Priča o monahu- pustinjaku

Živi trenutak

Priča o monahu- pustinjaku

Foto: pixabay.com

Jednom su pitali monaha – pustinjaka:

Kako ti nije dosadno stalno biti sam?

A on im odgovori:

Imam puno posla: treba istrenirati dva sokola i dva orla, umiriti dva zeca, obučiti zmiju, motivirati magarca i ukrotiti lava.

Ali mi ne vidimo životinje pored tebe. Gdje su one?

Monah odgovori:

Mi nosimo ove životinje u sebi.

Dva sokola se bacaju na sve što vide, i na dobro i na loše, i na korisno i na štetno. Moram ih naučiti da razlikuju dobro i loše. To su moje oči.

Dva orla kandžama kidaju i uništavaju sve čega se dotaknu. Moram ih naučiti da služe i pomažu, a ne da rade štetu. To su moje ruke.

Zečevi stalno skaču naprijed – natrag, skrivajući se od straha. Moram ih umiriti i naučiti da se nose sa teškim situacijama, a ne da bježe od problema. To su moje noge.

View original post još 84 riječi

Objavljeno u vesna curo-tomic | Ostavi komentar

SILNIK U MESNICI

… I DRUGE MORSKE SITNICE

Silnika se može namirisati. Odiše silom.

U malom mjestu na moru u mesnici je najveća gužva kad donesu odojak na ražnju. U lijevom redu ljudi čekaju odojak, a u desnom obično meso. Desni red je prekinut na sredini, gdje stoji mladić u boksericama, bez majice, nalakćen na pult. Tako je velik da ga se mora zaobilaziti ako čovjek želi vidjeti meso u frižideru. On vidi da se naginjemo oko njega i pružamo vratove, znam to po tome što lijeno okrene glavu, ali ne mrda, iako mi u ostatku reda više i ne stanemo u mesnicu.

Poslužuje ga stariji mesar, čovjek škiljavih očiju, s trajnim neiskrenim smiješkom na licu. On je pomoćnik. S drugog pulta sve nadgleda gazda, mladi čovjek normalnog pogleda: ima pomoćnika na oku.

„Daj mi… pet pljeskavica…“ kaže silnik.

Pomoćnik uzima spremne grudice mljevenog mesa i stavlja ih pod prešu koja oblikuje pljeskavice.

„Šta ćeš još?“

„Daj i… desetak ćevapa…“

Pomoćnik pakira.

„Oćeš koji ramstek?“ pita.

Vadi iz frižidera komad mesa i pokazuje. Silnik kimne. Pomoćnik sjekirom odvoji kosti i ponovno pokaže meso, pljeskajući po njemu dlanom od miline kako je lijepo.

„Daj još dva-tri bataka.“

Pomoćnik uzima batake i vješto ih na krvavoj dasci otkoštava, iako nije zatražen da to učini.

Krećući se prema blagajni, silnik gotovo odgurne ljude koji su čekali svoj red za meso, a na izlasku meni skoro izbije ceker iz ruke. Nije on to sve radio namjerno, samo nas nije vidio, nas, nevidljivi zrak. Pomoćnik je za njim pozdravljao: „Bok, bok, u slast!“ A  silnik je odvratio dizanjem ruke, ne osvrćući se.

Iza silnika, a ispred mene, na redu je bio neki sitan stranac, koji je prstom pokazao komad lijepo prošaranoga carskog mesa i rukama odmjerio razmak od oko deset centimetara. Pomoćnik se uslužno smješkao, ali je s drugim kupcima, mještanima, razmijenio kratak podsmješljiv pogled, a zatim ga zaustavio na nama, sljedećim kupcima, da nas ohrabri da kupimo više od ovog jadnog turista.

A turisti općenito nisu više za pohvaliti.

Na Maloj plaži najgori su Mađari. Jedan bračni par srednjih godina rasporedi svoje ležaljke i ručnike na tri mjesta: u hladu, na suncu i na rezervnom položaju, koji služi da im se netko ne bi previše približio. Moj muž zove ih volovima, a tako nekako i zgledaju, krupni su i lijeni, ne plivaju, samo se premještaju s položaja na položaj.

