Tako ćemo i mi kad budemo Japanci

 Siromašni psi

U Dobrom jutru čula sam da u Japanu voze pse u kolicima, pa sam noćas sanjala kako se Tkalčićevom mimoilazimo s masom psećih kolica, bilo je kao na podiju s gokartima. U snu sam odlučila da ću proučiti kako to rade u Japanu, kako izbjegnu gužve i sudaranja.

Naš pas nedavno je bio bolestan, a pitanje je li i sada zdrav, čekamo. On je prilično star,  muče ga prostata, kukovi, kralježnica, probava, ima mrenu.

Da je čovjek, bio bi umirovljenik, iako u ovoj našoj zemlji od toga ne bi imao nikakve koristi, krepavao bi kao pas.

Vodili smo ga na pregled i ultrazvuk, potom se morao pripremati za operaciju, ponovno ultrazvuk, pa rentgen, operacija, antibiotici… Pas je član obitelji, voliš ga,  ne možeš ga pustiti da se muči i ugine, a nema socijalno ni zdravstveno, pa moraš izmisliti novac, u našem slučaju do sada više od dvije tisuće kuna. Kako, otkud? Moraš! „Sirotinjo i bogu si teška“, govorio je moj tata. Naš pas udomljeni je mješanac, nađen u gomili smeća zajedno s majkom i desetero braće.

Kad me tih dana zaustavio neki dečko iz jedne od milijun udruga za zaštitu životinja, rekla sam mu sve što mislim o tim zaštitama: stalno nešto skupljaju i agitiraju, a nikad da se nešto promijeni.  Čak je i psećeg dreka na ulicama usred grada uvijek jednako, kultura nas totalno mimoilazi.

Pada mi na um da je to glavni razlog što hrvatsko pješaštvo, tj. sirotinja, hoda pognute glave: pazi da ne ugazi u drek, a samo se čini da nam je zgaženo dostojanstvo.

Zato sam pozorno slušala razgovore o novom zakonu o kućnim ljubimcima. Ništa bitno, osim da će svi azili postati no-kill. To nije malo, ali nije dovoljno.

Najvažniji podatak koji sam čula jest ovo: kad bi svi ljudi koji namjeravaju kupiti psa udomili jednoga iz azila, azili bi ostali prazni i svi psi bili bi spašeni.  Nisam ograničena, znam da bi nastao poremećaj u sustavu kad bismo odjednom prestali kupovati uzgojene pse,  kao i kad bi odjednom svi ljudi postali vegetarijanci.

Zato bih, da sam blizu onima koji donose zakone, predložila  da udomljeni psi imaju doživotni popust na liječenje, opremu i cijepljenje, i to najmanje pedeset posto. To bi poticalo ljude da ih udomljuju, čak i one siromašne ili osamljene, kojima bi pas bio jedino društvo i utjeha.

Osnovala bih socijalne veterinarske ambulante povezane sa zdravstvenim osiguranjem za pse. Takvo osiguranje već postoji, ali još nisam naišla na veterinara koji ga priznaje. Tako bi siromašni psi bili ravnopravni s bogatima.

Oni koji kupuju rasne pse plaćali bi porez na luksuznu robu, pa bi se punila državna blagajna, a novac bi se prelio u socijalnu skrb za ljude.

Utopija? Možda. Ali, na primjer, moj prijatelj Goran Gal napisao je cijeli roman o svijetu bez novca, No Money, u kojemu sve savršeno štima, a on je pametan čovjek, k tome pobornik direktne demokracije.

One koji ne počiste za svojim psom kažnjavala bih tako velikim kaznama da bi se i gradski proračun prelijevao od viška, pa bi izdašno darivao azile, gradili bi se hoteli za pse, imali bi besplatno cijepljenje, a veterinari koji bi radili preko psećeg socijalnog dobivali bi pristojne plaće.

