Knjige koje čitam: Ovo će boljeti

Ako se želite smijati

Puni je naslov knjige Ovo će boljeti: Tajni dnevnik mlađeg liječnika (This Is Going to Hurt) /Planetopija, 2019/.

Dnevnik je autentičan, a napisao ga je Adam Kay, autor koji se više ne bavi medicinom, nego je postao popularni pisac i scenarist. Dnevnik obuhvaća vrijeme njegovoga stažiranja.

Nije to velika književnost, ima nespretnosti i neizbrušenosti, što ovom dnevniku daje vjerodostojnost, jer da više misli o stilu, manje bismo mu vjerovali. I prijevod je prilično nonšalantan, mjestimično i nehajan.

Ali mu sve to opraštam, otprilike kao što makedonskom drenku, grožđu koje najviše volim, opraštam i ako su ga našpricali svim do sada izumljenima Monsantovim otrovima. Jer je toliko duhovit da se u gluhoj noći, u razdobljima nesanice, na sav glas do suza smijem. A smijeh mi treba.

Evo primjera čemu se smijem, pri čemu mi uopće ne smeta neizbrušeni stil:

Četvrtak, 15. ožujka 2007.

Pitam pacijenticu u prenatalnoj ambulanti u kojem je sada tjednu. Duga stanka. Zupčanici se sporo okreću. Kamera sporo obuhvaća pustoš. Nisu svi jaki u matematici, ali meni treba broj između šest i četrdeset o kojem je jamačno cijelo vrijeme ispituju. Konačno:

“Sveukupno?”

Da, sveukupno.

“Bože, ne bih vam znala reći ni u mjesecima…”

Zar pati od gubitka pamćenja? Je li ona klon neke druge žene, koju trenutačno drže zatočenu u nekoj jazbini zlog SF negativca? Zaustim da je pitam kad je imala posljednju mjesečnicu, a ona me prekine.

“Dakle, u lipnju ću navršiti trideset i dvije, tako da imam više od tisuću tjedana…”

Jezuš.

U ozbiljnim, stručnim dijelovima, često u opširnim fusnotama, Adam Kay opisuje britanski bolnički sustav, sustav mukotrpnog napredovanja, naporan rad liječnika koji imaju pretrpanu satnicu i mizerne plaće, a iznosi i podatke koji šokiraju, kao što je stopa samoubojstava među britanskim liječnicima, osobito liječnicama.

Objavljeno u Knjige koje čitam | Ostavi komentar

On te više ne voli

On te više ne voli kad više ne poštuje ni tvoje strahove, koje je nekad ozbiljno shvaćao, ma koliko bili smiješni i glupi. Na primjer, strah od crnih glista.

Zašto je toliko lakše primijetiti neljubav nego ljubav? Možda zato što ljubav možeš primijetiti samo kad i ti voliš, a neljubav i kad voliš i kad ne voliš, što je dvaput više.

Objavljeno u Dokona domaćica, vesna curo-tomic | Označeno sa , | 1 komentar

Knjige koje čitam: Zaboravljene djevojke

Iako sam rezignirana po pitanjima kvalitete prijevoda i lektura novijih književnih izdanja, kad sam putovala na godišnji, u knjižnici sam izabrala roman stranog pisca u prijevodu na hrvatski, jer sam tražila a) nešto lagano (po težini), b) nešto što se može čitati bez velike koncentracije i c) zanimljivo.

Izabrala sam roman Zaboravljene djevojke, danske spisateljice Sare Blaedel.

Izdanje Znanje, 2016. , prijevod s danskog Marina Kopjar.

Ne samo da je krimić dobar, iako moderan, po tipu pravi starinski, bez prenemaganja i bez modernističkih klišeja, nego je i prijevod odličan, teče a da ga i ne primjećuješ. Takva je i lektura: nema grešaka, nema zapinjanja, nema otežanog čitanja… Na žalost, ime lektora nije navedeno. Urednica Iva Marić.

Ne znam je li to pohvala Znanju, ili je 2016. bila godina u kojoj se još uvijek investiralo u kvalitetan prijevod i lekturu, ali, eto, morala sam zabilježiti.

Objavljeno u vesna curo-tomic | Ostavi komentar

Književnost u jednoj rečenici

Nisam od onih koji podcrtavaju lijepe ili pametne rečenice u knjigama. Čitam bez olovke, a ono što mi ostane u glavi, to je zlatni talog, kao u situ u kojemu tragači za zlatom ispiru pijesak.

U zadnje vrijeme i ne čitam puno, a pogotovo ne koncentrirano, pa tako ni s užitkom. Prelijećem preko rečenica jedva svjesna što čitam. Tražeći lakše štivo, naišla sam na nekoliko otužno loših prijevoda, čiji jezik zvuči kao hod čovjeka bez noge koji se još nije naviknuo na protezu, pa sam i od toga odustala.

