Ne znači da je loš čovjek ako te ne voli

Opet misli 🙂

„Ne znači da je loš čovjek, ako te ne voli“, rekla je moja prijateljica.

Ta usputna rečenica odmah mi se učinila važnom, iako nisam shvaćala zašto ni koliko. Ali mi je ostala u glavi i polako poprimala obrise.

To nije rečenica, to je formula.

Ne znači da je loš čovjek + ako te ne voli, ako te ne poštuje, ako te ponižava… ako te štogod te = jedan mogući odnos.  a + X ≠ aX

Ako muž prestane voljeti ženu i ode s drugom, ne znači da je loš čovjek, znači samo da ju je prestao voljeti.  Čak i ako je vara, a ne odlazi, ne znači da je loš čovjek. Možda je kukavica ili je dobar, pa mu je žao povrijediti je.

Vrlo jednostavno, a tako često zaboravljamo. Pa smo kivni na druge iako nemamo razloga. Što znači dobar, a što loš?

Kad sam počela primjenjivati tu formulu na ljude s kojima dolazim u doticaj,  stvari su se razbistrile. Više nisu svi bili loši i lošiji od mene, mene pravednice i svetice, nego su imali svoje razloge za faktor X. Svejedno je jesu li ti razlozi ispravni ili neispravni, jer tko može procijeniti što je ispravno a što ne? Za njih su njihovi razlozi istina. Nitko od nas ne griješi namjerno, svi griješimo uvjereni da radimo dobro. Čak i serijski ubojice misle da moraju raditi to što rade.

Jedna žena, na primjer, nekoliko me puta teško ponizila i povrijedila nepravednom reakcijom. Ta ista žena učinila je nešto čime je začela niz za mene vrlo povoljnih događaja. Za ono prvo mislila sam da radi namjerno i da je loš (glup, nepravedan, ohol) čovjek, za ovo drugo da se dogodilo slučajno. A u stvari, formula je ista: ne znači da je loš (dobar) čovjek  ako te ponizila (pomogla), čini to zbog niza okolnosti.

Još jednostavniji primjer: s jednim čovjekom veže me uzajamno nepoštivanje. Ne znam tko je prvi počeo. Ja mislim da je on, a on vjerojatno misli da ja bolje i ne zaslužujem. (Moja projekcija, naravno.) Kad sam jednom pala i ispružila se po podu koliko sam duga i široka (što je samo po sebi ponižavajuće) on je prvi pritrčao, pomogao mi da se dignem, donio led… Ja sam bila dirnuta i kajala sam se zbog svega što sam prije o njemu mislila. Jer, sigurno nije loš čovjek ako mi pomaže?

Drugom prilikom, kad smo bili sami, gledao me kako se mučim i po stubištu vučem teške preteške torbe. Otpakao je pokraj mene laganim korakom, gotovo sam mogla osjetiti njegovu lakoću dok sam dahtala od napora. On je loš čovjek, jer mi nije pomogao?

Ima jedna gospođa s kojom se svakodnevno susrećem, mnogo više puta nego što bih željela. Meastozna po obliku,  a još više po držanju,  ona i u prostoru i u atmosferi zauzme toliko prostora kao da je važnija ne samo od mene nego od čovječanstva.  Ima svojstvo balona, napuhana je do granice prsnuća, k tome, često hoda sa štapom, pri čemu me pogleda kao da bi me najradije njime mlatnula. E, ali, ta žena je, za razliku od onog muškarca, prema meni uvijek jednaka, i nasamo i među drugima, što joj pripisujem u plus. Prilično sam je poštovala zbog toga, sve dok nisam primijetila kako usitni glas kad razgovara s ljudima za koje misli da su važniji od nje, a ukrupni kad razgovara s nemoćnijima od sebe. Razlika između nje i ostatka čovječanstva samo je u tome kako ona sebe vidi: u njezinim očima ima mnogo više nemoćnijih nego važnijih od nje. Je li to njezina prednost ili njezin nedostatak? Je li ona zato dobra? Loša? Pretežno loša ili pretežno dobra?