„To je moja poslovna ideja“, kažem mm, „da osnujem osiguranje za pse i da u istoj zgradi bude velika veterinarska ambulanta koja neće naplaćivati onima koji imaju osiguranje, zatim stacionar i bolnica za pse i, ako ima mjesta, trajno prihvatilište. Radili bi veterinari i volonteri.“

„Zanimljivo je“, kaže mm, „da ti još nikad nisi smislila nešto od čega bi se moglo zaraditi.“

Dobro, možda, ali kad bi kažnjavali one koji ostavljaju pseći drek na pločniku, ne bismo svi mi koji imamo psa bili ozloglašeni. Neki dan jedna me susjeda, koja ima mačke, zaustavila i pitala: „Susjeda,  tu gore na travi netko stalno baca prljave ubruse,  zamrljane drekom. Jel vi nekaj znate o tome?“

To gore je baš ispod našeg stana, pa je bilo jasno da sam osumnjičena. „Kako mislite drekom? Kako znate da je drek?“

„Kak ne bi znala! I to pseći!“

„Pseći?!“ Beknula sam baš u čudu.

„Da, da. Izgleda da netko briše svom psu stražnjicu i onda baca papire naokolo.“

„Psu briše stražnjicu?!“ Jesam li dobro čula?

„Pa da, kad se pokaka.“

„Oprostite, meni je ovo četvrti pas kojeg imam, nikad nisam čula da netko psu briše stražnjicu.“

„Neee?“

„Ne. Znate, oni to imaju bolje riješeno nego mi, nikad im guza ne ostane zakakana. Oni su općenito savršeniji nego mi.“

„Mislite? Baš ću pratiti ko to ostavlja.“  Sumnjičavo je vrtjela glavom i nezadovoljno me pozdravila.

Takav nas glas bije, nas i naše pse.

Na televiziji slušam kako je to u Japanu. Oni ne čekaju da se pas pokaka, nego podmetnu vrećicu čim se on namjesti, tako ništa ne ostaje prljavo. Moram se pohvaliti:  ja to  već radim, sama sam se dosjetila, kad god uspijem biti dovoljno brza. (Gadljivi neka preskoče sljedeću rečenicu.) Nužda me natjerala, jer kad pas ima proljev, nemoguće je očistiti i pokupiti.

E, ali, u Japanu također nose vodu da poliju kad se pas popiški. Ne razumijem kako, ja bih trebala vući hektolitar vode sa sobom! Ili su možda oni smislili neki patent, na primjer da se kroz neku menzuru pseći urin odmah pretvara u vodu i prelijeva u boce? Kako god, tako ćemo i mi kad budemo Japanci.

Objavljeno u Dnevnik vremena, Dokona domaćica, Uncategorized | 2 komentara

THE VERSATILE BLOGGER AWARD

THE VERSATILE BLOGGER AWARD

Pravila nominacije za VBA:

  1. Zahvalite osobi koja vas je nominirala.
  2. Nominirajte do 15 blogera / autora s WordPress-a (može i manje od 15, ali ne više) i obavijestite ih.
  3. Podijelite sa svima 7 činjenica o sebi.
  4. Objavite sliku nagrade u svom tekstu i ova pravila.

Zahvaljujem Shoneryju što me nominirao!

Blogeri koje ja nominiram za VBA su ovi:

  1. gostkodgroficenavečerivečeri
  2. Jel, čija si ti, mala?
  3. bloodybutterfly
  4. Magic Black Bird
  5. tanjat
  6. Sarin Tata Laki
  7. diplomirani duduk
  8. arrow3
  9. Olja Ristić slučajni bloger
  10. Opuštencija sa Zojom
  11. LaBiLnA
  12. pisacusrcu
  13. AshiAkira’s Blog
  14. Marin Knezović
  15. Litero

Pozdrav svima. Ima ih još koje bih nominirala. Ovi odabrani nisu poredani po redu važnosti nego po redu kojim ih ja imam među onima koje pratim ili po redu kojim su se javljali komentarima. Izabrala sam one s kojima vidim sličnost.

