Je li naš problem evolucija ili revolucija?

Prsluci

Gledam Žute prsluke kako osvajaju Pariz. Na demonstracije ih je natjerala muka. Slušam izjave demonstranata, žive teško i sve teže. Ali, to kako je njima, bajka je u odnosu na ono kako živimo mi. Zašto su oni na ulicama, a mi nismo? Zato što mi više možemo podnijeti? Ili zbog razlika u stupnju evolucije, prirodne i društvene? Što smo mi ovdje radili kad su oni ondje imali francusku revoluciju? Ili samo nemamo dovoljno jednakih prsluka.

Oglasi
Objavljeno u Dnevnik vremena, Uncategorized | 3 komentara

Sveti Duh, utorak, 4. prosinca

U čekaonici

Dolazim na dječju oftalmologiju, u ambulantu za strabizam, na neku pretragu kojoj ne mogu zapamtiti ime, pa, prijavljujući se, kažem da sam došla na Ness Loch. Duhovita doktorica samo se široko nasmije,  a ja poslije pogledam u papire i vidim da je Ness Lancaster.

Doktorica je miljenica djece, zovu je po imenu, Jelena. Ubrzo izlazi iz ordinacije i odlazi, a mene sestra obavještava da doktorica mora na operaciju, da ću čekati najmanje jedan sat, pa predlaže da se prošetam i negdje popijem kavu.

Ne idem na kavu, idem do obližnjeg dućana po nešto za jesti, kad god mi ne ide kako treba, ja jedem. Ispred mene na blagajni starija žena rumenog lica, s podočnjacima kao plisirana suknja okrenuta poprečno, plaća bocu vina i traži da joj blagajnica doda Badelov konjak u maloj bočici. Alkoholičarka. Dok čeka račun, prebire šarene dječje kišobrane u košari i pita pošto su. Sigurno ima unuku.

„Ovi mali trideset, ovi veći pedeset“, kaže blagajnica.

„E, to ćemo drugi put“, kaže starica, potrpa boce u vrećicu, plati i izađe. Na nogama su joj kućne papuče. Pred trgovinom zavezan psić maše repom kad ju je ugledao. Ona ga dugo i nespretno odvezuje, pas strpljivo čeka i veselo maše. Oslobođen, trči ispred gazdarice osvrćući se. Ona vuče noge u papučama, izvadi bočicu s konjakom, nagne poduži gutljaj, spremi bocu u džep i nadlanicom obriše usta. Pri tome je malo zaostala za psićem, pa drekne: „Lara, stani!“ Psić poslušno i s ljubavlju stane, čeka svoju obožavanu gazdaricu. Skrenuli su u pokrajnju uličicu, a ja natrag u bolnicu.

Nije stvar u bakici koja pije konjak na ulici u devet ujutro, stvar je u psiću.

Obožavam djecu i pse, mogu ih satima promatrati, a da mi nikad nije dosadno, promatrati  ih i diviti im se. U čekaonici sve vrvi od djece. Male gipke oprugice  umire se tek pred vratima ambulante,  ustrašeni, jer nisu prvi put ovdje, znaju što ih čeka.  Plaču kad im sestra kapa oči, izlaze uplakani i zarumenjeni od uzrujanosti, duboko uzdišu već pomalo umireni na majčinim rukama. Pa onda drugo kapanje, opet ista strepnja i plač, više ih mame ne mogu prevariti da će samo „gledati slikice“ i da će brzo biti gotovo.

Pokraj mene sjedi mlada majka i doji bebicu ne stariju od dva mjeseca. I njoj su kapali oči, čekaju da se zjenice prošire. Kad ih sestra prozove, tata kaže: „Ajd, iskopčaj je, idemo!“

Jedna curica tako je lijepa da na njoj i razrokost izgleda kao ukras. Oči su joj uplakane, njoj su tri puta stavljali kapi, zjenice nikako da se dovoljno prošire. Sestre djecu prozivaju po imenima, a ne po prezimenima kao odrasle. Lijepa curica zove se Tonka. Pokraj mene sjedi Manuela, plavušica kojoj je netko obojio nekoliko šiški u ljubičasto, zubići su joj izgriženi. I mamini su nekako čudno sitni i nazubljeni. Kao i mama, nosi naočale ispod kojih su im oči jako uvećane, ali imaju okvire u jarkim bojama.

