Krava kod veterinara

I malo Interneta

A što se tiče Bobe, on zaslužuje bar jedno poglavlje.  Udomili smo ga kad je bio star nekoliko tjedana. Sad ima trinaest godina, mješanac je ptičara (pretežno) i labradora, velik je (26 kg) i crn, s bijelim plastronom. Meni je ljepši i od labradora i od ptičara, jer mu glava nije ni prevelika ni preuska. Sve skupa je  zgodan i elegantan, ne samo meni, i elegantno se kretao dok ga nije savladala artroza. Jezdio je preko Cmroka kao ždrijebe.

Ove godine prvi put primjećujemo ono to kažu da je jedna pseća godina ljudskih sedam, znači pola pseće, ljudske tri i pol; jedan ljudski  mjesec,  sedam psećih; jedan pseći dan, sedam ljudskih.

Ovo s danima računala sam na olovku 😦 , nikako mi nije jasno kako je to isto puta sedam kad godina ima dvanest mjeseci, a mjesec trideset dana. Hoću reći, nema svega po deset. Dok nisam shvatila da je stvar u sedam puta više, bez obzira na to koja je vremenska jedinica. Tužno svjedočanstvo mojih sposobnosti.

Do dvaneste godine nikad nije bio bolestan. Pješačili smo nas dvoje s kraja na kraj grada. Prošle jeseni primijetila sam da je poslije dužih šetnji miran, samo leži, potom sam u proljeće – što je njemu bilo tri godine kasnije – primijetila da se teško diže, teško hoda stepenicama, da više ne može sjediti, nego samo s mukom leći.

Lijekovi za pse su skupi, a pretrage još skuplje. Vjerojatno i zato što se psi mogu liječiti samo u privatnim, najčešće vrlo lijepo i luksuzno uređenim ambulantama, u kojima svi liječnici imaju osoban i topao pristup  pacijentima, za razliku od od liječnika u ljudskim ambulantama, socijalnima.

Nakon što smo u šibenskoj ambulanti ostali osupnuti iznosom računa (pregled 190, radni sati 170, krvne pretrage 460 i drugo, ukupno 1250), moja Sila Prirode (koju sam prije nepravedno zvala Elementarnom Nepogodom) guglala je cjenike u drugim ambulantama po Hrvatskoj. Jest, ova je pri vrhu po cijenama, ali i po usluzi: ondje je glavni liječnik tako savjestan da nakon pregleda i liječenja telefonom provjerava kako je pas, mi ga zovemo dr. House.

Otkrila je i da postoji osiguranje za pse, ali  samo do devet  godina, sram ih bilo, a doznali smo i posebno zanimljiv podatak da je liječenje krava puno jeftinije nego liječenje pasa, pa smo se dogovorili da ćemo, kad sljedeći put dođemo s Bobom, sestri na recepciji reći da smo doveli kravu na pregled.

“Kakvu kravu!” reći će ona u velikom čudu. “Gdje je krava?”

“Evo je.”

“Pa to nije krava, to je pas.”

“Valjda mi znamo je li krava ili pas”, reći ćemo mi.

A što se tiče interneta, jučer sam napisala da je to Internet ponikuda, zbog kojega smo toliko  puta hodočastili u T-comove u Zagrebu i Šibeniku da su nas zapamtili. U Zagrebu po tome što je mm rekao da im treba bombu baciti, pa su ga upozorili da je to teroristička prijetnja i da mogu pozvati policiju, a ja da u njihovim centrima rade zombiji i da ih, prije treninga, testiraju i primaju samo one koji imaju minimum emocija i samostalnog mišljenja. Kod njih ne pali ni moje omiljeno pitanje ljudima po raznim institucijama: “Što biste vi na mom mjestu?”, koje većinu službenika obično podsjeti na to da su ljudi.

Doduše, od tog sam se pitanja prilično ohladila onda kad sam kupovala policu za frižider, pa sam u servis za mustru ponijela staru. Prodavač je odmah odmahnuo glavom i rekao da ne može ništa bez serijskog broja. “Frižider nije u Zagrebu”, rekla sam,”ne mogu doznati serijski broj.” On je samo odmahivao glavom i to, čini mi se, vrlo zadovoljno. Nakon što sam ponudila da sama pregledam police u skladištu i na svoju odgovornost izaberem najsličniju, a on i dalje zadovoljno i sve zluradije odgovarao ne, ne, ne, rekla sam mu na rubu živaca: “Pa pokažite bar malo suosjećanja!”

