Desni i lijevi prijatelji

Imam puno godina, a tek sam nedavno shvatila bit desnice i ljevice.

Osnovni cilj desnice je zarada. Ka zaradi vode sve desne ideje. Put do tog cilja vodi preko nacije, rase, vjere. Mudro i opasno. Opasno zato što se desnica sastoji od nekoliko vođa koji zarađuju i velike mase sljedbenika koji vjeruju u ideje nacije, rase i vjere.

Ljevica je reakcija na desnicu, pa je kao svaka reakcija često svedena na neodržive ideje koje samo imaju svrhu suprotstavljanja argumentima. Desnica je ljevici oduzela pravo na “velike” ideje koje pobuđuju strasti – nacija, rasa, vjera – a ostavila joj apstraktne ciljeve poput zelenog planeta, pravde, jednakosti i socijalne osjetljivosti, ciljeve koji ne mogu okupiti velike i unisone mase.

Zanimljivo je ovo: mene se odrekao ili zahladio odnose sa mnom potpuno jednak broj lijevih i desnih prijatelja. Lako je reći da ih nije ni šteta, ali, statistički, zabrinjavajuće je koliko se ljudi dade svesti na lijevo i desno. Meni je to ispod razine čovječnosti.

I, doista, može li čovječan čovjek biti išta drugo nego ljevičar?

P.S. Komentar moje kume navodi me na ovaj dodatak:

Desnica se temelji na urođenim ljudskim svojstvima, poput sebičnosti, žudnjom za moći, pohlepe. Što nije urođeno, usadi se odgojem i ostaje upisano u način poimanja. Zato je desnica nazadna, vraća se onome iz čega je nastala. A ljevica je borba da se ti nasadi preprave i izbruse, razumom i obrazovanjem. Čovjek neprekidno mora pobjeđivati desničara u sebi, u tome je progresivnost ljevice.

Objavljeno u Dnevnik vremena | Označeno sa , , | 4 komentara

Zagreb, 27. listopada 2020.

Krenula sam na Mirogoj, urediti grob svojih roditelja. Svake godine isto pred Sve svete, gužva prema groblju. Danas, kolona automobila sporo se vuče već od Medveščaka, iako do Svih svetih ima još četiri dana.

Ali ove godine nije samo to, ova godina je drugačija. Zeleni žabac na Facebooku lupa nogama o pod i plače, ne želi promjenu na zimsko računanje, jer ne želi da ova godina traje ni sata duže.

Dok prelazim križanje na Zvijezdi, dvojica mladića ispred mene žustro razgovaraju i jedan od njih kaže: “Vidi ovo, stavili su i putokaz Covid bolnica.” Bolnica je na Mirogojskoj cesti.

Malo dalje od zarazne bolnice, na istoj cesti je i zavod za javno zdravstvo. Obje institucije mobilizirane su za koronu još od zimus. Netko duhovit napisao je kako put do Mirogoja vodi preko korone. Ljudi su duhoviti i brzo misle, pa je tim čudnije da ima toliko glupana koji vjeruju da je sloboda ne nositi masku.

Prizor je puno drugačiji nego kad je sve počelo. Još iz daljine, s dna Mirogojske, vidi se žuta ploča s natpisom KORONA PACIJENTI ULAZ. Jednom stranom ulaze pješaci, drugom vozila koja idu na drive-in testiranje. Kolona je tako spora da je lako pješice pretječem. Dio vozila skreće prema ulazu za koronu, a dio nastavlja prema Mirogoju. Nevesela je kombinacija korone i Svih svetih. Jedan od najljepših dijelova grada zagušljiv je od strepnje.

Objavljeno u Dnevnik vremena | Označeno sa , | 4 komentara

Knjige koje čitam: Ovo će boljeti

Ako se želite smijati

Puni je naslov knjige Ovo će boljeti: Tajni dnevnik mlađeg liječnika (This Is Going to Hurt: Secret Diaries of a Junior Doctor) /Planetopija, 2019/.

Dnevnik je autentičan, a napisao ga je Adam Kay, autor koji se više ne bavi medicinom, nego je postao popularni pisac i scenarist. Dnevnik obuhvaća vrijeme njegovoga stažiranja.

Nije to velika književnost, ima nespretnosti i neizbrušenosti, što ovom dnevniku daje vjerodostojnost, jer da više misli o stilu, manje bismo mu vjerovali. I prijevod je prilično nonšalantan, mjestimično i nehajan.