Koja vaga važe te stvari?

Sve u svemu, vrlo, vrlo složeno. Tema otvorena za cjeloživotno razmišljanje.

Ne znam jesam li uopće uspjela reći što mislim, ali meni je ovo otkriće pomoglo da  budem u boljim odnosima s odnosima.

Oglasi
Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku) | 20 komentara

Cannes iskosa

U Cannesu, listopad 2017.

 

U posljednje dvije godine Cannes se promijenio samo u jednoj pojedinosti: ima upadljivo više prosjaka.

Zgrada u kojoj se održava filmski festival opet me razočarala: nelijepa je, nezanimljiva i nimalo glamurozna bez zvijezda na crvenom tepihu i bez bljeskanja kamera. Nije bogzna što.

Možda nisam u pravu: to nije bogzna što podsjeća me na jednog znanca koji je bio dio našeg većeg društva s kojim smo mm i ja, u bolja vremena, bili u Parizu. Njemu je bilo prvi put što vidi Pariz i on je jedini stalno ponavljao: „Ha, nije taj Pariz bogzna što!“

U Cannesu sam bila službeno, na Marketu.

Market je kao i svaka tržnica: jedni prodaju, drugi kupuju. Te dvije vrste ljudi bitno se razlikuju. Kupci mogu biti kojekakvi, ali prodavači, kao i u životu, moraju biti samopouzdani i uvjerljivi. Trećega dana Marketa srela sam pet ili šest prodavača koji su izgubili glas, dok su kupci uglavnom bili svježiji i odmorniji, bezbrižniji. Ne zavidim prodavačima, ja to ne bih mogla raditi. Nisam uvjerljiva, ne uspijevam nikome ništa prodati, ni polovnu, ali ni gotovo novu robu, ni svoj stav, ni samu sebe: nemam gard. Ali sam zato odličan kupac: brzo se odlučujem i uvijek kupim dobre stvari po niskoj cijeni, ne nasjedam na fore za skorojeviće koji skupo plaćaju osrednju robu i prvorazredan marketing.  Bar neka korist od mnogo proživljenih godina.

Na Marketu se okupljaju ljudi sa svih kontinenata, koji se sporazumijevaju na neobičnom novogovoru za koji vjeruju da je engleski. Svi se međusobno odlično razumiju, pa su čak i Englezi i Amerikanci počeli prihvaćati taj babilonski engleski, jer ih na njihovom materinskom engleskom slabo razumiju. Kad bi se čovjek udubio, lako bi otkrio koje fraze, nespretne sintakse i pogrešno upotrijebljene riječi potječu iz kojega jezika.

Cannes ima prelijepe restorančiće. Oni najfiniji gotovo su minijaturni: mali i zbiti stolići, male stolice, male porcijice, ali je sve jako ukusno.

Jedan dan bila sam na ručku s kolegicom iz Ukrajine, koja je, za razliku od mene, bila jako gladna. (Ja u vrijeme ručka nikad nisam gladna, jer je moja strast prema doručcima u hotelima neutaživa. Za doručak jedem ne prema kapacitetu želuca nego prema vremenu koje mogu odvojiti. Obično jedem oko sat vremena i pojedem nekoliko, preciznije: više puta po nekoliko, medova i putrova sa svježim bagetom. Hoteli su jedina mjesta gdje mogu doručkovati a da sama ništa ne pripremam. Kod kuće ne doručkujem.) Ta kolegica naručila je tjesteninu sa škampima i dobila tri račja repića s nekoliko komada tjestenine, toliko da pokriju samo dno tanjura. Gladno je navalila. Budući da dolazimo iz sličnih zemalja, usudila sam se reći: „Kako se možete zasititi s tako malo hrane ako ste zaista gladni? Uzmite malo moja salate.“

Najsnažniji dojam na mene je ostavio jedan sufle poslužen u velikoj šalici, uz čašicu soka od naranče. Nabujao iznad šalice kao kuharska kapa, izvana je bio zlatast i hrskav, a iznutra drhtav i lagan kao oblak boje vanilije: niti sam ikada jela sličan, niti bih ga znala napraviti.

Najljepša ulica u Cannesu meni je St. Antoine u starom dijelu grada koji se zove Suquet. Ulica je najljepša navečer, jer se sastoji od niza restorana, od kojih svaki ima svoju posebnu rasvjetu, šarene natpise, primamljivo aranžirane stolove i simpatično pomoćno osoblje koja vas srdačno pozdravlja i želi vam ugodnu večer bez obzira na to što ne ulazite u njihov restoran.

Cannes ima tri atmosfere koje se mogu odvojiti gotovo oštrom granicom:  elitnu, turističku i narodnu. Elitni, otmjeni i nepojmljivo skupi dio su Croisetta i uličice koje na nju izlaze. Na Croisetti su hoteli izvan svih kategorija i najslavnije trgovine. U Diorovom izlogu, na primjer, vidjela sam tamnoplavi kostim koji bih eventualno kupila samo zato što bi mi bio užitak prepraviti ga, a košta: suknja 5500, jakna 2900 eura. Kakav je to svijet! Gdje je taj svijet!

„Mama, ima toga i kod nas“, kaže moja elementarna, „samo ti ovdje živiš drugačije.“

Točno. Kakav god bio, u Cannesu bar na koji dan zaboraviš onu muku kod kuće.

U turističkom dijelu Cannesa prevladavaju ljudi koji oko vrata nose vrpcu s iskaznicom za Market. Kažu da Cannes živi od marketa. Tjedan prije našega bio je Market Duty Free Shopa, ma što to bilo.

U turističkom dijelu jednom sam šetala i jela klementine, koje sam kupila na kanskoj tržnici (pola kile dva eura). Kore sam stavljala u vrećicu u kojoj su bile klementine, ali mi je jedna neopaženo pala na tlo. Čula sam iza sebe glas: „Madame!!!“ Žena iza mene prijekorno je pokazivala na koru. Sagnula sam se i podigla je, a ona me pokroviteljski potapšala po ramenu, kao da kaže: „Tako je to kod nas.“

Možda. Ali je zato u narodnom dijelu, koji sam upoznala pješačeći svaki dan najmanje četiri puta od hotela do Palaisa ili obrnuto, situacija drugačija. Primijetila sam da Kanci ostavljaju na cesti pseći izmet podjednako kao i Zagrepčani, ako ne i više. Jedan dan gledala sam jednog psića kako kaka. Njegov gazda vidio je da gledam. Polako, jako polako, vadio  je iz džepa smotak vrećica i još polakše jednu od njih odvajao. Nije završio taj posao ni kad sam prošla pokraj njih, pa sam se nakon nekoliko koraka osvrnula:  čovjek je taj isti smotak vrećica vraćao u džep. Pretpostavka je da ne bi u džep stavio punu vrećicu. Sjećajući se žene s korom klementine, zamalo sam se vratila, pokazala na kakicu i rekla: “Monsieur!!!” Ali ne bih bila jednako uvjerljiva, pa sam odustala.

Što se jezika tiče, i ja sam pribjegavala babilonskom, uz primjesu francuskog, pri čemu sam birala najzvučnije kombinacije kad sam komunicirala sa zaštitarima, što je, uz poslovni dio, bila moja najučestalija komunikacija. Na Marketu sam padala u oči kao sumnjiva osoba, jer sam se gubila po raznim ulazima i prolazima, a, što je još gore, gubila sam se i na izlazima, pa sam često izbijala na izlaze za nuždu i neka pokrajnja vratašca za osoblje. Na to bi ka meni pohrlili mnogi čuvari i ciljali mi u prsa onim uređajima kojima klikaju iskaznicu. Pošto bi uređaj odsvirao ton „sve je u redu“,  ja bih objašnjavala: „Je suis pas dangereuse, je suis seulement geographically idiotical (babilonski), otherwise I am totally normal.“ Zbog gubljenja vremena sa mnom,  mogli su propustiti teroriste opasnije od mene. Da se nešto dogodilo, osjećala bih se krivom.