U odnosu na njih, češka obitelj djeluje gotovo simpatično, iako su i oni zauzeli oko pet metara plaže pod borom. Ali, moraju tako, jer imaju rekvizita kao dućan s morskim potrepštinama: flaminga i kita na napuhavanje, leptiriće, kolutove, luftić s naslonjačem, cijeli tepih ručnika i mali šator za najmanje dijete. Roditelji imaju maske i naočale, majka pliva s nekom maskom koja ima kljun prema čelu, pa izgleda kao alien.

Ono čemu sam se već čudila, višejezičnim obiteljima, i dalje me čudi. Do nas je četveročlana obitelj koja govori na tri jezika. Majka, mlada žena izrazito dugog i debelog vrata, s jednim djetetom govori na njemačkom, s drugim na mađarskom, s mužem na nativnom hrvatskom. Oboje djece zovu je mamom, a tatu tatom, ne djeluju kao da su iz različitih brakova. Misterij.

Turisti leže ispruženi čak i na mjestima koja su evidentno jedini prolaz između dva dijela plaže. Ja sam jednoga morala prekoračiti. Prethodno sam ga upozorila. On je rekao „sorry“, što ne znači da je Englez, svi stranci govore „sorry“, strpljivo je izdržao da bude prekoračen i nastavio ležati na istom mjestu.

Ja ne zauzimam puno mjesta, dolazim s cekerom i ručnikom, smjestim ceker u neki kut i ne raširujem ručnik, jer se odmah idem kupati, a poslije kupanja odmah idem kući, ali otkad mi je jedna cura mrtva-hladna maknula stvari da bi se na tom mjestu ispružila, što sam gledala iz mora, sad i ja raširim ručnik, iako ne namjeravam ležati. Tako se ljudi uče biti pohlepni.

Jedan stariji par sistematski izbjegavam, iako su mi na prvi pogled bili simpatični, djelovali su kao fini ljudi, nisu zauzimali više mjesta nego što im treba, k tome muž govori čistim sarajevskim govorom, koji mi budi zemljačke simpatije. Ali, sve su simpatije presušile kad je ušao u more. Ženi je desetak puta doviknuo: „Dobra je voda! Voda je dobra. Dobra je voda….“

Ja sam rješavala sudoku, pa me to ometalo, ali to je bio tek početak. Praćakao se nekoliko minuta, a zatim počeo glasno pljuvati i hračkati, povlačiti sluz s vrha sinusa i ispljuvavati u more, a ako mu je štogod greško  skliznulo u bronhe, to je glasno i produktivno iskašljavao, sve to na dva-tri metra od obale. Ja sam, iako na rubu povraćanja, uporno gledala ne bi li se sjetio, on je primijetio da gledam ali se ničega nije sjetio. Kad je temeljito iščistio i gornje i donje dišne putene, zadovoljno je izašao iz mora.

Plaža je iz dana u dan sve zatrpanija smećem. Povremeno u cekeru ponesem plavu i žutu vreću, za papir i plastiku – ono miješano gadi mi se dirati – pa ostentativno skupljam smeće po plaži, što teatralnije mogu, ne bi li i ostali primijetili, ali oni uopće ne obraćaju pažnju, osim pokojeg nezainteresiranog pogleda, valjda misle da mi je to profesija.

Čovjek poželi imati vlastitu plažu. Šteta što se to ne može pošteno zaraditi.

Objavljeno u Dnevnik vremena, Dokona domaćica, Moja reagiranja | Označeno sa , , , , , , , | Ostavi komentar

Kultura noktiju/ nokata / nokti*

Svatko ima neke fobije i opsesije, a meni su nokti na nogama i jedno i drugo, točnije, ne nokti, nego gljivice na noktima.

Moja susjeda D. bila je zanimljiva, zgodna, elegantna gospođa dobrog ukusa. Sve je na njoj bilo probrano i njegovano, a najviše se brinula o stopalima: imala je skladna, nježna stopala, fino oblikovanih noktiju, udobno smještena u finu obuću, ljeti, kad sam je najčešće viđala, u sandale. Sa sedamdeset godina oboljela je od demencije. Umrla je četiri godine kasnije, s noktima na palčevima izobličenima od gljivica. Njezin inače pažljivi i požrtvovni muž, i sam s gljivicama, nije tome pridavao pažnju.

U tome je sadržan sav moj strah od gljivica: one su znak starenja i zapuštenosti, onog starenja koje više ne mari ni za što. Ja svoje nokte pregledam pod svjetlom i s naočalama, a preventivno sam istražila najbolja sredstva protiv gljivica.

