Reklame

Jezične nijanse

Jesu li nijanse?

Nije mi jasno zašto tekstove za reklame pišu ljudi koji nemaju smisla za pisanje, ne poštuju jezik, slabo znaju gramatiku, pravopis, sintaksu, o stilu da i ne govorim. Još manje mi je jasno zašto ih zapošljavaju oni koji proizvode reklame. Ili se i ti poslovi dobivaju preko veze kao i većina ostalih?

Već sam oguglala na afričku šljivu koja ne pada u ljekarnama  (glas je pročita točno tako, bez zareza i druge interpunkcije) ili na Biorellu, koja se uzima kod proljeva i putovanja, kao da je to dvoje podjednaka nevolja.

U zadnje vrijeme nerviraju me u jezičnom smislu puno gori primjeri.

Prvi primjer:

Samo je spriječen požar požar ugašen na vrijeme. (!!!!) Jasno je što autor hoće reći: na vrijeme je ugašen samo onaj požar koji je spriječen. Zašto to tako i ne kaže?

Drugi primjer:

Ojačajte kosti prije nego one izdaju vas. (!!!!) Smisao poruke je: ojačajte kosti prije nego što vas izdaju, nije naglasak na  vas nego na izdaju. I usput, ispravno bi bilo nego što, ali ljudi taj što često izbacuju, kao i da u budući da, misle da je tako “školovanije”.

Moja kći bi mi sad rekla: “Mama, kak si itirantna.” Ali ne mogu da ne napišem stvari koje me živciraju. Smeta li to drugima kao što smeta meni?

 

Oglasi
Objavljeno u Dnevnik vremena, vesna curo-tomic | Označeno sa , | Ostavi komentar

Pedagoginja

Jučer na Remetskoj

Oko podneva, po najvećoj pripeci, u dvorište je došla mršava žena sijede kose s vrećicama u ruci. Isprva sam mislila da prosi, ali nije prosila, pitala je imamo li koju plastičnu bocu ili limenku.

“Žao mi je”, rekla sam, “bila je puna vreća do neki dan, ali smo odnijeli do kontejnera… Potražit ću je li koja ostala.” Našla sam nekoliko.

“To je meni puno”, rekla je. “I jedna je dosta…”

Ponudila sam joj da sjedne na verandu. Nećkala se i zahvaljivala na ljubaznosti, na kraju je ipak sjela. Uzdahnula je: “Baš ste zlatni… Boli me ova noga, imam pločice od frakture… Jedan me lupio autom. Mladić. Nije meni da on ode u zatvor, ali drugi put će nekoga ubit. Meni su uho naknadno zašili, ne čujem na desno uho, noga mi je bila zdrobljena, zube sam izgubila, rame slomljeno, al fala Bogu, živa sam…”

Ponudila sam joj čašu hladne vode. Tek sam tada primijetila da nema lijevu šaku. Nisam pitala je li i to od nesreće, badrljak je izgledao kao da je odavno bez ruke.

“Kad sam došla vadit pločice, doktor je otkrio da se stvorio tumor tu, ispod lista… Moja gospođo, sve na mene… Sretna sam što su uspjeli odstranit da mogu hodat. Kažu da će bit dobro. Nisam podnosila kemoterapije, samo dvije sam izdržala…”

Trudila sam se ne izgledati šokirano.

“Ovo ja privremeno skupljam boce, znate… Nemam pravo na socijalnu pomoć, jer imam stan. Zamislite, ko da mogu zidove jest. Da mi daju iskaznicu, mogla bi bar jest u pučkoj kuhinji, ovako… kako se snađem. A imam ja veliki stan na Maksimirskoj. Kad sam bila kod socijalne radnice, rekla mi je da nemam pravo na pomoć, jedino ako dam stan, da ću imat doživotnu, zamislite! Ne dam, pa makar krepala.”

“Pa od čega živite?”

