Bankabilnost

Jezik, odraz stvarnosti

 

Jutros na HRT 4 slušam razgovor o budućnosti brodogradnje. Jedan od sugovornika, utjecajni ekonomist (onaj koji opravdava kredite u CHF i okrivljava građane koji su ih uzeli) upotrijebio je riječ bankabilnost.

Ta mi je riječ toliko obuzela um, da sam prestala slušati razgovor.  Vjerojatno brodogradnja nije bankabilna.

Bankabilnost? Dolazi od engleskog bankability. Pokušala sam istražiti kad je riječ prvi put upotrijebljena u engleskom, ali nisam našla, samo sam otkrila da postoji u rječnicima kao normalna riječ. Guglajući, naišla sam na članak Renata Baretića napisan još prije godinu dana, koji se zove Kravomuzibilnost hrvatskog jezika je bezgranična.

Kako je u tom naslovu sve rečeno, završavam, zgranuta ne samo nad uvozom te nakaradne riječi, nego još više nad potrebom da je ikoji jezik ima.

 

Oglasi
Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik vremena, Uncategorized | Označeno sa , , | Ostavi komentar

Ljudi svrdla i ljudi ljepila

Ja sam svrdlo

 

Jutros mi moja kuma opisuje neki događaj, ali meni priča nije jasna, pa  postavljam pitanje za pitanjem, sve dok ona ne kaže: „Ti me ispituješ kao istražitelj, nemam sad za to živaca!“

A ja sam samo htjela shvatiti priču.

Moja kuma je pristojna gospođa i pristojno se izrazila. Od svoje obitelji to čujem u ovom obliku: „Daj, što me svrdlaš!“

Katkada mi se čini da se ljudi dijele na svrdla i ljepila. Da ljepila vladaju svijetom, sve bi svađe bile izmirene. Ljudi ljepila znaju diplomatski riješiti sukobe i sa smiješkom postići ciljeve. Ljudi ljepila omiljeni su u društvu i napreduju u poslu.

E, ali sa svrdlima je sve suprotno. Svrdlo svrdla sve dok ne izbuši dovoljno veliku rupu da samo u nju propadne. Rupa ne povezuje, rupa dijeli.

Svrdlo misli da istine koje on isvrdla nekoga zanimaju i nečemu služe. Ne služe. Istina migolji i vrluda ovisno o tome čija je i kome treba. Zato ljude svrdla nitko ne želi u svojoj ekipi.

Danas sam odlučila svoje mišljenje o hajki na ministricu objaviti na Facebooku, unatoč tome što znam da se moje mišljenje neće svidjeti ni pristalicama ni kritičarima.

Ali, FB nije moj medij, kad s FB-a prijeđem na svoj blog, osjećam se kao da sam došla kući, pa i tekst o ministrici kopiram i ovdje.

 

Pedro

Nisam a priori za ministricu, ali sam a priori protiv hajki i linčeva. 
Linč je najopakiji oblik udruživanja, jer se temelji na najgorim osobinama ljudske prirode.
Razumijem da ima puno ljudi koji ne razmišljaju, pa se pridruže većini ne znajući činjenice, ne znajući čak ni da bi ih trebali znati. Razumijem i da ima puno ljudi koji ne čitaju što su drugi o tome rekli. 
Ali većina nas je gledala bar jedan western u kojemu je linč najzloglasniji oblik progona pojedinca, a svi sudionici linča u filmu su negativci. 
Hajka na ministricu je licemjerna na više planova.
Najprije, oni koji se zalažu za ostavku prave se da vjeruje kako živimo u uređenom sustavu.
Drugo, ako i polaze od toga da treba početi uvoditi red, čemu svu energiju usmjeriti na ministricu, kad pri tome promiču veliki igrači, lopuže i lopine koji iz dana u dan varaju, kradu, podmićuju, otimaju, a sve u skladu sa zakonom? Zar nije poznata izreka da riba od glave smrdi? 
Ministrica možda nije rep te smrdljive ribe, ali nije ni blizu glave.
Treće, zamislimo situaciju da ministrica vodi neko važno i korisno ministarstvo koje ima konkretne poslove.
(Usput, Hrvatska, uz Srbiju, ima najveći broj ministarstava u Europi, dvadeset, a mnoga od njih zovu se i imaju resore kao da su izašla iz Gogoljevih priča.)
Dakle, zamislimo, na primjer, da ministrica vodi Ministarstvo za zaštitu okoliša i prirodnih bogatstava. I da je u svom poslu tako dobra da je za svoga mandata uzdigla Hrvatsku među najčišće i najbogatije zemlje na svijetu. I narod je obožava. I onda joj se dogodi da zaboravi produžiti vozačku. I dogodi se nesreća za koju, prema svemu što smo čuli, nije kriva, nesreća se dogodila zbog spleta nesretnih okolnosti…
Bi li se tražila ostavka te inače vrsne i omiljene ministrice? Ne vjerujem. 
„To je bajka“, kaže moj sugovornik kojemu ovo govorim.
„Jest bajka, ali bajka je i to da smo mi tako uređen sustav da, kao u Njemačkoj, ministar daje ostavku zbog prebrze vožnje.“
Ostavka te ministrice ne traži se zbog same nesreće i prekršaja s vozačkom, nego zbog njezinoga rada kao ministrice, štoviše zbog nezadovoljstva radom Premijera i cijele Vlade. Narod zbog nezadovoljstva, oporba zbog dobre prilike, novinari zbog priče, svatko ponešto ima od tog progona.
Pa zašto onda stvari ne nazvati pravim imenom? 
Ima još nešto: naš premijer i većina njegovih ministara na sve kritike, dokaze o korupciji, prijevare i skandale odgovaraju samo nijekanjem, prigovori se od njih odbijaju kao loptica od dobro nategnutog teniskog reketa. Još gore, usavršili su metodologiju ruganja onima koji postavljaju neugodna pitanja. Bojim se da će iz ovoga slučaja ministrica Žalac samo naučiti tu istu metodu: nikad ne priznaj, nego umjesto toga žestoko napadni, novinare, narod, koga stigneš, izvrgni ruglu, ponizi ili zaprijeti.