Ali mu sve to opraštam, otprilike kao što makedonskom drenku, grožđu koje najviše volim, opraštam i ako su ga našpricali svim do sada izumljenima Monsantovim otrovima. Jer je toliko duhovit da se u gluhoj noći, u razdobljima nesanice, na sav glas do suza smijem. A smijeh mi treba.

Evo primjera čemu se smijem, pri čemu mi uopće ne smeta neizbrušeni stil:

Četvrtak, 15. ožujka 2007.

Pitam pacijenticu u prenatalnoj ambulanti u kojem je sada tjednu. Duga stanka. Zupčanici se sporo okreću. Kamera sporo obuhvaća pustoš. Nisu svi jaki u matematici, ali meni treba broj između šest i četrdeset o kojem je jamačno cijelo vrijeme ispituju. Konačno:

“Sveukupno?”

Da, sveukupno.

“Bože, ne bih vam znala reći ni u mjesecima…”

Zar pati od gubitka pamćenja? Je li ona klon neke druge žene, koju trenutačno drže zatočenu u nekoj jazbini zlog SF negativca? Zaustim da je pitam kad je imala posljednju mjesečnicu, a ona me prekine.

“Dakle, u lipnju ću navršiti trideset i dvije, tako da imam više od tisuću tjedana…”

Jezuš.

U ozbiljnim, stručnim dijelovima, često u opširnim fusnotama, Adam Kay opisuje britanski bolnički sustav, sustav mukotrpnog napredovanja, naporan rad liječnika koji imaju pretrpanu satnicu i mizerne plaće, te često samo nadljudskim naporima uspiju izdržati dvanaestosatna dežurstva bez trenutka odmora.

(…)Moli me da pogledam CTG jedne pacijentice i ja se složim s njezinom procjenom da je pacijentici nužan carski rez zbog fetalnog stresa. Njih dvoje prekrasan su par, nedavno vjenčani; ovo im je prvo dijete i oni shvaćaju situaciju. (…) Nakon zasijecanja maternice, umjesto plodne vode iz nje istječe krv – puno krvi. (…) Pacijentica ima nedijagnosticiranu predležeću posteljicu. To je trebalo biti uočeno prilikom skeniranja, nisu joj trebali dopustiti da krene s trudovima. Porađam posteljicu, a potom i bebu. Beba je očito mrtvorođenče. (…) Pacijentica obilno krvari iz maternice – jedna, dvije litre. Moji šavovi nemaju učinka, lijekovi nemaju učinka. (…) Savjetnica zove još jednog kolegu – on nije na poslu, ali je najiskusniji kirurg koji joj pada na pamet. (…) On obavlja histerektomiju; krvarenje je konačno pod nadzorom. Dvanaest litara. (…) Počinjem bilježiti tijek operacije, ali umjesto toga plačem sat vremena.(…) Službeno govoreći, nisam bio nemaran, niti je itko smatrao da jesam. (…) Moji kolege bili bi učinili isto što i ja, s istovjetnim ishodom. Ali to nije bilo dovoljno dobro za mene.

Ovaj događaj presudio je u Kayovoj odluci da prestane biti liječnik. Ova knjiga objavljena je šest godina nakon što je zauvijek odložio stetoskop. U duši, nikad nije prestao biti liječnik. I danas mu nedostaje pomaganje ljudima.

Dnevnik završava riječima:

Međutim, obećajte mi jedno: kad sljedeći put vlada podigne ruku na javno zdravstvo, nemojte samo popiti priču koju vam serviraju političari. Pomislite koliku cijenu plaćaju svojem poslu svi ljudi koji se profesionalno bave medicinom, i kod kuće, i u bolnici. Sjetite se da se oni bave apsolutno nemogućim poslom i da pritom daju sve od sebe. Vrijeme koje provedete u bolnici možda će više boljeti njih nego što boli vas.

Objavljeno u Knjige koje čitam | Ostavi komentar

On te više ne voli

On te više ne voli kad više ne poštuje ni tvoje strahove, koje je nekad ozbiljno shvaćao, ma koliko bili smiješni i glupi. Na primjer, strah od crnih glista.

Zašto je toliko lakše primijetiti neljubav nego ljubav? Možda zato što ljubav možeš primijetiti samo kad i ti voliš, a neljubav i kad voliš i kad ne voliš, što je dvaput više.