Nisam uvrstila one koje dugo nisam čula, a koji imaju po mom mišljenju zaslužuju posebno mjesto, a to su Mojra, Wojciech, David Kraljić, majaknjiževnost, Tangolina, Sonja Barbarić, jedan čije sam i ime zaboravila, a odličan je pisac, Brkić ili  tako nešto…

Sedam činjenica o meni:

  1. Ako je ovo druga polovica mog života, tada mogu reći da sad više volim pisati nego čitati, dok sam u prvoj polovici više voljela čitati nego pisati. Sad mi većina napisanog ide na živce, dosadno je ili osjećam kako samo gubim vrijeme. Imam specifičan ukus, a s godinama čovjek naučiti biti hrabriji u tom pogledu: priznati što mu se sviđa a što ne.
  2. Prezirem snobizam u svemu, a osobito u umjetnosti.
  3. Prezirem rulju. Pojedinac vs rulja: vječna borba Davida protiv Golijata. Zašto je život tako uređen da jedan, ma kako vrijedan, ne može pobijediti rulju?  Glupost rulje kao jedinstvenog organizma nemjerljiva je i izvor je svih društvenih zala: rulja ne misli, rulja daje moć ludim vođama, na rulji počivaju ideologije, korupcije, krađe, dodjeljivanje nagrada onima kojih ne zaslužuju itd. Poštujem individualce, mada oni sami sebe uglavnom ne vide kao osobe vrijedne poštovanja nego kao žrtve rulje. Osamljeni pojedinci pobjeđuju samo u filmovima i romanima, to je jedna od bajki ljudskog društva smišljenjih za lakše trpljenje.
  4. Veliki sam radnik na poslu, volim raditi, a kako se malo družim, uglavnom radim. Nije istina da čovjek s godinama postane tup, lijen ili neradoznao. Naprotiv. Jedino što to ne možemo nikome dokazati. Ako vide da smo entuzijasti, smatraju nas čuđacima.
  5. Volim pisati blog, iako me pisanje na blogu koštalo. Volim pripadati blogerskoj zajednici.
  6. Najviše volim čitati duhovite postove i iskrena osobna iskustva.
  7. Što napisati pod 7? Ako neki izvanzemaljac za nekoliko tisuća godina bude čitao naše blogove, neka zna da sam ja ono što sam napisala u Aboutu: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod, dvoje mladunaca, tri romana, s četvrtim se gnjavim, jer me koči stanje nalik depresiji.

 

Objavljeno u Uncategorized | 17 komentara

U jednom danu

 

Dimnjačari

Prvi put otkako se sjećam, nisam dotaknula dugme i zaželjela želju kad sam  ujutro na Medvedgradskoj vidjela  dvojicu dimnjačara. Ne zato što više ne vjerujem da donose sreću, nego zato što mi je bilo neugodno da me oni vide kako to radim, žena u godinama pa vjeruje u te gluposti, u tom prizoru više nema šarma.

Jedna mlada žena priča: „Znate da se po pet dana čeka na ukop,  nemreš doć na red, takva je gužva.“

„Zbilja?“ pitam ja i odmah pomislim na statistike smrtnosti od raka po kojima je Hrvatska druga u Europi,  najveća je gustoća u ratnim područjima, ispred nas je samo Mađarska.

„Da“, kaže ona, „nemojte još umrijeti.“ Loša šala. Mogla sam reći “nemojte ni vi”, ali nisam, zvučalo bi zlobno.

Sretnem znanicu  koju dugo nisam vidjela: „Baš dobro da smo se srele, znaš li kako je Đurđa?“

„Zar nisi čula?“, kaže ona, a ja protrnem. Đurđa je naša vršnjakinja.  U ovim godinama „zar nisi čula?“ vjerojatno ne znači da je trudna, da je rodila, da je dobila novi posao, da se udala,  nema djece, pa nije mogla dobiti ni unuka, ne može biti u pitanju ništa od oblika novog života.

„Nisam“, kažem. Radije ne bih ni pitala, ali pitam: „Što?“

„Pa ona je umrla.“

Ne treba  gladan ići na odjel s hranom  ni  tužan pisati, ali, eto, baš tamo tada vuče.

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku) | 6 komentara

Cigo i ja

Cigo i ja

 

To je onaj isti Cigo o kojemu sam davno pisala, kojemu sam jednom rekla: „A zašto vi, čovjek u snazi, i još tako zgodan, prosite?“, na što on nije znao bi li bio zadovoljan zbog komplimenta ili bi bio skrušen radi svog zanimanja, pa mu se u oku najprije zacaklilo zadovoljstvo, a potom lice poprimilo ponizan  izraz, prikladan za prosjaka.

