Knjige koje pišem: KNJIGA TROŠKOVA

Knjiga troškova, Disput, Zagreb, 2024.

Prošlo je šest godina od mog zadnjeg romana, Lice iza ogledala. Čini se i više, šest depresivnih godina punih padova i potonuća, prije svega socijalno-psiholoških: sve teže se snalazim s ljudima.

Ne znam je li ovo roman, ali jest autofikcija. Sviđa mi se taj termin i prigrlila sam ga čim sam ga čula, što nije bilo davno, možda prije koju godinu. Provjeravala sam otkad postoji, postoji još od sedamdesetih godina, postao je popularan u postmodernizmu, s modom takvih romana. Autofikcija je bolji izraz od autobiografije, jer nema te autobiografije koja se može uobličiti bez fikcije, jednako kao što nema fikcije bez stvarnih događaja. To je neraspletiv krvožilni sustav. U romanu Lice iza ogledala bavila sam, kroz kriminalističku priču, upravo odnosom stvarnosti i fikcije i otkrivala koji je stvarni događaj doveo do nekog fikcionalnog lika ili epizode. Kao kad baciš sjeme u zemlju i iz njega iznikne klas. Bez sjemena života nema klasa.

Knjiga troškova mogla bi biti autobiografija, da u njoj nema “preoblikovanih” dijelova. Nisu preoblikovani radi uljepšavanja nego je to nužan proces u prelasku iskustva u sjećanje, sjećanja u riječi: pisac pokušava reći istinu, namjere su mu čiste, ali mu istina često izmiče, možda je nikad i ne uhvati do kraja.

Bilo kako bilo, ovaj roman dovoljno je iskren da strepim od onoga što će sve oni koji budu čitali doznati o meni. U jednom od poglavlja pisala sam o tome: tisućama čitatelja priznaš ono što ne bi rekao nijednom pojedinom čovjeku, kao što se ljudi pojadaju nepoznatom suputniku u vlaku. To je tako, to je fikcija. Pisala sam i o tome kako u pisanju nema dostojanstva. Pisac mora biti ponizan, ponuđen kao na pladnju, gol golcat, ogoljen do one nutrine do koje sam može doprijeti, da bi rekao ono svoje što samo on ima, jedinstveno, posebno, ono jedino zbog čega i vrijedi pisati. Mora se razotkriti, pa putem i osramotiti, ako treba.

Knjiga troškova dnevnički je zapis koji obuhvaća teško desetljeće u životu jedne žene i njezine obitelji, od 2008. do 2018. godine. Teško jer su se vanjske okolnosti (osiromašenje) poklopile s godinama starenja i gubitkom samopouzdanja, uz krvoločan mobbing na poslu, za koji junakinja – a to sam samo ja, ona koja ne zna, a ne sveznajući pisac – vjeruje da je sama kriva, da su je nanjušili kao žrtvu.

Prvobitno, roman je bio napisan obrnuto kronološkim redosljedom, od kraja prema početku, od slamnja do optimističnih, gotovo obijesnih očekivanja u ono vrijeme prije Velike krize , kad smo svi vjerovali da živimo u blagostanju i da samo može biti još bolje. Junakinja tada još nije osjetila da joj se prikrada starost, na poslu je bila uspješna, obitelj živjela u egzistencijalnoj sigurnosti. Tko bi rekao da se sve to može pokvariti…

Zanimao me taj obrnuti red, kao kad enigmatski labirint rješavaš od izlaza prema početku, kad postoji samo jedan put, nema lutanja, sve se zna. U takvoj formi roman je ušao u finale velikog književnog natječaja, što me neopisivo ohrabrilo, ali izdavača nisam našla. Mnogi moji prijatelji koji su čitali rekli su da se teško prati i da će prosječni čitatelj odustati od čitanja. A na riječ čitatelj, ja sam spremna na sve ustupke. Čitatelj je velika stvar. Čitatelja ima sve manje. Primjećujem da se osipaju i u književnim krugovima: čita se iz obaveze, da uzvratiš uslugu kolegi piscu.

Pa sam taj obrnuti redosljed, za kojim još uvijek žalim, okrenula u kronološki, da bude prijateljskije prema čitatelju.

Kao i u ranijim romanima, moj je najveći strah dosada: samo da ne bude dosadno. Nadam se da i nije. Volim da se onaj tko čita može i rasplakati i nasmijanti. Ne znam jesam li uspjela.

Vidjet ćemo.

I da ne zaboravim reći: meni je ovo najljepša od mojih knjiga. Autorica crteža je Lucija Bužančić, a jako je lijep i Disputov dizajn. O Disputu, kod kojega prvi put objavljujem, mogu reći ovo: do sad nisam naišla na tako pedantnog izdavača, sa stručnim i savjesnim timom kojemu ne može promaknuti ni najmanji propust i s glavnim urednikom koji se prema autoru odnosi s poštovanjem, kao da je autor važan, a ne kao da je neki dosadni molitelj pred vratima.

Knjige koje čitam, univerzalne: Psi

Dora Šustić: Psi (Gradska knjižnica Rijeka, 2022.)

Volim čitati, pa ipak ima više romana koji me muče nego onih u kojim uživam.Uživam u romanima koje čitam koncentrirano, s poštovanjem i divljenjem, a pri tome je moj užitak čitanja jednak užitku neuke domaćice koja čita, koja guta ljubiće s kioska. Čisti užitak.

Ne volim dosadne romane, čak ni kad su pametni. Što se više prave pametnima, to su dosadniji. A takvi su često najpriznatiji.

Ti romani, koje možeš čitati za radnim stolom i u krevetu pred spavanje, dok ti se oči ne počnu sklapati, zbog čega ih zovem univerzalnima, imaju moć da te uvuku u svoj svijet toliko da danima iz tog svijeta ne izlaziš, gotovo stvarniji od stvarnoga.

