Zagreb, 30. ožujka 2020.,VOLGINA DJECA

Knjige koje čitam: Volgina djeca

Ovih dana, u strahu i karanteni, uviđam koliko je lakše pisati nego čitati, iako bi čovjek u prvi mah mogao pomisliti da pisanje zahtijeva više sabranosti i sivih moždanih stanica nego čitanje. Stvar je vjerojatno u tome što je čitanje pretežno racionalan proces (izuzetak je možda čitanje poezije), dok je pisanje  i racionalno i emocionalno, pretežno u području mašte i  kreativnosti.

Razlika je otprilike u istim razlozima po kojima se razlikuju umjetnici od kritičara.

Ne samo da mogu pisati, nego sam dobila teški oblik već ranije spomenute graforeje. (Kad god u tekstu napišem riječ graforeja i odmaknem se od njega, počnem strepiti da nisam slučajno umjesto graforeja napisala gonoreja, mada ne vidim zašto bi gonoreja uopće bila strašna u svemu ovome što proživljavamo 🙂 )

Pisati mogu, ali o čitanju nema ni govora. Maksimum su komentari na FB-u,  a i to ako nisu predugi. Kad uzmem knjigu u ruke, uhvatim se da neprekidno buljim u isti redak, pri čemu čak ni njega ne razumijem.

Svi kažu da nakon korone ništa više neće biti isto. Možda će jedna od trajnih promjena biti i gubitak sposobnosti “čitanja s razumijevanjem”, kako su nas nekad učili u školi.

Neposredno prije karantene, neposredno, a kao da je bilo u nekom drugom životu, moja draga prijateljica, u čijim pričama i romanima u normalnim uvjetima neopisivo uživam, opskrbila me s više svojih knjiga. Veselilo me što ću ih čitati. Uto se umiješala se korona, a još više potres. Trudim se i pokušavam, ali čitanje ne ide. Nadam se da će razumjeti zašto joj se ne javljam s dojmovima, živimo u istom gradu, njoj je jednako kao i meni. K tome, i ja sam njoj dala neke svoje romane, ali se ni ona ne javlja meni.

Stjecajem okolnosti, zadnja knjiga koju sam uspjela pročitati prije ovoga svega bio je roman Guzel Jahine (ne znam jesam li dobro deklinirala ime, u nominativu je Guzel Jahina), “Volgina djeca” (Hena com, 2019.)

Sad mi je žao što ću možda u budućnosti roman više pamtiti po predkoronskom životu nego po tome koliko je dobar, a i po još nekim izvanknjiževnim činjenicama, na primjer po tome što sam u knjižnici bila na listi čekanja da ga dobijem, a sad ga ne mogu vratiti, jer su knjižnice do daljnjega zatvorene.

A roman nije samo dobar, nego je remekdjelo. Ne znam kad sam u jednom romanu našla toliko povijesnih činjenica a da ništa nisam preskakala (povijest nije moja ljubav), tako dobru priču koja te zgrabi na početku i drži do kraja, toliko razbuktane mašte za koju je teško zamisliti da dolazi iz samo jednog bića, nego kao da je autorica samo medij kroz kojega su se u priču izlili rezervoari svjetske (ili nadsvjetske) mašte. A pamtit ću i nezaboravan, nezaboravan!, lik učitelja Bacha.

Graforeja ne znači da čovjek može pisati razumljivo i pametno, kao što ni logoreja nije baš suvisao oblik govorenja, nemam koncentracije za neko ozbiljnije popisivanje svega što bih u drugim okolnostima mogla reći, pa samo kratko: pročitajte, isplati se.

Ne znam kad bih ja, koja sam i inače zadubljena u pisanje više nego u čitanje, čula za roman da ga nije spomenula moja FB prijateljica Tanja Radmilo, koja je roman prevela.

Nisam puno znala o Tanji dok nisam pročitala u pogovoru, iz kojega sam saznala da je, prije nego što je postala književna prevoditeljica, bila sudski tumač. Čudim se! S takvim književnim darom! Bila bi velika šteta da nije promijenila fah. Njezin prijevod sam je po sebi umjetničko djelo, Jahina može biti zadovoljna u kakvom je obliku došla hrvatskim čitateljima. Do sada me na sličan način oduševila jedino Andrea Weiss Sadeh, prijevodima romana Zeruye Shalev. Obje autorice pišu na jezicima koje ne znam, pa je moja zahvalnost na izvrsnim prijevodima tim veća.

 

 

 

Objavljeno u Knjige koje čitam, vesna curo-tomic | Ostavi komentar

Zagreb, 28. ožujka 2020., Graforeja

Graforeja

Od jučer, novo zlo: zrak.

Najzagađeniji smo na svijetu. Čestice PM10 i PM2,5 nikako nisu dobre, a pogotovo ne u kombinaciji s koronom. Jedva smo čekali lijepo vrijeme da izađemo u prirodu ili bar na balkone, no ništa od toga.

Jedna žena objavila je na FB da zla uvijek idu u skupinama po tri, da je to valjda treće zlo i da je valjda to to, za sada. Ma koliko iracionalno, ta me objava neopisivo osokolila.

Dobra vijest: oblak iz Karakoruma putuje dalje na zapad. Dok nekome ne smrkne, drugome ne svane, i obrnuto.

I dalje se uspijevam držati svoje dicipline: vježbati, ne jesti poslije ručka… Ali primjećujem da su moji komentari na FB sve dulji, gotovo da ih nikad ne bih htjela završiti. Tražim riječ koja bi bila pandan logoreji, a da se odnosi na pisanje, i kreiram graforeju, nadam se propisno.

Pozdrav ostatku svijeta.

P.S. Naknadno otkrivam da riječ graforeja već postoji. Badava sam izumljivala 🙂

 

 

Objavljeno u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku), Dnevnik trenutka koji će proći i više se nikad neće vratiti, Dnevnik vremena | Označeno sa , , , | 2 komentara

Zagreb, 27. 3. 20., Disciplina

Moj recept za preživljavanje

Treba preživjeti karantenu zbog korone i neprekidni strah od potresa.

Držim se triju uporišta od kojih ne odustajem.

Prvo je disciplina: što si zadam, to učinim.

Drugo je rutina, raditi što više onoga što sam radila u normalnom životu.

I treće i najvažnije: raditi ono za što ne treba mozak, a što može biti korisno: vježbati, kuhati, jesti, gledati vijesti.

(Pokušavala sam s čitanjem, ne ide. Malo je bolje s filmovima: od devedesetak minuta koliko traje, u prosjeku vidim pola, a ostatak mi se izgubi u odlutalim mislima.)

 

 

 

Objavljeno u Dnevnik trenutka koji će proći i više se nikad neće vratiti, vesna curo-tomic | 4 komentara

Zagreb, 25. ožujka 2020., Vili

Vili se razljutio gnjevom pravednog čovjeka

To se na Viliju vidjelo. Daleko je od mentaliteta koji potplaćuje kako bi prešao iz jedne zone u drugu. I onoga koji primi mito da bi propustio. Ljut je zbog onih koji šire lažne vijesti. Vidi se da odmjerava koliko može reći da ne laže, a da pri tome ne straši naciju.

Mnogi prijatelji znaju kako je mene i mog muža kredit u CHF doveo gotovo izvan crte regularnog života, na rub egzistencije, poniženosti i statusa ne-građanina. Spominjem ga zato što me po dvije važne stvari podsjeća na koronu: nismo ga dovoljno na vrijeme shvatili dovoljno ozbiljno i otkrio nam je nešto važno: naučili smo bez čega možemo.

Korona je globalna učiteljica, uči ljude bez čega mogu. Zato je zrak sve čišći, nebo sve plavije danju, a sve zvjezdanije noću, želje sve skromnije.

Danas se naš ministar zdravstva Vili naljutio gnjevom pravednog čovjeka, baš kad sam mislila na FB-u objaviti tekst o tome kako Stožer sumnjivo reagira i nedosljedno odgovara na novinarska pitanja trebaju li nam maske ili ne. Nije teško pretpostaviti da maski jednostavno nema dovoljno, ali kad bi nam rekli da su potrebne, a nema ih, što bi učinili oni ljudi koji su pokupovali sve zalihe toaletpapira? Ubijali da ih prigrabe? Zna ministar: čovjek čovjeku…

Moji prijatelji, inteligentni ljudi od integriteta, poštuju pravila ponašanja. Ne razumiju one koji ih krše. Otkriva se ono što se moglo pretpostaviti: primitivizam je u visokoj korelaciji s nepridržavanjem uputa u vezi s koronom: radnici koji ulaze u Bosnu i  lažu da su bili u Hrvatskoj, prešućujući da su radili u Njemačkoj; župan (naša vlast!) ima korona party u svojoj kući, a moglo se unaprijed znati da nije od neke kvalitete, jer je svom sinu udijelio poziciju dogradonačelnika;  ljudi koji kriju da su bili u kontaktu sa zaraženima, gdje su oni od onog čovjeka koji je svoj respirator ustupio nekome mlađemu…

Jutros sam gledala dokumentarac o Wuhanu, kako su oni pobijedili koronu. Ubio mi je dosta postotaka nade za nas ovdje, jer se bojim da ni korona, unatoč predanome ministru Viliju, neće, u ovoj zemlji opustošenoj lopovštinom, na vrijeme rasčistiti korupciju i osigurati dovoljno opreme za liječenje. Ali vjerujem da će bar ubrzati proces raščišćavanja, kao što raščišćava zrak i nebo.

Objavljeno u Dnevnik vremena | Označeno sa , , | 2 komentara

Izolacija

via Izolacija

Citat | Objavljeno by | Ostavi komentar

Zašto nas nevolje čine boljima, Zagreb, 23. ožujka 2020.

Borba s prirodom, ali ljudskom

Mi ljudi nemamo baš pohvalne osobine: okrutni smo, zavidni, gladni moći, kojoj sve podređujemo, pohlepni, sebični… I pri tome mekši od gline i podatniji za oblikovanje u rukama moćnijih od nas, diktatora ili korporacija, svejedno.

U stanju spokoja i blagostanja nadmećemo se u imetku, moći ili slavi, ugledamo se na one koji su nas nadmašili, težimo biti poput njih, što često budi lošije strane naše prirode, poput zavisti.

U nevoljama, ugledamo se na one koji su prošli lošije od nas, obuzima nas osjećaj zahvalnosti što smo pošteđeni i postajemo velikodušniji u pomaganju onima koji su imali manje sreće.

Tome nas uče svi  duhovni nauci: kako postići stanje nesebičnosti i velikodušnosti, a da nam za to nisu potrebni korona i potres.

I još nešto: uvijek je lakše onome tko se ima o kome brinuti, najteže je strepiti samo za sebe.

 

Objavljeno u Dnevnik vremena | Označeno sa , , , , | 6 komentara

Knjige koje ne smijete propustiti: Poštovani kukci i Divlje guske

Kakvi talenti!

 

Otišla je u kupatilo u kojem je zubalo veselo plivalo u čaši od jogurta kao igračkica za kadu. Zgnječila je usput  jednog gaštapana. Tako je ona zvala žohare. Ostala je samo mokra, smeđa fleka. Zgazila ga je onom debljom i krućom nogom koju je nekoć davno slomila pa je od tada ostala takva. Iz kupatila je izašla omotana u laganu lanenu bluzu kao starinska bajadera u tanki bijeli papir. Slušni aparat joj je kliznuo niz uho, a zvuk sličan uštimavanju simfonijskog orkestra ispunio je hodnik. Popravila je aparat kao što se kosa stavlja iza uha ili naočale primiču nosu.

Krenule smo.

Ovo je kratak ulomak iz jedne od priča Maše Kolanović, objavljenih u knjizi Poštovani kukci i druge jezive priče (Profil, 2019). Knjiga je u Puli dobila nagradu Libar za vajk, tako sam za nju čula.

A za Mašu Kolanović prvi put sam čula 2008. godine, kad sam čitala njezin odličan roman prvijenac Sloboština Barbie (VBZ, 2008).

Kad čitaš nešto tako dobro napisano, a autorica ima dvadeset i devet godina, znaš da je riječ o rođenom talentu. Po neglumljenoj dječjoj neposrednosti podsjetio me na Hotel Zagorje, prvi i po mom mišljenju najbolji – najnepatvoreniji – roman Ivane Bodrožić, tada dvadesetosmogodišnjakinje; još jedan rođeni talent.

U Poštovanim kukcima Maša Kolanović  otišla je mnogo dalje. Njezino pisanje postalo je ubojito jednostavno, bez ijedne suvišne riječi, ijedne suvišne rečenice, golo i savršeno kao kristalno ogledalo. Kukci, Kafka, svijet u kakvom živimo, sve se to čuje u zvuku njezinih rečenica. Netko je odlično napisao kako se, dok čitaš te priče, može čuti onaj odurni zvuk gnječenja kukca i pucanja njegove opne.

Nemam što pametnije napisati, pa neću duljiti. Samo pokušavam na jednom mjestu udružiti zajednička svojstva žena pisaca koja u zadnje vrijeme uočavam: mlade, rođeni talenti i opravdano nagrađene.

Žensko pisanje širi se atmosferom kao miris lipe u svibnju. Žene postaju ono što su oduvijek mogle biti, vladarice riječi. Kad to ovako napišem, zvuči patetično i banalno, ali, iako inače nisam lijena kad je pisanje u pitanju, ne da mi se razbijati glavu kako bolje reći ono što je ionako bjelodana istina.

Što se nagrada tiče, nagrade su važne jer otvaraju put pisca ka čitatelju. Tko zna kad bih ja, na primjer, nabasala na roman  Divlje guske, Julijane Adamović  (Hena com, 2018),  da u Vijestima iz kulture nije objavljeno kako je dobio nagradu HAZU-a za književnost.

Već sam pisala koliko me veseli kad naiđem na roman, ili na djelo bilo koje vrste, koje je zasluženo nagrađeno.  Veseli me zbog toga što mi budi nadu da društvo može biti bolje, da i ljudi mogu biti bolji od samih sebe, iako su neki defekti, poput sklonosti korupciji na primjer, usađeni u ljudsku prirodu. Jedino što bi me veselilo više od toga bilo bi da ja sama dobijem nagradu i da ona bude zaslužena.

Ali zbog gorespomenute boljke ljudske prirode,  korupcije, a osobito zbog epidemije te bolesti u današnjoj Hrvatskoj, sumnjičava sam prema nagradama. Što je institucija veća i važnija, to mi ulijeva manje povjerenja (na čelu s HNB-om), pa me se tako nije osobito dojmilo ni obrazloženje HAZU-a da je roman nagrađen „kao vrijedno štivo koje se kvalitativno ističe unutar recentne domaće prozne produkcije“.

Ipak, sama sam se htjela uvjeriti, pa sam se u svojoj knjižnici predbilježila na listu čekanja.  Ispalo je da se slažem sa svakom riječju obrazloženja nagrade. Nazvala bih roman Divlje guske remekdjelom da sam dovoljno kompetentna za takav sud. Da postoje neki opći jezik i neka opća geografija, pa da se iz teksta romana ne može vidjeti kad je i gdje nastao, Julijana Adamović mogla bi biti pisac iz bilo kojeg dijela svijeta i iz bilo kojeg perioda povijesti književnost, a sve o čemu piše jest jedno slavonsko selo u kojemu jedna djevojčica predškolske dobi živi s roditeljima i s Babom, točnije, podijeljena između roditelja i Babe.

Ne znam opisati jezik kojim piše Julijana Adamović, osim da je svaka rečenica umijeće za sebe. Da imam knjigu pri ruci, prepisala bih koju za primjer. Iako sam željela napisati recenziju, nisam stigla, jer se za knjige za koje postoji  lista čekanja ne može se produžiti posudba.

Lista čekanja, i to duga, još uvijek postoji i za Poštovane kukce. Svojedobno sam također čekala na knjigu priča Korane Serdarević Nema se što učiniti (Fraktura, 2015), još jedne mlade i iznimno darovite autorice: knjiga je objavljena u njezinoj tridesetitrećoj godini.

Lista mladih darovitih i priznatih žena sve je dulja. Žalim… što više nisam mlada.

Objavljeno u Knjige koje čitam | Označeno sa , , , , , , , , , , | Ostavi komentar