Objavljeno u Dokona domaćica, vesna curo-tomic | Označeno sa , | 1 komentar

Knjige koje čitam: Zaboravljene djevojke

Iako sam rezignirana po pitanjima kvalitete prijevoda i lektura novijih književnih izdanja, kad sam putovala na godišnji, u knjižnici sam izabrala roman stranog pisca u prijevodu na hrvatski, jer sam tražila a) nešto lagano (po težini), b) nešto što se može čitati bez velike koncentracije i c) zanimljivo.

Izabrala sam roman Zaboravljene djevojke, danske spisateljice Sare Blaedel.

Izdanje Znanje, 2016. , prijevod s danskog Marina Kopjar.

Ne samo da je krimić dobar, iako moderan, po tipu pravi starinski, bez prenemaganja i bez modernističkih klišeja, nego je i prijevod odličan, teče a da ga i ne primjećuješ. Takva je i lektura: nema grešaka, nema zapinjanja, nema otežanog čitanja… Na žalost, ime lektora nije navedeno. Urednica Iva Marić.

Ne znam je li to pohvala Znanju, ili je 2016. bila godina u kojoj se još uvijek investiralo u kvalitetan prijevod i lekturu, ali, eto, morala sam zabilježiti.

Objavljeno u vesna curo-tomic | Ostavi komentar

Književnost u jednoj rečenici

Nisam od onih koji podcrtavaju lijepe ili pametne rečenice u knjigama. Čitam bez olovke, a ono što mi ostane u glavi, to je zlatni talog, kao u situ u kojemu tragači za zlatom ispiru pijesak.

U zadnje vrijeme i ne čitam puno, a pogotovo ne koncentrirano, pa tako ni s užitkom. Prelijećem preko rečenica jedva svjesna što čitam. Tražeći lakše štivo, naišla sam na nekoliko otužno loših prijevoda, čiji jezik zvuči kao hod čovjeka bez noge koji se još nije naviknuo na protezu, pa sam i od toga odustala.

Možda zato, prilično vremena – previše vremena – izgubim na Facebooku. Kad, tamo biser! Ove dvije-tri rečenice:

Uglavnom svi misle da je problem što je Boško stariji od mene 30 godina. Problem je da mu je je hladnije 15 stupnjeva. Naročito ovih dana….

Napisala ih je Andrea Zlatar Violić. S lakoćom kao da ih prosipa.

Pročitala sam nekoliko njezinih knjiga, fasciniraju me njezino znanje, pronicavost, senzibilnost, stavovi o književnosti, ali me ova rečenica podsjetila na moj prvi susret s Andreininim tekstom, kolumnom u novinama, prije nekih dvadesetak ili više godina. Više ne znam o čemu je bio tekst, ali sam iz njega zapamtila rečenicu (koju sam i zabilježila u jednom svom romanu):

Nema tako lijepog i sunčanog dana koji može poništiti dijagnozu raka.

I ova, kao i ona o Bošku, sadrži svu istinu, dubinu, bol života, a rečena olako, nepretenciozno, bez brušenja i glađenja, naoko neutralno i pomireno. To je književnost.

Objavljeno u O pisanju | 5 komentara

Blokada

Stari pisci

Spisateljska blokada sad ima novo značenje: ne znači da ne možeš pisati, nego da ne možeš objaviti ono što napišeš. Korona ima udjela, ali nije jedini krivac. Siromaštvo također, ali ni ono nije jedini krivac. Najveći su krivci naoko dvije suprotstavljene sile: komercijalizacija i “umjetnički krugovi”. Naoko suprotstavljene, a u stvari idu ka istome, samo različitim putevima.

Komercijalizaciju ne treba posebno objašnjavati, a s umjetničkim krugovima nije se pametno svađati. K tome, ne može im se reći ništa što već ne znaju: unutar svog kruga pomažu jedni drugima, jedni pišu, drugi hvale, pa onda obrnuto; i ne primaju pridošlice, jer sredstva, i materijalna i intelektualna, nisu neograničena. Literarna plemenska zajednica.

Umjetničkim krugovima podređena je društvena, da ne kažem politička korektnost,  po kojoj se dijele poticaji i organiziraju natječaji, jer u raznim savjetima, odborima i žirijima sjede ljudi iz “umjetničkih krugova”.