Tek sam se predzadnji dan sajma dosjetila da ne pitam gdje je put do nekog prolaza, štanda, ulaza ili izlaza, nego da pitam gdje je najkraći put do tog mjesta, kao da, tobože, one dulje znam i sama, samo bih sad, eto, išla najkraćim putem.

Samo usput: u Cannesu ima više trgovina noževima, ne znam zašto je to tako popularno.

U svim dijelovima Cannesa, elitnom, turističkom i narodnom, ima ljudi svih boja i rasa. Istina je da su čistači najčešće crni, a vozači autobusa Crnci ili Arapi, kao i čistačice na Marketu. Među prosjacima podjednako su zastupljeni crni i bijeli. Korejci su najčešće u poslovnim odijelima, a Kinezi u trgovinama.

U narodnom dijelu Cannesa zapazila sam nekoliko stvari koje su mi se svidjele: u kvartovskim kafićima sjede ljudi iz kvarta, kao i kod nas. A u blizini mog hotela, koji se nalazi u prijateljskom susjedstvu u kojemu svatko svakoga poznaje, što čovjeka umiruje i opušta, muškarci rade u svojim garažama, susjede razgovaraju s prozora, djeca galame kad idu iz škole. Djeca su raznobojna.

U narodnom dijelu Cannesa zapazila sam nekoliko mama koje u kolicima voze djecu različite boje od njih samih. Očito, barijera gena mnogo je slabija nego klasna, vjerska i nacionalna. Miješanje gena nemoguće je spriječiti, političke granice ne mogu ih zaustaviti.

Na minhenskom aerodromu, na kojemu sam presjedala za Zagreb, zapela sam na kontroli putovnica. Nisam se usudila tu kontrolu obaviti na automatu za putovnice, jer osim što sam geographically idiotical ni internetski nisam daleko od toga.

Palo mi je na um da nije dobro što stojim u redu iza jedne arapske obitelji, ali sam se utješila da valjda neće biti problema, jer je to bio mladi bračni par, žena nije posve zamotana, samo s maramom na glavi, bebica u kolicima i djevojčica od 2-3 godine. Carinik ih je pogledavao i prije nego što su došli na red, što mi je izazvalo sumnju da neće ići glatko. I doista, najprije im je, dignuvši prst poput Boga prema natpisu iznad, rekao: „Zar ne znate čitati?“ A iznad je pisalo: EU/  EWR/ CH. Muškarac je rekao: „Znam, ali nisam razumio što znači.“ „Trebali ste pitati“, rekao je carinik. Njegov je ton bio prezriv kao i pogled, a izraz lica nadmen, gotovo gadljiv. Da sam ja taj Arap, u meni bi se zauvijek nastanili gorčina i neizbrisiv ožiljak poniženja. Carinik je dugo, dugo proučavao putovnice i svoj monitor, potom su morali dignuti djevojčicu i dijete iz kolica do njegovih očiju, a kad im je napokon vratio putovnice, rekao je: „I ubuduće čitajte što piše!“ Muškarac je pokorno odgovarao: „OK, OK…“

EWR je isto što i, na engleskom, EER:  Europski gospodarski pojas. Za slučaj da ima još netko osim mene i onog Arapa tko to ne zna.  Ja sam pitala našeg carinika da mi rastumači. Da sam Arap, i mene bi zadržali. Inače, ja nisam znala ni što je CH. Na svoju sramotu priznajem: mislila sam da je CH Kina, iako sam pomislila da bi možda mogla biti i Švicarska. Trebala bih češće putovati.

Pokušavala sam gledati televiziju, ali mi je program, osim vijesti i „panela“ bio besmislen. Humor nije smiješan, smiješan je jedino američki CSI  na francusk0m.