U mjestu u kojemu ljetujem prepoznajem ljude po noktima. Kad se s nekim susretnem, prvo mu gledam u nokte na nogama. Ja manijak. Moj nalaz: stariji muškarci većinom imaju gljivice. Pod stariji mislim preko šezdeset, a pod većinom mislim na otprilike osam od deset.

Dugo sam se pitala zašto starije žene, inače nenjegovane, pa i neuredne, imaju nalakirane nokte na nogama. I napokon sam shvatila: pokrivaju svoje ružne i bolesne nokte. Pa sad zavirujem oko rubova laka da vidim kakav je nokat ispod njega. Statistički, s njima je slično, ako ne i nešto gore, nego s muškim vršnjacima.

Statistika se odnosi na naše ljude, Hrvate i iz “regije”, stranci uglavnom imaju lijepe nokte. Zanimljivo je to, nekad nas se razlikovalo po zubima, a sad smo ih po zubima gotovo sustigli. Što je valja i normalan put: civiliziranje kreće od glave.

Imam osjećaj da ljudi ne znaju da nokti posive i okvrgave od gljivica, nego misle da je to prirodna staračka pojava, pa ne znaju da se to liječi.

E, pa, liječi se. Ne dajte da se nokti zagljivičaju, to je odurno i tužno.

Još nešto važno: kriterij dostojanstvenog starenja: čovjek se treba boriti da se što duže može sam pedikirati.

* navodno su sva tri oblika genitiva množine pravilna, a najčešće se koristi “noktiju”

Objavljeno u Dokona domaćica, ljudi | Označeno sa , , | Ostavi komentar

To je moja Zemlja, tu sagradih dom…

Kod nas u Rogoznici

Paradoksalna je društvena pojava da se ljudi to više dijele što se više miješaju.

Ovo ljeto u Rogoznici pomiješanost naroda pada u oči.

Na plaži pokraj mene smjestila se obitelj, mama, tata i dva sina, jedan od desetak, drugi od pet-šest godina. Mlađi se zove Harun, zovu ga Hare. Njega najčešće opominju i zovu, pa sam jedino njegovo ime čula. Dječaci između sebe govore švedski, s roditeljima nekom mješavinom švedskog s primjesama bosanskog. Roditelji između sebe govore bosanski, kao i majka s djecom, dok im se otac obraća pretežno na švedskom. Nevjerojatno vješto u jednoj rečenici kombiniraju dva jezika. Dječaci mamu zovu mama, a tatu babo. Za razliku od većine kupača, iza sebe nisu ostavili smeće, nego je tata, kad su se spremali otići, djeci naredio da skupe smeće.

Lijevo od mene okuplja se velika obitelj koja se sastoji od mnogo djece i četvero ili petero odraslih, vjerojatno su to baka i djed, tata i mama i jedna mama. Djecu nisam uspjela izbrojati, ima ih sedmero ili osmero, od četiri-pet pa do petnaestak godina. Deru se tako glasno da se odmaknem čim oni dođu, a baka ne prestaje govoriti. Djeca govore poljski i njemački, nisam uspjela razabrati govore li svi na dva jezika, ali u svakom slučaju na oba se razumiju.

U jednom zakutku male plaže u hladu leže mlada mama, njezin mali sin i djevojka koju znam iz viđenja, Rogožnjanka, koja je s njima vjerojatno u bliskom srodstvu, možda šogorica i teta, jer se dječaku obraća prisno i poučno. Mlada mama govori ruski, sin s mamom također govori ruski, žene između sebe komuniciraju na engleskom, a teta s dječakom na hrvatskom.

U stanu do nas borave turisti, par mlađe srednje dobi, ugodni susjedi. Muškarac kad telefonira govori na engleskom, a žena, također na telefon, na poljskom, nama se oboje obraćaju na izvrsnom engleskom. Previše su pristojni i tihi, pa nisam sigurna kako razgovaraju među sobom, zvuči kao danski ili švedski.

Sa svih strana razni jezici, ljudi od svakuda, u ovom malom mjestu.

Pa mi nije jasno zašto smo tako razjedinjeni, mi, ljudi. Ni zašto granice svoje zemlje/ grada/ dvorišta smatramo tako svetima, kad svi živimo na ovoj jednoj Zemlji? Jednoj, a sad i jadnoj Zemlji.

