mozak, duša, život, iskustvo… Ali, je li tako?

Nedavno sam, jedan za drugim, čitala dva romana u kojima sam našla dokaz da prepun mozak kvari pisanje.  Ta dva romana imaju nekoliko ključnih zajedničkih svojstava:  zbivaju se u današnje vrijeme, na mjestima na kojima je rat ostavio teške posljedice, oba su nagrađena, napisali su ih autori koji slove za dobre pisce, oboje iza sebe imaju odlične prvijence, koji su, po mom mišljenju, njihova najbolja djela.

U tim prvim romanima oboje su također opisivali rat i ratne posljedice, ali iz osobne perspektive, uže a ujedno univerzalnije, bez ambicije da kažu sve što se o temi ima reći, sve što su doznali istražujući.

Ovi njihovi zadnji, visoko ocijenjeni romani, vrve od činjenica koje su same po sebi zanimljive, šokantne i potresne, ali su ostale po strani od tkiva romana i opterećuju ga. Čitajući, poželjela sam biti urednica i odrezati sva dokumentarna znanja, sačuvati ih za neki esej ili publicističku knjigu i natjerati pisce da se  vrate romanu, da umjesto trošenja riječi na dokumenta razrade likove, stvore odnose i napišu bolju priču. U oba romana priča i tanašni likovi iskorišteni su samo kao forma za izlaganje znanja o ratnim posljedicama: korupcija, kriminal, skrivanje zločinaca, potraga za zločincima, osveta, droga, siromaštvo. Sve to napisano je s puno riječi, puno pametnih misli, puno lijepo napisanih rečenica, ali… previše nota. Bez pravih likova i njihovih priča, svi ti podaci postaju samo dosadna opća mjesta.

Oba romana prestala sam čitati negdje nakon polovice, kad sam shvatila da se čudo ne može dogoditi, da ne mogu postati bolji.

Rat nas je obilježio, pretrpao nam mozgove, ne dopušta da se oslobodimo i postanemo normalni. Treba to odležati, fermentirati u glavi, da bi od ukiseljenog grožđa nastalo fino vino. Ti su romani ostali kiselo, čak i trulo grožđe.  A nagrade su dobili zbog minulih zasluga, kulturne inercije ili uzajamnog podupiranja pripadnika istih književnih krugova. Svejedno, koji god razlog bio, štetno je za književnost, jer takva djela neće preživjeti svoje vrijeme.

Nije problem samo rat. Još je jedan roman, također djelo dobrog pisca i također vrlo hvaljen, ostao loš i sirov unatoč dobroj građi: na temeljitu, neobično zanimljivu povijesnu rekonstrukciju  nakalemljen je tanak zaplet s likovima koji su gotovo karikature. Očigledno, autora je više zanimalo istraživanje povijesnih podataka nego pisanje romana.

Možda treba legalizirati novi žanr, na primjer, faktoroman, i natjerati  izdavače da i takva djela objavljuju, ma kako bila nekomercijalna. Ili objaviti knjigu u dva dijela, fiktivni i faktički, pa tko želi, može čitati samo jedno. Ili pisac treba priznati da mu se ne izmišljaju priče, jer u stvari želi reći što je stvarno bilo.

Moj zaključak je isti kao na početku: prazan mozak i dokolica puno su zdraviji i produktivniji od pretpanoga. Zbunjuje me jedino to što se ne slažem s carom Josipom u pogledu Mozartove glazbe.

Napominjem da ovo što sam napisala nije plod ljubomore (prema piscima) nego ljubavi (prema pisanju).

A sad se idem posvetiti pitanju kojim ovih dana razbijam glavu (vidi pretrpan mozak): zašto se moja banka trudi što prije me dokrajčiti (stalno izmišlja nove namete), umjesto da se potrudi da opstanem, od čega bi imala više koristi? Nije mi jasno.

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Knjige koje (ne)čitam, O pisanju | 11 komentara

Šišam četke

i četkice

Svrha je ovog posta da s vama podijelim svoja iskustva. I da pokažem da nisam opsjednuta samo ekologijom. Ali i da se, priznajem, pohvalim.