E, tog Cigu vidim svaki dan u zadnjih najmanje dvije godine. Ne znam gdje je prije toga poslovao. Nikad mu ništa nisam dala, jer otkad pješačim kroz središte grada, poznajem sve stalne djelatnike u toj sve razvijenijoj gospodarskoj grani, pa mogu izračunati i koliko zarađuju. Ne mijenjaju ni punktove ni način rada, iz čega zaključujem da im svima dobro ide.

Godinama promatram skupinu mladih djevojaka koje operiraju u gradu, na Zrinjevcu, preko Strossmayerovog i Tomislavovog trga, do Kolodvora i Pothodnika. Sve su mlade i ljepuškaste, kao da su sestre, a trudne su naizmjenično, valjda po rasporedu, tako da uvijek bar jedna od njih prosi s bebom u naručju.

Znam i ženu koja prosi s djetetom u invalidskim kolicima. Kroz nekoliko godina zaključila sam da ih posuđuje iz nekog doma za djecu s posebnim potrebama, jer je nemoguće da jedna te ista žena rodi toliko djece s tako raznovrsnim defektima i različite dobi. Jednom je vozila sina koji je bio star koliko i ona. Kad sam joj to rekla, bila je tužno uvrijeđena.

I moj Cigo je uvijek na istom mjestu, preko puta Tomislavovog spomenika. Otkako sam mu ono rekla, kad god mu se približim i on namjesti ruku za milodar, ja mu samo priprijetim prstom, na što on digne obje ruke raširenih dlanova u znak isprike. Oboje se pri tome nasmijemo, kao da nas uveseljava kad se sretnemo, svakoga iz njegovih razloga, njega možda zato što nije lako svaki dan stajati s ispruženom rukom, a mene zato što u ovim godinama nije lako nečim zabavnim ispuniti život.

I tako smo se mi sreli otprilike šesto puta, ako računam samo radne dane, a on meni jutros kaže, kao da smo se sreli drugi, a ne šesto drugi put: „Drugi put plaćaš kavu!“ I smije se.

I ja se smijem i kažem: „Bolje da platite vi meni, vi imate više!“

A on se još  veselije smije, pa veli: „Može, može.“

Objavljeno u Uncategorized | 9 komentara

Tvoj sin Huckleberry Finn

Knjige koje pro(gutam)

Ne znam kad sam čitala nešto tako dobro kao što je Tvoj sin Huckleberry Finn, Bekima Sejranovića ( VBZ,  Zagreb, 2015.)

I na tome bi ovaj osvrt mogao završiti, jer ne vjerujem da ću, ostatkom riječi, ma koliko ih bude, uspjeti objasniti zašto mi se taj roman toliko svidio, a još manje po čemu je tako dobar.

Počet ću zato od autora. Kako se kod nas pisci nigdje sustavno ne predstavljaju, nego kako što i kome naleti, Sejranovića sam prvi put gledala na televiziji, u emisiji koja je pretežno politička, ali u vrijeme izbornih šutnji ili nekim posebnim povodima  ugošćuje i umjetnike. Kako sam počela gledati, tako sam ostala do kraja: zgodan, mlad, simpatičan, neobično zanimljivih razmišljanja, inteligentan,  i još na sve pisac!

Na Interliberu prošle godine bilo je puno plakata s njegovom fotografijom i s naslovnicom njegovog romana Tvoj sin Huckleberry Finn. Odjednom su svi pričali o nekom Bekimu Sejranoviću.

Naravno, uzela sam u obzir mogućnost da je javnost osvojio svojom privlačnošću, a ne pisanjem, jer ima i takvih slučajeva. Znam za pisca čije se knjige odlično prodaju, ali slabo čitaju, a taj književni paradoks razriješio mi je čovjek iz struke, koji kaže da na promocije tog pisca dolaze uglavnom žene, svaka sa svojim primjerkom knjige, da bi od autora tražile potpis i imale razloga za blizak susret. Možda sam o ovome već pisala, ako je tako, ispričavam se, ali taj me fenomen fascinira iz samo jednog razloga: taj pisac nije baš nešto ni privlačan ;-), samo je visok.

U svakom slučaju, uzela sam u obzir i u vezi sa Sejranovićem mogućnost da je zanimljiviji on nego njegovo pisanje. Ali nije bilo tako, naprotiv!