Nije mi jasno zašto ostavljamo plastiku, boce, čaše, vrećice na plaži, kad znamo da ćemo jednom i sami gutati tu istu plastiku? Zar im nije jasno da je Zemlja naša zemlja, da je naša zemlja Zemlja?

Na Maloj plaži u razmaku od dvadesetak metara stoje dvije plastične gajbe. Ne znam je li ih ostavio neki gost ili gradski komunalci, no obje gajbe kao brdo su prepunjene limenkama, plastičnim bocama, praznim vrećicama od raznih grickalica, tetrapacima u kojima još ima soka… Već sam u torbu za plažu stavila vreću za plastiku da ispraznim te gajbe.

Gradska uprava stavila je oskudan broj koševa za smeće po mjestu, a i ti su oni mali, s uskim grlom. Zašto? Zato što ljudi u svaki malo veći koš stavljaju vrećice s kućnim smećem. A zašto to rade? Zato što se svako pražnjenje kante za smeće naplaćuje osam kuna, uz redovnu mjesečnu naknadu. Kante imaju barkodove, pa se zna čije su. Susjed do nas svoju je kantu zaključao lokotom i lancem, da u nju ne bi netko drugi odlagao smeće. A čini se da ne odlaže ni on.

Lokotima i lancima zaključani su i veliki kontejneri za plastiku, papir, staklo i miješani otpad, iz istih razloga. Na dva mjesta na rivi postavljeni su elegantni spremnici za sortiranje, koji su pod zemljom, samo su metalni otvori gore, ali su često zatrpani vrećicama sa smećem.

Novac upravlja svime. Gradska uprava i poduzeće Škovacin pohlepno ubiru svaku lipu, a koliko štete Zemlji, uopće ih ne zanima. Naravno, jer je cijela Zemlja zatrpana smećem, osobito plastikom, a o tome odlučuju korumpirani političari i moćni kapitalisti. I onda mali čovjek, čak i onaj dobrih namjera, misli: a koja je svrha da se trudim?

Rogoznica skuplja svaku lipu i na parkiralištima: ocrtan je svaki komadić otoka, čak i šumski putevi i prostori tik uz ulazna vrata privatnih kuća. Sezonska karta košta petsto kuna, a sezona traje do 31. rujna. (Restriktivno je i na groblju, vidi sliku! malo strašno, ako korisnike groblja shvaćate onako kako ih ja shvaćam.)

Još jedna stvar je tužna: tužno je što smo uspjeli pokvariti čak i pristojne Čehe. Neki dan jedan mi je trubio na magistrali, jer mi je trebalo dugo vremena da skrenem lijevo, a dan poslije jedan drugi stao je na mostu, pokraj placa, valjda dok je nešto kupovao, i time zakrčio prolaz u jednom smjeru. Do sada su to uglavnom radili najviše domaći (“ja sam tu doma”), Splićani, Zagrepčani i Bosanci.

Mjesto je puno, restorani su puni, cijene podivljale… sve u svemu, turistički bum.

Objavljeno u Dnevnik vremena, ljudi, priroda i društvo, vesna curo-tomic, zabrinuta ekologinja | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Knjige koje sam davno trebala čitati: Karamzin

Veliki sam tremaroš. Jedva se usudim govoriti pred više ljudi, osobito ako me ti ljudi nečim zadivljuju, posramljuju ili plaše. Karamzin iz naslova, kojega nisam čitala, a trebala sam, donekle je žrtva moje treme.

Bilo je to na jednom predavanju na postdiplomskom. Kad god spomenem postdiplomski, imam potrebu dodati da ga nisam završila, da se ne bi činilo da se pravim važna, iako se danas u stvari više čovjek i ne može praviti važan magisterijem, pa ni doktoratom, s obzirom na to kako se lako nabavljaju.

Predavanje je držao profesor poznat po dosadnosti i po tome što nikad nije govorio iz glave, nego je virio u knjige, i to svoje vlastite, prepričavao ih ili doslovno iz njih čitao. Naše sudjelovanje svodilo se na to da, kako na koga pokaže, i mi čitamo dijelove njegovih knjiga, koje smo svi morali nabaviti kao obaveznu literaturu. Nikome nije bilo jasno kako je taj profesor uopće postao profesor i kako je napisao tolike knjige. Ja sam mislila da je možda otupio ili se ulijenio od starosti. K tome, imao je otužan izraz lica, kao da ga nešto boli ili mu se gadi, a glas mu je bio neugodno plačljiv.

Na mom postdiplomskom bilo je puno ambicioznih, pametnih, načitanih studenata i studentica, a na tom predavanju bile su i dvije djevojke koje sam otprije zapazila, po tome što su uvijek imale pitanja i podpitanja, sporile se s profesorima ako se nisu slagale s njihovim tvrdnjama i općenito djelovale vrlo superiorno u odnosu na studentski prosjek. Padale su u oči i po tome što su uvijek bile zajedno, obje niskog rasta i obje s uobraženim izrazom i držanjem, čemu sam se posebno divila, jer su izgledale prilično neugledno i neprivlačno, pa sam smatrala da im za uobraženost treba puno više samopouzdanja nego curama koje bolje izgledaju. Bojala sam se njihove nadmoći.

Da stvar bude gora, pokraj mene u klupi sjedio je dečko u kojega sam bila tako zaljubljena da su mi se ruke tresle dok sam tobože pisala bilješke i listala knjigu. Bio je to tek početak veze, sve još novo, nepoznato i uzbudljivo, faza kad želiš biti u svom najboljem izdanju.

I odjednom, profesor pokaže na mene da nastavim čitati. Ne znam ni jesam li nastavila od mjesta gdje je prethodnik stao, ne znam ni što sam čitala, samo se sjećam da sam pročitala nešto što je zvučalo poznato: Karamazov. Tek što sam prešla na sljedeći redak, vidjela sam da nije Karamazov nego Karamzin i – zemljo otvori se!

Ali nitko nije reagirao, ni profesor, ni one dvije pametne, ni moj dečko. Ili nitko nije slušao, ili je svima moja greška bila previše potresna da bi me ispravili. Meni je bila strašna i sramotna.

Prošla su desetljeća, a ja nikad nisam poželjela doznati ništa o Karamzinu, sve donedavno.

Nedavno, krenem najprije guglati. Otkrijem da je Nikolaj Karamzin najvažniji ruski književnik sentimentalizma i, meni još zanimljivije, da ga zovu ruskim Laurenceom Sterneom, a to ističem zato što je Sterne meni jedan od najdražih pisaca, zbog kojega sam i diplomirala na engleskom romanu 18. stoljeća. Tko nije pročitao Tristrama Shandyja neće doznati kako se moglo moderno, uzbudljivo i duhovito pisati prije gotovo tristo godina. A usput, i Sterne i Karamzin Strijelci su po horoskopu kao i ja, pa neka netko kaže da horoskopi nemaju smisla, a spojili su nas.

Otkrila sam da knjižničari uglavnom nisu čuli za Karamzina, a u cijelom gradu našla sam samo jedan primjerak Karamzinove knjige Pisma ruskog putnika, epistolarnog putopisa mladog pisca koji odlazi na put u Europu. Taj je putopis imao burnu sudbinu, bio je zabranjivan, pa tiskan u dijelovima, a danas se smatra jednim od najpopularnijih djela ruske književnosti 18. stoljeća. Zaista, Karamzin piše okretno i zabavno, opisi su mu živi i slikoviti, ali za potpuni užitak treba znati puno više povijesti nego što je ja znam. K tome, knjiga je novosadsko izdanje, na ekavici, od koje sam se odvikla od doba studija, kad smo literaturu imali više na srpskom nego na hrvatskom, pa nismo ni obraćali pažnju na jezik. Danas su se ti jezici udaljili, ili se bar hrvatski odmaknuo od srpskog, vratio se sebi, iako je možda malo i profurao, pa se vratio natrag više nego što je trebalo.

Knjigu nisam uspjela do kraja pročitati, zbog rokova povrata, pa tako ispada da je siroti Karamzin i ovaj put kod mene ostao kratkih rukava.

Objavljeno u Knjige koje čitam | Ostavi komentar

Zagreb, 25. veljače 22.: Vađenje krvi

Procijenila sam da vrijedi investirati u privatni specijalistički pregled reumatologa, iako košta šesto kuna, traje otprilike desetak minuta i završi preporukama za razne pretrage. Ipak te sasluša stručnjak.

Ali sam procijenila da pretrage, denzitometriju i nalaze iz krvi, ipak ne moram obavljati privatno, ne samo zato što su skupe – ono što meni treba koštalo i između 800 i 1000 kuna – nego i zato što su nalazi i privatni i socijalni jednako pouzdani.

Online uputnice i online naručivanje teku lako, jedino je malo složenije naći email adresu za naručivanje, jer ne počinje riječju naručivanje nego riječju predbilježba. Čeka se tjedan-dva.

Za vađenje krvi naručena sam u 7.32. Ove dvije minute navele su me na pomisao da su termini kompjutorski precizni, pa sam za svaki slučaj – ako budem lutala tražeći laboratorij – došla u 7.15.

Već pred ulaznim vratima bila je kolona zamaskiranih i propisno udaljenih pacijenata duga desetak metara. U predvorju, ljude je dočekivao čovjek u bijelom i upućivao na prvi šalter, na kojemu treba pokazati uputnicu i na kojemu te unesu u sustav. Zatim se svi vraćaju u nastavak kolone, koja vodi do drugog šaltera, na kojemu dobiješ broj, pod kojim te poslije prozivaju i koji se ispisuje na displeju, zajedno s brojem ambulante u koju ćeš biti pozvan.

Iako je velika gužva, čini se da ide brzo. Što je dobro s obzirom na velik broj ljudi u čekaonici, na kojoj se prozori ne smiju otvarati zbog klimatizacije, kako piše na obavijesti zalijepljenoj na staklu. Svaki drugi stolac označen je iksom načinjenim od crne ljepljive trake.

U čekaonici je najtužnije slušati kako plaču mala djeca, plaču i prije vađenja krvi, što znači da već, tako mali, nisu ovdje prvi put i znaju što ih čeka.

Ipak, najpotresniji je bio zvuk koji se čuo čitavo vrijeme mog čekanja. Zvučalo je kao uznemirena papiga ili kao neki stroj koji radi kao pumpa, ali se negdje probušio. Svi smo se osvrtali otkuda dolazi, ali nismo uspjeli otkriti. Neki su o tome i raspravljali. Mene je čak i sestra koja mi je vadila krv pitala kakav je to zvuk, ni ona ga nikad prije nije čula. “Možda neki stroj”, rekla sam. “Ne vjerujem da je čovjek.” “Moja gospođo”, rekla je, “sve je moguće, ne znate što mi ovdje sve vidimo. Nismo mi Dom zdravlja, pa da nam dolaze zdravi.” Nisam ništa rekla, ali sam pomislila da ni u domove zdravlja ne dolaze zdravi, oni se samo tako lijepo zovu.

Kad se počeo mijenjati izvor zvuka, iz jednog hodnika u drugi, pomislila sam da dolazi uz nekog pacijenta. Nakon nekog vremena otkrila sam i kojega: dečko od dvadesetak godina, u pratnji majke i vjerojatno brata, padao je u oči samo po tome što je glavu držao stalno jednako pognutu. Osim što se činilo da je izvor zvuka pri njemu, ni po čemu se nije moglo vidjeti čime ga i zašto proizvodi. Usta nije otvarao. Ritam je bio neobičan, neravnomjerniji od disanja, možda kao ritam govorenja, kao da grozničavo nešto želi reći, a ne može bolje. Kad sam naćulila uši, čula sam kako mu brat govori da se ne treba bojati, a on je u jednom času spustio glavu na majčino rame. Kako je vrijeme odmicalo, to je zvuk bio sve češći i sve uznemireniji. Kad su ga pozvali u ambulantu, nastavio se iznutra. A kad je izašao, samo je nekoliko puta kratko zakriještalo, a izraz lica bio mu je nekako zadovoljan. Kad su prolazili pokraj mene, vidjela sam da u desnoj šaci drži neki mali crni predmet koji je sličio na neku vrstu ručke.

Iako se čini da ide brzo, u ambulantu sam pozvana tek u 8.15. U stvari, možda to i jest brzo, ne znam. Nalaz ću dobiti mejlom, tako sam izabrala ispunivši obrazac.

Ni danas, kao ni ikad otkako pamtim, nisam u čekaonici punoj ljudi i djece vidjela nijednog političara, ni nekog uglednog ili slavnog čovjeka. Kad to prvi put vidim, znat ću da živim u zemlji u kojoj više ne caruju korupcija i protekcija, ono što se kaže zemlja istih mogućnosti.