Ima i natječaja koji daju priliku mladim piscima. Oni se čine “čišćima” od ostalih. Pa priželjkujem da se organiziraju slični natječaji za stare pisce. Evo, na primjer, Natječaj za najbolji neobjavljeni rukopis autora starijih od šezdeset. A da u žiriju, kako bi bio što pravedniji, bude podjednako i starih i mladih, i slavnih i neslavnih, i onih koji žive od pisanja i onih koji neće još dugo preživljavati. Ne bez  novca, nego bez pisanja: kako pisati ako nitko ne čita ono što pišeš? To je kao da svaki dan kuhaš najukusnija jela – jer kad pišeš, pišeš najbolje što možeš – a kad završiš, sve baciš u smeće. U starim godinama više i  nisi neki optimist, ne vidiš smisla da jelo ostaviš u zamrzivaču, jer je zamrzivač već ionako prepun.

P.S. Ne volim tekstove u kojima ima puno navodnika, zagrada, rečenica umetnutih u crtice, jer to obično znači nesposobnost da se nađu prave riječi. I u ovome tekstu ima previše takvih štaka. Ne bi me čudilo da mi je i talent, poput svega ostaloga, presušio.

P.P.S. Ni činjenica da nisam objavila nijedan post od ožujka nije umirujuća. I to ima veze s koronom, ima i s potresom i s prilično turbulentnim životnim promjenama, ali najviše s tim što moj zadnji rukopis, finalist velikog književnog natječaja – koji je bio anoniman, na što sam posebno ponosna – nije mogao naći izdavača. Gorčina je postala pretežni okus,  pa sam prestala  kuhati. A ovo sam napisala ne da skinem teret s duše, jer ga nisam skinula, nego samo zato da ne zaboravim kako se tehnički piše i objavljuje tekst na blogu.

Objavljeno u Knjige koje (ne)pišem, Moja reagiranja, Moje knjige, O pisanju | Označeno sa , , , , | 11 komentara

Knjige koje čitam: Volgina djeca

Zagreb, 30. ožujka 2020.

Ovih dana, u strahu i karanteni, uviđam koliko je lakše pisati nego čitati, iako bi čovjek u prvi mah mogao pomisliti da pisanje zahtijeva više sabranosti i sivih moždanih stanica nego čitanje. Stvar je vjerojatno u tome što je čitanje pretežno racionalan proces (izuzetak je možda čitanje poezije), dok je pisanje  i racionalno i emocionalno, pretežno u području mašte i  kreativnosti.

Razlika je otprilike u istim razlozima po kojima se razlikuju umjetnici od kritičara.

Ne samo da mogu pisati, nego sam dobila teški oblik već ranije spomenute graforeje. (Kad god u tekstu napišem riječ graforeja i odmaknem se od njega, počnem strepiti da nisam slučajno umjesto graforeja napisala gonoreja, mada ne vidim zašto bi gonoreja uopće bila strašna u svemu ovome što proživljavamo 🙂 )

Pisati mogu, ali o čitanju nema ni govora. Maksimum su komentari na FB-u,  a i to ako nisu predugi. Kad uzmem knjigu u ruke, uhvatim se da neprekidno buljim u isti redak, pri čemu čak ni njega ne razumijem.

Svi kažu da nakon korone ništa više neće biti isto. Možda će jedna od trajnih promjena biti i gubitak sposobnosti “čitanja s razumijevanjem”, kako su nas nekad učili u školi.

Neposredno prije karantene, neposredno, a kao da je bilo u nekom drugom životu, moja draga prijateljica, u čijim pričama i romanima u normalnim uvjetima neopisivo uživam, opskrbila me s više svojih knjiga. Veselilo me što ću ih čitati. Uto se umiješala se korona, a još više potres. Trudim se i pokušavam, ali čitanje ne ide. Nadam se da će razumjeti zašto joj se ne javljam s dojmovima, živimo u istom gradu, njoj je jednako kao i meni. K tome, i ja sam njoj dala neke svoje romane, ali se ni ona ne javlja meni.

Stjecajem okolnosti, zadnja knjiga koju sam uspjela pročitati prije ovoga svega bio je roman Guzel Jahine (ne znam jesam li dobro deklinirala ime, u nominativu je Guzel Jahina), “Volgina djeca” (Hena com, 2019.)