Ovako bez plana, mogu nabrojati neke romane koji su za  mene na taj način „univerzalni“: Tvoj sin Huckleberry Finn, Pariz je sjajno mjesto za nesreću, Divljakuša, Nesanica; Virus, potres, brak; Zabranjena bilježnica… I sad Psi.

Kako ne volim dosadne romane, ne volim ni opširne osvrte. Duljina mog osvrta nije u korelaciji s kvalitetom romana. Cilj mi je da oni malobrojni koji ovo čitaju odluče zanima li ih roman ili ne, a kako će to bolje znati nego ako im dam primjere.

Evo nekoliko rečenica Dore Šustić iz romana Psi:

Bila sam podatna kao pijesak.

Zamišljala sam  njegove interakcije s drugim ljudima, sa ženama koje su ga salijetale kao strvinari kojima se apetit otvara na najdublje, najkrvavije rane.

Pitao me jesam li gladna, na što sam ga poljubila dugim, topivim poljupcem, osjećajući  njegove usne kao med na vrhu vruće žlice.

Dora, junakinja, nesigurna je i sramežljiva mlada djevojka zaljubljena u Leona, nešto starijega od nje, udovca, s biljegom neprežaljene ljubav. Dora autorica drska je, bezobrazna, otvorena i kao na pladnju predana svojoj junakinji i svom romanu, bez obzira na moguće posljedica. Drska, pismena, darovita. Iako drska, nije razmetljiva niti zamara svojim očitim književničkim prednostima. Naprotiv, i u tome je nekako smjerna kao i u ljubavi Dore junakinje prema Leonu, kojemu nikad neće biti „glavna ljubav“.

U trenutku kad dozna da će Leon otići, zapisuje: Kartonske kutije bit će naslagane na podu. Klarinet će viriti iz putne torbe. Ormar će zjapiti prazan. Vješalice tužno mršave.

Sve je počelo smrdjeti. Ulice su bile ispružene kao lijene kurve, zaražene njime.

Pod hitno trebam novi grad. Novog dečka, novi šank. Moram se ponovno negdje izmisliti.

Glavnina radnje zbiva se u Pragu, gdje je Dora na studiju dramaturgije, a kasnije putuje Španjolskom, želeći se osloboditi sjećanja ili ih možda sačuvati u nekom izdrživom obliku. Pri tome  fascinira količina informacija koje nam daje, poput zanimljivog putopisa. I njezino široko opće znanje kad govori o svojoj susjedi Indijki, kad opisuje život u Pragu ili grad Rondu u Španjolskoj, kulturu, povijest, običaje, nazive rituala ili jela.

Čitajući, nekoliko puta guglala sam biografiju Dore Šustić.  Zar je moguće da je tako mlada. Mlada i lijepa. Jedan mladi dečko,  njezin vršnjak, jednom je rekao: „Ja mislim da mladi ne bi trebali biti umjetnici.“ Mislio je na život koji treba živjeti i iskustva koja treba steći.

Čovjek se upita kako tako mlada žena ima vremena za pisanje, ali ako ga ima, onda je to mora biti zov kojemu se ne može  oduprijeti, ono nešto odozgora, što nam je dano. Ili iznutra, tko će znati… Ono što kažu bogomdani talent.

Knjige koje čitam: Sumnja

Ovo će biti kratko, tek toliko da zabilježim.

Ashley Audrain: Sumnja (The Push) (Profil, 2021)

Tražeći knjigu u knjižnici, slučajno sam uzela u ruke Sumnju. Ne posve slučajno, jer najčešće prvo biram s police psiholoških trilera. Nasumce sam otvorila stranicu pri kraju knjige i pročitala rečenicu:

Pokupila sam Violet iz škole sljedećeg tjedna. Sjedila je sama na kamenim hladnim stubama, poput kamena u slapu djece koja su je silazeći zaobilazila.

I odmah sam znala da mi je u rukama knjiga dobrog pisca. Zanimljivo, jedna rečenica je dovoljna. Može li se bolje opisati – oslikati – osamljeno dijete, različito od ostalih, nego slikom kamena koji se našao na putu slapa, koji vodeni slap zaobilazi, koji je tvrd i nepomičan za razliku od žive, podatne vode, koji je smetnja vodi jer joj preprečava put, ali ga voda i ne primjećuje, jer je nevažan?

Nisam prije bila čula za tu autoricu, pa sam guglala: ima četrdesetak godina, objavila je dva romana, roman Sumnja je prvi, preveden je na trideset i pet jezika, dakle, popularno štivo. Popularno, ali dobro.

Roman je pisan u drugom licu, junakinja romana, Blyth, obraća se, ispovijeda se svom suprugu. Ona je majka koja ima problematičan odnos s prvim djeteteom, kćeri Violet. Tek s drugim, sinom, doživljava potpuni osjećaj majčinske sreće, nezatomljive gladi za majčinstvom. Ono što otkriva o Violet duboko je uznemiruje, no njezin muž ne vidi problem u djetetu nego u njoj. I ona sama pita se kakva je majka, jer je rasla uz majku koja je nije željela i  koja ju je napustila, jer je i njezina majka rasla uz defektnu majku, Blythinu baku. Pita se jesu li žene u njezinoj obitelji nesposobne biti majke.

Ni ono što će se dogoditi neće uvjeriti Foxa, muža, da joj povjeruje i tako spriječi tragediju.

A pitanje na kraju: može li majka voljeti i takvo dijete potresno je i bez odgovora.

U romanu fascinira živa uvjerljivost odnosa koji su opisani tako da čitatelj pomisli kako ih je nemoguće opisati ako nisu zaista doživljeni. A nisu, jer biografija autorice kazuje da je roman počela pisati kad joj je prvorođeno dijete imalo šest mjeseci. Izvrsno je proučila psihičke odlike djeteta kakva je Violet, tako da ne nameće svoja saznanja, nego da ih vješto uklopi u lik djevojčice i koristi kao pokretača radnje. Cijeli roman prožet je tjeskobom i beznađem obiteljskih odnosa i napet kao vrhunski triler. Zaista, majstorski.