Objavljeno u Dnevnik vremena, vesna curo-tomic | Označeno sa , , | Ostavi komentar

Blijedi li pokorni socijalistički mentalitet?

Oporavljamo li se od građanske pokornosti, štoviše tulavosti?

Kad nešto kupim, pa mi ne odgovara i želim zamijeniti, nisam se u stanju izboriti s prodavačicama i pravilima. A o povratu novca i ne maštam, ako sam se sasvim predomislila. Ne nadam se zamjeni ni ako sam izgubila račun ili je prošao rok koji su odredili za zamjenu, jer znam da će mi reći: “Ali, gospođo, znate da…” Sažalno kao da sam dementno zalutala u njihovu trgovinu.

“Mama, ma daj, pa moraju ti zamijeniti!” kaže moja kći. Pregleda robu, ponekad nešto progugla i odlučno krene, ja za njom.

Nema što nije uspjela zamijeniti, čak i majicu koju je oprala i koja se poslije jednog pranja deformirala. Pred njom su prodavačice nemoćne, pred mojom Prirodnom Pojavom. Zijevaju kao ribe na suhom, pokušavaju zaštititi imovinu svog moćnog vlasnika, ali moraju popustiti. Ona ne odustaje jer zna da su njezina prava jača od njihovih pravila. Ona jednostavno zna svoja prava.

Moj sin rezervirao je u hotelu sobu s balkonom i polupansion, doručak i večeru. Kad je stigao, otkrio je da je dobio sobu bez balkona, a da je cijena polupansiona viša nego što je dogovorio, ne mnogo, desetak eura, ali viša. Na recepciji je izlistao mejlove, pokazao što je dogovorio i što mu je obećano, završilo je tako što je za prvobitno dogovorenu cijenu polupansiona dobio puni u znak isprike, i sobu s vlastitim ograđenim vrtom u prizemlju, jer u tom hotelu i nemaju balkone.

“Svaka čast”, kažem zadivljeno. “Kako si uporan.”

“Jednostavno želim ono što smo se dogovorili”, kaže on. “I znam da mi, ako su pametni, moraju udovoljiti, ako im je važna reputacija, a je, jer je hotel dobar.”

I velim svom mužu: “Ponosna sam na našu djecu, kao da ih nismo mi rodili.”

I ne treba ići tako daleko, dovoljno je prelaziti zebru: mladi prelaze gotovo i ne gledajući, ne zanima ih ako zaustavljaju cijelu kolonu vozila, često se i šetkaju pikajući po mobitelu. Ali isto tako, disciplinirano čekaju zeleno za pješake.

Stariji pretrčavaju zebru kao progonjena divljač, nisu sigurni da će biti živi propušteni. Ali zato idu i na crveno svjetlo, ako im se učini da mogu proći.

(Istina, kod vozača su te razlike manje uočljive, većina bi najradije ukinula zebre.)

Poslije mislim: to je ta generacija! Generacija očišćena od pokornosti koja je nama usađena ne kućnim odgojem, ne građanskim odgojem, nego odgojem socijalističke stege. Ni danas, ja se ne bunim kad me maltretiraju po kojekakvim općinskim uredima, jer mi uvijek nedostaje poneki papir, jer ako se pobunim, bojim se da će mi naći neku grešku i da ću biti kažnjena novim odbijanjem.

Objavljeno u Dnevnik vremena, vesna curo-tomic | Označeno sa , , | 2 komentara

Njihovo doba, 2.

Kažem svom sinu da je u Rogoznici najezda stjenica i kako se bojim da ih možda i mi imamo.

“Nemam pojma kaj je to”, veli on.

“Ahmmm… to su bed bugs.”

“Aaaa, uh, fuj”, veli on.

Zapravo, nije čudno. Naši roditelji upoznali su stjenice u drugom svjetskom ratu, a naša djeca bed bugs u New Yorku, Londonu, Barceloni…

Kći naših susjeda slavi djevojačku. Za te svrhe unajmljena je vila s bazenom, koja ih je, od petka popodne do nedjelje ujutro, koštala deset tisuća kuna. Njih deset djevojaka naručilo je pet večera, jer se nijedna ne smije do sita najesti. Da stvar bude gora, večeru su naručili iz skupog, fensi restorana, pa su porcije bile otmjeno minijaturne. Dvije-tri naravnije među njima poslije večere obrstile su frižider. Za slikanje u badićima peglale su kosu i presvukle po šest kupaćih kostima. Šampanjac su otvorile zato da ga mogu slikati na Instagramu. I sve drugo što su radile bilo je radi Instagrama. Sve su djeca bogatih poslijeratnih poduzetnika, od kojih je (samo) jedan bio u zatvoru.