Sad mi je žao što ću možda u budućnosti roman više pamtiti po predkoronskom životu nego po tome koliko je dobar, a i po još nekim izvanknjiževnim činjenicama, na primjer po tome što sam u knjižnici bila na listi čekanja da ga dobijem, a sad ga ne mogu vratiti, jer su knjižnice do daljnjega zatvorene.

A roman nije samo dobar, nego je remekdjelo. Ne znam kad sam u jednom romanu našla toliko povijesnih činjenica a da ništa nisam preskakala (povijest nije moja ljubav), tako dobru priču koja te zgrabi na početku i drži do kraja, toliko razbuktane mašte za koju je teško zamisliti da dolazi iz samo jednog bića, nego kao da je autorica samo medij kroz kojega su se u priču izlili rezervoari svjetske (ili nadsvjetske) mašte. A pamtit ću i nezaboravan, nezaboravan!, lik učitelja Bacha.

Graforeja ne znači da čovjek može pisati razumljivo i pametno, kao što ni logoreja nije baš suvisao oblik govorenja, nemam koncentracije za neko ozbiljnije popisivanje svega što bih u drugim okolnostima mogla reći, pa samo kratko: pročitajte, isplati se.

Ne znam kad bih ja, koja sam i inače zadubljena u pisanje više nego u čitanje, čula za roman da ga nije spomenula moja FB prijateljica Tanja Radmilo, koja je roman prevela.

Nisam puno znala o Tanji dok nisam pročitala u pogovoru, iz kojega sam saznala da je, prije nego što je postala književna prevoditeljica, bila sudski tumač. Čudim se! S takvim književnim darom! Bila bi velika šteta da nije promijenila fah. Njezin prijevod sam je po sebi umjetničko djelo, Jahina može biti zadovoljna u kakvom je obliku došla hrvatskim čitateljima. Do sada me na sličan način oduševila jedino Andrea Weiss Sadeh, prijevodima romana Zeruye Shalev. Obje autorice pišu na jezicima koje ne znam, pa je moja zahvalnost na izvrsnim prijevodima tim veća.

Objavljeno u Knjige koje čitam, vesna curo-tomic | 4 komentara

Zagreb, 28. ožujka 2020., Graforeja

Graforeja

Od jučer, novo zlo: zrak.

Najzagađeniji smo na svijetu. Čestice PM10 i PM2,5 nikako nisu dobre, a pogotovo ne u kombinaciji s koronom. Jedva smo čekali lijepo vrijeme da izađemo u prirodu ili bar na balkone, no ništa od toga.

Jedna žena objavila je na FB da zla uvijek idu u skupinama po tri, da je to valjda treće zlo i da je valjda to to, za sada. Ma koliko iracionalno, ta me objava neopisivo osokolila.

Dobra vijest: oblak iz Karakoruma putuje dalje na zapad. Dok nekome ne smrkne, drugome ne svane, i obrnuto.

I dalje se uspijevam držati svoje dicipline: vježbati, ne jesti poslije ručka… Ali primjećujem da su moji komentari na FB sve dulji, gotovo da ih nikad ne bih htjela završiti. Tražim riječ koja bi bila pandan logoreji, a da se odnosi na pisanje, i kreiram graforeju, nadam se propisno.

Pozdrav ostatku svijeta.

P.S. Naknadno otkrivam da riječ graforeja već postoji. Badava sam izumljivala 🙂

 

 

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik trenutka koji će proći i više se nikad neće vratiti, Dnevnik vremena | Označeno sa , , , | 4 komentara

Zagreb, 27. 3. 20., Disciplina

Moj recept za preživljavanje

Treba preživjeti karantenu zbog korone i neprekidni strah od potresa.

Držim se triju uporišta od kojih ne odustajem.

Prvo je disciplina: što si zadam, to učinim.

Drugo je rutina, raditi što više onoga što sam radila u normalnom životu.

I treće i najvažnije: raditi ono za što ne treba mozak, a što može biti korisno: vježbati, kuhati, jesti, gledati vijesti.

(Pokušavala sam s čitanjem, ne ide. Malo je bolje s filmovima: od devedesetak minuta koliko traje, u prosjeku vidim pola, a ostatak mi se izgubi u odlutalim mislima.)

 

 

 

Objavljeno u Dnevnik trenutka koji će proći i više se nikad neće vratiti, vesna curo-tomic | 9 komentara