“Što hoćete, da plačem s vama?” rekao je i spustio me na zemlju, tresnula sam kao glupa kruška.

U Šibeniku nas je zapamtio šef poslovnice, kojega sam odlučila pohvaliti T-comu, jer je jedini od svih njihovih djelatnika, a upoznali smo ih bar trideset, prvo, uspio riješiti naš problem, i, drugo, krenuo je u rješavanje problema a da nam nije najprije rekao: “Jedino možete kupiti novu sim karticu; jedino novi ruter; ako sad prekinete, svejedno morate platiti  cijeli mjesec, a isti mjesec morate platiti i uz novi ugovor…”

Internet posvuda, naime, divna je stvar zato što nemaš ugovor i nije skup, ali ti zaborave spomenuti da si vezan dvadesetičtirimjesečnom otplatom rutera, koji nije jeftin. I to nije najgore. Najgore je što, ako se ruter pokvari, ide na servis na dva tjedna, za koje vrijeme ti T-com “nije dužan”, to je formulacija, dati zamjenski.

Ako prijaviš problem telefonom, oni to predaju tehničkoj službi, koja ti “mora odgovoriti u roku od pet dana”.

“Pet dana? Pet dana!? Pa mi radimo s Internetom! Pet dana je kao pet mjeseci. Nama treba Internet u roku od pet minuta! Jeste li vi u kamenom dobu Interneta!”

“Žao mi je”, kaže Gašpar/ Ernest/ Matko/ Matej, “to je jedino što mogu učiniti.”

“Dobro, imate li kakvu rubriku hitno?”

“To je prioritetni rok.”

Onom sam iznimnom tekomovcu, zove se Ivan, izlagala svoju životnu priču: “Znate, i ja sam radila u zloglasnoj firmi kao što je vaša…”

“Kojoj?”

“Hrvatskoj Televiziji.”

“Aaaa, vi ste gori!”

“Nisam sigurna, tu smo negdje, vi, mi i banke… Uglavnom, mi smo gledatelje koji zovu zvali pacijentima. Ja sam sa svojim pacijentima uvijek strpljivo razgovarala, istražila što ih je zanimalo, obećala da ću im javiti kad doznam i ispunila obećanje. Ono što bi počelo psovanjem i vrijeđanjem, završilo bi zahvalnošću: e, nisam vjerovao da ima tako ljubaznih ljudi itd. Tako sam jednim običnim razgovorom popravljala imidž svoje firme. I to vi radite sa svojom.”

On je skromno odbijao zasluge i isticao da su svi njegovi kolege jednako stručni i susretljivi. Možda, u nekom paralelnom svemiru.

P.S. Veza između tegleće marve iz prošlog posta i krave iz ovoga posve je slučajna, iako vrlo sugestivna i blizu istine.

P.P.S. Pokušala sam pohvaliti Ivana Gundića na T-comovim stranicama, zanimljivo, nemaju rubriku “Pohvale”, pa sam ga pohvalila u rubrici “Prigovori”.

 

 

Oglasi
Objavljeno u Dnevnik vremena, Uncategorized | Ostavi komentar

Tegleća marva

Ili kako se ne postaje svetac

Nakon što sam: kuhala, pospremala, pobrinula se za našeg bolesnog starog Bobu, čula se s djecom da provjerim kako su i provela dva sata (dva od mnogih dosadašnjih sati) s čudno istreniranim “djelatnicima” T-coma, jer opet imamo problem s Internetom posvuda, koji je u stvari Internet nipokuda, samo se pravi… nakon svega toga plane iskra, a od iskre svađa, u kojoj mm, moj bezgrešni svetac, s  prijekorom kaže: “Jako si gruba.”

“Svaka tegleća marva je gruba”, kažem ja grubo. I pomislim: možda sveci nastaju od ljudi koji ne moraju raditi nikakve trivijalne, banalne, glupe, dosadne, teške i prljave poslove.