Ako su bed bugs primjer globalizacije, ovo drugo stvar je globalne dekadencije, začinjene provincijalnim kompleksima hrvatskih novosteka: obijest njihovih potomaka zastrašuje.

Objavljeno u Dnevnik vremena | Označeno sa , | 12 komentara

Njihovo doba

Nikad zornije nisam shvatila svojstva našeg doba i razmjere civilizacijskog skoka nego neki dan, kad sam svoju jednogodišnju unučicu odvela u jedan lijepi vrt. Tlo je u tom vrtu prekriveno gustom travom u kojoj se žute tratinčice i lelujaju maslačci. Tu su i stabla trešanja, jabuka i krušaka i propupale ruže, niže dolje šarene bubice putuju svojim putevima, a višlje gore pjevaju ptičice.

Moja mala unučica gurala se iz moga naručja prema nečemu. Osvrnula sam se da vidim što je to zanima. Bio je to prekidač na vanjskom frižideru smještenom uz roštilj, jedina tehnička stvar u cijelom vrtu.

Objavljeno u Dnevnik vremena | Označeno sa | 3 komentara

Gospodine beskućniče!

Ima jedan beskućnik u Zagrebu kojega svi znaju po tome što na nogama umjesto obuće nosi plastične vrećice. Inače je mlad, između trideset i četrdeset godina, vrlo zgodan, visok, lijepog lica. Ima dugu, kovrčavu kosu na kojoj su naseljene neke ljuskaste bube ili njihove ličinke, nisam sigurna. Jako zaudara na urin. Vuče za sobom pretrpana kolica, ona s kakvima gospođe idu na tržnicu, a nemaju za njih položen vozački, ni dobru koordinaciju, ni osjećaj za prostor ni za druge ljude, ni temeljnu obzirnost, pa gaze sve pred sobom, iza sebe i sa strana.

Ja za plac imam lijepu ručnu torbu sa širokim dnom, crvenu s bijelim točkicama.

Jednom smo se susreli, taj beskućnik i ja, i on mi je rekao: “Ajme, kako lipu torbu imate!”

“Hvala”, rekla sam ja. “A smijem li ja vas nešto pitati?” Pitala sam održavajući distancu zbog onih buba u kosi više nego zbog smrada.

“Normalno”, veli on.

“Trebate li možda cipele? Mislim, kad hodate s tim vrećicama?”

“Ma nije”, kaže on, kao da mu je malo nelagodno. “Jedino bi mi tribala nova kolica.” Pokazuje na raznim ljepljivim trakama zalijepljene kotače na tim svojim kolicima.

Znala sam da u novčaniku imam samo pedeset kuna, pa sam odlučila da ću mu, kad ga sljedeći put sretnem, kupiti nova kolica.

Danima i tjednima iščekivala sam kad ću ga sresti, ali nije se pojavljivao između Petrove i Kvatrića, na relaciji na kojoj sam ga srela i kojom se svaki dan krećem.

I sretnem ga neki dan, s druge strane Maksimirske. Daleko od zebre.

Ne volim kad ljudi zovu konobara s: “Halo!” Ni s: “Momak!”, “Dečko!” Ni s: “Konobar!” Kad moram sama zvati, ja kažem: “Molim vas!” i pratim ga pogledom dok me ne primijeti. Nije baš efikasan način. Ne kažem ni: “Gospodine!”, jer bi to bilo lagano prenemaganje, a i vjerojatno bi se okrenulo pola restorana prije negoli konobar.

A kako zazvati beskućnika? Halo? Eeej, vi? Stala sam preko puta njega i mahala da me pogleda. Nije. Onda sam viknula: “Gospodine!” On me nije čuo, ali su se svi drugi osvrnuli. I tako, opet mu nisam uspjela kupiti kolica.

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik vremena, vesna curo-tomic | Označeno sa | Ostavi komentar