Objavljeno u Dnevnik vremena, Uncategorized | Označeno sa , , , | 9 komentara

Antuntun

 

 Nema nas ako nema našeg odjeka na mrežama

 Toliko sam je puta spomenula i u tekstovima na blogu i u knjigama da bi bi red da napišem tekst pjesme prije nego što kažem zašto je spominjem ovaj put

Antuntun 
(Grigor Vitez)

 U desetom selu
živi Antuntun.
U njega je malko
Neobičan um.

On posao svaki
Na svoj način radi:
Jaja za leženje
On u vrtu sadi.

Kad se jako smrači,
On mrak grabi loncem.
Razlupano jaje
On zašiva koncem.

Da l’ je jelo slano,
On to uhom sluša.
A ribu da pjeva
Naučiti kuša.

Na livadu tjera
Bicikl da pase.
Da mu miše lovi,
On zatvori prase.

Guske sijenom hrani,
Snijegom soli ovce.
A nasadi kvočku
Da mu leže novce.

Kad kroz žito ide
On sjeda u čun.
Sasvim na svoj način
živi Antuntun.

 

Kako ništa u životu nije slučajno, tako nije slučajno ni to što je pjesma Antuntun meni blisko štivo, ono što se kaže: identificiram se s junakom.

Prilično me pogodilo kad sam pročitala da je Grigor Vitez ovu divnu, šašavu pjesmu napisao za osvetu seljaku koji se nije htio pokoriti zadrugarstvu, a inače je bio, kažu, vrlo uspješan poljoprivrednik i posve normalan čovjek, osim što je volio hodati bos, imao bradu i volio spavati pod pčelinjakom. I navodno su mu se do kraja života rugali ovom pjesmu. Ime mu je bilo Antun Tun.

Ali, djelo živi za sebe. K tome, o Antuntunu nije ništa ružno rečeno, samo da ima neobičan um.

Ovih dana osjećam se više nego ikada kao on i počinjem razumijevati zašto se ljutio na pjesmu: čovjek je osamljen kad misli drugačije od drugih.

Ja imam tu nevolju da o mnogim stvarima mislim drugačije. Ne hvalim se time, ne žalim se zbog toga, samo konstatiram očigledno.

U nekim slučajevima to može biti prilično nezgodno: ako misliš drugačije nego vladajući, i nego oporba, i nego napredni angažirani novinari i nego konzervativne struje – ostaneš na čistini i nitko nije na tvojoj strani. Već sam davno otkrila da istina nikome ne odgovara ako nije primjenjiva i ne donosi dobit.

Ja, na primjer, ne mislim da punašna ministrica treba biti predmet ismijavanja zato što je odjenula pripijenu haljinu koja otkriva sve njezine pregibe. Ja, naprotiv, mislim da se divno imati toliko samopouzdanja da sebi izgledaš lijepo i kad to nije tako ili da dobro vidiš kako izgledaš, ali se sebi sviđaš i takav. I da te nije briga što drugi o tome misle.

Stjecajem okolnosti, ta ista ministrica prouzročila je prometnu nesreću, valjda joj zvijezde ovih dana stoje u lošoj konstelaciji.

Žrtva je djevojčica, kojoj je u nesreći slomljena noga i na operaciji je.

Policijski izvještaj kaže da ministrica nije vozila prebrzo, nije imala alkohola u krvi, ali je imala nevažeću vozačku dozvolu, nije ju na vrijeme produžila. Nesreća se dogodila jer je djevojčica neoprezno istrčala na cestu. Ministrica je kažnjena s petsto kuna.

Digla se hajka, traži se ostavka, ismijava se niska kazna, čak i ozbiljni novinari pišu o “ministrici koja je vozila bez vozačke i skrivila nesreću”. Zar to nije linč?

Linč je opasan, jer su oni koji ga povedu dovoljno inteligentni da znaju kako mogu pokrenuti masu, ma kakav bio cilj.

Odgovor iz Vlade je da se to moglo svakome dogoditi. Odgovor iritantan, jer dolazi od lažljive Vlade koja se ne može odlučiti o fašističkim pozdravima; koja izvodi desant na Liku, tvrdeći da su se ministri ondje slučajno naši; koja prodaje poduzeća i prirodna blaga, a novac nestaje u nečijim džepovima; koja je prodala narod bankama i dopustila da se u hrvatskoj plasiraju krediti koji su u Austriji, kažu, bili zabranjeni još 2007. godine;  koja ne priznaje da su mise kojima se odaje počast stradalima prečesto ekstremistički politički govori; koja se ne usuđuje reći da u sekularnoj državi vjeronauku nije mjesto u školama; u kojoj ministri tvrde da oni nisu odgovorni za funkcioniranje sustava… Da ne nabrajam, uzrujavam se od nabrajanja, a sve ionako svi znaju.

Ne branim ministricu, vjerujem da je nanijela štetu neznanjem i neagilnošću kad su u pitanju europski projekti i poticaji, za što bi je trebalo smijeniti, ali ovo?

Zar nije istina da se nesreća koja se dogodila ministrici i djevojčici doista se mogla svakome dogoditi? Gdje je tu dnevnopolitička tema, čemu politikantsko čerupanje te ljudske nesreće kad imamo tegobnih političkih tema napretek?

Žao mi je što ovakve priče potiskuju one velike i što u tome sudjeluju i ozbiljni ljudi, koji bi bili korisniji u drugim stvarima.

Odnedavno, pridružila sam se, natjerana svojom nevoljom, kreditom, nekim grupama na FB-u. Iako znajući da ću time izgubiti vrijednost kao članica grupe, i unatoč čvrstoj odluci da prešutim, ne mnogu izdržati, kažem svoje mišljenje i poslije sjedim i jadikujem jadikovku mene-nitko-ne-voli.

Danas je prenesen članak u čijem naslovu piše otprilike ovako:  u Italiji odobren lijek koji se može davati djeci do puberteta, dok se ne odluče kojega spola žele biti. (Ne mogu ga doslovno prepisati, jer ja na FB-u nikad ne znam naći ono što sam jednom vidjela, ne znam kamo te stvari nestaju 🙂 .

I onda lavina komentara: Mengelei, degenerici, perverznjaci…

Pročitala sam članak, odnosi se na djecu koja su rođena kao ambivalentna.

Pitam se što bi radili autori komentara da imaju takvo dijete: tukli ga dok ne prizna!? Čekali da odraste i ide na operaciju za promjenu spola? Odrekli ga se i istjerali iz kuće? Skrivali od ljudi zaključanog kao čudovište?

Napisala sam samo: Ljudi, pa pročitajte cijeli članak.

Na hajku na ministricu napisala sam ono što sam i ovdje rekla.

I onda?

Tišina.

Ako nitko ne reagira na tvoj komentar, pitaš se postojiš li. Trčiš svake minute na FB da vidiš ima li odgovora, makar i pas ti mater. Ponašaš se kao nekad kad si, zaljubljena, sjedila pokraj telefona i čekala da zazvoni, nesposobna da misliš i na što drugo.

Mislila sam da se meni to neće dogoditi, ali navukla sam se na društvene mreže.

Zamolit ću odvjetnika da i tu posljedicu dopiše na tužbu protiv banke.

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik vremena, ljudi | Označeno sa , , , | 8 komentara

Ajd dođi mi na prosvjed

Prosvjedi

Jedna moja dobra prijateljica, angažirana osoba s hiperrazvijenim građanskim kritičkim aparatom, rekla je kako joj u zadnje vrijeme prosvjedi gotovo zamjenjuju društveni život.

Zamislila sam se nad tim: kako stvari stoje, mi Hrvati mogli bismo se tako družiti,  dolaziti svi na svačije prosvjede, pozivati goste na prosvjede umjesto na večere,  umjesto  ajd, dođi mi na kavu, reći ajd, dođi mi na prosvjed, posjećivati se na prosvjedima, odlaziti u goste na prosvjede, uzvraćati posjete na prosvjedima, održavati kalendar prosvjeda, biti svi na svačijim prosvjedima, sve dok se stvari ne promijene.