U Cannesu sam bila gladna čitanja. Prije puta zamolila sam knjižničarku da mi preporuči nešto tanko, zbog aviona, i zabavno, zato što sam znala da na službenom putu neću biti dovoljno opuštena za neko ozbiljnije štivo. Izabrala je odlično: kratak roman  Čovjek koji je slikao bademova drvca, čak se i radnja zbiva u Cannesu i oko njega. Ali je tiskan krupnim slovima kao da je slikovnica, pa sam ga pročitala pred dva spavanja. Ostatak vremena čitala sam sve što mi je došlo pred oči: reklame, kataloge, letke, pa i oglase u izlogu agencije za nekretnine: Vila u središtu Cannesa 1200 000 eura. Samo?!

Objavljeno u Dnevnik vremena, Moj posao, Uncategorized | 13 komentara

Jesam li to ja?

Susret

Jučer na prenapučenom Trgu, na kojemu jedva možeš napraviti korak a da ne prerežeš liniju od Korejca s mobitelom do objekta koji fotografira – što me uvijek podsjeti na filmove u kojima je dragocjeni dragulj zaštićen mrežom laserskih zraka, a pljačkaš u crnom trikou vješto ih zaobilazi…

Što sam ono htjela reći…

A, da. Jučer na prenapučenom Trgu ide prema meni nasmijani muškarac raširenih ruku i viče: „Jesi li to ti?! Ma jesi li to ti!?“

Osvrnem se iza sebe, možda se netko već osmjehuje i širi ruke zauzvrat. Nema nikoga. Neosporno, čovjek ide prema meni. Munjevito pretražujem memorijsku karticu lica i imena, ništa ne zasvijetli, što ne mora ništa značiti, možda mi je kartica izlizana. Usporavam, stanem. Smiješim se smiješkom koji može značiti i da jesam i da nisam ja.

„Ma zar si to ti!?“ Prišao mi je na udaljenost ispruženih ruku. Raširio je ruke na zagrljaj, srdačan i nasmiješen.

Kako nisam ušla u ponuđeni zagrljaj, smiješak mu je postao malo zbunjen. „Jesi li to ti?“ ponovio je.

Nisam ga prepoznala, nije spomenuo ime te na koju misli, što sam mogla zaključiti nego:

„Ja mislim da jesam“, rekla sam. „Ja mislim da sam ja ja.“ I uklopila ramena među njegove prijateljske dlanove.

Objavljeno u Dokona domaćica | 8 komentara

Misli

ili roman

Završavam novi rukopis. Po običaju, dajem prijateljima na čitanje. Njihove su mi primjedbe dragocjene. Poučno je što se većina tih primjedbi odnosi na skraćivanje: skrati ovo, izbaci ono, ono ti ne treba, zašto si toliko…

Jedino što bi većina produžila je seks.

Poučno, ali ja sporo učim, pa se iste stvari – neke moje bolne opsesije – ponavljaju iz romana u roman, dok ne prođu konačnu čistku, moga muža.

On se ljuti što ga ja smatram nepogrešivim, ne želi toliku odgovornost, ali su njegove primjedbe neumoljive: „početak me ne privlači“, „gdje ti je drama“, „što želi tvoja junakinja, što joj je cilj“…

„Želi ljubav“, kažem ja.

„To svi žele“, kaže on. „Ali što ona čini da ostvari taj cilj?“

„Pa… to što ostane bez ljubavi pokrene dramu, ubojstvo, istragu.“

„Dobro si rekla: ostane bez ljubavi, znači pasivna je.“

„Pa.. sve se u romanu zbiva zbog nje. Uostalom, ovo je takav roman. I da znaš, Nada je rekla da su njoj najbolje moje misli, da neke čak i zapisuje.“

„Super“, kaže mm, „onda nemoj objaviti roman, objavi Misli, kao Pascal.“

Objavljeno u Knjige koje (ne)pišem, Moje knjige, Moji prijatelji, Nova Kniga, O pisanju | 5 komentara