Ne smijem zaboraviti spomenuti odličan prijevod Lade Furlan Zaborac, tako dobar da je neosjetan. Zapinjala sam samo na jednoj frazi: sve i jedna, sve i jedno, sve i jedan, koja jednostavno znači sve ili svi, a nalazimo je u dijalektalnom govoru, nikad u standardu.

Knjige koje čitam: Marina Šur Puhlovski, Virus, potres, brak (VBZ, 2022.)

Sofijino ogledalo

Osam sekundi trajala je trešnja, saznala sam poslije, i nisam mogla vjerovati da je to istina, da u osam sekundi stane toliko straha (…)

Godina 2020., 22.3., 6 h i 24 minute, ukupno pet dvojki. Broj podmukle dvostrukosti, ali i ujedinjenosti svega, života i smrti, sreće i nesreće, dobra i zla (…)

Oštećenja u stanu otkrivala su se postupno, ali nitko ih nije sanirao. Kao ni ona u našem, braku, primjećujem. I Maks se, kao i ja, ukočio u očekivanju raspleta u našu korist, i oko potresa i oko virusa. (…) Da bih se pronašla, morala sam se maknuti s mjesta na kojem sam se izgubila, shvatila sam. Ali kamo? Bližilo se ljeto, pa će to biti more, odlučila sam. (…)

Starica je sama, ne računa li se psić, i unatoč opreznom kretanju, vidi se da uživa (…) I sretna je što je negdje gdje je nitko ne poznaje u životnim mijenama, nitko ne vidi koliko je ostarjela: naprosto je stara. Stara oduvijek. (…)

Smještam se, dakle, u svoj iščezli život (…) u taj kaos koji slažeš kao djeca puzzle, razlika je samo u predlošku, dijete ga dobiva gotovog (…)

Ovu su pasusi i rečenice iz uvodnog dijela romana, prvog dijela buduće trilogije Virus, potres, brak. Već u uvodu, mijenjajući perspektivu naizmjenično iz prvog u treće lice, autorica daje akcente onoga što će biti sadržaj trilogije: život Sofije Kralj u odnosima s trojicom muškaraca u njezinome životu.

Maks, muž, kockar je i preljubnik. Čudan čovjek, nedokučiv, nesebičan u materijanim stvarima, u svemu drugome nedostupan, bar njoj, Sofiji, koja se za njega nije udala iz ljubavi, ali ga je u braku zavoljela, dovoljno da uz njega pati. Možda je u drugi brak ušla zbog nesretnog – gadnog, ružnog – prvog, studentskog braka s psihički poremećenim Kristijanom. Maks se činio dovoljno različitim. K tome, bio je Dosežan, za razliku od Nedosežnog, u kojega je Sofija na daljinu zaljubljena, a ona njemu nije čak  ni zanimljiva.

Ali ona je strastvena i, kako misli  njezina majka, zaljubljive prirode, pa se ne libi pokušavati, pa i ponižavati, ako treba. No, ne treba, jer ne pomaže. Zato se s Maksom ne mora  ni truditi  ni ponižavati, on je taj koji moljaka. Ali i strpljivo čeka, poput pauka iz mračnog kuta,  koji će zaplesti mrežu oko nje čim mu se dovoljno približi. Mreža se sastoji od obećanja ljubavi i sigurnosti, bračne i materijalne, što za Sofiju znači obećanje slobode koju jedino želi: da piše, da ne mora raditi za plaću.

Ali, stvari se ne odvijaju kako je zamišljala. Komadići one slagalice miješaju se toliko da se ne nazire cijela slika, sve do sad, do ovog boravka na moru, kad je sama sa svojim psom i kad se te samoće –  u kojoj uživa – srami pred drskim Cigom, prodavačem sitnjarija na štandu uz put kojim prolazi.

O braku s Maksom, naratorica kaže: Ostali su živjeti iznad provalije koja se tada između njih otvorila, kao dva akrobata na konopu, koji šute, da ne padnu. Progovore li, gotovi su, jer koncentracija popušta.

Nakon čitanja ovoga, prvog romana najavljene trilogije, pod naslovom Maks, čitatelj mora zaključiti da su virus, potres i brak podjednake nesreće, podjednake samoće i oštećenja.

Sofija koja pripovijeda sebe naziva staricom, no ne radi se o starici, jer ona ne izaziva strepnju i sažaljenje kakvo izazivaju nemoćni, što starci uvijek jesu. Naprotiv, jaka je, ojačana mudrošću. Na jednom mjestu, opisujući Sofiju, autorica kaže kako u mladosti nije voljela nakit, ali u starosti voli, jer pomlađuje. Ne izvana, tu nema pomoći, piše, nego iznutra. Govori o izvjesnoj živosti.

Radi te izvjesne živosti ni ostarjelu Sofiju ne doživljavamo kao staricu, ma koliko puta ona to ponovila, ne zbog nakita nego zbog onoga unutra, uma koji je živ, hitar i bistar poput poput potoka. I mudrosti žene koja vidi.

Čini se da sam ja vjeran čitatelj Marine Šur Puhlovski, jer sam pročitala više njezinih romana nego ijednog drugog domaćeg pisca, računajući i pisce prijatelje i one koji su napisali troznamenkasti broj romana. Ja, koja imam posebne knjige za uživanje, a posebno knjige koje treba pročitati, u njezinim sam romanima našla oboje, a to nije često. Naprotiv, već sam više puta pisala kako, što sam starija, ima sve više knjiga koje ostavljam nepročitane.

Ono čemu se divim jest djelo koje dokazuje da je – u nedostatku vremena za finese, upotrijebit ću otrcanu frazu –  literatura veća od života, jer, iako sam gotovo sve pročitala o Sofiji Kralj, a iz autoričinih intervjua doznala puno o njezinom stvarnom životu, svaka nova knjiga, svaka epizoda, svaka rečenica jednako su uzbudljive. Iako sam poklonica biografske metode, unatoč preziru prema toj metodi, razlikujem Marinu od Sofije i čitanju romana ne privlači me zavirivanje u Marinin život nego ono što ću otkriti o Sofiji Kralj.

Mi pisci, priznali to ili ne, uvijek pišemo o jednome, sebi samima, samo to isto uklapamo u različite priče, konstruiramo novi život od komada staroga. Marina ne konstruira, ne cijeni to i ne gubi kreativnu energiju na konstruiranje, nego na udubljivanje, na poimanje.

Ne dijelim Marinin prezir prema konstrukcijama, naprotiv, cijenim ih, jer iziskuju trud i disciplinu, ali u mnogim drugim stvarima našla sam u njoj istomišljenicu – bolje rečeno istorazmišljalicu – što je sigurno jedan od razloga moje velike sklonosti njezinom pisanju, a i njezinoj osobnosti.

Uspoređujem Sofiju Kralj iz ovog romana sa Sofijom iz Divljakuše, meni najdražeg romana Marine Šur Puhovski, možda zato jer mi je to bio prvi susret s njezinim pisanjem. U Divljakuši, rečenice su tekle kao krvotok, drhtave i uzburkane, poput finog uređaja bilježile su što se u krvotoku događa. U ovome, krvotok je smiren, a junakinja pomirena sa svime, pomirena ne zato što se predala, nego zato što je mudra. Svaki Marinin roman ima svoju rečenicu kao svoj prirodni izraz, čini mi se da bih mogla poogoditi o kojemu je od romana riječ da samo pročitam jednu rečenicu. A pri tome, čitatelj nema dojam da autorica radi na tim rečenicama, jer teku kao dah, kao da ih čujemo. Pa tako izlijeva rečenice poput slapa, kao, recimo ovu: Grabežljivost je već ustala, rastegnula se poput mlade, zdrave cure, i krenula pogledati ponuđene stanove.  Za to postoji izraz: to te talent. Zato, zbog neklanjanja vlastitim riječima, zbog nezaljubljenosti u vlastite rečenice, ne ponavlja  se ni kad piše o istim ljudima i događajima. To je ono što pjesnikinja Darija Žilić naziva lijanama riječi, a lijane mogu izdržati težinu Tarzanovog tijela.U Divljakuši, čula sam njezino bilo, u Sofiji u doba Maksu čežnju, a u mudroj Sofiji koja slaže slagalicu uspomena mudrost i pomirenost. Prihvaća život kao ogledalo. Sad zna. I ne žali ni zbog čega.

Umjesto nje, žalimo mi. Zašto nije ovo, zašto nije ono… Uvukla nas je u svoju priču.

Radnju Divljakuše i radnju sadašnjeg vremena kojim počinje trilogija dijeli pola stoljeća; Sofija divljakuša ima dvadeset i šest godina, a Sofija koja se u romanu o Maksu prisjeća svoga života s njim starica je od sedamdeset. Iako su ta dva romana napisana u razmaku od svega nekoliko godina, njihovi svjetovi zvuče različito, kao što su i dvije Sofije različite, mlada i stara, pa čovjek čitajući vjeruje da su i nastajali u vremenu u kojemu se zbivaju. Pri tome, unatoč različitom “zvučanju”, svijet Marine Šur Puhlovski ostaje prepoznatljiv i čvrsto oblikovan kroz sve romane o Sofiji Kralj. Nema napuklina iz jednostavnog razloga što u njima nema laži. Autorica je iskrena, sva svoja. Bez toga nema književnosti. Ako piscu i nije teško odlučiti biti iskren, teško je nešto drugo: prepoznati u samome sebi istinu, ono što ostaje kad se odstrane slojevi odjeće pod kojima živimo. A Marina Šur Puhlovski jedino tako i može, prepoznaje i otkriva.

Knjige koje sam pročitala: Zabranjena bilježnica

Alba de Céspedes: Zabranjena bilježnica (Oceanmore, Zagreb, 2022.)

Odjednom su svi počeli pričati o Zabranjenoj bilježnici. I, kako se stvari obično kongruiraju, Zabranjenu bilježnicu spomenula mi je i znanica, iskusna urednica, koju sam zamolila da pročita moj zadnji, neobjavljeni i vjerojatno neobjavljiv rukopis. „Kad pročitate“, rekla je, „bit će vam jasnije ono što sam rekla o vašem rukopisu, manje dijaloga, više introspekcije.“

Nisam znala što je Zabranjena bilježnica, mislila sam da je to popularno djelo nekog novog pisca, iznanadila sam se kad sam otkrila da je roman objavljen 1952. godine! Kako se rafinirano uredništvo Oceanmora baš sad odlučilo objaviti prijevod, ne znam, ali postigli su pun uspjeh: u knjižnici su liste čekanja na sva tri primjerka, koliko ih imaju.

Javila sam se svojoj znanici kad sam pročitala. Napisala sam: Da, odlična je, zbilja. Ne gnjavi dubinom i pameću, nego uspijeva biti sve to, a biti jednostavna. Napisala sam to prije nego što sam pročitala izvadak iz recenzije tiskan na ovitku: To je daleko najdublja, ali i najjednostavnija njezina knjiga.

Nisam ništa drugo pročitala od Albe de Céspedes, pa sam mislila odgoditi ovaj tekst dok još nešto ne pročitam, ali čini se da će to biti teško, jer je, osim Zabranjene bilježnice, jedini prijevod nekog njezinog romana čak iz 1960. godine, radi se o romanu Na njenoj strani.

Alba de Céspedes (1911-1997) talijanska je književnica kubanskog podrijetla. Prezime je kubansko, no u Hrvatskoj enciklopediji navode da je izgovor čespedes. Tako je slabo poznata da na nekim sajtovima o njoj pišu u muškom rodu.