“Trebam dobit zaostatke mirovine. Naša birokracija, znate već… vraćali su par puta iz HZZO-a… Al bit će to, samo da izdržim. Ja sam radila kao pedagoginja u domu umirovljenika. Neki dan me srela moja bivša kolegica, gleda me u čudu, valjda kako sam se promijenila. Pa ne mogu ja u štiklama i finoj suknji po kontenerima kopat, nego ovako, kako me vidite, pa što, čisto je na meni, trenirka i majica… A trebam dobit i odštetu od nesreće, samo to traje, taj sud, nikad dočekat… Zato se sad ovako snalazim.”

Kad se digla da ode, rekla je: “Draga gospođo, samo čuvajte zdravlje, to je najvažnije, ja sam sretna što sam bar zdrava.”

 

 

 

Objavljeno u vesna curo-tomic | 9 komentara

Knjige koje gutam: Sjajno mjesto za nesreću

Kako se stvari povezuju

Hvatam vremena makar i za kratak osvrt na roman Damira Karakaša, Sjajno mjesto za nesreću (Sandorf, Zagreb, 2009.)

Kad imaju dobru svrhu, stvari se povezuju i bez našeg utjecaja. Donedavno, mislila sam da neću naići na neuobraženog, a živog pisca. Ali, naišla sam na Damira Karakaša.

Dugo nisam čitala tako dobru knjigu kao što je Sjajno mjesto za nesreću u kojoj je sve „sjajno“ osim naslova.

Ja sam, naime, ogorčeni protivnik riječi sjajno. Riječi nisu krive, naravno, nego ljudi. Ova je od današnjih urbanih intelektualaca i onih koji bi to htjeli biti ispražnjena od svakog smisla,  blazirana i antipatična. Čini mi se da, kad nekoga upoznam, mogu pretpostaviti govori li „sjajno“. I obrnuto, ako upoznam nekoga tko govori sjajno, čeka ga određeno mjesto u mom katalogu ljudi. Damir Karakaš nimalo ne sliči na ljude koji govore „sjajno“, nijednom u romanu nije ponovio tu riječ, pa zaključujem da mu je možda urednik sugerirao naslov. Možda su i drugi ljudi, kao i ja, imali dojam da Karakaš piše samo o Lici i ruralnim temama, pa ga je htio prebaciti na urbanu i pomodnu stranu.

Vjerujem da će se zbog ovoga mnogi na mene naljutiti, jer većina mojih znanaca govori sjajno. Jednom sam i ja rekla sjajno kad sam morala govoriti pred više ljudi, a imala sam tremu i htjela sam se napraviti važna.

Roman je objavljen prije deset godina, a ja sam ga tek sad pročitala. Zašto? Odavno sam odlučila da neću vjerovati ničijem mišljenju o nekom piscu dok sama ne pročitam, još odonda otkako je moj roman oblatio tobože ugledni kritičar, a da ga nije ni pročitao, odali su ga neki dijelovi recenzije koje sigurno ne bi napisao da je makar i prelistao.  Unatoč tome, u pogledu Karakaša potpala sam pod utjecaj razvikane scene o snošaju djevojke i svinje. Mislila sam: evo još jednog koji ne zna bolje, nego na sebe skreće pozornost šokiranjem.

Onda mi je u knjižnici slučajno pao pogled na ovaj roman. Sjetila sam se emisije Nedjeljom u 2, koju sam gledala nekoliko mjeseci ranije, kad mi se Damir Karakaš i sve što je govorio jako svidjelo. Prvi dojam je bio da je pametan, pošten i da se ne prenemaže.

Kao dijete, voljela sam čitati. Neke posebno dobre knjige čitala sam štedljivo, da ih ne potrošim prebrzo. S vremenom, kako sam odrastala, takvih je bilo sve manje, kao i kazališnih predstava koje su me do srži moga bića usrećivale kad sam bila dijete. Slično kao što mi se odjednom smanjio kuhinjski stol kad sam narasla.