Možda zato, prilično vremena – previše vremena – izgubim na Facebooku. Kad, tamo biser! Ove dvije-tri rečenice:

Uglavnom svi misle da je problem što je Boško stariji od mene 30 godina. Problem je da mu je je hladnije 15 stupnjeva. Naročito ovih dana….

Napisala ih je Andrea Zlatar Violić. S lakoćom kao da ih prosipa.

Pročitala sam nekoliko njezinih knjiga, fasciniraju me njezino znanje, pronicavost, senzibilnost, stavovi o književnosti, ali me ova rečenica podsjetila na moj prvi susret s Andreininim tekstom, kolumnom u novinama, prije nekih dvadesetak ili više godina. Više ne znam o čemu je bio tekst, ali sam iz njega zapamtila rečenicu (koju sam i zabilježila u jednom svom romanu):

Nema tako lijepog i sunčanog dana koji može poništiti dijagnozu raka.

I ova, kao i ona o Bošku, sadrži svu istinu, dubinu, bol života, a rečena olako, nepretenciozno, bez brušenja i glađenja, naoko neutralno i pomireno. To je književnost.

Objavljeno u O pisanju | 5 komentara

Blokada

Stari pisci

Spisateljska blokada sad ima novo značenje: ne znači da ne možeš pisati, nego da ne možeš objaviti ono što napišeš. Korona ima udjela, ali nije jedini krivac. Siromaštvo također, ali ni ono nije jedini krivac. Najveći su krivci naoko dvije suprotstavljene sile: komercijalizacija i “umjetnički krugovi”. Naoko suprotstavljene, a u stvari idu ka istome, samo različitim putevima.

Komercijalizaciju ne treba posebno objašnjavati, a s umjetničkim krugovima nije se pametno svađati. K tome, ne može im se reći ništa što već ne znaju: unutar svog kruga pomažu jedni drugima, jedni pišu, drugi hvale, pa onda obrnuto; i ne primaju pridošlice, jer sredstva, i materijalna i intelektualna, nisu neograničena. Literarna plemenska zajednica.

Umjetničkim krugovima podređena je društvena, da ne kažem politička korektnost,  po kojoj se dijele poticaji i organiziraju natječaji, jer u raznim savjetima, odborima i žirijima sjede ljudi iz “umjetničkih krugova”.

Ima i natječaja koji daju priliku mladim piscima. Oni se čine “čišćima” od ostalih. Pa priželjkujem da se organiziraju slični natječaji za stare pisce. Evo, na primjer, Natječaj za najbolji neobjavljeni rukopis autora starijih od šezdeset. A da u žiriju, kako bi bio što pravedniji, bude podjednako i starih i mladih, i slavnih i neslavnih, i onih koji žive od pisanja i onih koji neće još dugo preživljavati. Ne bez  novca, nego bez pisanja: kako pisati ako nitko ne čita ono što pišeš? To je kao da svaki dan kuhaš najukusnija jela – jer kad pišeš, pišeš najbolje što možeš – a kad završiš, sve baciš u smeće. U starim godinama više i  nisi neki optimist, ne vidiš smisla da jelo ostaviš u zamrzivaču, jer je zamrzivač već ionako prepun.

P.S. Ne volim tekstove u kojima ima puno navodnika, zagrada, rečenica umetnutih u crtice, jer to obično znači nesposobnost da se nađu prave riječi. I u ovome tekstu ima previše takvih štaka. Ne bi me čudilo da mi je i talent, poput svega ostaloga, presušio.

P.P.S. Ni činjenica da nisam objavila nijedan post od ožujka nije umirujuća. I to ima veze s koronom, ima i s potresom i s prilično turbulentnim životnim promjenama, ali najviše s tim što moj zadnji rukopis, finalist velikog književnog natječaja – koji je bio anoniman, na što sam posebno ponosna – nije mogao naći izdavača. Gorčina je postala pretežni okus,  pa sam prestala  kuhati. A ovo sam napisala ne da skinem teret s duše, jer ga nisam skinula, nego samo zato da ne zaboravim kako se tehnički piše i objavljuje tekst na blogu.

Objavljeno u Knjige koje (ne)pišem, Moja reagiranja, Moje knjige, O pisanju | Označeno sa , , , , | 11 komentara

Knjige koje čitam: Volgina djeca

Zagreb, 30. ožujka 2020.