Imamo puno prosvjeda, ali nijedan nije dovoljno masovan, neki su smiješno sitni. Prosvjedi su nam rascjepkani kao i mi. Novinari bez slobode novinarstva ne solidariziraju se s kreditima u švicarcima, krediti se ne solidariziraju sa zlostavljanim ženama, zlostavljane se ne solidariziraju s ovršenima, ovršeni s lgbt…

Imamo ih dovoljno: prosvjed protiv monstruma iz Zadra, prosvjed protiv Vatikanskih ugovora, prosvjed protiv monstruma s Paga, prosvjed protiv mirovinske reforme, prosvjed protiv kompostane, prosvjed protiv kurikularne reforme, prosvjed protiv Vlade…

Da ih udružimo, bilo bi ih dovoljno za jedan masovni, trajni prosvjed. Mogli bismo organizirati smjenski rad i dežurstva,  dok se jedni odmaraju, drugi prosvjeduju, pa onda prva smjena prosvjeduje, druga se odmara, treća ekipa dežura noću… I tako sve dok nas netko ne primijeti, zabrine se i preplaši onoga što masa može pokrenuti. I još važnije: dok svi ne shvatimo da imamo isti cilj: dostojanstvo.

Objavljeno u Dnevnik vremena, Uncategorized | Označeno sa | Ostavi komentar

Ljudska priroda

Društvene institucije i ljudska priroda

Ovo je potkrijepa ideje prethodnog posta, citat iz teksta književnog kritičara Živorada Tomića, koji citira redatelja Stanleyja Kubricka:

“Čovjek nije plemeniti divljak, on je prezrivi divljak. Iracionalan, brutalan, slab, glup, nesposoban da bude objektivan u bilo čemu što je povezano s njegovim interesom…Zanima me brutalna i nasilna čovjekova priroda zato jer je to njegova prava slika.

Svaki pokušaj stvaranja društvenih institucija zasnovanih na lažnoj slici čovjekove prirode osuđen je na propast.“

Jednostavno je,  samo treba izumiti društveni sustav koji može pobijediti ljudsku prirodu. Do tada, ovako nam je kako nam je, imamo vlast kakvu zaslužujemo.

Objavljeno u Dnevnik vremena, Uncategorized | Ostavi komentar

Novi ovršni zakon

Za one kojima se smiješi ovrha

Upravo na tv slušam razgovor o nacrtu novog ovršnog zakona. Treba znati što se sprema onima kojima se iza prvog ugla ceri ovrha, a ubrajam se među njih. Zaključak razgovora iznosi iritantna javna bilježnica:

“Novi zakon omogućit će učinkovitu i efikasnu ovrhu.”

Blago nama.

Istine radi treba reći da je prethodno u razgovoru rečeno i kako će ovrha po tom novom zakonu biti jeftinija i kako se više neće moći ovršiti čovjeka radi duga od nekoliko lipa. Pa zar se to prije moglo? Kako će tu promjenu podnijeti oni koji se bogate na ovrhama?

Kakva je ovo država? Postoji li, može li se izumiti sustav koji bi popravljao ljudsku prirodu ili barem njezin najbolesniji dio, pohlepu?

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik vremena, Uncategorized | 7 komentara

Naša djeca nisu neznalice

Znaju više nego što smo mi znali

Među najbržima sam kad se treba sablazniti kako ne znaju pravopis i gramatiku, književnost, povijest…

Ali oni znaju puno korisnih znanja. Znaju što je zdrava, a što nezdrava hrana i da pušenje škodi. U njihovim godinama ja o tome nisam ni razmišljala. Ne moraju učiti slikarstvo iz knjiga, jer putuju po svijetu i obilaze muzeje. Upoznaju  druge zemlje i druge narode. Uče se prihvaćanju tuđega i nepoznatoga, tuđih običaja, hrane, klime. Znaju strane jezike, uče ih družeći se s drugima i fizički i putem Interneta: svijet im je dostupan. Engleski znaju bolje nego materinski zato što im više treba, oni su djeca svijeta. Znaju da je pametno odseliti se od roditelja što je prije moguće i raditi bilo što da bi bili samostalni. Znaju kuhati, u njihovim godinama ja sam samo znala ispeći jaja, a oni poznaju razne svjetske kuhinje. Znaju da nije pametno zaduživati se i znaju živjeti skromno, štede za ono što ih zanima.

Možda ne vole čitati knjige, ali životnih znanja imaju mnogo više nego što smo mi imali u njihovim godinama.

Objavljeno u Dnevnik vremena, Uncategorized | 4 komentara