Kultura noktiju/ nokata / nokti*

Svatko ima neke fobije i opsesije, a meni su nokti na nogama i jedno i drugo, točnije, ne nokti, nego gljivice na noktima.

Moja susjeda D. bila je zanimljiva, zgodna, elegantna gospođa dobrog ukusa. Sve je na njoj bilo probrano i njegovano, a najviše se brinula o stopalima: imala je skladna, nježna stopala, fino oblikovanih noktiju, udobno smještena u finu obuću, ljeti, kad sam je najčešće viđala, u sandale. Sa sedamdeset godina oboljela je od demencije. Umrla je četiri godine kasnije, s noktima na palčevima izobličenima od gljivica. Njezin inače pažljivi i požrtvovni muž, i sam s gljivicama, nije tome pridavao pažnju.

U tome je sadržan sav moj strah od gljivica: one su znak starenja i zapuštenosti, onog starenja koje više ne mari ni za što. Ja svoje nokte pregledam pod svjetlom i s naočalama, a preventivno sam istražila najbolja sredstva protiv gljivica.

U mjestu u kojemu ljetujem prepoznajem ljude po noktima. Kad se s nekim susretnem, prvo mu gledam u nokte na nogama. Ja manijak. Moj nalaz: stariji muškarci većinom imaju gljivice. Pod stariji mislim preko šezdeset, a pod većinom mislim na otprilike osam od deset.

Dugo sam se pitala zašto starije žene, inače nenjegovane, pa i neuredne, imaju nalakirane nokte na nogama. I napokon sam shvatila: pokrivaju svoje ružne i bolesne nokte. Pa sad zavirujem oko rubova laka da vidim kakav je nokat ispod njega. Statistički, s njima je slično, ako ne i nešto gore, nego s muškim vršnjacima.

Statistika se odnosi na naše ljude, Hrvate i iz “regije”, stranci uglavnom imaju lijepe nokte. Zanimljivo je to, nekad nas se razlikovalo po zubima, a sad smo ih po zubima gotovo sustigli. Što je valja i normalan put: civiliziranje kreće od glave.

Imam osjećaj da ljudi ne znaju da nokti posive i okvrgave od gljivica, nego misle da je to prirodna staračka pojava, pa ne znaju da se to liječi.

E, pa, liječi se. Ne dajte da se nokti zagljivičaju, to je odurno i tužno.

Još nešto važno: kriterij dostojanstvenog starenja: čovjek se treba boriti da se što duže može sam pedikirati.

* navodno su sva tri oblika genitiva množine pravilna, a najčešće se koristi “noktiju”

Objavljeno u Dokona domaćica, ljudi | Označeno sa , , | Ostavi komentar

To je moja Zemlja, tu sagradih dom…

Kod nas u Rogoznici

Paradoksalna je društvena pojava da se ljudi to više dijele što se više miješaju.

Ovo ljeto u Rogoznici pomiješanost naroda pada u oči.

Na plaži pokraj mene smjestila se obitelj, mama, tata i dva sina, jedan od desetak, drugi od pet-šest godina. Mlađi se zove Harun, zovu ga Hare. Njega najčešće opominju i zovu, pa sam jedino njegovo ime čula. Dječaci između sebe govore švedski, s roditeljima nekom mješavinom švedskog s primjesama bosanskog. Roditelji između sebe govore bosanski, kao i majka s djecom, dok im se otac obraća pretežno na švedskom. Nevjerojatno vješto u jednoj rečenici kombiniraju dva jezika. Dječaci mamu zovu mama, a tatu babo. Za razliku od većine kupača, iza sebe nisu ostavili smeće, nego je tata, kad su se spremali otići, djeci naredio da skupe smeće.

Lijevo od mene okuplja se velika obitelj koja se sastoji od mnogo djece i četvero ili petero odraslih, vjerojatno su to baka i djed, tata i mama i jedna mama. Djecu nisam uspjela izbrojati, ima ih sedmero ili osmero, od četiri-pet pa do petnaestak godina. Deru se tako glasno da se odmaknem čim oni dođu, a baka ne prestaje govoriti. Djeca govore poljski i njemački, nisam uspjela razabrati govore li svi na dva jezika, ali u svakom slučaju na oba se razumiju.

U jednom zakutku male plaže u hladu leže mlada mama, njezin mali sin i djevojka koju znam iz viđenja, Rogožnjanka, koja je s njima vjerojatno u bliskom srodstvu, možda šogorica i teta, jer se dječaku obraća prisno i poučno. Mlada mama govori ruski, sin s mamom također govori ruski, žene između sebe komuniciraju na engleskom, a teta s dječakom na hrvatskom.

U stanu do nas borave turisti, par mlađe srednje dobi, ugodni susjedi. Muškarac kad telefonira govori na engleskom, a žena, također na telefon, na poljskom, nama se oboje obraćaju na izvrsnom engleskom. Previše su pristojni i tihi, pa nisam sigurna kako razgovaraju među sobom, zvuči kao danski ili švedski.

Sa svih strana razni jezici, ljudi od svakuda, u ovom malom mjestu.