 

Objavljeno u Dokona domaćica, Uncategorized | Ostavi komentar

Knjige koje čitam

i pročitam do kraja, napokon! Marina Šur Puhlovski: Divljakuša

 

Kao dijete i kasnije, kao studentica, i još kasnije kad sam mislila da sam intelektualka i da, kao takva, imam odgovornost prema svom intelektualstvu, kao što profesori na fakultetima (ne kod nas) svake godine moraju dokazivati da su još uvijek vrijedni kao predavači…

Odoh ja s planiranog pravca. Povodljiva sam i pod dojmom obilja misli i riječi koje kuljaju iz romana Marine Šur Puhlovski, pa valjda pokušavam isto.

Uglavnom, kad sam bila mlađa (ovdje mi se omaknuo tipfeler, bila sam napisala lađa, pa shvatila da to i jesi kad si mlađi – lađa) nisam mogla prekinuti čitanje nijedne knjige, ma kako bila dosadna, smatrala sam da to ne bi bilo u redu prema knjizi, a da ni za mene ne bi bilo pohvalno. S godinama, posložila sam prioritete drugačije, vrijeme je postalo važnije. Čemu gubiti vrijeme na knjigu u kojoj ne uživam, kad me možda negdje čeka knjiga u kojoj ću uživati.

I tako, očekujem kako će me jednog dana u mojoj knjižnici dočekati svečano postrojene knjižničarke, uručujući mi diplomu najboljeg čitača, koji ima najviše pročitanih knjiga na godinu ili kako se to već mjeri, a ja ću reći: “Moram biti poštena i odbiti tu uistinu laskavu titulu, koju zacijelo zaslužuje neki čitač bolji od mene, jer ja vam, znate, knjige posuđujem i često nepročitane vraćam. Ako ikad budete dodjeljivali diplomu za najrevnijeg posuđivača, tada ću sigurno biti u uskom krugu kandidata.”

Ne sjećam se, i to ne zbog lošeg pamćenja, kad sam neki domaći roman pročitala – progutala svih 250 stranica – tako brzo, s toliko užitka i divljenja kao roman Divljakuša, Marine Šur Puhlovski.

Također se ne sjećam, i također ne zbog lošeg pamćenja, kad sam se zdušnije složila s nekom knjževnom nagradom, jer se s književnim žirijima, kao ni s književnim kritičarima, uglavnom ne slažem, i to do te mjere da se katkada pitam nisu li možda pobrkali knjige, pa prosuđuju o jednoj, a čitali su neku drugu, možda nekom greškom u fajlovima.

Marina Šur Puhlovski za taj je roman osvojila VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, a tu nagradu ja uvijek imam na oku, ne samo zato što iznosi sto tisuća kuna. Opet moram reći da se ne sjećam ima li romana koji su osvojili tu nagradu,  a nagrada se dodjeljuje četrnaest godina, a da su je podjednako zaslužili kao Divljakuša.

Ja nisam teoretičar književnosti, većinu onoga što sam naučila na studiju pozaboravljala sam, čak, na svoju sramotu, mogu priznati da više pišem nego što čitam, što me čini prosječnom Hrvaticom. Zato ne mogu objasniti sve čime su me Divljakuša i njezina autorica oduševile. Pokušat ću to prenijeti s nekoliko njezinih rečenica:

Više ne odgovara, samo se mršti, i trese nogom, i odmah pripaljuje, grimasa gađenja iskrivljuje mu usta dok otpuhuje dim, pogled koji se na početku i kolebao između samosažaljenja i optužbe sad je sasvim hladan, led mu se pravi na očima kao zimi na prozoru koji ne dihta. (…) Sve to pratila sam ispod oka a da još nisam ustala, još sam klečala na podu grleći psa koji se raspao skupa s ovim brakom, shvatila sam, koji nikad nije ni počeo, koji nikad nije zaživio, koji je bio samo očaj i ludilo, i još je, još jest, makar je on otišao, jer će se vratiti, jer ga još ne mogu pustiti, kao ni on mene.

(…)

Više nisam osjećala ništa osim težine tijela i besmislenog pokretanja, a besmislenije od svega bilo je njegovo lice iznad mojeg s grimasama, glupim i jadnim, kakve su kad ne sudjeluješ (…)

(…)

Samo mi je Irena zamjerila, koja se nikad ne bi usudila tako nastupiti, ona bi se u razred ušuljala tiho i nevidljivo kao pauk i smjestila negdje odostraga, nikom pred očima. (…) Ne voli se, misli da je ružna, saznat ću poslije, ne može vidjeti svoja koljena, premda je na svoj način privlačna, moderna je, tako visoka i mršava, i kosa joj je lijepa, zlatna, duga i gusta, i sviđa se dečkima, što je najvažnije, jer u tome je prestiž. A tek na drugom je mjestu učenje, a na trećem posebni talenti, oni za sport u prvom redu; nakon toga za umjetnost. Takav je sustav, a koji je naš život, što istodobno znamo i ne znamo, znamo jer osjećamo otpor kao da nam je nešto nametnutno; ne znamo , jer ne znamo da nam je nametnuto, jer smo na sve pristali unaprijed.