Žao mi je što nisam bilježila stranice i pasuse koje bih ovdje citirala, pa zapisujem rečenicu koja mi je po sjećanju ostala u glavi: Živimo kao složna braća, a moramo biti vjerni kao ljubavnici.

O tome je roman: o ženi koja postupno otkriva da se čitav njezin dotadašnji život temelji samo na jednome, na zatomljivanju sebe. Toj nenametljivoj „introspekciji“ našla je savršen okvir u crnoj bilježnici koju je odjednom imala poriv kupiti i koja je postala njezin bijeg od voljenog, ali željeznog zagrljaja obitelji, braka, djece, muža.

Prve dane provodi u strahu da će netko naći tu njezinu bilježnicu i otkriti što zapisuje, iako isprva nema što grešno zapisati, no bilježnica je kao magični otvor, tajni prolaz za put u slobodu. S vremenom drugim očima počinje gledati direktora s kojim radi godinama i zaljubljuje se, otkrivši da se i on u nju zaljubio baš nekako u vrijeme kad je nabavila svoju zabranjenu bilježnicu.

Roman počinje kad i bilježnica, 26. studenoga 1950.

Pogriješila sam što sam kupila ovu bilježnicu, grdno sam pogriješila. Sad je prekasno da se kajem, šteta je učinjena. Ne znam ni što me je nagnalo da je kupim, dogodilo se slučajno. Nikad nisam razmišljala o tome da vodim dnevnik, dijelom i zato što dnevnik mora biti tajan, pa bih ga trebala skrivati od Michelea i djece. Ne volim ništa skrivati, uostalom, naš je stan tako skučen da bi to bilo nemoguće. Ovako je to bilo: prije petnaest dana, nedjelja je bila, izašla sam vrlo rano ujutro. Išla sam Micheleu kupiti cigarete jer sam htjela da ga dočekaju na noćnom ormariću kad se probudi: nedjeljom uvijek dugo spava. Dan je bio prekrasan, topao, premda je već bila kasna jesen. Šetnja sunčanom stranom ulice, još zeleno drveće i ljudi sretni kao što su uvijek sretni na neradni dan ispunjali su me djetinjom radošću. I tako sam odlučila prošetati do trafike na trgu. Putem sam opazila da se mnogi zadržavaju kod štanda s cvijećem, pa sam stala i ja da kupim stručak nevena. „Nedjeljom treba biti cvijeće na stolu“, kazala mi je cvjećarka, „muškarci to primijete.“ Nasmiješila sam se u znak odobravanja, ali dok sam kupovala to cvijeće, nisam razmišljala ni o Micheleu  ni o Riccardu, premda on voli cvijeće, kupila sam ga sebi, da ga nosim u ruci dok se šećem. U trafici je bila gužva. Dok sam čekala svoj red, s već spremnim novcem, u izlogu sam opazila naslagane bilježnice. Bile su to sjajne, crne, debele bilježnice kakve se koriste u školama (…) „Dajte mi i jednu bilježnicu“, rekla sam, tražeći još novca po torbi. No kad sam podigla pogled, vidjela sam da se trafikant uozbiljio da mi priopći: „Ne smijem, zabranjeno je.“ Objasnio mi je da nedjeljom policajac stražari na vratima i pazi da se ne prodaje ništa osim cigareta. Ostala sam sama u trgovini. „Treba mi“, rekla sam, „stvarno mi treba.“ Govorila sam tiho, uzdrhtalo, bila sam spremna ustrajati, preklinjati. On se potom osvrnuo oko sebe, okretno zgrabio bilježnicu i pružio mi je pod pultom, kazavši: „Stavite je ispod kaputa.“

Pogledajte što je sve stalo u ove 342 riječi, potrudila sam se pobrojiti uz pomoć Wordcounta! Kako se živjelo u Rimu pedesetih godina prošlog stoljeća, što se nedjeljom nije smjelo prodavati, kako je u to doba bilo normalno ugađati muškarcima – ona želi mužu ugoditi cigaretama, a cvjećarka ugađa cvijećem; kako već sa sljedećom mišlju uviđa da cvijeće ne kupuje zbog muža i sina, nego za sebe… Doznajemo i navike njezinoga muža i kako u  njezinoj obitelji izgledaju nedjeljna jutra. A to sve bez samodopadne introspekcije, jednostavno korak po korak opisujući događaje. I, kako sam napisala na početku, bilježnica je savršen okvir za sve o čemu će pisati na idućih tristotinjak stranica, jer ne samo da će njezin sadržaj biti zabranjen nego je zabranjena i kao artikl. A kako dani teku, doznajemo i kako se ona, čudeći samu sebe, mijenja.

Ako se ima na umu vrijeme u kojem junakinja živi, njezine su ideje i vrlo hrabre, revolucionarne, a otkriva ih nedužno poput djeteta, jednako nedužno kao što i piše.

Roman se čita sa zadovoljstvom, od onih koji se gutaju i u kojima nema dosadnih dijelova za preskakanje. Nema suvišnih riječi, nema zaljubljenosti u vlastite riječi, što je najgora bolest loših pisaca koje su loši kritičari i nezahtjevni čitatelji uvjerili da su dobri, pa i kad znaju nešto reći na kraći način, biraju duži, da ne izgube koju svoju lijepu riječ, zaboravljajući da se sva popravljanja i prepravljanja svih rukopisa svode na kraćenje i bacanje.

Ne smijem zaboraviti spomenuti izvrstan prijevod Antonije Radić. Guglajući, otkrila sam da je vrlo mlada, a prijevod joj je takav da sam zamišljala prekaljenu, zrelu prevoditeljicu za koju više nema tajni jezika, sličan osjećaj kakav sam imala kad sam prvi put vidjela izložbu Ive Šebalja i zamišljala mladog, ludog, izvanrednog slikara, pa sam se iznenadila kad sam otkrila da je onu silnu energiju i modernost na platnima proizveo čovjek koji odavno nije mlad. Očito, Antonija Radić iznimno je darovit ne samo prevoditelj nego i pisac, a njezin prijevod prava je dragocjenost među suvremenim izdanjima.

SILNIK U MESNICI

… I DRUGE MORSKE SITNICE

Silnika se može namirisati. Miriše po sili.

U malom mjestu na moru u mesnici je najveća gužva kad donesu odojak na ražnju. U lijevom redu ljudi čekaju odojak, a u desnom obično meso. Desni red je prekinut na sredini, gdje stoji mladić u boksericama, bez majice, nalakćen na pult. Tako je velik da ga se mora zaobilaziti ako čovjek želi vidjeti meso u frižideru. On vidi da se naginjemo oko njega i pružamo vratove, znam to po tome što lijeno okrene glavu, ali ne mrda, iako mi u ostatku reda više i ne stanemo u mesnicu.

Poslužuje ga stariji mesar, čovjek škiljavih očiju, s trajnim neiskrenim smiješkom na licu. On je pomoćnik. S drugog pulta sve nadgleda gazda, mladi čovjek normalnog pogleda: ima pomoćnika na oku.

„Daj mi… pet pljeskavica…“ kaže silnik.

Pomoćnik uzima spremne grudice mljevenog mesa i stavlja ih pod prešu koja oblikuje pljeskavice.

„Šta ćeš još?“

„Daj i… desetak ćevapa…“

Pomoćnik pakira.

„Oćeš koji ramstek?“ pita.

Vadi iz frižidera komad mesa i pokazuje. Silnik kimne. Pomoćnik sjekirom odvoji kosti i ponovno pokaže meso, pljeskajući po njemu dlanom od miline kako je lijepo.

„Daj još dva-tri bataka.“

Pomoćnik uzima batake i vješto ih na krvavoj dasci otkoštava, iako nije zatražen da to učini.

Krećući se prema blagajni, silnik gotovo odgurne ljude koji su čekali svoj red za meso, a na izlasku meni skoro izbije ceker iz ruke. Nije on to sve radio namjerno, samo nas nije vidio, nas, nevidljivi zrak. Pomoćnik je za njim pozdravljao: „Bok, bok, u slast!“ A  silnik je odvratio dizanjem ruke, ne osvrćući se.

Iza silnika, a ispred mene, na redu je bio neki sitan stranac, koji je prstom pokazao komad lijepo prošaranoga carskog mesa i rukama odmjerio razmak od oko deset centimetara. Pomoćnik se uslužno smješkao, ali je s drugim kupcima, mještanima, razmijenio kratak podsmješljiv pogled, a zatim ga zaustavio na nama, sljedećim kupcima, da nas ohrabri da kupimo više od ovog jadnog turista.

A turisti općenito nisu više za pohvaliti.

Na Maloj plaži najgori su Mađari. Jedan bračni par srednjih godina rasporedi svoje ležaljke i ručnike na tri mjesta: u hladu, na suncu i na rezervnom položaju, koji služi da im se netko ne bi previše približio. Moj muž zove ih volovima, a tako nekako i zgledaju, krupni su i lijeni, ne plivaju, samo se premještaju s položaja na položaj.

U odnosu na njih, češka obitelj djeluje gotovo simpatično, iako su i oni zauzeli oko pet metara plaže pod borom. Ali, moraju tako, jer imaju rekvizita kao dućan s morskim potrepštinama: flaminga i kita na napuhavanje, leptiriće, kolutove, luftić s naslonjačem, cijeli tepih ručnika i mali šator za najmanje dijete. Roditelji imaju maske i naočale, majka pliva s nekom maskom koja ima kljun prema čelu, pa izgleda kao alien.

Ono čemu sam se već čudila, višejezičnim obiteljima, i dalje me čudi. Do nas je četveročlana obitelj koja govori na tri jezika. Majka, mlada žena izrazito dugog i debelog vrata, s jednim djetetom govori na njemačkom, s drugim na mađarskom, s mužem na nativnom hrvatskom. Oboje djece zovu je mamom, a tatu tatom, ne djeluju kao da su iz različitih brakova. Misterij.

Turisti leže ispruženi čak i na mjestima koja su evidentno jedini prolaz između dva dijela plaže. Ja sam jednoga morala prekoračiti. Prethodno sam ga upozorila. On je rekao „sorry“, što ne znači da je Englez, svi stranci govore „sorry“, strpljivo je izdržao da bude prekoračen i nastavio ležati na istom mjestu.

Ja ne zauzimam puno mjesta, dolazim s cekerom i ručnikom, smjestim ceker u neki kut i ne raširujem ručnik, jer se odmah idem kupati, a poslije kupanja odmah idem kući, ali otkad mi je jedna cura mrtva-hladna maknula stvari da bi se na tom mjestu ispružila, što sam gledala iz mora, sad i ja raširim ručnik, iako ne namjeravam ležati. Tako se ljudi uče biti pohlepni.

Jedan stariji par sistematski izbjegavam, iako su mi na prvi pogled bili simpatični, djelovali su kao fini ljudi, nisu zauzimali više mjesta nego što im treba, k tome muž govori čistim sarajevskim govorom, koji mi budi zemljačke simpatije. Ali, sve su simpatije presušile kad je ušao u more. Ženi je desetak puta doviknuo: „Dobra je voda! Voda je dobra. Dobra je voda….“

Ja sam rješavala sudoku, pa me to ometalo, ali to je bio tek početak. Praćakao se nekoliko minuta, a zatim počeo glasno pljuvati i hračkati, povlačiti sluz s vrha sinusa i ispljuvavati u more, a ako mu je štogod greško  skliznulo u bronhe, to je glasno i produktivno iskašljavao, sve to na dva-tri metra od obale. Ja sam, iako na rubu povraćanja, uporno gledala ne bi li se sjetio, on je primijetio da gledam ali se ničega nije sjetio. Kad je temeljito iščistio i gornje i donje dišne putene, zadovoljno je izašao iz mora.