Pa mi nije jasno zašto smo tako razjedinjeni, mi, ljudi. Ni zašto granice svoje zemlje/ grada/ dvorišta smatramo tako svetima, kad svi živimo na ovoj jednoj Zemlji? Jednoj, a sad i jadnoj Zemlji.

Nije mi jasno zašto ostavljamo plastiku, boce, čaše, vrećice na plaži, kad znamo da ćemo jednom i sami gutati tu istu plastiku? Zar im nije jasno da je Zemlja naša zemlja, da je naša zemlja Zemlja?

Na Maloj plaži u razmaku od dvadesetak metara stoje dvije plastične gajbe. Ne znam je li ih ostavio neki gost ili gradski komunalci, no obje gajbe kao brdo su prepunjene limenkama, plastičnim bocama, praznim vrećicama od raznih grickalica, tetrapacima u kojima još ima soka… Već sam u torbu za plažu stavila vreću za plastiku da ispraznim te gajbe.

Gradska uprava stavila je oskudan broj koševa za smeće po mjestu, a i ti su oni mali, s uskim grlom. Zašto? Zato što ljudi u svaki malo veći koš stavljaju vrećice s kućnim smećem. A zašto to rade? Zato što se svako pražnjenje kante za smeće naplaćuje osam kuna, uz redovnu mjesečnu naknadu. Kante imaju barkodove, pa se zna čije su. Susjed do nas svoju je kantu zaključao lokotom i lancem, da u nju ne bi netko drugi odlagao smeće. A čini se da ne odlaže ni on.

Lokotima i lancima zaključani su i veliki kontejneri za plastiku, papir, staklo i miješani otpad, iz istih razloga. Na dva mjesta na rivi postavljeni su elegantni spremnici za sortiranje, koji su pod zemljom, samo su metalni otvori gore, ali su često zatrpani vrećicama sa smećem.

Novac upravlja svime. Gradska uprava i poduzeće Škovacin pohlepno ubiru svaku lipu, a koliko štete Zemlji, uopće ih ne zanima. Naravno, jer je cijela Zemlja zatrpana smećem, osobito plastikom, a o tome odlučuju korumpirani političari i moćni kapitalisti. I onda mali čovjek, čak i onaj dobrih namjera, misli: a koja je svrha da se trudim?

Rogoznica skuplja svaku lipu i na parkiralištima: ocrtan je svaki komadić otoka, čak i šumski putevi i prostori tik uz ulazna vrata privatnih kuća. Sezonska karta košta petsto kuna, a sezona traje do 31. rujna. (Restriktivno je i na groblju, vidi sliku! malo strašno, ako korisnike groblja shvaćate onako kako ih ja shvaćam.)

Još jedna stvar je tužna: tužno je što smo uspjeli pokvariti čak i pristojne Čehe. Neki dan jedan mi je trubio na magistrali, jer mi je trebalo dugo vremena da skrenem lijevo, a dan poslije jedan drugi stao je na mostu, pokraj placa, valjda dok je nešto kupovao, i time zakrčio prolaz u jednom smjeru. Do sada su to uglavnom radili najviše domaći (“ja sam tu doma”), Splićani, Zagrepčani i Bosanci.

Mjesto je puno, restorani su puni, cijene podivljale… sve u svemu, turistički bum.

Objavljeno u Dnevnik vremena, ljudi, priroda i društvo, vesna curo-tomic, zabrinuta ekologinja | Označeno sa , , , | Ostavi komentar

Knjige koje sam davno trebala čitati: Karamzin

Veliki sam tremaroš. Jedva se usudim govoriti pred više ljudi, osobito ako me ti ljudi nečim zadivljuju, posramljuju ili plaše. Karamzin iz naslova, kojega nisam čitala, a trebala sam, donekle je žrtva moje treme.

Bilo je to na jednom predavanju na postdiplomskom. Kad god spomenem postdiplomski, imam potrebu dodati da ga nisam završila, da se ne bi činilo da se pravim važna, iako se danas u stvari više čovjek i ne može praviti važan magisterijem, pa ni doktoratom, s obzirom na to kako se lako nabavljaju.

Predavanje je držao profesor poznat po dosadnosti i po tome što nikad nije govorio iz glave, nego je virio u knjige, i to svoje vlastite, prepričavao ih ili doslovno iz njih čitao. Naše sudjelovanje svodilo se na to da, kako na koga pokaže, i mi čitamo dijelove njegovih knjiga, koje smo svi morali nabaviti kao obaveznu literaturu. Nikome nije bilo jasno kako je taj profesor uopće postao profesor i kako je napisao tolike knjige. Ja sam mislila da je možda otupio ili se ulijenio od starosti. K tome, imao je otužan izraz lica, kao da ga nešto boli ili mu se gadi, a glas mu je bio neugodno plačljiv.

Na mom postdiplomskom bilo je puno ambicioznih, pametnih, načitanih studenata i studentica, a na tom predavanju bile su i dvije djevojke koje sam otprije zapazila, po tome što su uvijek imale pitanja i podpitanja, sporile se s profesorima ako se nisu slagale s njihovim tvrdnjama i općenito djelovale vrlo superiorno u odnosu na studentski prosjek. Padale su u oči i po tome što su uvijek bile zajedno, obje niskog rasta i obje s uobraženim izrazom i držanjem, čemu sam se posebno divila, jer su izgledale prilično neugledno i neprivlačno, pa sam smatrala da im za uobraženost treba puno više samopouzdanja nego curama koje bolje izgledaju. Bojala sam se njihove nadmoći.