Tajna šifrirane poruke

Damin ažgćd, ndžljrig

Njaj cajalg džrctrđrd n den ogtnr. Ćtamr jn đr ljun. Brlnj mgm đčć đeruć, aln đderfnj ljaljg ur žndn. Čmrećmrj ć fgđlgčir fegmrljdr đčgoa đnia, naljg jć džr inmrtai tg đata jnmr gđdčaeng. Ia fgđlć ljgja, jgm fegžlrj đaj đaja. Fgljćdžačaj đ fđnnjglgcnja (ljabć ta njaj čnđgljg nciatfegđmrvir  ljgoindnčir đfgđgžigđdn n inđljg đajgfgdždgčahr) n đ fđnnjnmadenja (ca džata aidntrfeđnčn, a ljat gvčeđirj, fđnnjgdreafnma). Čru frd ogtnia bnčnj ć ndžvrljnčahć gčenjr (đdajžrin ljetnd) n mgdž đaj bnča n cteača (orin). Đ fnđahrj cafnhrj, njaj mrtai tng dalrida fgderžigo ca fnđahr (ljaljg tgžeg ncerun jnđag), aln irjaj giam čabjnmn (cainjknčć n čabić jnđag). Đa đčnmrdžuć ta mr jgmr čenmrjr fegdžlg n đ iatgj ta inmr daljg.

Objavljeno u Uncategorized | 5 komentara

Tako ćemo i mi kad budemo Japanci

 Siromašni psi

U Dobrom jutru čula sam da u Japanu voze pse u kolicima, pa sam noćas sanjala kako se Tkalčićevom mimoilazimo s masom psećih kolica, bilo je kao na podiju s gokartima. U snu sam odlučila da ću proučiti kako to rade u Japanu, kako izbjegnu gužve i sudaranja.

Naš pas nedavno je bio bolestan, a pitanje je li i sada zdrav, čekamo. On je prilično star,  muče ga prostata, kukovi, kralježnica, probava, ima mrenu.

Da je čovjek, bio bi umirovljenik, iako u ovoj našoj zemlji od toga ne bi imao nikakve koristi, krepavao bi kao pas.

Vodili smo ga na pregled i ultrazvuk, potom se morao pripremati za operaciju, ponovno ultrazvuk, pa rentgen, operacija, antibiotici… Pas je član obitelji, voliš ga,  ne možeš ga pustiti da se muči i ugine, a nema socijalno ni zdravstveno, pa moraš izmisliti novac, u našem slučaju do sada više od dvije tisuće kuna. Kako, otkud? Moraš! „Sirotinjo i bogu si teška“, govorio je moj tata. Naš pas udomljeni je mješanac, nađen u gomili smeća zajedno s majkom i desetero braće.

Kad me tih dana zaustavio neki dečko iz jedne od milijun udruga za zaštitu životinja, rekla sam mu sve što mislim o tim zaštitama: stalno nešto skupljaju i agitiraju, a nikad da se nešto promijeni.  Čak je i psećeg dreka na ulicama usred grada uvijek jednako, kultura nas totalno mimoilazi.

Pada mi na um da je to glavni razlog što hrvatsko pješaštvo, tj. sirotinja, hoda pognute glave: pazi da ne ugazi u drek, a samo se čini da nam je zgaženo dostojanstvo.

Zato sam pozorno slušala razgovore o novom zakonu o kućnim ljubimcima. Ništa bitno, osim da će svi azili postati no-kill. To nije malo, ali nije dovoljno.

Najvažniji podatak koji sam čula jest ovo: kad bi svi ljudi koji namjeravaju kupiti psa udomili jednoga iz azila, azili bi ostali prazni i svi psi bili bi spašeni.  Nisam ograničena, znam da bi nastao poremećaj u sustavu kad bismo odjednom prestali kupovati uzgojene pse,  kao i kad bi odjednom svi ljudi postali vegetarijanci.