Plaža je iz dana u dan sve zatrpanija smećem. Povremeno u cekeru ponesem plavu i žutu vreću, za papir i plastiku – ono miješano gadi mi se dirati – pa ostentativno skupljam smeće po plaži, što teatralnije mogu, ne bi li i ostali primijetili, ali oni uopće ne obraćaju pažnju, osim pokojeg nezainteresiranog pogleda, valjda misle da mi je to profesija.

Čovjek poželi imati vlastitu plažu. Šteta što se to ne može pošteno zaraditi.

Prijateljstvo po noktima

Svatko ima neke fobije i opsesije, a meni su nokti na nogama i jedno i drugo, točnije, ne nokti, nego gljivice na noktima.

Moja susjeda D. bila je zanimljiva, zgodna, elegantna gospođa dobrog ukusa. Sve je na njoj bilo probrano i njegovano, a najviše se brinula o stopalima: imala je skladna, nježna stopala, fino oblikovanih noktiju, udobno smještena u finu obuću, ljeti, kad sam je najčešće viđala, u sandale. Sa sedamdeset godina oboljela je od demencije. Umrla je četiri godine kasnije, s noktima na palčevima izobličenima od gljivica. Njezin inače pažljivi i požrtvovni muž, i sam s gljivicama, nije tome pridavao pažnju.

U tome je sadržan sav moj strah od gljivica: one su znak starenja i zapuštenosti, onog starenja koje više ne mari ni za što. Ja svoje nokte pregledam pod svjetlom i s naočalama, a preventivno sam istražila najbolja sredstva protiv gljivica.

U mjestu u kojemu ljetujem prepoznajem ljude po noktima. Kad se s nekim susretnem, prvo mu gledam u nokte na nogama. Ja manijak. Moj nalaz: stariji muškarci većinom imaju gljivice. Pod stariji mislim preko šezdeset, a pod većinom mislim na otprilike osam od deset.

Dugo sam se pitala zašto starije žene, inače nenjegovane, pa i neuredne, imaju nalakirane nokte na nogama. I napokon sam shvatila: pokrivaju svoje ružne i bolesne nokte. Pa sad zavirujem oko rubova laka da vidim kakav je nokat ispod njega. Statistički, s njima je slično, ako ne i nešto gore, nego s muškim vršnjacima.

Statistika se odnosi na naše ljude, Hrvate i iz “regije”, stranci uglavnom imaju lijepe nokte. Zanimljivo je to, nekad nas se razlikovalo po zubima, a sad smo ih po zubima gotovo sustigli. Što je valja i normalan put: civiliziranje kreće od glave.

Imam osjećaj da ljudi ne znaju da nokti posive i okvrgave od gljivica, nego misle da je to prirodna staračka pojava, pa ne znaju da se to liječi.

E, pa, liječi se. Ne dajte da se nokti zagljivičaju, to je odurno i tužno. Lijepi nokti dio su dostojanstvenog starenja.

I tako, kad sretnem nekog svog vršnjaka ili starijega od sebe, muškog ili ženskog, tako sam ganuta očarana da bih im najradije ponudila prijateljstvo, samo što to u stvarnom svijetu ne ide tako lako kao na Facebooku.

gen. množ. noktiju/ nokata/ nokti: navodno su sva tri oblika genitiva množine pravilna, a najčešće se koristi “noktiju”

To je moja Zemlja, tu sagradih dom…

Kod nas u Rogoznici

Paradoksalna je društvena pojava da se ljudi to više dijele što se više miješaju.

Ovo ljeto u Rogoznici pomiješanost naroda pada u oči.

Na plaži pokraj mene smjestila se obitelj, mama, tata i dva sina, jedan od desetak, drugi od pet-šest godina. Mlađi se zove Harun, zovu ga Hare. Njega najčešće opominju i zovu, pa sam jedino njegovo ime čula. Dječaci između sebe govore švedski, s roditeljima nekom mješavinom švedskog s primjesama bosanskog. Roditelji između sebe govore bosanski, kao i majka s djecom, dok im se otac obraća pretežno na švedskom. Nevjerojatno vješto u jednoj rečenici kombiniraju dva jezika. Dječaci mamu zovu mama, a tatu babo. Za razliku od većine kupača, iza sebe nisu ostavili smeće, nego je tata, kad su se spremali otići, djeci naredio da skupe smeće.

Lijevo od mene okuplja se velika obitelj koja se sastoji od mnogo djece i četvero ili petero odraslih, vjerojatno su to baka i djed, tata i mama i jedna mama. Djecu nisam uspjela izbrojati, ima ih sedmero ili osmero, od četiri-pet pa do petnaestak godina. Deru se tako glasno da se odmaknem čim oni dođu, a baka ne prestaje govoriti. Djeca govore poljski i njemački, nisam uspjela razabrati govore li svi na dva jezika, ali u svakom slučaju na oba se razumiju.

U jednom zakutku male plaže u hladu leže mlada mama, njezin mali sin i djevojka koju znam iz viđenja, Rogožnjanka, koja je s njima vjerojatno u bliskom srodstvu, možda šogorica i teta, jer se dječaku obraća prisno i poučno. Mlada mama govori ruski, sin s mamom također govori ruski, žene između sebe komuniciraju na engleskom, a teta s dječakom na hrvatskom.

U stanu do nas borave turisti, par mlađe srednje dobi, ugodni susjedi. Muškarac kad telefonira govori na engleskom, a žena, također na telefon, na poljskom, nama se oboje obraćaju na izvrsnom engleskom. Previše su pristojni i tihi, pa nisam sigurna kako razgovaraju među sobom, zvuči kao danski ili švedski.

Sa svih strana razni jezici, ljudi od svakuda, u ovom malom mjestu.