Da stvar bude gora, pokraj mene u klupi sjedio je dečko u kojega sam bila tako zaljubljena da su mi se ruke tresle dok sam tobože pisala bilješke i listala knjigu. Bio je to tek početak veze, sve još novo, nepoznato i uzbudljivo, faza kad želiš biti u svom najboljem izdanju.

I odjednom, profesor pokaže na mene da nastavim čitati. Ne znam ni jesam li nastavila od mjesta gdje je prethodnik stao, ne znam ni što sam čitala, samo se sjećam da sam pročitala nešto što je zvučalo poznato: Karamazov. Tek što sam prešla na sljedeći redak, vidjela sam da nije Karamazov nego Karamzin i – zemljo otvori se!

Ali nitko nije reagirao, ni profesor, ni one dvije pametne, ni moj dečko. Ili nitko nije slušao, ili je svima moja greška bila previše potresna da bi me ispravili. Meni je bila strašna i sramotna.

Prošla su desetljeća, a ja nikad nisam poželjela doznati ništa o Karamzinu, sve donedavno.

Nedavno, krenem najprije guglati. Otkrijem da je Nikolaj Karamzin najvažniji ruski književnik sentimentalizma i, meni još zanimljivije, da ga zovu ruskim Laurenceom Sterneom, a to ističem zato što je Sterne meni jedan od najdražih pisaca, zbog kojega sam i diplomirala na engleskom romanu 18. stoljeća. Tko nije pročitao Tristrama Shandyja neće doznati kako se moglo moderno, uzbudljivo i duhovito pisati prije gotovo tristo godina. A usput, i Sterne i Karamzin Strijelci su po horoskopu kao i ja, pa neka netko kaže da horoskopi nemaju smisla, a spojili su nas.

Otkrila sam da knjižničari uglavnom nisu čuli za Karamzina, a u cijelom gradu našla sam samo jedan primjerak Karamzinove knjige Pisma ruskog putnika, epistolarnog putopisa mladog pisca koji odlazi na put u Europu. Taj je putopis imao burnu sudbinu, bio je zabranjivan, pa tiskan u dijelovima, a danas se smatra jednim od najpopularnijih djela ruske književnosti 18. stoljeća. Zaista, Karamzin piše okretno i zabavno, opisi su mu živi i slikoviti, ali za potpuni užitak treba znati puno više povijesti nego što je ja znam. K tome, knjiga je novosadsko izdanje, na ekavici, od koje sam se odvikla od doba studija, kad smo literaturu imali više na srpskom nego na hrvatskom, pa nismo ni obraćali pažnju na jezik. Danas su se ti jezici udaljili, ili se bar hrvatski odmaknuo od srpskog, vratio se sebi, iako je možda malo i profurao, pa se vratio natrag više nego što je trebalo.

Knjigu nisam uspjela do kraja pročitati, zbog rokova povrata, pa tako ispada da je siroti Karamzin i ovaj put kod mene ostao kratkih rukava.

Objavljeno u Knjige koje čitam | Ostavi komentar

Zagreb, 25. veljače 22.: Vađenje krvi

Procijenila sam da vrijedi investirati u privatni specijalistički pregled reumatologa, iako košta šesto kuna, traje otprilike desetak minuta i završi preporukama za razne pretrage. Ipak te sasluša stručnjak.

Ali sam procijenila da pretrage, denzitometriju i nalaze iz krvi, ipak ne moram obavljati privatno, ne samo zato što su skupe – ono što meni treba koštalo i između 800 i 1000 kuna – nego i zato što su nalazi i privatni i socijalni jednako pouzdani.

Online uputnice i online naručivanje teku lako, jedino je malo složenije naći email adresu za naručivanje, jer ne počinje riječju naručivanje nego riječju predbilježba. Čeka se tjedan-dva.

Za vađenje krvi naručena sam u 7.32. Ove dvije minute navele su me na pomisao da su termini kompjutorski precizni, pa sam za svaki slučaj – ako budem lutala tražeći laboratorij – došla u 7.15.

Već pred ulaznim vratima bila je kolona zamaskiranih i propisno udaljenih pacijenata duga desetak metara. U predvorju, ljude je dočekivao čovjek u bijelom i upućivao na prvi šalter, na kojemu treba pokazati uputnicu i na kojemu te unesu u sustav. Zatim se svi vraćaju u nastavak kolone, koja vodi do drugog šaltera, na kojemu dobiješ broj, pod kojim te poslije prozivaju i koji se ispisuje na displeju, zajedno s brojem ambulante u koju ćeš biti pozvan.

Iako je velika gužva, čini se da ide brzo. Što je dobro s obzirom na velik broj ljudi u čekaonici, na kojoj se prozori ne smiju otvarati zbog klimatizacije, kako piše na obavijesti zalijepljenoj na staklu. Svaki drugi stolac označen je iksom načinjenim od crne ljepljive trake.