Ovih dana, u strahu i karanteni, uviđam koliko je lakše pisati nego čitati, iako bi čovjek u prvi mah mogao pomisliti da pisanje zahtijeva više sabranosti i sivih moždanih stanica nego čitanje. Stvar je vjerojatno u tome što je čitanje pretežno racionalan proces (izuzetak je možda čitanje poezije), dok je pisanje  i racionalno i emocionalno, pretežno u području mašte i  kreativnosti.

Razlika je otprilike u istim razlozima po kojima se razlikuju umjetnici od kritičara.

Ne samo da mogu pisati, nego sam dobila teški oblik već ranije spomenute graforeje. (Kad god u tekstu napišem riječ graforeja i odmaknem se od njega, počnem strepiti da nisam slučajno umjesto graforeja napisala gonoreja, mada ne vidim zašto bi gonoreja uopće bila strašna u svemu ovome što proživljavamo 🙂 )

Pisati mogu, ali o čitanju nema ni govora. Maksimum su komentari na FB-u,  a i to ako nisu predugi. Kad uzmem knjigu u ruke, uhvatim se da neprekidno buljim u isti redak, pri čemu čak ni njega ne razumijem.

Svi kažu da nakon korone ništa više neće biti isto. Možda će jedna od trajnih promjena biti i gubitak sposobnosti “čitanja s razumijevanjem”, kako su nas nekad učili u školi.

Neposredno prije karantene, neposredno, a kao da je bilo u nekom drugom životu, moja draga prijateljica, u čijim pričama i romanima u normalnim uvjetima neopisivo uživam, opskrbila me s više svojih knjiga. Veselilo me što ću ih čitati. Uto se umiješala se korona, a još više potres. Trudim se i pokušavam, ali čitanje ne ide. Nadam se da će razumjeti zašto joj se ne javljam s dojmovima, živimo u istom gradu, njoj je jednako kao i meni. K tome, i ja sam njoj dala neke svoje romane, ali se ni ona ne javlja meni.

Stjecajem okolnosti, zadnja knjiga koju sam uspjela pročitati prije ovoga svega bio je roman Guzel Jahine (ne znam jesam li dobro deklinirala ime, u nominativu je Guzel Jahina), “Volgina djeca” (Hena com, 2019.)

Sad mi je žao što ću možda u budućnosti roman više pamtiti po predkoronskom životu nego po tome koliko je dobar, a i po još nekim izvanknjiževnim činjenicama, na primjer po tome što sam u knjižnici bila na listi čekanja da ga dobijem, a sad ga ne mogu vratiti, jer su knjižnice do daljnjega zatvorene.

A roman nije samo dobar, nego je remekdjelo. Ne znam kad sam u jednom romanu našla toliko povijesnih činjenica a da ništa nisam preskakala (povijest nije moja ljubav), tako dobru priču koja te zgrabi na početku i drži do kraja, toliko razbuktane mašte za koju je teško zamisliti da dolazi iz samo jednog bića, nego kao da je autorica samo medij kroz kojega su se u priču izlili rezervoari svjetske (ili nadsvjetske) mašte. A pamtit ću i nezaboravan, nezaboravan!, lik učitelja Bacha.

Graforeja ne znači da čovjek može pisati razumljivo i pametno, kao što ni logoreja nije baš suvisao oblik govorenja, nemam koncentracije za neko ozbiljnije popisivanje svega što bih u drugim okolnostima mogla reći, pa samo kratko: pročitajte, isplati se.

Ne znam kad bih ja, koja sam i inače zadubljena u pisanje više nego u čitanje, čula za roman da ga nije spomenula moja FB prijateljica Tanja Radmilo, koja je roman prevela.

Nisam puno znala o Tanji dok nisam pročitala u pogovoru, iz kojega sam saznala da je, prije nego što je postala književna prevoditeljica, bila sudski tumač. Čudim se! S takvim književnim darom! Bila bi velika šteta da nije promijenila fah. Njezin prijevod sam je po sebi umjetničko djelo, Jahina može biti zadovoljna u kakvom je obliku došla hrvatskim čitateljima. Do sada me na sličan način oduševila jedino Andrea Weiss Sadeh, prijevodima romana Zeruye Shalev. Obje autorice pišu na jezicima koje ne znam, pa je moja zahvalnost na izvrsnim prijevodima tim veća.

Objavljeno u Knjige koje čitam, vesna curo-tomic | 4 komentara

Zagreb, 28. ožujka 2020., Graforeja

Graforeja

Od jučer, novo zlo: zrak.

Najzagađeniji smo na svijetu. Čestice PM10 i PM2,5 nikako nisu dobre, a pogotovo ne u kombinaciji s koronom. Jedva smo čekali lijepo vrijeme da izađemo u prirodu ili bar na balkone, no ništa od toga.

Jedna žena objavila je na FB da zla uvijek idu u skupinama po tri, da je to valjda treće zlo i da je valjda to to, za sada. Ma koliko iracionalno, ta me objava neopisivo osokolila.