Ti bi trebala fokusirati svoju kreativnost,  da imaš neku korist od toga, kaže moja kuma.

Prepravljam staru odjeću da bude kao nova i da mi lijepo stoji, budući da je moj stil odijevanja takozvani kamuflažni: ima puno toga na meni što treba prikriti. Uspijevam da jeftina roba izgleda skupo i da u njoj izgledam bolje nego što me priroda stvorila.

Prepravljam čak i obuću, čak i novu, katkada mislim da dizajnerima fali daska u glavi kad nekim nelijepim detaljem unište model.

Prepravljam scenarije, svoje i tuđe.

Oslikavam jeftine zavjese iz Ikee da izgledaju otmjeno. Oslikavam stare kožne torbe da izgledaju moderno. Ali nisam zadovoljna, sviđaju se samo meni. Radim dalje na tome, dok imam torbi i boja.

Kupujem jeftine staklene boce zanimljivog oblika, pa i njih oslikavam. U tome sam loša, kao naivac imitator, ali radim dalje na sebi.

Odavno šišam četkice za zube, da budu nazubljene, da lakše ulaze između zuba.

Od jutros šišam i četke za WC. Čak je i mm primijetio da radim “nešto čudno čak i za tebe”. Što se tiče tih četki, dizajneri su me napokon poslušali, pa ih projektiraju u crnoj boji, a ne samo u bijeloj. Ali sam otkrila da su preokruglaste i da bolje čiste četke vitkijeg oblika, imala sam jednu. Kako takve ne mogu naći, šišam okruglaste. Nije lako, ali ima učinka.

Da ne bude zabune i da ne bude gadljivo, šišam novu, neupotrebljavanu četku.

Katkada mislim da je Grigor Vitez smislio Antuna-tuna po meni, u svemirskoj juhi sve je moguće.

Pozdrav svima koji su dovde čitali. A ako netko zna kako se od ovih znanja može zaraditi, neka kaže.

Objavljeno u Dokona domaćica, Uncategorized | 6 komentara

Svetica između muškog i ženskog

Marin Knezovic

Osporavatelji Istanbulske konvencije i njima slični svoje ideje često podupiru slikama transrodnih osoba. Kao ako ne dijeliti njihove stavove brkati čiko u šarenoj suknji ići će na WC sa vašom djecom i sl. To je sve navodno izraz propadanja suvremenog zapadnog društva i sl. Da li je to baš tako?

Raspelo Sv. Kumernise iz muzeja biskupije u Grazu. Raspelo Sv. Kumernise iz muzeja biskupije u Grazu.

Transrodne osobe su poznate barem od početaka ljudske civilizacije. Brojne istočnjačke kulture tako već stoljećima poznaju ne dva nego mnoštvo rodnih određenja. Neuobičajeni rodni odabiri nisu bili nepoznanica ni u doba antike. Tako je Aleksandar Veliki zgražavao svoju pratnju oblačenjem u žensku odjeću. To vjerojatno nije bio izraz njegovog izbora roda nego doživljaja vladara u istočnih naroda kao božanstva koje je iznad ograničenja okova spola. U starom Rimu, svećenici vrlo omiljenog kulta Velike Božice (Kibele), znali su se sami kastrirati kao bi bili „bliži“ božanstvu kojem su iskazivali počasti.

Dobro…

View original post još 238 riječi

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Za Slavonski Brod – nećete razbojnici!

MIRMA U ZEMLJI ČUDESA

Dragi moji, nema me već dugo. Odavno je jasno da je moj projekt propao. I nije mi žao, jer se u našem gradu i našim životima odvija pravi pakao.

Osim što s prvim danima proljeća, umjesto mirisa cvijeća i trave, osjećamo odvratan smrad, ostali smo i bez pitke vode. Na najveći kršćanski blagdan Uskrs, 100 000 ljudi ostalo je bez vode, zbog šačice okorjelih uhljeba koji ne gledaju nikoga osim sebe. Ekološku katastrofu koju u svim državama Europe prenose kao ozbiljan problem, naša država smatra kako je problem u nama. Peru ruke od svojih grijeha, čuvajući sebično šačicu svojih ljudi, jer od nas nemaju koristi. Očito imaju veliki plan uništenja ovog našeg malog grada.