U čekaonici je najtužnije slušati kako plaču mala djeca, plaču i prije vađenja krvi, što znači da već, tako mali, nisu ovdje prvi put i znaju što ih čeka.

Ipak, najpotresniji je bio zvuk koji se čuo čitavo vrijeme mog čekanja. Zvučalo je kao uznemirena papiga ili kao neki stroj koji radi kao pumpa, ali se negdje probušio. Svi smo se osvrtali otkuda dolazi, ali nismo uspjeli otkriti. Neki su o tome i raspravljali. Mene je čak i sestra koja mi je vadila krv pitala kakav je to zvuk, ni ona ga nikad prije nije čula. “Možda neki stroj”, rekla sam. “Ne vjerujem da je čovjek.” “Moja gospođo”, rekla je, “sve je moguće, ne znate što mi ovdje sve vidimo. Nismo mi Dom zdravlja, pa da nam dolaze zdravi.” Nisam ništa rekla, ali sam pomislila da ni u domove zdravlja ne dolaze zdravi, oni se samo tako lijepo zovu.

Kad se počeo mijenjati izvor zvuka, iz jednog hodnika u drugi, pomislila sam da dolazi uz nekog pacijenta. Nakon nekog vremena otkrila sam i kojega: dečko od dvadesetak godina, u pratnji majke i vjerojatno brata, padao je u oči samo po tome što je glavu držao stalno jednako pognutu. Osim što se činilo da je izvor zvuka pri njemu, ni po čemu se nije moglo vidjeti čime ga i zašto proizvodi. Usta nije otvarao. Ritam je bio neobičan, neravnomjerniji od disanja, možda kao ritam govorenja, kao da grozničavo nešto želi reći, a ne može bolje. Kad sam naćulila uši, čula sam kako mu brat govori da se ne treba bojati, a on je u jednom času spustio glavu na majčino rame. Kako je vrijeme odmicalo, to je zvuk bio sve češći i sve uznemireniji. Kad su ga pozvali u ambulantu, nastavio se iznutra. A kad je izašao, samo je nekoliko puta kratko zakriještalo, a izraz lica bio mu je nekako zadovoljan. Kad su prolazili pokraj mene, vidjela sam da u desnoj šaci drži neki mali crni predmet koji je sličio na neku vrstu ručke.

Iako se čini da ide brzo, u ambulantu sam pozvana tek u 8.15. U stvari, možda to i jest brzo, ne znam. Nalaz ću dobiti mejlom, tako sam izabrala ispunivši obrazac.

Ni danas, kao ni ikad otkako pamtim, nisam u čekaonici punoj ljudi i djece vidjela nijednog političara, ni nekog uglednog ili slavnog čovjeka. Kad to prvi put vidim, znat ću da živim u zemlji u kojoj više ne caruju korupcija i protekcija, ono što se kaže zemlja istih mogućnosti.

Objavljeno u Dnevnik vremena, vesna curo-tomic | Označeno sa , , | Ostavi komentar

Blijedi li pokorni socijalistički mentalitet?

Oporavljamo li se od građanske pokornosti, štoviše tulavosti?

Kad nešto kupim, pa mi ne odgovara i želim zamijeniti, nisam se u stanju izboriti s prodavačicama i pravilima. A o povratu novca i ne maštam, ako sam se sasvim predomislila. Ne nadam se zamjeni ni ako sam izgubila račun ili je prošao rok koji su odredili za zamjenu, jer znam da će mi reći: “Ali, gospođo, znate da…” Sažalno kao da sam dementno zalutala u njihovu trgovinu.

“Mama, ma daj, pa moraju ti zamijeniti!” kaže moja kći. Pregleda robu, ponekad nešto progugla i odlučno krene, ja za njom.

Nema što nije uspjela zamijeniti, čak i majicu koju je oprala i koja se poslije jednog pranja deformirala. Pred njom su prodavačice nemoćne, pred mojom Prirodnom Pojavom. Zijevaju kao ribe na suhom, pokušavaju zaštititi imovinu svog moćnog vlasnika, ali moraju popustiti. Ona ne odustaje jer zna da su njezina prava jača od njihovih pravila. Ona jednostavno zna svoja prava.

Moj sin rezervirao je u hotelu sobu s balkonom i polupansion, doručak i večeru. Kad je stigao, otkrio je da je dobio sobu bez balkona, a da je cijena polupansiona viša nego što je dogovorio, ne mnogo, desetak eura, ali viša. Na recepciji je izlistao mejlove, pokazao što je dogovorio i što mu je obećano, završilo je tako što je za prvobitno dogovorenu cijenu polupansiona dobio puni u znak isprike, i sobu s vlastitim ograđenim vrtom u prizemlju, jer u tom hotelu i nemaju balkone.

“Svaka čast”, kažem zadivljeno. “Kako si uporan.”

“Jednostavno želim ono što smo se dogovorili”, kaže on. “I znam da mi, ako su pametni, moraju udovoljiti, ako im je važna reputacija, a je, jer je hotel dobar.”

I velim svom mužu: “Ponosna sam na našu djecu, kao da ih nismo mi rodili.”