Dobra vijest: oblak iz Karakoruma putuje dalje na zapad. Dok nekome ne smrkne, drugome ne svane, i obrnuto.

I dalje se uspijevam držati svoje dicipline: vježbati, ne jesti poslije ručka… Ali primjećujem da su moji komentari na FB sve dulji, gotovo da ih nikad ne bih htjela završiti. Tražim riječ koja bi bila pandan logoreji, a da se odnosi na pisanje, i kreiram graforeju, nadam se propisno.

Pozdrav ostatku svijeta.

P.S. Naknadno otkrivam da riječ graforeja već postoji. Badava sam izumljivala 🙂

 

 

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik trenutka koji će proći i više se nikad neće vratiti, Dnevnik vremena | Označeno sa , , , | 4 komentara

Zagreb, 27. 3. 20., Disciplina

Moj recept za preživljavanje

Treba preživjeti karantenu zbog korone i neprekidni strah od potresa.

Držim se triju uporišta od kojih ne odustajem.

Prvo je disciplina: što si zadam, to učinim.

Drugo je rutina, raditi što više onoga što sam radila u normalnom životu.

I treće i najvažnije: raditi ono za što ne treba mozak, a što može biti korisno: vježbati, kuhati, jesti, gledati vijesti.

(Pokušavala sam s čitanjem, ne ide. Malo je bolje s filmovima: od devedesetak minuta koliko traje, u prosjeku vidim pola, a ostatak mi se izgubi u odlutalim mislima.)

 

 

 

Objavljeno u Dnevnik trenutka koji će proći i više se nikad neće vratiti, vesna curo-tomic | 9 komentara

Zagreb, 25. ožujka 2020., Vili

Vili se razljutio gnjevom pravednog čovjeka

To se na Viliju vidjelo. Daleko je od mentaliteta koji potplaćuje kako bi prešao iz jedne zone u drugu. I onoga koji primi mito da bi propustio. Ljut je zbog onih koji šire lažne vijesti. Vidi se da odmjerava koliko može reći da ne laže, a da pri tome ne straši naciju.

Mnogi prijatelji znaju kako je mene i mog muža kredit u CHF doveo gotovo izvan crte regularnog života, na rub egzistencije, poniženosti i statusa ne-građanina. Spominjem ga zato što me po dvije važne stvari podsjeća na koronu: nismo ga dovoljno na vrijeme shvatili dovoljno ozbiljno i otkrio nam je nešto važno: naučili smo bez čega možemo.

Korona je globalna učiteljica, uči ljude bez čega mogu. Zato je zrak sve čišći, nebo sve plavije danju, a sve zvjezdanije noću, želje sve skromnije.

Danas se naš ministar zdravstva Vili naljutio gnjevom pravednog čovjeka, baš kad sam mislila na FB-u objaviti tekst o tome kako Stožer sumnjivo reagira i nedosljedno odgovara na novinarska pitanja trebaju li nam maske ili ne. Nije teško pretpostaviti da maski jednostavno nema dovoljno, ali kad bi nam rekli da su potrebne, a nema ih, što bi učinili oni ljudi koji su pokupovali sve zalihe toaletpapira? Ubijali da ih prigrabe? Zna ministar: čovjek čovjeku…

Moji prijatelji, inteligentni ljudi od integriteta, poštuju pravila ponašanja. Ne razumiju one koji ih krše. Otkriva se ono što se moglo pretpostaviti: primitivizam je u visokoj korelaciji s nepridržavanjem uputa u vezi s koronom: radnici koji ulaze u Bosnu i  lažu da su bili u Hrvatskoj, prešućujući da su radili u Njemačkoj; župan (naša vlast!) ima korona party u svojoj kući, a moglo se unaprijed znati da nije od neke kvalitete, jer je svom sinu udijelio poziciju dogradonačelnika;  ljudi koji kriju da su bili u kontaktu sa zaraženima, gdje su oni od onog čovjeka koji je svoj respirator ustupio nekome mlađemu…

Jutros sam gledala dokumentarac o Wuhanu, kako su oni pobijedili koronu. Ubio mi je dosta postotaka nade za nas ovdje, jer se bojim da ni korona, unatoč predanome ministru Viliju, neće, u ovoj zemlji opustošenoj lopovštinom, na vrijeme rasčistiti korupciju i osigurati dovoljno opreme za liječenje. Ali vjerujem da će bar ubrzati proces raščišćavanja, kao što raščišćava zrak i nebo.

Objavljeno u Dnevnik vremena | Označeno sa , , | 2 komentara

Izolacija

via Izolacija

Citat | Objavljeno by | Ostavi komentar