Zato bih, da sam blizu onima koji donose zakone, predložila  da udomljeni psi imaju doživotni popust na liječenje, opremu i cijepljenje, i to najmanje pedeset posto. To bi poticalo ljude da ih udomljuju, čak i one siromašne ili osamljene, kojima bi pas bio jedino društvo i utjeha.

Osnovala bih socijalne veterinarske ambulante povezane sa zdravstvenim osiguranjem za pse. Takvo osiguranje već postoji, ali još nisam naišla na veterinara koji ga priznaje. Tako bi siromašni psi bili ravnopravni s bogatima.

Oni koji kupuju rasne pse plaćali bi porez na luksuznu robu, pa bi se punila državna blagajna, a novac bi se prelio u socijalnu skrb za ljude.

Utopija? Možda. Ali, na primjer, moj prijatelj Goran Gal napisao je cijeli roman o svijetu bez novca, No Money, u kojemu sve savršeno štima, a on je pametan čovjek, k tome pobornik direktne demokracije.

One koji ne počiste za svojim psom kažnjavala bih tako velikim kaznama da bi se i gradski proračun prelijevao od viška, pa bi izdašno darivao azile, gradili bi se hoteli za pse, imali bi besplatno cijepljenje, a veterinari koji bi radili preko psećeg socijalnog dobivali bi pristojne plaće.

„To je moja poslovna ideja“, kažem mm, „da osnujem osiguranje za pse i da u istoj zgradi bude velika veterinarska ambulanta koja neće naplaćivati onima koji imaju osiguranje, zatim stacionar i bolnica za pse i, ako ima mjesta, trajno prihvatilište. Radili bi veterinari i volonteri.“

„Zanimljivo je“, kaže mm, „da ti još nikad nisi smislila nešto od čega bi se moglo zaraditi.“

Dobro, možda, ali kad bi kažnjavali one koji ostavljaju pseći drek na pločniku, ne bismo svi mi koji imamo psa bili ozloglašeni. Neki dan jedna me susjeda, koja ima mačke, zaustavila i pitala: „Susjeda,  tu gore na travi netko stalno baca prljave ubruse,  zamrljane drekom. Jel vi nekaj znate o tome?“

To gore je baš ispod našeg stana, pa je bilo jasno da sam osumnjičena. „Kako mislite drekom? Kako znate da je drek?“

„Kak ne bi znala! I to pseći!“

„Pseći?!“ Beknula sam baš u čudu.

„Da, da. Izgleda da netko briše svom psu stražnjicu i onda baca papire naokolo.“

„Psu briše stražnjicu?!“ Jesam li dobro čula?

„Pa da, kad se pokaka.“

„Oprostite, meni je ovo četvrti pas kojeg imam, nikad nisam čula da netko psu briše stražnjicu.“

„Neee?“

„Ne. Znate, oni to imaju bolje riješeno nego mi, nikad im guza ne ostane zakakana. Oni su općenito savršeniji nego mi.“

„Mislite? Baš ću pratiti ko to ostavlja.“  Sumnjičavo je vrtjela glavom i nezadovoljno me pozdravila.

Takav nas glas bije, nas i naše pse.

Na televiziji slušam kako je to u Japanu. Oni ne čekaju da se pas pokaka, nego podmetnu vrećicu čim se on namjesti, tako ništa ne ostaje prljavo. Moram se pohvaliti:  ja to  već radim, sama sam se dosjetila, kad god uspijem biti dovoljno brza. (Gadljivi neka preskoče sljedeću rečenicu.) Nužda me natjerala, jer kad pas ima proljev, nemoguće je očistiti i pokupiti.

E, ali, u Japanu također nose vodu da poliju kad se pas popiški. Ne razumijem kako, ja bih trebala vući hektolitar vode sa sobom! Ili su možda oni smislili neki patent, na primjer da se kroz neku menzuru pseći urin odmah pretvara u vodu i prelijeva u boce? Kako god, tako ćemo i mi kad budemo Japanci.