I ne treba ići tako daleko, dovoljno je prelaziti zebru: mladi prelaze gotovo i ne gledajući, ne zanima ih ako zaustavljaju cijelu kolonu vozila, često se i šetkaju pikajući po mobitelu. Ali isto tako, disciplinirano čekaju zeleno za pješake.

Stariji pretrčavaju zebru kao progonjena divljač, nisu sigurni da će biti živi propušteni. Ali zato idu i na crveno svjetlo, ako im se učini da mogu proći.

(Istina, kod vozača su te razlike manje uočljive, većina bi najradije ukinula zebre.)

Poslije mislim: to je ta generacija! Generacija očišćena od pokornosti koja je nama usađena ne kućnim odgojem, ne građanskim odgojem, nego odgojem socijalističke stege. Ni danas, ja se ne bunim kad me maltretiraju po kojekakvim općinskim uredima, jer mi uvijek nedostaje poneki papir, jer ako se pobunim, bojim se da će mi naći neku grešku i da ću biti kažnjena novim odbijanjem.

Objavljeno u Dnevnik vremena, vesna curo-tomic | Označeno sa , , | 2 komentara

Njihovo doba, 2.

Kažem svom sinu da je u Rogoznici najezda stjenica i kako se bojim da ih možda i mi imamo.

“Nemam pojma kaj je to”, veli on.

“Ahmmm… to su bed bugs.”

“Aaaa, uh, fuj”, veli on.

Zapravo, nije čudno. Naši roditelji upoznali su stjenice u drugom svjetskom ratu, a naša djeca bed bugs u New Yorku, Londonu, Barceloni…

Kći naših susjeda slavi djevojačku. Za te svrhe unajmljena je vila s bazenom, koja ih je, od petka popodne do nedjelje ujutro, koštala deset tisuća kuna. Njih deset djevojaka naručilo je pet večera, jer se nijedna ne smije do sita najesti. Da stvar bude gora, večeru su naručili iz skupog, fensi restorana, pa su porcije bile otmjeno minijaturne. Dvije-tri naravnije među njima poslije večere obrstile su frižider. Za slikanje u badićima peglale su kosu i presvukle po šest kupaćih kostima. Šampanjac su otvorile zato da ga mogu slikati na Instagramu. I sve drugo što su radile bilo je radi Instagrama. Sve su djeca bogatih poslijeratnih poduzetnika, od kojih je (samo) jedan bio u zatvoru.

Ako su bed bugs primjer globalizacije, ovo drugo stvar je globalne dekadencije, začinjene provincijalnim kompleksima hrvatskih novosteka: obijest njihovih potomaka zastrašuje.

Objavljeno u Dnevnik vremena | Označeno sa , | 12 komentara

Njihovo doba

Nikad zornije nisam shvatila svojstva našeg doba i razmjere civilizacijskog skoka nego neki dan, kad sam svoju jednogodišnju unučicu odvela u jedan lijepi vrt. Tlo je u tom vrtu prekriveno gustom travom u kojoj se žute tratinčice i lelujaju maslačci. Tu su i stabla trešanja, jabuka i krušaka i propupale ruže, niže dolje šarene bubice putuju svojim putevima, a višlje gore pjevaju ptičice.

Moja mala unučica gurala se iz moga naručja prema nečemu. Osvrnula sam se da vidim što je to zanima. Bio je to prekidač na vanjskom frižideru smještenom uz roštilj, jedina tehnička stvar u cijelom vrtu.

Objavljeno u Dnevnik vremena | Označeno sa | 3 komentara

Gospodine beskućniče!

Ima jedan beskućnik u Zagrebu kojega svi znaju po tome što na nogama umjesto obuće nosi plastične vrećice. Inače je mlad, između trideset i četrdeset godina, vrlo zgodan, visok, lijepog lica. Ima dugu, kovrčavu kosu na kojoj su naseljene neke ljuskaste bube ili njihove ličinke, nisam sigurna. Jako zaudara na urin. Vuče za sobom pretrpana kolica, ona s kakvima gospođe idu na tržnicu, a nemaju za njih položen vozački, ni dobru koordinaciju, ni osjećaj za prostor ni za druge ljude, ni temeljnu obzirnost, pa gaze sve pred sobom, iza sebe i sa strana.

Ja za plac imam lijepu ručnu torbu sa širokim dnom, crvenu s bijelim točkicama.

Jednom smo se susreli, taj beskućnik i ja, i on mi je rekao: “Ajme, kako lipu torbu imate!”

“Hvala”, rekla sam ja. “A smijem li ja vas nešto pitati?” Pitala sam održavajući distancu zbog onih buba u kosi više nego zbog smrada.

“Normalno”, veli on.

“Trebate li možda cipele? Mislim, kad hodate s tim vrećicama?”

“Ma nije”, kaže on, kao da mu je malo nelagodno. “Jedino bi mi tribala nova kolica.” Pokazuje na raznim ljepljivim trakama zalijepljene kotače na tim svojim kolicima.

Znala sam da u novčaniku imam samo pedeset kuna, pa sam odlučila da ću mu, kad ga sljedeći put sretnem, kupiti nova kolica.

Danima i tjednima iščekivala sam kad ću ga sresti, ali nije se pojavljivao između Petrove i Kvatrića, na relaciji na kojoj sam ga srela i kojom se svaki dan krećem.

I sretnem ga neki dan, s druge strane Maksimirske. Daleko od zebre.

Ne volim kad ljudi zovu konobara s: “Halo!” Ni s: “Momak!”, “Dečko!” Ni s: “Konobar!” Kad moram sama zvati, ja kažem: “Molim vas!” i pratim ga pogledom dok me ne primijeti. Nije baš efikasan način. Ne kažem ni: “Gospodine!”, jer bi to bilo lagano prenemaganje, a i vjerojatno bi se okrenulo pola restorana prije negoli konobar.

A kako zazvati beskućnika? Halo? Eeej, vi? Stala sam preko puta njega i mahala da me pogleda. Nije. Onda sam viknula: “Gospodine!” On me nije čuo, ali su se svi drugi osvrnuli. I tako, opet mu nisam uspjela kupiti kolica.

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik vremena, vesna curo-tomic | Označeno sa | Ostavi komentar

KNJIGE KOJE ČITAM: Dobro sam i ostale laži

Meni se dogodilo da sam prestala pisati. Ne pišem ništa svoje mjesecima, iako sam u glavi imala neke ideje. I još više potrebu. Otkako sam propisala, to se nikad prije nije dogodilo. Iako svi razumni ljudi, pa i moj vlastiti razum, kažu da to što moj zadnji roman ne može naći izdavača nije razlog da više ne pišem, meni se, eto, tako dogodilo, mimo razuma i volje. Koliko će to trajati i hoću li ikad opet pisati, ne znam. Problem je u tome što pisanje jest osamljenički posao, ali ono što je napisano treba čitatelja da bi posao bio dovršen.

Imam problem i s čitanjem. Zbog nekoliko okolnosti teško se koncentriram. Neke od tih okolnosti vrlo su banalne, ali elementarne, na primjer, susjedi s kata iznad koji nesnosno lupaju. Zbog njih, ali i ne samo zbog njih, nego zbog stanja u glavi, loše spavam. Kako mi svaki udarac odozgora prekine nit, za čitanje u krevetu iz knjižnice posuđujem raznorazne bestsellere i hitove za koje mi ne treba puno koncentracije. Posudim nekoliko romana  tog tipa, u nadi da će neki od njih biti donekle čitljiv, jer me jako loše knjige dodatno uzrujavaju.

Danju čitam ozbiljnije knjige. Ali se još uvijek ne mogu vratiti klasicima, čak  ni onima zbog kojih sam studirala književnost, kao da sam s njima izgubila kontakt.

Ukratko, imam knjigu za za svako doba dana i za svako psihičko stanje.

Najradije čitam žive domaće pisce. I, otkrivam, najbolji među njima su žene. Više nitko ne govori o rezervatu ženskog pisma, više nitko ne spominje ravnopravnost žena pisaca s muškim piscima, jer žene su već osvojile polje književnosti i postale nadmoćne. U nekoj daljoj ili bližoj  budućnosti ljudi će se možda čuditi kad se pojavi muški pisac, kao što su se prije samo dva-tri stoljeća čudili ženskima.

U knjižnici su novija djela žena pisaca na „listi čekanja“. Tako sam ovih dana morala rezervirati dvije knjige, Zbogom, djevojčice, Marine Šur Puhlovski, i Dobro sam i ostale laži, Jadranke Pintarić.

Ne poznajem osobno Jadranku Pintarić, o njoj znam vrlo malo. Znam da je prije više godina bila urednica mojoj prijateljici, prevoditeljici s češkoga, i da je bila urednica s kojom je bilo lako surađivati; da je milosrdna duša, jer na Fejsu tako izdašno lajka da je potrošila sve lajkove, pa joj ih FB sad uskraćuje; znam da je vrlo lijepa: jednom se, također na FB-u, pojadala da se kaje što je objavila jednu svoju fotografiju, na kojoj je iznimno lijepa, jer joj je neugodno čitati pohvale. Ja sam joj na to odgovorila da bih se rado borila s tim problemom. I bih, vrlo rado. Sjećam se i njezinog iskrenog zaprepaštenja kad je od Igora Mandića dobila pohvalnu recenziju za zbirku Dobro sam i ostale  laži. Dakle, i skromna je.

Kad sam kod skromnosti: pisci se mogu, kao i ostali ljudi, podijeliti na umišljene i skromne. Ne znam koliko je to pitanje naravi, a koliko stvar okolnosti. Jer, ponekad zavlada neka pomama za nečijim djelom, pa autor, mada osrednji, povjeruje da je odmah do Shakespearea ili čak i bolji. To me podsjeća na moć koju televizija ima na formiranje likova koji se pojavljuju na ekranu: isprva su nesavršeni, skromni, nedotjerani, nespremni. S vremenom, kad ih u ruke uzmu iskusne šminkerice i frizerke, kad se majstor svjetla više potrudi, a posebno kad ih na ulici počnu prepoznavati, ti ljudi doslovno nam cvjetaju pred očima. Sve su ljepši i sve samouvjereniji. Oni labilniji povjeruju da su zaista, zaista veliki. Tako je i s piscima koji su u modi.

Čekajući da budu slobodne knjige koje sam rezervirala, tražila sam da mi daju nešto od Olje Savičević Ivančević. Na tu zanimljivu autoricu podsjetila me pohvala koju je neki dan dobila od gosta vrlo gledane televizijske emisije. Dali su mi zbirku priča Nasmijati psa (Fraktura, 2006), njezinu prvu proznu knjigu. Vraćam se svom trajnom čuđenju talentu i zrelosti mladih pisaca: te priče objavljene su kad je autorica imala trideset i dvije godine! Osvojila me prva priča, Moglo bi se reći da je ovo priča. Svidjela mi se i većina ostalih priča, a od nekih sam ostala udaljena, možda generacijski.

Spominjem je ovdje zbog jednog ulomka, iz priče Muha:

  • Si čitala Barthesa, o smrti autora i to?!

Klimnula sam glavom, jesam nešto čituckala, nisam sigurna da sam baš sve razumjela.

  • E, vidiš, sad ti se događa nešto suprotno. Događa se smrt teksta. Autor je taj koji se prodaje, on je pop-zvijezda, kužiš. Kao Madonna, ne kupuješ njezin album zbog pjesama, nego zbog nje. Ona je svoj glavni proizvod. Moraš biti faca, moraš imati neku kvaku, nešto da te ljudi požele konzumirati, tebe, baš tebe kroz tvoj tekst koji je sam po sebi manje važan. Kod nas su stvari mrvicu pitomije, malo je tržište, al to ti je isti vrag, samo u umanjenom mjerilu, što je, pravo gledajući – jadnije.

Eto, u tome je pasusu razlog moje tuge što mi roman nije objavljen: nije kriv tekst, nego autor. Već s prvim romanom bila sam svjesna da je bolje da se uz njega ne pojavljujem ja sa svojim nesigurnostima i manjkavostima, bez društvenih veza i bez svoje književne mreže, bez klana i plemena. Taj pasus objašnjava i plimni val slave koju neki osrednji  pisci steknu nakon što osvoje neku književnu nagradu. Više puta pokušala sam provjeriti koliko su te nagrade zaslužene. Uglavnom nisu. U stvari, od onoga što sam zadnjih godina čitala, jedina koju smatram zasluženom jest nagrada za roman Divljakuša, Marine Šur Puhlovski. Ograđujem ovo svoje mišljenje od onih nagrađenih koje nisam čitala

U tom je pasusu i djelomičan razlog moje naklonosti pisanju Jadranke Pintarić. Ona  nije zaljubljena u svoje riječi, nije samodopadna, ne piše zato što želi pokazati raskoš svog talenta, ne pokazuje vlastitu važnost, nego ima drugu misiju: otkriti, shvatiti, pokazati, suosjećati, pomoći. Olakšati dušu. Taj sam dojam imala od prve do zadnje priče u knjizi. Čitajući, čovjek se zapita otkud joj toliko priča i toliko sudbina. Kad sam joj jednom prilikom poslala poruku da sam na listi čekanja za njezinu knjigu, odgovorila mi je: Hvala! zbilja neobično i još ne mogu vjerovati da se traži knjiga o depresiji… Skromno, iznenađeno, neumišljeno.

Zbirka Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020) sastoji se od dva dijela. Prvi dio su priče, njih dvadesetak, koje nose naslove po božanstvima, mitskim bićima i duhovima, a svaka govori o nekom duševnom stanju koje je izvan granica normalnosti. Možda izvan. Jer ako su tako raširena da ih svi prepoznajemo, nije li tanka crta normalnosti proizvoljna ili namjerno lažna?

Drugi dio tekstova nosi naslov Melankolije. Zovem ih tekstovima, a ne pričama, jer u njima nema ocrtanih likova i situacija, u njima su samo, kao na apstraktnom platnu, oslikana stanja. Melankolije sam čitala s malo više napora, nedostajalo mi je uporište u priči: to je tanano psihološko, ali i intelektualno štivo s dosta referenci i citata koji su rupe u mom znanju.

I Melankolije i priče iz prvog dijela, … i druge boljetice, čine se proživljene i proosjećane, što mene, okorjelu pristalicu omražene biografske metode, tjera da se zapitam otkud u toj lijepoj, gracilnoj ženi toliko mraka.

I još kratko o stilu Jadranke Pintarić: on je nenapadan, nenasilan, smjeran, autorica se ne nameće, nego pušta svojim pričama da preuzmu palicu, prirodno kao da govori. Ne osjeća se umjetni napor pisanja radi dojma, radi “stila”, da bi bila “prepoznata”. Za mene kao neurotičnog čitatelja to je veliki plus. Kao i njezin mrak u koji sam lako uronila i koji me pritiskao kao da je moj vlastiti.

Objavljeno u Knjige koje (ne)pišem, Knjige koje čitam, vesna curo-tomic | Označeno sa , , , , , | 6 komentara

Knjige koje čitam: Naivan. Super.

Toplo preporučujem ovu knjigu, kao što su je i meni preporučili. Iako je na hrvatskom objavljena još 2005., ja sam je tek sad pročitala.