Roman počinje krajem jednog braka, junakinju zatječemo u rasutom stanju, u glavi ponovno proživljava cijelu tu vezu, od prvog susreta. Tako napisano da se žuriš prelijetati preko stranica da vidiš što je dalje bilo, iako je sve manje-više “psihologija” i prilično običan, mada ne sretan život jedne ne sasvim obične, ali ni previše posebne junakinje.

Rečenice duge, slomljene poput nje same,  razlomljene, ali ne interpunkcijom, koja ovdje služi da bude narušena, nego grčem iz kojega nastaju i koji izražavaju poput krika, rečenice dramatične i jednostavne istodobno, komplicirane i jasne da jasnije ne mogu biti, da se smrzneš od jasnoće.

Čitajući, zapitaš se tko je ta tako otvorena, obrazovana i zanimljiva autorica, i pismena, to treba naglasiti, jer, neki će se možda začuditi, ima  pisaca koji nisu baš pismeni. Tako pismena da se može igrati riječima i rečenicama po svojoj volji, krojeći novi smisao i dajući im veću težinu, kako mogu samo pravi majstori krojači, koji od obične tkanine načine savršeno odijelo na kojemu se običnost tkanine ne uočava.

Nadam se da ovim tekstom nisam umanjila posebnost Divljakuše nego da sam je bar donekle uspjela prikazati kako zaslužuje.

Roman ima moje bezrezervno oduševljenje i nalazim mu samo jednu manu: kad pročitam nešto ovako dobro, zaključim da nema smisla da uopće nešto pišem, kad ne znam pisati  tako dobro.

Smatram svojim propustom što prije nisam čitala knjige Marine Šur Puhlovski, od sada ću to činiti, da je još bolje upoznam, jer intrigantni su i neki podaci iz njezine bio(biblio)grafije, na primjer onaj da je napisala petnaest knjiga prije nego što joj je ijedan izdavač išta prihvatio, toliko je vjerovala u svoje pisanje. I ono što je meni osobno važno, pa doslovno zbrajam književnike koji to priznaju, a ona priznaje: ništa o čemu pišemo nije izmišljeno, nema te mašte koja može napisati roman; sve je to iz našeg iskustva, vlastitog ili tuđeg na koje smo naišli ili koje smo tražili; možda samo zamišljeno, ali zamišljeno izvanliterarno, potom dorađeno i oživljeno riječima, stvoreno riječima. A to je književnost.

Objavljeno u Knjige koje (ne)pišem, Knjige koje (ne)čitam, Uncategorized | 7 komentara

Harvard: istraživanje o sreći

U čemu se krije sreća

Odgovor je: u odnosima s ljudima koji nas okružuju. Dobri odnosi čine nas zdravijima i sretnijima.

Kad to pročitaš, prvo što pomisliš jest: pa da, naravno, to se samo po sebi razumije.

Točno, razumije se samo po sebi, ali teško da bi čovjek sam došao do tog ključnog odgovora. Što jasniji odgovor, to ga je teže vidjeti, takozvani  sindrom”prst pred nosom”.

Meni je to objasnilo zašto sam bila nesretna na poslu koji sam voljela, koji sam dobro radila, koji je imao radno vrijeme za poželjeti i za koji sam bila solidno plaćena, a čak je donosio i nešto slave.

Hoću reći, znala sam da su problem loši ljudi koji su me okruživali – ili moje loše snalaženje s njima – ali sam mislila da je to moja osobna slabost, a ne općeniti ljudski preduvjet za sreću. Da sam to znala, manje bih samu sebe okrivljavala, čime sam produbljivala osjećaj nesretnosti: sama sam utrljavala sol na vlastitu ranu. To se inače zove mazohizam, ako u tome uživaš, a ako ne uživaš, autodestrukcija.