I danas vrednujem knjige na sličan način: ima knjiga koje odbacim nepročitane; knjiga koje jedva čitam, ali se potrudim pročitati do kraja;  onih koje jedva čekam nastaviti čitati kad uhvatim vremena. A na vrhu su ljestvice knjige koje štedim, poput ukusnog jela u kojemu uživaš i unaprijed žališ što će doći trenutak kad će se tanjur isprazniti, iako ćeš tada biti sit.

Roman Sjajno mjesto za nesreću pripada toj zadnjoj vrsti knjiga. Na malo sam takvih naišla u odraslom životu. Nakon čitanja takve knjige, čovjek dugo nema potrebu čitati ništa drugo, da ne pokvari. Da neki lošiji okus ne pomuti slast onog finog jela.

Nemam previše vremena, pa neću, kako inače običavam, prepisivati pasuse da biste stekli dojam kako Karakaš piše. Umjesto toga ponovit ću samo da je njegovo pisanje, kao i on sam, potpuno neuobraženo. Piše jednostavno, pitko, bez suvišnih riječi:  nisam naišla ni na jednu suvišnu riječ ili rečenicu, nikakvo prenavljanje, nikakvo štovanje vlastite osobe i vlastitog stila.

I o stilu imam svoje mišljenje kao i o “sjajno”: njušim pozu. Stil je dobar jedino ako na sebe ne skreće pažnju. Čim postanem svjesna nečijeg stila, postanem svjesna njegove neiskrenosti, njegove poze. Pravi, nevidljivi stil – onaj tvoj vlastiti, jedinstveni izraz koji je dio tebe – dolazi s neglumljenom iskrenošću.

Tu neglumljenu iskrenost koja se, bez kontrole “uma”, prelijeva u stil, u zadnje sam vrijeme pronašla u pisanju Marine Šur Puhlovski, kratkim pričama Korane Serdarević i, evo sad, kod Karakaša.

Damir Karakaš nevjerojatno je iskren, a to nije uvijek lako biti, ne samo zato što ne želiš sve reći, ne želiš oderati sva svoja tkiva do iznutrica, nego zato što čovjek često i ne zna što je ono njegovo pravo, istinito i iskreno u doživljaju. Ako je i šokantan,  Karakaš to nije zato da bi šokirao, nego zato što je potpuno otvoren, ne čuva rezervni položaj dostojanstva, istresao se sav u svoje riječi, do poniznosti. On je pravi pisac, jer njime ne vlada taština. Onaj čijim pisanjem vlada taština ne može biti dobar pisac.

Radnja romana zbiva se u Parizu, gdje pripovjedač i glavni lik, sam autor romana, živi kao klošar i crtač portreta dok pokušava naći izdavača za svoj roman, koji mu je prijateljica prevela na francuski. Suvremeni Pariz kako ga Karakaš opisuje stravična je slika bijede, borbe za goli život ljudi raznih nacionalnosti, s raznih strana svijeta, pretežno s istoka Europe, koji iz različitih  razloga borave u Parizu. Opisuje život u stanu s nekoliko ljudi koji su, kao i on, ispod crte društveno prihvatljivog, bez zahoda, zbog čega mokre u pivske boce, svatko ima svoju, a nuždu vrše u vrećice i potom ih kriomice iznose u kontejnere. Šokantno, potresno, ali, kažem, opisano ne da bude samo sebi svrhom. Nego da se nađe u odličnom romanu.

Ja sam, po običaju, na repu društvenih zbivanja. Ja sam ga tek otkrila, a Damir Karakaš danas je i službeno uspješan čovjek i poznat pisac. Čini se da mu se obistinilo ono što je opsesivno sanjao za vrijeme životarenja u Parizu, na javi književnu slavu, a u snu gomile ljudskog izmeta, što je, kažu sve sanjarice, nagovještaj blagostanja. Mene osobno zanima vrijedi li to i kad se sanja pseći izmet, što se meni prečesto događa otkako moj dragi stari pas ima sve teže probavne tegobe, a ja za njim čistim 🙂 .