„Šta teta piše?“ pita mamu.

„Ne znam, pitaj je ti.“

„Ti je pitaj!“

„Pišem što sve trebam obaviti“, kažem, „jer mi ne stane sve u glavu.“

Odgovor joj je zabavan.

„Tko je tebi pojeo zubiće?“ pitam ja nju.

„Secer“, kaže i vadi novu napolitanku iz mamine torbe.

Još je jedna lijepa curica čekala na pregled, Petra. Iako je svako dijete na svoj način milo, kao i svi psi, kod nje je na licu nešto grubo i odbojno. Neprekidno je nešto izvoljevala i obrecala se na stariju sestru Mariju i brata Josipa. Brat i sestra strpljivo su to podnosili i sve joj dopuštali. Mama ju nije opominjala, znači, razmaženka, najmlađe dijete. Ni mama, ni brat, ni sestra nisu imali grubost u licu i kretnjama kao Petra, pa me čudilo otkud to kod Petre. Ako je na tatu, više nije u dobi kad curice oponašaju očeve. Poslije sam uočila da je s njima i njihova teta,  tatina ili mamina sestra, koja je bila lijepa i gruba poput Petra. Dijete nikad nije krivo, uvijek je kriv uzor.

Jedna mlada mama pun je sat razgovarala na mobitel. Za to vrijeme njezin je sinčić Borna, možda dvogodišnjak, vršljao čekaonicom od zida do zida, uglavnom preko poda, a u pauzama vadio bocu sa sokom iz ruksaka na podu i pio. Smješkao se svakome tko ga je pogledao, mali šarmer željan pozornosti. Sam je znao odčepiti i začepiti bocu. Pio je sve dok je nije ispraznio, a nakon toga se popiškio. Malo se čudio kad je vidio mokru mrlju na trenirki. Mama je i dalje razgovarala na mobitel. Nije primijetila ni kad su joj ispod ruke ispali papiri, nalazi i uputnice. Neki tata, koji je došao s dvoje djece, vidio je kako joj papiri ispadaju, ali se nije sagnuo da ih digne, nego ju je kucnuo po ramenu i prstom pokazao na tlo. Možda je došlo vrijeme da kažem da u moje vrijeme nije tako bilo? Ako ništa, bar nije bilo mobitela kad sam ja bila njihovih godina.

Najgorkije je plakao mali Matija. Sretan što napokon ide kući, jurio je na izlaz, a na izlazu mu je mama nehotice pričepila prst vratima. Želudac mi se stisnuo od njegovog bolnog plača koji je dugo odzvanjao hodnikom.

Čekaonica se pomalo praznila. Jedan tata pokazao je na sjedalo do mene i pitao: „Je li ovo mjesto prazno?“ Skoro sam se nasmijala, ali nisam. Samo sam rukom pokazala kao da mu demonstriram da na stolici nema nikakvog fizičkog tijela.

U bolnicama se ipak nešto promijenilo: u WC-u ima papira. Ima papira, ali nema sapuna, a i nečisto je. Netko duhovit napisao je na kutiji za papir Ne kradi papir, kamera je.

Tako sam provela svoj rođendan.

Objavljeno u Dnevnik vremena, Dokona domaćica, Uncategorized | 7 komentara

Knjige koje pročitam do kraja: Nesanica

Marina Šur Puhlovski: Nesanica

 

Ja sam lijen čitatelj, ljeniji čitatelj nego pisac. To sam već priznala, kao i to da se zbog lijenosti moja nekadašnja znanja troše, a nova ne skupljaju. Nepouzdana sam po znanju. Ne pratim redovito ni kulturna ni književna zbivanja, ne poznajem ljude, ne čitam ono o čemu se govori da bi se imalo o čemu razgovarati i što odjednom svi znaju, već su čitali.

Kad sam prošli put pisala o Divljakuši, priznala sam da prije toga nisam bila ni čula za autoricu. Bilo bi mi žao da mi je promaknula, jer sad, nakon čitanja još jednog njezinog romana, mislim da sam naišla na književnika koji je, po mom mišljenju, među našim najboljim piscima suvremenicima. Rado bih rekla najbolja, ali nemam na to pravo, jer nisam sve pročitala. Mogla bih reći najbolja od svega što jesam pročitala, što bi bilo istina, ali to ne bi imalo značenja ni za koga tko ne zna što sam pročitala. Stoga, među najboljima, opće fraze, sigurno utočište.

Marina Šur Puhlovski ima svoj svijet i svoj stil,  svijet bol i stil raskoš.

Nakon teksta o Divljakuši, javila mi se autorica, Marina Šur Puhlovski, i zahvalila na lijepom tekstu. Laknulo mi je, jer sam strepila bi li joj se svidio da ga pročita. Jer je roman uvijek više od ičega što netko, ili što svi zajedno mogu o njemu reći. Sudim po sebi, a tako, koliko znam, misle i drugi autori:  ma kako tekst bio iscrpan, uvijek ti se čini  da je trebalo još nešto reći da bi se bar malo upotpunila slika. Da ne govorim o tekstovima u kojima je pisac pogrešno shvaćen („što je pisac htio reći“) ili namjerno ocrnjen.

Predložila je da jednom popijemo kavu i da jedna s drugom razmijenimo svoje najdraže romane. Dobra ideja, općenito, za međusobna druženja pisaca.

Ja njoj nisam rekla koji je meni od mojih najdraži, jer ga trenutno ne mogu kupiti, a ona je meni rekla da bi meni donijela svoju Nesanicu (Zagreb, Profil International 2007).

Nešto zbog nestrpljenja, a nešto zato što sam se bojala što bih rekla ako mi se Nesanica svidi manje od Divljakuše, nisam čekala kavu, nego sam knjigu posudila u knjižnici.

Po već spomenutom stilu, dugim rečenicama, razuđenim a skalpelski preciznim opisima, odmah se prepoznaje ista ruka. Namjerno ne kažem isti mozak, jer mozak je mnogo manje do stvaranja pisanjem, mozak je, kao što Marina u romanu kaže, samo robotski dodatak tijelu, koje, kao ni mozak, nismo mi, nego ljuštura koja nam služi samo da uz pomoć nje glumimo svoje uloge u životu, ne znajući ni tko smo zaista ni što je taj život.

Lako se složiti s Marinom da je mozak samo instrument koji nam je dodan kao nemoćna oprema za uloge koje živimo, ali je paradoks u tome što samo iznimno razuman (ili već kakav? nadrazuman?) čovjek može pojmiti koliko je razum nebitan za bit života, za biće koje se izgubilo u ljušturi tijela i uma.

Ima romana koje pročitaš od prve do zadnje stranice, po nekoj inerciji, ili dajući mu šansu do samoga kraja, ili vjerujući uglednom kritičaru koji kaže da je to remekdjelo koje treba studirati na fakultetu, a na kraju, da te netko pita, ne  bi se sjetio ni jedne rečenice iz tog romana, ni jedne misli vrijedne pamćenja.

Nisam od onih koji popisuju „misli“ kad čitaju, opet, kao i kad je u pitanju mozak, misli su mnogo nevažnije od onoga važnijeg što i ne znam reći što je, ono sve, ono što te udara ili ti se urezuje, u čemu se prepoznaješ i čemu zavidiš, jer si eto i ti baš nešto slično mislio, ali nije tako dobro zvučalo.

Ne znam, na primjer, življi i kraći opis djevojke nego što Marina kaže za djevojku u posjetu majci u bolnici, koja je u komi i leži pokraj Sofijine majke:  (…) zgodna cura, živahna poput ping-pong loptice, bujan konjski rep(…)

Ili, o svojoj teti, majčinoj sestri Štefici, sebičnoj i pohlepnoj namiguši, za razliku od njezine povučene majke koja je samu sebe potirala pomažući drugima, pa tako i šutke podnosila svakodnevna silovanja Štefičinog muža: (…) bijesna na cijeli svijet jer joj je premalo ponudio i jer joj muž pred nosom povaljuje sestru i nabavlja joj svilene čarape, kao i svojoj zakonitoj,  a ona mu ne može ništa, jer novce cijenimo više od ičega, mi, Štefica, više i od sebe, kao i većina (…)

Ili, kad joj majka umre nakon operacije kojoj možda nije morala biti podvrgnuta, koju je izveo kirurg, bratić njezinog bivšeg muža, dakle „veza“, ali loše, nehajna veza, Sofija zaključuje: (…) ni na koga ne treba računati, svi se kad-tad udruže sa sudbinom i pristanu držati sjekiru (…)

U Nesanici tih „misli“, koje nisu misli nego više od toga, misli, slike, nadsvjesna razumijevanja, razumijevanja unatoč svijesti ili spoznaje iznad razuma, ima toliko da sam ostala zapanjena tim kovitlacem koji se odvija u toku jedne noći, od tri do sedam sati ujutro, za vrijeme nesanice.

Kovitlac počinje nesmiljenim opisima djedova i baka, rođaka, obiteljskih korijena, svađa, anomalija, slabosti i postupno se, prema jutru sužava na osobni život junakinje, pedesetisedmogodišnje Sofije, koja je na svijetu sa svom tom popudbinom zbog koje je i došla na svijet, sa svojom vlastitom sudbinom i sa stvarnošću u kojoj živi s mužem kockarom i preljubnikom, u većem stanu nego prije i bez novčanih problema, piše iako od toga nema koristi, kao ni od silnih knjiga koje je pročitala, odlazi na promocije prebrojnim prijateljima piscima, sprema, čisti, dotjeruje se: živi neprekidno prelazeći iz jedne u drugu od namijenjenih joj uloga. Uloga koje je prihvatila jer drugo ne zna.

… Gospođa sam, majka sam, supruga sam, prijateljica sam, ljubavnica sam, sabirem se, navlačeći poplun preko glave pod najezdom svjetlosti koja me gura iz kreveta van, u život, premda se nisam naspavala i glava mi puca od bolova, svoje uloge treba obraniti inače će se pogubiti, za čas ćemo postati loša žena, nemajka, šlampavica i rugoba koju će svi prezirati (…)

Fascinatne su navale osjećaja i opažanja o neprežaljenoj majci, kojoj je roman posvećen, koja u bolnici, nesuvislo, skida sa sebe odjeću, obavlja nuždu u krevetu i igra se svojim izmetom, ždere sve do čega dođe, jer se valjda vratila u vrijeme kad je imala tri godine, kad nije bilo što jesti, kad dijete ne zna za stid i što se dolikuje. A žena do nje, mlada, umire od raka, ništa ne može staviti u usta jer ju je bolest već pojela i zavidi proždrljivoj starici.

I mogla bih tako prepisati svih tristotinjak stranica.

Čitajući, junakinju i pripovjedačicu Sofiju gotovo u potpunosti poistovjećivala sam s autoricom. Tim više me fascinirala, ponegdje i šokirala iskrenost kojom govori o fiziologiji, seksu, kopanju nosa, smradovima. Da je intervjuiram, pitala bih je otkud joj hrabrosti, otkud joj spremnost da roman pročita njezino dijete, zar je toliko spremna sebe majku skinuti  s pijedestala majke? Smatram to istinskom nad-egovskom snagom.

Kad bih trebala usporediti Divljakušu i Nesanicu, rekla bih da ni po čemu ne bih pogodila da su nastale u razmaku od deset godina, ili su bar u tom razmaku romani objavljeni, Nesanica deset godina prije Divljakuše. Po načinu pisanja čini se kao da su nastali u jednom dahu. U oba je romana junakinja Sofija, mudrost, u Divljakuši mlada žena na kraju prvog braka, u Nesanici sredovječna, nemirna, nezadovoljna žena koja je u međuvremenu mnogo toga naučila, a ništa nije popravila, jer se ništa ne može popraviti.

Ili može, jer na kraju, ujutro, umjesto da krene u dan i obaveze kako se od nje očekuje, sjeda za kompjutor i piše prvu rečenicu: Evo gdje sam nakon pola stoljeća čitanja, pola stoljeća pisanja, nigdje, rekoh sebi (…) Tom rečenicom roman počinje i završava,  krug, ali koji se otvara.

A kad sam zaklopila knjigu i stavila je na ormarić pokraj kreveta, moj muž gleda, gleda, nešto mu nije  jasno, pa kaže: „Otkad ti čitaš te narodne knjige?“

„Kakve narodne knjige?!”