Posljednjih šest dana gradonačelnik Mirko Duspara upozorava nadležne institucije kako se umanjuju razmjeri ekološke katastrofe koja se dogodila u Slavonskom Brodu, jednako kao i ozbiljnost posljedica kojima su izloženi njegovi građani. Današnji događaji samo su potvrdili…

View original post još 277 riječi

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Ljudi oprašivači

Rad rukama

Onima koji su ikada čitali ovaj blog jasno je zašto je meni najvažnija televizijska emisija Ekozona. Svašta čovjek ondje dozna, brže nego da sam istražuje.

A morali bismo znati.

Neki dan sam u toj emisiji doznala ovo:

U Kini je prirodna ravnoteža zbog raznih zagađenja već toliko premećena da nestaju kukci koji oprašuju biljke. Umjesto njih,  čete radnika hodaju među nasadima i, s rukavicama na rukama,  ručno prenose pelud s cvijeta na cvijet!

Zar to nije potresno i groteskno? Apsurdno?

U četiri popodne hodam gradom i gledam rijeke ljudi kako izlaze iz svojih ureda, nakon radnog vremena žure kućama. Manje ili više pošteno su radili svojih osam sati i zaradili plaće. Ali što su proizveli?  Kojim su proizvodom obogatili svijet? Novim bankarskim kreditom? Još povoljnijom mobilnom ponudom? Prodajom nekoliko komada kineske robe?

Kod kuće, sjest će za stol i jesti hranu koju je proizveo neki daleki ratar, ili, puno gore, neka tvornica, hranu koje je sve manje i koja je sve lošija. I opet će sutradan otići u svoj ured, na posao na kojemu ništa neće proizvesti.

Treba raditi rukama. Ima puno stvari koje čovjek može napraviti: uzgajati, kuhati, šivati, štrikati, liječiti…  Rad glavom  treba zaslužiti, on dolazi poslije.  I umjetnost treba zaslužiti, na primjer pisanje. Prije nego što sjednem za kompjutor, moram koliko-toliko uljuditi kuću, staviti robu na pranje, skuhati ručak, izvesti psa, uljuditi sebe bar do razine pristojnosti… Pisanje je nagrada. Vrlo slično onoj poznatoj tezi da je umjetnost nadogradnja. (Čisto usput i neovisno o Istambulskoj konvenciji*: gorenavedeno vrijedi za većinu žena i manjinu muškaraca.)

Koliko god se suzdržavam od razmišljanja i pisanja o lošim stvarima, uvijek prevlada moja potreba da i drugima prenesem ono što sam  doznala. U Gani, na primjer, Švicarci proizvode neku nečistu naftu, zbog čega je ondje naglo porastao broj oboljelih od raka pluća.

Broj oboljelih raste i kod nas. Iako se broj pušača smanjuje, pušenje je i dalje, navodno, uzročnik broj jedan. Malo morgen.  Zašto ne govore o sumpornom dioksidu kojim je zrak u  našim gradovima prezasićen. Zagreb na prvom mjestu. Koliko će eona proći dok i kod nas zakon ne dopusti gradovima da izbace automobile koji zagađuju?

  • Ovih dana iz petnih sam se žila trudila razumjeti ljude i argumente protiv Istambulske konvencije i nisam uspjela. Ne vjerujem da ozbiljno misle kako će ih dijete nakon nje zvati roditelj 1 ili 2. Ili da će neusvajanje konvencije spriječiti to isto dijete da  želi promijeniti spol, ako se osjeća drugačijim.  Ja mislim da će nam trebati Istambulska i još mnoge konvencije da postanemo uređeno društvo, ako je to uopće moguće.

 

Objavljeno u zabrinuta ekologija | 1 komentar