Stjecajem sretnih okolnosti, okružena sam pametnim, mladim ljudima, od kojih puno učim. Mislim da učim više ja od njih, nego oni od mene. Isprva me ta spoznaja – to da oni znaju više nego ja – zbunjivala i pomalo posramljivala, a onda sam se sjetila s kakvim je punim pogonom u njihovim godinama radio moj um, s koliko gladi da doznajem i učim, da svugdje budem, sve čujem i sve vidim. Od tih svojih mladih učim o knjigama, animaciji, neurologiji, disciplini, šahu, vježbama za mozak i tijelo, hrani, razvojnim fazama djeteta…

Od njih sam čula za roman Erlanda Loea, Naivan. Super. (AGM, jako dobra knjiga, Zagreb, 2005.) Vratit ću se godinama: norveški pisac Erland Loe objavio je ovaj svoj drugi roman 1996., kad je imao samo dvadeset i šest godina.

Njegov junak ima dvadeset i pet i očito je riječ o autobiografskom romanu ili o potrebi da u njemu opiše svoja osobna traganja za, upotrijebit ću prikladan klišej, smislom života.

Junak to traganje počinje u trenutku kad odjednom shvati da ničemu što radi ne vidi svrhu pa da mu se zato ništa i ne da. Odlučuje zato sve prekinuti i početi ispočetka. Ali, kako se počinje ispočetka?

Sve mi se učinilo besmislenim. Odjednom.

Moj život, životi drugih ljudi, životnja i biljaka, cijeli svijet.

Više nije imalo nikakvog smisla.

(…)

Brzo sam počeo shvaćati da je ovo direktno povezano s tim što sam navršio 25 i da me to gadno pogodilo.

Starenje je za mene već duže bilo povezano s određenim nemirom.

Fućka mi se za prostor, ali imam problema s vremenom.

(…)

Tada sam odlučio.

Otišao sam biciklom do fakulteta i rekao im da nisam u stanju završiti studij. Tajnica u referadi me pitala radi li se o nečem posebnom i može li ona nekako pomoći. To je bilo baš lijepo od nje, ali nisam imao volje razgovarati. Kratko sam joj zahvalio na brizi i odgovorio da na njeno prvo pitanje, a ne na drugo.

Potom kupuje loptu, koja zadovoljava sve njegove trenutne potrebe, nešto kasnije i igračku iz djetinjstva koju zove kuckalicom, zatim se sprijateljuje s dječakom iz vrtića u susjedstvu. U bratovoj biblioteci nalazi knjigu o Svemiru i vremenu, o relativnosti, a možda i o nepostojanju vremena.

Prelistao sam je, ali onda sam se počeo znojiti i bio sam prisiljen odložiti je.To je bilo previše za mene. Postoje granice onoga čime se sad mogu baviti.

Upoznaje i djevojku, što je također bilo na popisu onoga što mu nedostaje.

Rekao sam Lise da sliči onoj Alanis koja sjedi na suvozačkom sjedalu u crvenoj vesti. Ali rekao sam Lise da je još zgodnija. To joj se sviđalo. Ona bi rado sličila Alanis, ali bi isto tako rado bila još zgodnija.

Njegov brat smatra da se treba pokrenuti, da nešto mora promijeniti, pa ga zove k sebi u New York. U New Yorku primjećuje da

Mozak nema nikakve šanse održati ritam s očima. Ili ušima. Ili nosom. Ali neke od dojmova očito smatram vrjednijima od drugih. Nemam pojma kako se odvija razvrstavanje, ali odvija se.

(…)

Na gotovo nijednoj kući se ne vidi što je unutra. Može biti bilo što. A sigurno i je. Više puta tijekom dana imao sam osjećaj da se kuće ni za što ne koriste. Da samo tako stoje.

(…)

Auti su veliki.

Kamioni su enormni. Izgledaju kao da su napravljeni da pregaze ljude.

Mnogi ljudi su isto veliki. Debeli. Njihove su tenisice sasvim ugažene i izlizane, jer su toliko teški. Ovo je ono za što do sada mislim da je veliko i dugačko i visoko. – Kuće, Auti, Kamioni, Debeli ljudi, Komadi pizze, Ulice, Ribe ispred ribarnica, Avokado, Svjetleće reklame, Parkovi, Neki psi (…)

(…)

Sjedim na klupi i promatram sve te ljude. Dobro se osjećam kad vidim da ima toliko puno ljudi koji nisu ja. Da postoji toliko drugih. Osjećam nježnost prema njima. Većina ih postupa što bolje može. I ja postupam što bolje mogu.

Urednički tekst na poleđini knjige kaže da Loe kombinira krajnje jednostavan jezik i vrlo ozbiljne teme. A o tom jednostavnom jeziku ja bih rekla da je onaj jezik kad čovjek, pisac, uhvati svoje misli prije nego što one počnu težiti zaključivanju, prije nego što im uhvati potpun smisao, prije nego što postanu namjerne misli, misli koje spoznaju ili bar svog autora žele pokazati pametnim i darovitim. Zaista, velika pitanja, velike životne drame opisane jezikom mudrog djeteta, koje se još nije iskvarilo gotovim definicijama odraslih.

Objavljeno u Knjige koje čitam, vesna curo-tomic | Označeno sa , | Ostavi komentar