 

 

Objavljeno u Knjige koje (ne)čitam | Označeno sa , , , , | 2 komentara

Knjige koje čitam, knjige koje pišem: Ili čitam, ili pišem

 

Kakva sloboda, osloboditi se vlastitog imena!

Dugujem osvrt na roman Božanska dječica, Tatjane Gromače. Pročitala sam ga, ali nemam vremena o njemu pisati, pa ću samo kratko: odličan roman, potresan i duhovit istodobno, istodobno svijet viđen očima mudrog promatrača i prostodušnog, nevinog stvorenja, o majci koja se zatvara u svoj svijet u zemlji u kojoj se odjednom sve izopačilo. Lik majke podsjetio me na priču o ludom kralju koju sam čula u Serpicu: u selu je bio bunar sa začaranom vodom, tkogod je iz njega pio, poludio je. Svi mještani, osim kralja, pili su tu vodu. Uskoro su svi počeli pričati kako im je kralj lud. Kralj je to čuo i odlučio i on piti začaranu vodu. Nakon toga su ljudi odahnuli i rekli: Kralj je ozdravio!

Tatjana Gromača vrsna je spisateljica!

A zašto nemam vremena pisati o romanima koje čitam, a nemam baš vremena ni čitati, o tome ću malo kasnije.

Uz Božansku dječicu, posudila sam u knjižnici i jedan novi, debeli, tvrdo ukoričen i skupo opremljen roman jednog sad već jako uglednog pisca, koji je objavila renomirana izdavačka kuća, poznata po dobrim bibliotekama kvalitetnih djela.

Čitala sam oko pedeset stranica i odustala. Pisac čiji sam  način pisanja jako cijenila i u čijim sam romanima uživala, napisao je vješt, rutinerski krimić tako bezličan da nikad ne bih mogla pogoditi tko ga je napisao da ime ne piše na koricama. Ne znam kako je to uopće moguće, to je kao da ti netko iz žila izvuče krv i ulije vodu. Roman b.o. Pretpostavljam da je ta sposobnost mijenjanja stila dokaz vještine. Pretpostavljam i da radnja nije slučajno smještena u jednu  zapadnoeuropsku zemlju, kao što ni likovima nisu slučajno dana strana imena: možda autor ima mogućnost biti preveden na neki svjetski jezik, možda vjeruje da će začeti žanr hrvatskog svjetskog krimića i osvojiti planet, kako je to uspjelo „švedskom krimiću“.

Pretpostavljam da će u našim književnim krugovima roman biti hvaljen i nagrađen, da će kritičari pisati pohvalne recenzije, zbog minulog rada umjetnika i njegovog ugleda.

Jer i kritičari su samo ljudi. Statistički, ako je pet posto populacije iznadprosječno, onda bi se taj omjer mogao prenijeti i na kritičarsku populaciju. Čak im možemo ići na ruku, pa pretpostaviti da je više kritičara među tih pet, nego među onih devedeset i pet posto, jer prosječni se pretežno bave nekim drugim poslovima. Recimo da je čak trideset posto kritičara među nadprosječnima, to bi još uvijek značilo da je u žiriju od deset članova samo 3,3 iznaprosječnih.

Prosječni uvijek pretežu.

Truffaut je rekao: „Ne znam nijedno dijete koje kaže da želi biti kritičar kad odraste.“ 🙂  Chabrol je rekao kako on pomaže kritičarima da imaju o čemu pisati,  na početku filma stavi citat  nekog poznatog pisca, pa kritičari “analiziraju”: Ahaaaa, to je jedan balzakovski film… 

Ovo o kritičarima može se shvatiti i kao sukob interesa, odnosno kao moja osvetoljubiva gorčina prema prema njima. Vjerojatno u tome ima istine, više bih ih voljela kad bi i oni voljeli mene.

Nedavno je moj zadnji roman (zadnji, ali i drugi, jer sam ga počela pisati nakon prvoga… i još nije završen) ušao među šest finalista od stotinjak neobjavljenih romana. To me silno razveselilo i osokolilo, ali od toga nikakve koristi: peguli ni finale ne pomaže. Nemam izdavača. Izdavači  imaju popunjene programe za ovu, većina i za sljedeću godinu, ne primaju rukopise, pa ih i ne čitaju, zašto bi uzalud čitali.

Pa mi je došlo da unajmim ime nekog u književnim krugovima popularnog i poštovanog pisca, da pod njegovim imenom nađem izdavača i objavim roman koji mi je važan, jer mi u njemu srce kuca.

Kakva sloboda, osloboditi se vlastitog imena i vlastitog peha! Prikrasti se kritičarima imenom koje se ne dovodi u pitanje.

Mislim nešto… što bi sve sade ovdje o kritičarima i piscima napisala moja omiljena, duhovita i oštroumna blogerica Labilna, koja je bila mudrija od mene, pa je blog počela pisati pod nadimkom, a ne pod svojim imenom.

Dobro su rekli Latini: nomina sunt odiosa.

Ali u društvenom smislu, nomen je omen, obilježi te i zabetonira.

Naravno, teško je naći slavno ime koje pristaje na tu igru (o tome sam izmaštala priču u Goloj vučici, patentirala sam taj izum). Čini se lakše glumiti drugačiji stil.

Mogla bih, mislila sam, i ja promijeniti stil poput onog pisca kojega sam na početku spomenula, mogu glumiti uobražen, pomodan stil po ukusu kritičara, pa da, nakon što me „prepoznaju“, ponovno postanem ona stvarna ja, kao glumica koja karijeru počne u pornićima, pa kad stekne slavu, prebaci se u A produkciju, gdje ima mogućnost pokazati svoj talent.

I taman kad sam se odlučila za tu drugu varijantu, promjenu stila, dogodile su se tri stvari koje su me vratile na pravi put.

Prvo, sjetila sam se Jagode Truhelke, čiji su Zlatni danci  meni jedan od najboljih naših romana, a nitko je ne spominje.  Jednom sam dobila golemi kompliment kad me  poklonik mog prvog romana usporedio s njom. Ali, učinio je to ovako: „Nadam se da vas neću uvrijediti, ali vaš roman podsjetio me je na…“ Uvrijediti! „Uvrijediti“, rekla sam ja, „kako uvrijediti, pa to je najljepše što ste mi mogli reći!“

Druga i treća stvar dogodile su se istu večer, u vrijeme kad sam intenzivno razmišljala je li važnije biti dobar umjetnik ili se dobro prodati,  jer, budimo realni, knjiga koja ne dopire do čitatelja neuspjela je knjiga, ma kako bila dobra. Te večeri na televiziji sam gledala portrete dvojice ljudi, autora, umjetnika, genijalaca koji imaju zajedničke crte: ne prave se važni i ne rade po modi. Jedan je Goran Trbuljak, koji za sebe kaže da je ostario i oćelavio, a još ne zna je li umjetnik. Drugi je arhitekt Dragutin-Maji Vlahović, koji je rekao: „Bitno mi je da se kuća koju projektiram ne pravi važna.“

Zato nemam vremena za čitanje i pisanje osvrta, vraćam se svom neuobraženom rukopisu, dotjerujem ga i popravljam. Ne očekujem pohvale, ali svejedno ponovno vjerujem u njega. Pišem kako mi krv teče.

 

 

 

Objavljeno u Dnevnik vremena, Knjige koje (ne)pišem, Knjige koje (ne)čitam | Označeno sa , , , , , , | 8 komentara

Knjige koje čitam: Bolest svijeta

Bez naslova

Ne znam koji bih naslov dala ovom tekstu. Znam početak: knjiga koja udara u pleksus. Ne znam je li mi teže čitati o mukama koje poznajem ili o onima koje me tek čekaju i na koje me Tatjana Gromača prije njihovog prirodnog reda u mom životu pripremila ovom knjigom.

Ne znam što je Bolest svijeta (Sandorf, Zagreb, 2016). Nije roman, nisu „misli“, nisu eseji, nije traktat, nije poezija, nije filozofija, nije estetika. Jest sve to odjednom i ujedno autobiografija duše, onih sitnih čestica koje fizika tek treba do kraja razumjeti, a koje će jednom pomoći da shvatimo zašto se neki od nas toliko muče u ovome svijetu u kojemu tijelima postojimo.

Čitajući, tonula sam sve dublje u svoju dušu, u kojoj se ne osjećam dobro. Da se duša može birati rođenjem, sigurno ovu ne bih izabrala. Mučila sam se čitajući, ali nisam mogla prestati, možda i naslađujući se što još netko prolazi teške muke iz kojih nema izlaza, jer svatko sebe svuda sa sobom nosi, ali najviše zato što Tatjana Gromača dobro piše, zaista dobro.

Davno sam čitala njezin prvi roman, Crnac (Durieux, Zagreb, 2004), i jako mi se svidio. Zapisala sam mentalnu bilješku da moram pratiti što piše, ali, budimo realni, kod nas ima toliko pisaca da ponekoga s vremenom izgubiš iz vida, možda baš one koje ne bi trebalo ispustiti.

Neki dan sam u knjižnici posudila ovu knjigu i ponovno sam odlučila bolje upoznati djela Tatjane Gromače.

Možda će ovo što sam do sada napisala o Bolesti svijeta odbiti od čitanja one kojima je dovoljna i vlastita muka. I ja sam od tih, pa u zadnje vrijeme podnosim samo viceve i komedije. Ali ovu muku vrijedi upoznati.

Za sebe sam izabrala pasus s kojim sam našla duboku vezu i istinu koju ja sama ne bih znala tako napisati:

Također, ja moram pisati, čim mi se za to ukaže prilika, jer kad pišem, tad nisam prisiljena dvojiti, pa se pisanje iznalazi kao za mene prilično smisleno rješenje, s obzirom na to da me moje razmišljanje, obično, svakodnevno i jednolično, umara i pomalo obeshrabruje. No pisanje, ono kao da izvire iz nečega bližeg zaigranosti, u svakom slučaju nečega bližeg prostodušnosti nego umnosti, bližeg besciljno bauljanju i slučajnosti, koji su mi ionako mili, bližeg bježanju od misli, povjerenju u slike i zvukove, u boje i tonove, u ritam. Mišljenje, ono uobičajeno što se već naziva ljudskim mišljenjem, a što izvire iz razuma, nije nešto što mi osobito imponira. To vječito naganjanje sa strahovima, sumnjama, vječite projekcije događaja koji još nisu, ili vraćanja u one prošle (najčešće iz razloga da se nekoga ili nešto kritički analizira, da ga se pribije uz stup srama, ponizi – pa makar to bili i mi sami), to je sve zamorno i predvidljivo. I događa se bez osobne namjere – tu je bez naše volje i upinjanja, i protivno težnjama da bude obrnuto, jer je u toj mjeri sveprisutno, poput magnetskog polja turobnih i zlih misli koje je nemoguće preskočiti, zaobići – želi li se djelovati, živjeti u svijetu ljudi.

Neću više ispustiti iz vida Tatjanu Gromaču, a plan mi je kao sljedeću knjigu pročitati njezin roman Božanska dječica (Fraktura, Zagreb, 2011), što zapisujem ovdje, da ne zaboravim.

Objavljeno u Knjige koje (ne)čitam | Označeno sa , , , , , , | 2 komentara

Sarkazam

Demo

Svatko tko je ikada zavirio na ovaj blog zna da me osiromašio stambeni kredit u CHF. Manje se zna da sam, potaknuta  presudama Trgovačkog suda, Ustavnog suda, Vrhovnog suda, Europskog suda, akcijama udruga Franak, Potrošač, Lex franak, tužila banku zbog tog kredita i da sam izgubila spor u prvom stupnju. Dosuđena je i golema naknada troškova, a žalba višem sudu košta toliko da sam se morala zadužiti.

Takva je, ukratko, moja situacija.

I, odem ja jučer u banku reći da mi više ne radi token. Čekala sam na red tako dugo da sam umalo zaboravila po što sam došla. Umorna službenica ljubaznošću amortizira nehumanost sustava: samo dva šaltera rade, a kolona klijenata čeka na red. Susretljivo mi objasni da je pravilo banke da prvo promijenim bateriju u tokenu, pa ako i dalje ne radi, da se vratim u banku.

“Dobro, ali, znate, ja sam već imala takav slučaj s tokenom, promijenila sam bateriju, ali svejedno nije radio…”

“U našoj banci?” pita.

“Ne, u drugoj.”

“Da, to nema veze, kod nas je ovako.”

Ona možda misli da sam ja od onih koji odgađaju. Nisam. Iako sam nosila četiri knjige posuđene iz knjižnice, dvije kile krumpira, dinju i kilu paprika, otputila sam se do urara da mi promijeni bateriju. Četrdeset kuna. Ne može se platiti karticom. Zamolim da torbu i knjige ostavim kod njih i odem do bankomata. Na računu imam sto sedamdeset i šest kuna. Moram dignuti sto, ono što preostane više ne mogu dignuti, ne mogu time kupovati na tržnici, nego samo u dućanu. Ali dobro, kad se mora, mora se.

Gospođa u urarnici kaže: “Promijenila sam bateriju, ali i dalje ne radi, pojavljuju se samo neke kockice.”

“A staru bateriju ste provjerili, prazna je?”

“Da, bila vam je skroz prazna”, kaže gospođa.

Možda ga oni u banci trebaju aktivirati, mislim, i vraćam se u banku, ruke me već bole od stvari, muka mi je što po suncu ponovno moram prijeći put Ilicom od Frankopanske do Trga.

U banci red još duži nego prije. Zamolim onu istu službenicu da vidi što je s tokenom, a da ne moram iznova čekati na red. Ona isproba, vidi isto što i ja i kaže da ipak trebam novi token.

“Novi? Badava sam kupila novu bateriju?!”

Slegne ramenima. “Žao mi je.”

Žao joj je? Meni još puno, puno više. Četrdeset kuna je jedan ručak za moju obitelj, kila mahuna, pola kile rajčica, pola kile krastavaca i pola kile luka, što sam planirala za sutra.

“Dobro, izvadite, molim vas,  bateriju da je odem vratiti.”

Ona prevrće token u ruci, pokušava povući poklopčić, ne ide. “A ne, ne ide”, kaže, “vidite tu mali kotačić, to bi trebalo odvinuti..”

“Onda mi dajte da odnesem token do urara, da oni izvade.”

“A ne, to ne smijem, to je protiv propisa….”

“Što je protiv propisa?”

“Ne smijem vam dati da iznesete token nakon što sam ga odjavila.”

“I što sad?”

Vratila se malo poslije sa snopom papira koje sam trebala potpisati, s novim tokenom  i s četrdeset kuna. Tih četrdeset kuna nije pisalo u papirima, pa sam pitala otkud to.

“To sam vam ja od sebe dala”, rekla je, pomalo uzvišeno.

Ma,  mislim si….! Iako ne baš mirno i ne baš zadovoljno, spremila sam njezin novac u svoj novčanik. Platila je grešku sustava koju je tako uvjerljivo zagovarala, tako sam samoj  sebi opravdavala svoj postupak.

Slična stvar dogodila mi se koju godinu ranije,  u obližnjoj Nami. Prodavačica mi je jedan odjevni predmet, koji nije pristojno spominjati izvan njegovog konteksta, naplatila po višoj cijeni, a ne po sniženoj, koja je bila zalijepljena na robi. Kad sam pitala zašto, djelovala je zbunjeno i malo prestrašeno. “To je zato što nova cijena još nije u sustavu”, rekla je i spremno iz svoje torbice izvadila razliku.