„Pa što ti je ovo, Marina nesanica?“

Zaista, naslovnica je dizajnirana tako da piše:

Marina

NESANICA    

šur puhlovksi

Valjala sam se od smijeha. Sad me stalno pita: „Jesi li pročitala Marinu nesanicu?“
Pa eto, ako dođe do drugog izdanja, a ne sumnjam da će svi Marinini romani doživjeti ponovljena izdanja, predlažem da se porazmisli o novoj naslovnici.

P.S. Marina kaže da uvijek piše, uvijek će pisati, pisala je i kad je nisu priznavali, jer, kaže, “kako reći ptici da ne leti”.

 

Objavljeno u Knjige koje (ne)čitam, Uncategorized | Ostavi komentar

Ah, ne, opet kasnim na posao!

Da bar imam auto!

Minimalna plaća u Hrvatskoj bit će dignuta na tri tisuće kuna.  Vlada je tu odluku donijela “kako bi radnici u Hrvatskoj imali dostojanstven život”. Tri tisuće kuna je četiristo eura. Radnika koji primaju minimalnu plaću ima trideset i sedam tisuća. Plaće članova Vlade već su povećane. Navodno će to povećanje, i njihove nove porezne olakšice,   iznositi znatno više od ukupnog povećanja trideset i sedam tisuća minimalnih plaća. Članova Vlade ima dvadeset i jedan.

A narod gleda reklamu u kojoj čovjek žuri na posao, kasni, što nikako ne smije, pa brzo ode u banku, digne kredit i kupi auto, sve za pola sata!

Napokon reklama koja je nadmašila onu o jadniku koji sjedi na zahodskoj školjki za vrijeme dok bi trebao biti na sastanku. Dok on sjedi bolnog izraza lica, ženski glas govori: “Počeo sastanak”, “Završio sastanak!” Ali, on će nakon reklame popiti sredstvo za otvaranje i to mu se više neće dogoditi.

Ova s WC-om s trona je skinula afričku šljivu koja ne pada i onoga gospodina koji se više ne zaustavlja kad mora nego samo kad želi, jer reklamira lijek za prostatu.

Ali, ove spomenute probavno-zdravstvene male su bebe za onu prvu, jer su samo iritantne. Prva je okrutno sarkastična.

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik vremena, Uncategorized | 7 komentara

Ostavite svaku nadu vi koji ulazite

Jučer u Saboru

Prijenos iz Sabora jedina je politička emisija kojoj vjerujem: nema favoriziranja podobnih, ignoriranja nepodobnih, montiranja, dekontekstualiziranja, konstruiranja. To je što je.

Ali to što je palo je ispod svake razine. Zbog toga tko, kako i o čemu raspravlja u Saboru, postala sam tragičar, katastrofičar i pesimist, iako sam po genskoj konstituciji politički analfabet. Omissa spe qui huc intrasti trebalo bi pisati na početku prijenosa iz Sabora, jer nada ondje ne preživljava.

Nisam sjednicu gledala do kraja, morala sam otići u grad. Na putu do grada prolazim pokraj Sabora, a Sabor je na Markovom trgu. Na  trgu, oko Markove crkve – koja je, usput, omiljeno turističko odredište – parkirano je mnoštvo velikih crnih automobila koji čekaju saborske zastupnike. Mnogi od njih bruje upaljenim motorima, čekaju spremni svoje viđene šefove, pa cijeli trg smrdi po ispušnim plinovima i zagađuje okoliš. Tako da nas truju iznutra i izvana.

Prišla bih im i ukorila ih što im motori uzalud rade, ali ima ih previše.

 

 


							
Objavljeno u Dnevnik vremena, Uncategorized | 4 komentara

Premijerofikacija

Ja nije premijer

“Gdje vi tu vidite sukob interesa?” uzvraća Premijer pitanjem na novinarsko pitanje. “Ajde, recite mi, baš me zanima, gdje vi tu vidite sukob interesa?”

Novinar nevješto objašnjava, ne dolazi do izražaja ispod dominatnog Premijera, niti je u vlasti, niti u kadru. Premijer nastavlja: “A o tome tko ide odlučujem ja!”

Sve dok nije rekao ja imala sam samo neodređen dojam da je Premijer bahat, ali time ja nije ostavio nikakvu sumnju. O tome tko će ići avionom, kad i kamo, vjerojatno doista odlučuje premijer, ali ne odlučuje ja, ma tko to bio. Premijer i ja nisu sinonimi. Ja je u ovom slučaju samo privremeno na funkciji premijera. Ako ja misli da smije sve isto što i premijer, tada je to privatizacija položaja i sukob interesa prve lige. Premijerska personifikacija, pridavanje jau svojstva premijerstva. Drugačije bi zvučalo da je jednostavno odgovorio: “Posao je premijera da o tome odlučuje.” Zar to ne zna? Ili mu nije važno?

Objavljeno u Dnevnik vremena, ljudi, Uncategorized | 9 komentara

Krava kod veterinara

I malo Interneta

A što se tiče Bobe, on zaslužuje bar jedno poglavlje.  Udomili smo ga kad je bio star nekoliko tjedana. Sad ima trinaest godina, mješanac je ptičara (pretežno) i labradora, velik je (26 kg) i crn, s bijelim plastronom. Meni je ljepši i od labradora i od ptičara, jer mu glava nije ni prevelika ni preuska. Sve skupa je  zgodan i elegantan, ne samo meni, i elegantno se kretao dok ga nije savladala artroza. Jezdio je preko Cmroka kao ždrijebe.

Ove godine prvi put primjećujemo ono to kažu da je jedna pseća godina ljudskih sedam, znači pola pseće, ljudske tri i pol; jedan ljudski  mjesec,  sedam psećih; jedan pseći dan, sedam ljudskih.

Ovo s danima računala sam na olovku 😦 , nikako mi nije jasno kako je to isto puta sedam kad godina ima dvanest mjeseci, a mjesec trideset dana. Hoću reći, nema svega po deset. Dok nisam shvatila da je stvar u sedam puta više, bez obzira na to koja je vremenska jedinica. Tužno svjedočanstvo mojih sposobnosti.

Do dvaneste godine nikad nije bio bolestan. Pješačili smo nas dvoje s kraja na kraj grada. Prošle jeseni primijetila sam da je poslije dužih šetnji miran, samo leži, potom sam u proljeće – što je njemu bilo tri godine kasnije – primijetila da se teško diže, teško hoda stepenicama, da više ne može sjediti, nego samo s mukom leći.

Lijekovi za pse su skupi, a pretrage još skuplje. Vjerojatno i zato što se psi mogu liječiti samo u privatnim, najčešće vrlo lijepo i luksuzno uređenim ambulantama, u kojima svi liječnici imaju osoban i topao pristup  pacijentima, za razliku od od liječnika u ljudskim ambulantama, socijalnima.

Nakon što smo u šibenskoj ambulanti ostali osupnuti iznosom računa (pregled 190, radni sati 170, krvne pretrage 460 i drugo, ukupno 1250), moja Sila Prirode (koju sam prije nepravedno zvala Elementarnom Nepogodom) guglala je cjenike u drugim ambulantama po Hrvatskoj. Jest, ova je pri vrhu po cijenama, ali i po usluzi: ondje je glavni liječnik tako savjestan da nakon pregleda i liječenja telefonom provjerava kako je pas, mi ga zovemo dr. House.

Otkrila je i da postoji osiguranje za pse, ali  samo do devet  godina, sram ih bilo, a doznali smo i posebno zanimljiv podatak da je liječenje krava puno jeftinije nego liječenje pasa, pa smo se dogovorili da ćemo, kad sljedeći put dođemo s Bobom, sestri na recepciji reći da smo doveli kravu na pregled.

“Kakvu kravu!” reći će ona u velikom čudu. “Gdje je krava?”

“Evo je.”

“Pa to nije krava, to je pas.”

“Valjda mi znamo je li krava ili pas”, reći ćemo mi.