Spominjem slavu zato što, prema podacima s Harvarda, pedeset posto ispitanika smatra da je za sreću potrebna slava! A čak osamdeset posto vjeruje da je to bogatstvo.

Harvardska studija započela je 1938, a obuhvatila je 724 muškarca. Ne znam zašto samo muškarce, ali pretpostavljam da bi konačni odgovor bio isti i da su u pitanju žene, jedino bi žene vjerojatno niže rangirale bogatstvo i slavu. Ispitanici su u međuvremenu doživjeli razne sudbine i sreće, neki su postali beskućnici, a jedan čak predsjednik Sjedinjenih Država.

Čim mi bude dostupno, pročitat ću cijelu studiju. Nikad nije kasno postati svjestan da si sretan 🙂

Hvala Nadi i Igoru za prve informacije o ovoj studiji.

 

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Uncategorized | Ostavi komentar

Ministar zdravstva, Schrodingerova mačka i drugo

Da i ja nešto kažem o tome

Ne bavim se politikom u užem smislu tog pojma, štoviše, politički sam neuka, a i prirodno netalentirana. O čemu god pišem, bilo gdje, pišem kao građanin. Točnije, kao građanka, uvijek knap s vremenom, jer istodobno pokušavam pisati, kuhati ajvar i spajati kraj s koncem.

Nema potrebe da se javljam oko afere hitne pomoći i tragičnog slučaja, smrti mladog dečka, svi o tome svašta govore.

Ja bih samo rekla ovo: čula sam sljedeću izjavu ministra zdravstva) prepričavam po sjećanju, u bitnome točno): “Sustav nije zakazao. A za to kakav je sustav ja nisam odgovoran, nisam ga ja stvorio.”

!?!?!?!????????!!!!!

Pa što je posao ministra nego stvaranje sustava?!

Da sam ja predsjednik Vlade, zbog ove bih ga izjave otpustila, ili kako se već to na tim razinama kaže, razriješila dužnosti.  Ili bih sama dala ostavku. Jer ako ministar nije odgovoran za sustav, odgovoran je Premijer, ovdje nema trećega.

Ili je treći faktor sva ona opozicija koja je zaista skočila da nečju tragediju iskoristi za političke bodove, što je ministar zdravstva vrlo lukavo istaknuo, zabašurujući time sve prethodne slojeve cijelog slučaja.

Zbog trileme nikad mi ni logika Schrodingerove mačke u kutiji nije bila neupitna: mačka može biti živa, mrtva ili, treća mogućnost, omamljena. Želim reći, da je mačka živa, iz kutije bi se čulo grebanje, što bi značilo više od pedeset posto mogućnosti da je živa, a ako se grebanje ne čuje, ne bi postojalo pedeset posto mogućnosti  da nije živa.

Usput, naše se Ministarstvo zdravstva ponovno zove Ministarstvo zdravstva, a ne kako je bilo neko vrijeme, Ministarstvo zdravlja. Budući da ne umišljam kako je netko u Vladi pročitao moj post o tom terminu, budi mi se nada da i tamo ima nekoga tko poštuje jezik.

Objavljeno u Dnevnik vremena, Uncategorized | 2 komentara

Sorry, everyone

and sorry, Little Mermaid,

I should have reblogged your August Tea Party, not July, but the point is the same: let’s meet and mingle

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Join In The Fun! Join In The July 2018 Tea Party!

Hello Little Mermaid and hello to all your followers and “likers” 🙂

The Little Mermaid

“What better way to suggest friendliness – and to create it – than with a cup of tea?” -J. Grayson Luttrell

Aloha, charming WordPressers!

I’m delighted to announce you that The Little Mermaid is hosting her first ever monthly tea party on her website. What? A tea party? On WordPress? When? How? For whom? Alright..alright…take it easy. I’m coming on to your questions.

Classically, a ‘tea party’ makes one think of superiorly elegant and elaborate affairs of the Victorian times. It also conjures up images of fluffy scones, flavoursome muffins, Devonshire Cream and dainty sandwiches served on fine silver or deluxe bone china. Still, the elemental part of a tea party remains the affable exchange of dialogue among the invitees. Almost indistinguishably, the tea party that I am organizing is an online social event hosted in honour of bloggers, that is US! Blogging is most enjoyable when it is done…

View original post još 427 riječi

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar