Knjiga troškova, Disput, Zagreb, 2024.
Prošlo je šest godina od mog zadnjeg romana, Lice iza ogledala. Čini se i više, šest depresivnih godina punih padova i potonuća, prije svega socijalno-psiholoških: sve teže se snalazim s ljudima.
Ne znam je li ovo roman, ali jest autofikcija. Sviđa mi se taj termin i prigrlila sam ga čim sam ga čula, što nije bilo davno, možda prije koju godinu. Provjeravala sam otkad postoji, postoji još od sedamdesetih godina, postao je popularan u postmodernizmu, s modom takvih romana. Autofikcija je bolji izraz od autobiografije, jer nema te autobiografije koja se može uobličiti bez fikcije, jednako kao što nema fikcije bez stvarnih događaja. To je neraspletiv krvožilni sustav. U romanu Lice iza ogledala bavila sam, kroz kriminalističku priču, upravo odnosom stvarnosti i fikcije i otkrivala koji je stvarni događaj doveo do nekog fikcionalnog lika ili epizode. Kao kad baciš sjeme u zemlju i iz njega iznikne klas. Bez sjemena života nema klasa.
Knjiga troškova mogla bi biti autobiografija, da u njoj nema “preoblikovanih” dijelova. Nisu preoblikovani radi uljepšavanja nego je to nužan proces u prelasku iskustva u sjećanje, sjećanja u riječi: pisac pokušava reći istinu, namjere su mu čiste, ali mu istina često izmiče, možda je nikad i ne uhvati do kraja.
Bilo kako bilo, ovaj roman dovoljno je iskren da strepim od onoga što će sve oni koji budu čitali doznati o meni. U jednom od poglavlja pisala sam o tome: tisućama čitatelja priznaš ono što ne bi rekao nijednom pojedinom čovjeku, kao što se ljudi pojadaju nepoznatom suputniku u vlaku. To je tako, to je fikcija. Pisala sam i o tome kako u pisanju nema dostojanstva. Pisac mora biti ponizan, ponuđen kao na pladnju, gol golcat, ogoljen do one nutrine do koje sam može doprijeti, da bi rekao ono svoje što samo on ima, jedinstveno, posebno, ono jedino zbog čega i vrijedi pisati. Mora se razotkriti, pa putem i osramotiti, ako treba.
Knjiga troškova dnevnički je zapis koji obuhvaća teško desetljeće u životu jedne žene i njezine obitelji, od 2008. do 2018. godine. Teško jer su se vanjske okolnosti (osiromašenje) poklopile s godinama starenja i gubitkom samopouzdanja, uz krvoločan mobbing na poslu, za koji junakinja – a to sam samo ja, ona koja ne zna, a ne sveznajući pisac – vjeruje da je sama kriva, da su je nanjušili kao žrtvu.
Prvobitno, roman je bio napisan obrnuto kronološkim redosljedom, od kraja prema početku, od slamnja do optimističnih, gotovo obijesnih očekivanja u ono vrijeme prije Velike krize , kad smo svi vjerovali da živimo u blagostanju i da samo može biti još bolje. Junakinja tada još nije osjetila da joj se prikrada starost, na poslu je bila uspješna, obitelj živjela u egzistencijalnoj sigurnosti. Tko bi rekao da se sve to može pokvariti…
Zanimao me taj obrnuti red, kao kad enigmatski labirint rješavaš od izlaza prema početku, kad postoji samo jedan put, nema lutanja, sve se zna. U takvoj formi roman je ušao u finale velikog književnog natječaja, što me neopisivo ohrabrilo, ali izdavača nisam našla. Mnogi moji prijatelji koji su čitali rekli su da se teško prati i da će prosječni čitatelj odustati od čitanja. A na riječ čitatelj, ja sam spremna na sve ustupke. Čitatelj je velika stvar. Čitatelja ima sve manje. Primjećujem da se osipaju i u književnim krugovima: čita se iz obaveze, da uzvratiš uslugu kolegi piscu.
Pa sam taj obrnuti redosljed, za kojim još uvijek žalim, okrenula u kronološki, da bude prijateljskije prema čitatelju.
Kao i u ranijim romanima, moj je najveći strah dosada: samo da ne bude dosadno. Nadam se da i nije. Volim da se onaj tko čita može i rasplakati i nasmijanti. Ne znam jesam li uspjela.
Vidjet ćemo.
I da ne zaboravim reći: meni je ovo najljepša od mojih knjiga. Autorica crteža je Lucija Bužančić, a jako je lijep i Disputov dizajn. O Disputu, kod kojega prvi put objavljujem, mogu reći ovo: do sad nisam naišla na tako pedantnog izdavača, sa stručnim i savjesnim timom kojemu ne može promaknuti ni najmanji propust i s glavnim urednikom koji se prema autoru odnosi s poštovanjem, kao da je autor važan, a ne kao da je neki dosadni molitelj pred vratima.