A što se tiče interneta, jučer sam napisala da je to Internet ponikuda, zbog kojega smo toliko  puta hodočastili u T-comove u Zagrebu i Šibeniku da su nas zapamtili. U Zagrebu po tome što je mm rekao da im treba bombu baciti, pa su ga upozorili da je to teroristička prijetnja i da mogu pozvati policiju, a ja da u njihovim centrima rade zombiji i da ih, prije treninga, testiraju i primaju samo one koji imaju minimum emocija i samostalnog mišljenja. Kod njih ne pali ni moje omiljeno pitanje ljudima po raznim institucijama: “Što biste vi na mom mjestu?”, koje većinu službenika obično podsjeti na to da su ljudi.

Doduše, od tog sam se pitanja prilično ohladila onda kad sam kupovala policu za frižider, pa sam u servis za mustru ponijela staru. Prodavač je odmah odmahnuo glavom i rekao da ne može ništa bez serijskog broja. “Frižider nije u Zagrebu”, rekla sam,”ne mogu doznati serijski broj.” On je samo odmahivao glavom i to, čini mi se, vrlo zadovoljno. Nakon što sam ponudila da sama pregledam police u skladištu i na svoju odgovornost izaberem najsličniju, a on i dalje zadovoljno i sve zluradije odgovarao ne, ne, ne, rekla sam mu na rubu živaca: “Pa pokažite bar malo suosjećanja!”

“Što hoćete, da plačem s vama?” rekao je i spustio me na zemlju, tresnula sam kao glupa kruška.

U Šibeniku nas je zapamtio šef poslovnice, kojega sam odlučila pohvaliti T-comu, jer je jedini od svih njihovih djelatnika, a upoznali smo ih bar trideset, prvo, uspio riješiti naš problem, i, drugo, krenuo je u rješavanje problema a da nam nije najprije rekao: “Jedino možete kupiti novu sim karticu; jedino novi ruter; ako sad prekinete, svejedno morate platiti  cijeli mjesec, a isti mjesec morate platiti i uz novi ugovor…”

Internet posvuda, naime, divna je stvar zato što nemaš ugovor i nije skup, ali ti zaborave spomenuti da si vezan dvadesetičtirimjesečnom otplatom rutera, koji nije jeftin. I to nije najgore. Najgore je što, ako se ruter pokvari, ide na servis na dva tjedna, za koje vrijeme ti T-com “nije dužan”, to je formulacija, dati zamjenski.

Ako prijaviš problem telefonom, oni to predaju tehničkoj službi, koja ti “mora odgovoriti u roku od pet dana”.

“Pet dana? Pet dana!? Pa mi radimo s Internetom! Pet dana je kao pet mjeseci. Nama treba Internet u roku od pet minuta! Jeste li vi u kamenom dobu Interneta!”

“Žao mi je”, kaže Gašpar/ Ernest/ Matko/ Matej, “to je jedino što mogu učiniti.”

“Dobro, imate li kakvu rubriku hitno?”

“To je prioritetni rok.”

Onom sam iznimnom tekomovcu, zove se Ivan, izlagala svoju životnu priču: “Znate, i ja sam radila u zloglasnoj firmi kao što je vaša…”

“Kojoj?”

“Hrvatskoj Televiziji.”

“Aaaa, vi ste gori!”

“Nisam sigurna, tu smo negdje, vi, mi i banke… Uglavnom, mi smo gledatelje koji zovu zvali pacijentima. Ja sam sa svojim pacijentima uvijek strpljivo razgovarala, istražila što ih je zanimalo, obećala da ću im javiti kad doznam i ispunila obećanje. Ono što bi počelo psovanjem i vrijeđanjem, završilo bi zahvalnošću: e, nisam vjerovao da ima tako ljubaznih ljudi itd. Tako sam jednim običnim razgovorom popravljala imidž svoje firme. I to vi radite sa svojom.”

On je skromno odbijao zasluge i isticao da su svi njegovi kolege jednako stručni i susretljivi. Možda, u nekom paralelnom svemiru.

P.S. Veza između tegleće marve iz prošlog posta i krave iz ovoga posve je slučajna, iako vrlo sugestivna i blizu istine.

P.P.S. Pokušala sam pohvaliti Ivana Gundića na T-comovim stranicama, zanimljivo, nemaju rubriku “Pohvale”, pa sam ga pohvalila u rubrici “Prigovori”.

 

 

Objavljeno u Dnevnik vremena, Uncategorized | 9 komentara