Objavljeno u Dnevnik vremena, Dokona domaćica, Uncategorized | 4 komentara

THE VERSATILE BLOGGER AWARD

THE VERSATILE BLOGGER AWARD

Pravila nominacije za VBA:

  1. Zahvalite osobi koja vas je nominirala.
  2. Nominirajte do 15 blogera / autora s WordPress-a (može i manje od 15, ali ne više) i obavijestite ih.
  3. Podijelite sa svima 7 činjenica o sebi.
  4. Objavite sliku nagrade u svom tekstu i ova pravila.

Zahvaljujem Shoneryju što me nominirao!

Blogeri koje ja nominiram za VBA su ovi:

  1. gostkodgroficenavečerivečeri
  2. Jel, čija si ti, mala?
  3. bloodybutterfly
  4. Magic Black Bird
  5. tanjat
  6. Sarin Tata Laki
  7. diplomirani duduk
  8. arrow3
  9. Olja Ristić slučajni bloger
  10. Opuštencija sa Zojom
  11. LaBiLnA
  12. pisacusrcu
  13. AshiAkira’s Blog
  14. Marin Knezović
  15. Litero

Pozdrav svima. Ima ih još koje bih nominirala. Ovi odabrani nisu poredani po redu važnosti nego po redu kojim ih ja imam među onima koje pratim ili po redu kojim su se javljali komentarima. Izabrala sam one s kojima vidim sličnost.

Nisam uvrstila one koje dugo nisam čula, a koji imaju po mom mišljenju zaslužuju posebno mjesto, a to su Mojra, Wojciech, David Kraljić, majaknjiževnost, Tangolina, Sonja Barbarić, jedan čije sam i ime zaboravila, a odličan je pisac, Brkić ili  tako nešto…

Sedam činjenica o meni:

  1. Ako je ovo druga polovica mog života, tada mogu reći da sad više volim pisati nego čitati, dok sam u prvoj polovici više voljela čitati nego pisati. Sad mi većina napisanog ide na živce, dosadno je ili osjećam kako samo gubim vrijeme. Imam specifičan ukus, a s godinama čovjek naučiti biti hrabriji u tom pogledu: priznati što mu se sviđa a što ne.
  2. Prezirem snobizam u svemu, a osobito u umjetnosti.
  3. Prezirem rulju. Pojedinac vs rulja: vječna borba Davida protiv Golijata. Zašto je život tako uređen da jedan, ma kako vrijedan, ne može pobijediti rulju?  Glupost rulje kao jedinstvenog organizma nemjerljiva je i izvor je svih društvenih zala: rulja ne misli, rulja daje moć ludim vođama, na rulji počivaju ideologije, korupcije, krađe, dodjeljivanje nagrada onima kojih ne zaslužuju itd. Poštujem individualce, mada oni sami sebe uglavnom ne vide kao osobe vrijedne poštovanja nego kao žrtve rulje. Osamljeni pojedinci pobjeđuju samo u filmovima i romanima, to je jedna od bajki ljudskog društva smišljenjih za lakše trpljenje.
  4. Veliki sam radnik na poslu, volim raditi, a kako se malo družim, uglavnom radim. Nije istina da čovjek s godinama postane tup, lijen ili neradoznao. Naprotiv. Jedino što to ne možemo nikome dokazati. Ako vide da smo entuzijasti, smatraju nas čuđacima.
  5. Volim pisati blog, iako me pisanje na blogu koštalo. Volim pripadati blogerskoj zajednici.
  6. Najviše volim čitati duhovite postove i iskrena osobna iskustva.
  7. Što napisati pod 7? Ako neki izvanzemaljac za nekoliko tisuća godina bude čitao naše blogove, neka zna da sam ja ono što sam napisala u Aboutu: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod, dvoje mladunaca, tri romana, s četvrtim se gnjavim, jer me koči stanje nalik depresiji.

 

Objavljeno u Uncategorized | 17 komentara