Iako je Mark Twain jedan od moja tri – četiri najdraža pisca, nisam ljubiteljica ni brodova ni plovidbi, ni pustolovnih putovanja kao takvih, pa sam taj roman posudila više zbog stvari o kojima je Sejranović govorio u spomenutoj emisiji nego zbog glavnog motiva radnje: plovidbe.

Na koricama romana urednik Roman Simić piše: Tvoj sin Huckleberry Finn jedan je od onih romana koje pišete jednom u životu, u koji uložite cijeli život.

Znam to, razumijem to, to je ono što ja zovem The Book. Svaki pisac ima svoju the book, samo ona ponekad nije napisana. To je knjiga njegovog života, svih njegovih iskustava i znanja, svega spisateljskog talenta, u njoj je na ovaj ili onaj način sve što je ikada doživio, u stvarnosti ili u mašti. Nakon nje, ako je marljiv i discipliniran, napisat će još puno priča, ili ih je već napisao, ali nijedna neće biti tako cjelovita i univerzalna, bit će to možda odlične, promišljene, znalačke i vješte, umjetnički vrijedne, ali  ipak partikularne priče, neće biti the book.

Knjiga me otpočetka uvukla, od prve rečenice:

Za početak ću vam ispričati priču, jednu od mnogih crtica s našeg putovanja, te čudnovate plovidbe Savom i Dunavom prema Crnom moru, kada smo se otisnuli u život koji se odjednom pretvorio u avanturu.

Ključ je u riječi priča, u obećanju da će nam autor ispričati priču, jer priča je ono što u svemu tražimo, a ipak to često zaboravljamo, pa povjerujemo da tražimo nešto drugo, ideju, kompoziciju, strukturu, inovaciju, veliku umjetnost. A nema veće umjetnosti od priče i pripovijedanja.

Moglo se dogoditi da autor poznaje privlačnu moć priče u teoriji, studirao je književnost, čini mi se, pa da je to obećanje,  „ispričat ću vam priču“, moglo biti samo promišljeno lukavstvo da privuče čitatelja, a da iza njega ne slijedi bogzna kakva priča. Ali slijedi. Teče poput rijeka kojima njegov brod Savska buba plovi, nekad uzvodno, nekad nizvodno, po mirnom i burnom vremenu, uz lijevu ili uz desnu obalu.

Što se fizičke radnje, takozvane akcije, tiče, ne događa se puno toga. Kad to kažem, ljubitelji akcije možda će razočarano pomisliti da to nije knjiga za njih. Ali jest. Ni ja nisam od onih koji padaju na prodavanje magle pod umjetnost ili, kako kaže jedan lik u jednom filmu, dosta mi je onih koji od svoje patnje rade umjetnost (prvo mene same).

Što se tiče radnje, ona se može svesti na nekoliko osnovnih elemenata:  pokušaj da s prijateljima otplovi od Brčkog do Crnog mora  i dogodovštine na tom putu; njegova najveća životna ljubav i odnos s Dragom; njegova bolest, ovisnost o tabletama i drogama, odnos s ocem, očeva bolest i smrt.

Događaja je malo, a doživljaja puno, na 336 stranica ovog odličnog romana.

Sejranovićev roman doslovno je napet iz rečenice u rečenicu, iako njegov brod radnja plovi sporo kroz duge opise rijeke i prirode, razmišljanja o zemljama u kojima je živio, sjećanja na djetinjstvo, opisivanja svakidašnjih radnji na brodu, obavljanje nužde, kupanje u rijeci, dizanja sidra. I sve to ima smisla, zanimljivo je, odlično napisano, fascinira svježinom slika, rečenicom koja teče prirodno kao da diše, a  kad nakon takvih opisa doda:

I to je sve.

Baš kao život. Struja te nosi, a ti se koprcaš malo lijevo, malo desno, ali ona, struja, životna ili vodena, svejedno, uvijek vuče naprijed. Nema nazad.

A opet, sve nekako isto.

Ista rijeka, ista šuma, isti ti.

 

tada sve prethodno napisano dobiva još mnogo veći, dublji, širi i važniji smisao.

Sejranović ima prirodni talent da drži pažnju. Na primjer:

I tog dana sve je bilo isto, osim činjenice da motor uporno nije htio upaliti.

Ili:

Upalio sam zatim motor i Savska buba je zaplovila nizvodno noseći nas u nove zgode i nezgode koje su nestrpljivo čekale na svoj red.

Ili:

Bilo je tu i svakakvih zgoda, a bogami i nezgoda. A joj, i to kakvih. Pripovijedat ću vam o nekima, a neke ću i preskočiti, jer ili nisu baš tako zanimljive ili nisu za pričanje. Dobar pripovjedač koliko mora biti svjestan što u priču ubaciti, mora, bar isto toliko, znati i što izbaciti.

Toj pripovjedačkoj umješnosti da privuče i zadrži čitatelja – u stvari, gotovo slušatelja, jer dok čitamo, kao da čujemo pripovjedača kako govori – služi i Sejranovićevo izravno obraćanje: kao što vam rekoh; ispričat ću vam…

Sejranović je majstor pričanja priče. Zato se u njegovom romanu uživa onako kako uživa dijete kad mu roditelj čita prve priče, kad sve što čuje odmah u mašti i vidi i pamti za cijeli život. Nakon dugo, dugo vremena taj mi je roman vratio doživljaj priče koja začarava.

Ima još nešto: dok sam čitala ovaj roman, nisam živjela s njim, nego sam živjela u njemu. Kad sam se negdje oko sredine knjige prisjetila jednog detalja s početka, pomislila sam: kako je to davno bilo! A bilo je samo dan ranije.

Nema dijela romana koji nije zanimljiv i u kojemu, uz zanimljivu priču, ne pročitaš neku neobično zanimljivu autorovu misao.

Pričajući o plovidbi, opisuje svoj život čovjeka koji više nema svoju zemlju, od Bosne u kojoj je rođen, do Hrvatske u kojoj je odrastao, do imigrantskog života u zemlji u kojoj je godinama živio, Norveškoj, zemlji lažne sreće, u kojoj svi imaju jednaka prava osim onih koji ih nemaju.

Možda sam se zato i vratio ovamo. Zemlje u kojoj sam se rodio i za čiju su me svijetlu budućnost dresirali, doduše, više nije bilo, uništili su je a da ništa pošteno u zamjenu nisu ostavili. Ali jebeš zemlju kad imaš vodu. Ja više i ne živim u nekoj zemlji, već na vodi.

Ima i nekoliko „kvaka“ kojima čitatelja tjera da čitaju što brže, da što prije doznaju što je bilo dalje. Osobito je napeta priča o Dragoj, za koju već na početku kaže da je bila njegova najveća ljubav i da su se rastali.

U ovom romanu i skupljači citata mogu naći stotine životnih mudrosti koje čovjek ne očekuje od tako mladog pisca, bar ne u tolikoj mjeri. Iako to inače ne radim, i sama sam počela lijepiti raznobojne trakice na stranice koje sam željela zapamtiti. Prva je bila zbog odlomka o klopki za majmune, koji ću u cijelosti prepisati. Ali sam uskoro odustala od označavanja, jer mi je to kvarilo čitanje, a i ponestalo mi je trakica: na svakoj stranici ima nešto na što kažeš: Uh, kako se ja ovoga nisam sjetila! Ili ako sam se i sjetila: zašto nisam shvatila da je vrijedno napisati!

Evo odlomka o klopki za majmune:

Ima raznih klopki, ali se u glavnini mogu podijeliti na one koje životinje ubijaju na licu mjesta, one koje ju rane ili pak one , najlucidnije, koje životinju uhvate živu i zdravu. Mišolovka spada u prvu vrstu, gvožđa kojima su nekada hvatali medvjede, vukove i lisice u drugu, a klopka za majmune u treću. Klopka za majmune jednostavna je i savršena zato što je namijenjena  hvatanju živog i zdravog majmuna i igra, po meni, na najbolju i najgoru osobinu ljudi i životinja, radoznalost i pohlepu.