“Vi to meni dajete svoj novac?” pitala sam.

“Da, a što drugo”, rekla je kao da je ona moja nevina žrtva.

“Ja ne želim vaš novac”, rekla sam, “nego svoj!”

Gledala me molećivo kao pile u inkubatoru. Gurnula sam natrag novac prema njoj i rekla: “Neću vas prijaviti, ali… mala plaća nije opravdanje za varanje.”

Tada još nisam bila iznurena sustavom kao danas, zato nisam uzela njezin novac, a bankarkin sam danas uzela. Ne mogu reći ne trepnuvši, ali uzela.

A kod kuće, sarkazam. Isprobavam novi token, stalno mi odgovara da je nešto pogrešno. Kliknem na rubriku demo, mislim da ću ondje naći neke upute. Kad se stranica otvori, sva protrnem od nadnaravnog ushita. Piše:

tekući račun 652 078,62 kn 

žiro račun 5000 E

McPrepaid 2500 n

kredit 90000,00 E

i, na kraju, blic gotovinski kredit u samo 30 minuta!

Ushit je trajao koliko je optimističnom mozgu trebalo da shvati da su ti lijepi iznosi “demo”. Kako mogu to raditi ljudima, a znaju kakvo nam je stanje na računima? Skromniji demo manje bi bolio, jer bi bio kraći pad do surove stvarnosti.

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik vremena | Označeno sa , , , , , | 4 komentara

Knjige koje čitam: Zabranjeno kukanje

Mozak programiran za uzbunu

Ovo je moj treći i posljednji dio prikaza priručnika Zabranjeno kukanje.

Zašto smo skloniji govoriti negativno?

Osim malobrojnih “zdravih”, većina nas je osjetila da snažnije proživljavamo loša nego dobra stanja, da nas tuga rastužuje dulje i trajnije nego što nas sreća usrećuje, da nas strah proganja i kad nismo u stvarnoj opasnosti, da ne možemo zatomiti veliku ljutnju izazvanu malim povodom. Da češće izgovaramo negativne riječi, jer iz raznih razloga mislimo da se pozitivne podrazumijevaju.

Evo što kaže Noe:

Zato što imamo emocionalni mozak programiran za uzbunu, zbog čega preuveličavamo negativne stvari. Primjerice, od primarnih emocija koje imamo već kao mala djeca, četiri su “negativne” (srdžba, žalost, gađenje, strah), a samo jedna pozitivna (radost).

Za preživljavanje, tijekom evolucije korisnije su bile emocije poput straha i srdžbe. Kako bi se proveo pradavni predak da ga je u susretu s divljom zvijeri obuzela radost? Ugodnih je trenutaka bilo manje nego neugodnih i to naslijeđe uvjetovalo je i naš govor.

Riječi koje opisuju negativne emocije u svim zapadnim jezicima ima u prosjeku dvostruko više (2086) od riječi koje opisuju pozitivne emocije (1051). Eto zašto smo, i s kulturnoga stajališta, veći stručnjaci za zlo stanje i kukanje. Moramo stoga naučiti mudrije koristiti svoj rječnik, usvajajući sve više pozitivne riječi, jer, lingvistički gledano, što više riječi imamo na raspolaganju da bismo opisali neku stvar, to je bolje poznajemo. Ako imamo više riječi koje opisuju negativno stanje duha, u opasnosti smo da bolje poznajemo te osjećaje, a to nam ne pomaže na našem usponu prema blagostanju.

Kucnuo je čas da se probudimo kako bismo pronašli više entuzijazma za život. (…) Riječ entuzijazam dolazi od grčkoga en, što znači u, i Theos, Bog.

Meni osobno ne sviđa se pomisao da od nastanka čovjeka do danas nisam prevladala jedan običan rudiment, pa ću budno stražariti da u svoj um propustim što manje nepotrebnih negativnih emocija 🙂 .

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Knjige koje (ne)čitam | Označeno sa , , | 1 komentar