Potreban vam je jedan sanduk na kojemu izbušite rupu dovoljnu da majmun unutra gurne svoju tanku, ali snažnu. Dlakavu šapu, koja je jako slična ljudskoj ruci, pa je tako i zovemo. U sanduk se zatim stavi voćka, najbolje naranča, objasnit ću vam poslije zašto. Zatim se sanduk pričvrsti za podlogu, tlo, panj, oboreno deblo u okruženju gdje ima dosta majmuna. Ako je klopka postavljena dobro, uz malo sreće (što je potrebno za svaku vrstu lova) kad-tad će je zamijetiti neki majmun. Malo će razgledati taj četvrtasti sanduk i ubrzo će na njemu otkriti rupu. Tada na scenu stupa majmunova radoznalost. Virnut će unutra i ugledati naranču. Radoznalost mu postaje veća. Gurnut će šapu, ili ruku, kako hoćete, i shvatiti da je riječ o nečemu jestivom, pokrivenom korom, poput banane, ali nije banana. Radoznalost će mu porasti. Pokušat će je, naravno, izvaditi, ali avaj, radijus rupice kraći je od radijusa naranče i nema tog zakona fizike, vještog trika ili crnomagijske čarolije koji će pomoći naranči da napusti sanduk. Upravo se tu pokaže i zašto je za ovu klopku naranča bolja od banane. Bananu bi majmun, možda ne baš svaki, ali bar onaj malo promućurniji, sretniji ili snažniji, već nekako provukao, prepolovio ili zgnječio. A možda bi mu i radoznalost popustila, „jebo bananu“, ispustio bi je i skočio hitro na prvu granu i nestao u krošnjama na kojima su često bile upravo banane. Ali naranči, toj još uvijek slabo poznatoj poslastici u svijetu majmuna, ne može odoljeti. I onda, kad se majmun zakači za naranču, poput soma na udicu, on je ne pušta, na scenu stupa njegova pohlepa. Zastane za sekundu, češka se po trbuhu, razmišlja nesretnik: ako je ušla kroz rupicu, mora kroz nju nekako i izaći. Tada se pojavljuju lovci koji su do tada bili skriveni u obližnjem grmlju. Oni potrče, ali ne zbog toga što se plaše da će majmun ispustiti naranču, ne, to se još nikad nije dogodilo, bar ne po svjedočanstvu mog nekadašnjeg cimera u Oslu, Afama, koji je porijeklom iz Afrike, iz Nigerije, iz pokrajine Biafra, u blizini grada Abuje, iz plemena Ibo, katoličke vjeroispovijesti. Tako se predstavljao kad bi netko pitao tko je, što je, odakle je. Da više ne zapitkuješ, eto ti svi podaci.

Lovci trče jer kad ih majmun spazi, on postaje živčan, počinje skvičati i pokušava silom izvući ruku i naranču, ali kao što vam rekoh, ne ide to pa ne ide. Jasno je to valjda i majmunčetu, ali tada je njegovu svijest već preplavila pohlepa, koju je u ovaj svijet stvoritelj ubrizgao iz samo njemu poznatih razloga. I tada  on može postati i agresivan, može ugristi ili ogrepsti lovce, zato oni jure prema njemu, bacaju mrežu ili ga jednostavno ščepaju  a da se ovaj i ne snađe. Ali ako ga i ne uspiju iznenaditi, i ako se jadnik počne braniti zubima i noktima, on naranču ne ispušta. (…)

I sad, nakon ovoliko ispisanih riječi ne znam opisati Sejranovićev roman kako on zaslužuje, jedino bi pomoglo da ga ovdje cijeloga prepišem 🙂 😦 .

Nisam spomenula, pa da se ne misli da nema: ima i seksa, u  tome je junak romana – i autor koji opisuje –  žestok, prirodan i otvoren kao i u svemu drugome što doživljava.

Nakon što roman završi, ostaješ  i dalje u njemu, nekako nedorastao i željan da još traje.

Prije završetka ovog teksta otišla sam u knjižnicu posuditi još nešto,  „bilo što Sejranovićevo“, da vidim koliko su mu ostale knjige blizu the book, a knjižničarka je rekla: „Imamo sve, ali to jako brzo ide.“

„Kako mislite ide?“

„Stalno je vani.“

Imali su samo Fasung (Naklada MD, Zagreb, 2002.) Evo kako počinje:

Bilo je to u ona vremena kad sam bio mali. Rastom. U školu još nisam bio pošao i život je bio jednostavan. Nisam čitao, nisam pisao, ponekad sam gledao slike, crtao i maštao vidjeti golu ženu. Uživo. Granice svijeta bile su skoro istovjetne s ogradom oko naše avlije. A naša avlija bila je velika. Imala je svoj urbani, cementirani dio, svoj ruralni, s travom, cvijećem, povrćem, pa čak i žitaricama (ako u žitarice ubrajamo i kukuruz) i džunglu, odnosno stabla raznolikih voćki po kojima bih se pentrao. I to je bio cijeli svijet sa svim svojim klimatskim i geografskim varijacijama ovisno o godišnjem dobu i mome raspoloženju. (…)

(…) Za ovu avanturu prilično je važna jedna kajsija, kako smo mi nazivali marelice…

Objavljeno u Knjige koje (ne)čitam, Uncategorized | 6 komentara

Toples u autu

Toples, aut, ivent i lamborđini

U parku koji odvaja Vukovarsku od Paromlinske i Lisinski od Skupštine sjedi dvoje tinejdžera, dečko i cura, zagrljeni. Tako zanimljivo razgovaraju da usporavam korak da čujem do kraja. On kaže: “Ne možeš reć lopta je u autu, jer bi to bilo kao da veliš lopta je u izvan, kužiš? Kak ne kužiš? Aut je izvan igrališta…”

Drago mi je da petnaestogodišnjak razmišlja o riječima, i to ispravno. Tako sam i ja objašnjavala kako se ne može reći ona se sunča u toplesu, jer toples nije odjevni predmet, nego bi trebalo reći da se sunča topless, jer to znači bez gornjeg dijela. Nikoga nisam uvjerila, ali bar sama ne govorim u toplesu. Ne govorim ni ona se sunča toples, jer bi zvučalo smiješno i kao da se pravim važna, nego kažem bez gornjeg dijela.

Jedan je neki dan ekipi u Pothodniku dokazivao da je u redu reći event jer event nije isto što i događaj, događaj može biti nešto obično, “muž tuče ženu i skupe se susjedi, to je događaj, a kad je koncert na Trgu, to je ivent”.

Meni nikad nije postalo jasno kako u Americi, Italiji, Francuskoj, Grčkoj, Španjolskoj, Njemačkoj, Skandinavijii i nepismeni ljudi (oni koji ne vide da je iza slova g slovo h) znaju da se Lamborghini kaže lamborgini, a kod nas čak i sportska novinarka na televiziji kaže lamborđini.

I nikad nisam shvatila zašto se kaže skupština, a ne skupćina, po analogiji s općina, s kojom dijeli isti korijen?

 

 

Objavljeno u Uncategorized | 12 komentara

Hlače na štriku

Puno hlača na štriku

Ima jedna kuća s verandom u Drinskoj ulici u Trnju. Kad god prolazim tom ulicom, na verandi se suše hlače, u dva reda, na dva konopca, više pari hlača. Danas sam ih prebrojala: osam. Hlače su svijetlosive (dvoje), drap (dvoje), svijetlodrap (dvoje), kaki i bež. Po kroju i veličine mogle bi pripadati vitkom, visokom i mladom muškarcu.

Neobično je što se na toj verandi uvijek suše samo hlače.

Da nije krojač koji šije samo hlače? Ne bi ih prao. Ne bi hlače sve bile iste veličine i istog kroja.

Možda u kući sam živi neki dečko koji pere hlače tek kad ih sve uprlja, da napuni perilicu, pa ih poslije danima zaboravlja skinuti sa štrika. Ali zar ostalu robu ne pere? Ako pere, gdje je suši? Možda mu je druga roba poderana, pa je suši negdje iza kuće da se ne vidi s ulice?

Hlače su tako slične da bi mogle biti uniforma, ali za što? Kakav se posao radi da si gore gol a dolje odjeven? Možda neki sport? Neko klizanje na stražnjici ili klečanje na koljenima, zbog čega se hlače brzo prljaju, svaki dan po jedne? To me podsjetilo na moj najdraži vic o kornjačama koje se pregrijavaju. Ako ga netko ne zna, neka se javi, ispričat ću ga.

Koliko god sam mislila, ništa nisam smislila. Osim da bi moja baka rekla: Dokon pop jariće krsti. Ona ne zna da joj je omiljena unuka u bijegu od ozbiljnih stvari.

Objavljeno u Uncategorized | 8 komentara