Pa mi nije jasno zašto smo tako razjedinjeni, mi, ljudi. Ni zašto granice svoje zemlje/ grada/ dvorišta smatramo tako svetima, kad svi živimo na ovoj jednoj Zemlji? Jednoj, a sad i jadnoj Zemlji.

Nije mi jasno zašto ostavljamo plastiku, boce, čaše, vrećice na plaži, kad znamo da ćemo jednom i sami gutati tu istu plastiku? Zar im nije jasno da je Zemlja naša zemlja, da je naša zemlja Zemlja?

Na Maloj plaži u razmaku od dvadesetak metara stoje dvije plastične gajbe. Ne znam je li ih ostavio neki gost ili gradski komunalci, no obje gajbe kao brdo su prepunjene limenkama, plastičnim bocama, praznim vrećicama od raznih grickalica, tetrapacima u kojima još ima soka… Već sam u torbu za plažu stavila vreću za plastiku da ispraznim te gajbe.

Gradska uprava stavila je oskudan broj koševa za smeće po mjestu, a i ti su oni mali, s uskim grlom. Zašto? Zato što ljudi u svaki malo veći koš stavljaju vrećice s kućnim smećem. A zašto to rade? Zato što se svako pražnjenje kante za smeće naplaćuje osam kuna, uz redovnu mjesečnu naknadu. Kante imaju barkodove, pa se zna čije su. Susjed do nas svoju je kantu zaključao lokotom i lancem, da u nju ne bi netko drugi odlagao smeće. A čini se da ne odlaže ni on.

Lokotima i lancima zaključani su i veliki kontejneri za plastiku, papir, staklo i miješani otpad, iz istih razloga. Na dva mjesta na rivi postavljeni su elegantni spremnici za sortiranje, koji su pod zemljom, samo su metalni otvori gore, ali su često zatrpani vrećicama sa smećem.

Novac upravlja svime. Gradska uprava i poduzeće Škovacin pohlepno ubiru svaku lipu, a koliko štete Zemlji, uopće ih ne zanima. Naravno, jer je cijela Zemlja zatrpana smećem, osobito plastikom, a o tome odlučuju korumpirani političari i moćni kapitalisti. I onda mali čovjek, čak i onaj dobrih namjera, misli: a koja je svrha da se trudim?

Rogoznica skuplja svaku lipu i na parkiralištima: ocrtan je svaki komadić otoka, čak i šumski putevi i prostori tik uz ulazna vrata privatnih kuća. Sezonska karta košta petsto kuna, a sezona traje do 31. rujna. (Restriktivno je i na groblju, vidi sliku! malo strašno, ako korisnike groblja shvaćate onako kako ih ja shvaćam.)

Još jedna stvar je tužna: tužno je što smo uspjeli pokvariti čak i pristojne Čehe. Neki dan jedan mi je trubio na magistrali, jer mi je trebalo dugo vremena da skrenem lijevo, a dan poslije jedan drugi stao je na mostu, pokraj placa, valjda dok je nešto kupovao, i time zakrčio prolaz u jednom smjeru. Do sada su to uglavnom radili najviše domaći (“ja sam tu doma”), Splićani, Zagrepčani i Bosanci.

Mjesto je puno, restorani su puni, cijene podivljale… sve u svemu, turistički bum.

Knjige koje sam davno trebala čitati: Karamzin

Veliki sam tremaroš. Jedva se usudim govoriti pred više ljudi, osobito ako me ti ljudi nečim zadivljuju, posramljuju ili plaše. Karamzin iz naslova, kojega nisam čitala, a trebala sam, donekle je žrtva moje treme.

Bilo je to na jednom predavanju na postdiplomskom. Kad god spomenem postdiplomski, imam potrebu dodati da ga nisam završila, da se ne bi činilo da se pravim važna, iako se danas u stvari više čovjek i ne može praviti važan magisterijem, pa ni doktoratom, s obzirom na to kako se lako nabavljaju.

Predavanje je držao profesor poznat po dosadnosti i po tome što nikad nije govorio iz glave, nego je virio u knjige, i to svoje vlastite, prepričavao ih ili doslovno iz njih čitao. Naše sudjelovanje svodilo se na to da, kako na koga pokaže, i mi čitamo dijelove njegovih knjiga, koje smo svi morali nabaviti kao obaveznu literaturu. Nikome nije bilo jasno kako je taj profesor uopće postao profesor i kako je napisao tolike knjige. Ja sam mislila da je možda otupio ili se ulijenio od starosti. K tome, imao je otužan izraz lica, kao da ga nešto boli ili mu se gadi, a glas mu je bio neugodno plačljiv.

Na mom postdiplomskom bilo je puno ambicioznih, pametnih, načitanih studenata i studentica, a na tom predavanju bile su i dvije djevojke koje sam otprije zapazila, po tome što su uvijek imale pitanja i podpitanja, sporile se s profesorima ako se nisu slagale s njihovim tvrdnjama i općenito djelovale vrlo superiorno u odnosu na studentski prosjek. Padale su u oči i po tome što su uvijek bile zajedno, obje niskog rasta i obje s uobraženim izrazom i držanjem, čemu sam se posebno divila, jer su izgledale prilično neugledno i neprivlačno, pa sam smatrala da im za uobraženost treba puno više samopouzdanja nego curama koje bolje izgledaju. Bojala sam se njihove nadmoći.

Da stvar bude gora, pokraj mene u klupi sjedio je dečko u kojega sam bila tako zaljubljena da su mi se ruke tresle dok sam tobože pisala bilješke i listala knjigu. Bio je to tek početak veze, sve još novo, nepoznato i uzbudljivo, faza kad želiš biti u svom najboljem izdanju.

I odjednom, profesor pokaže na mene da nastavim čitati. Ne znam ni jesam li nastavila od mjesta gdje je prethodnik stao, ne znam ni što sam čitala, samo se sjećam da sam pročitala nešto što je zvučalo poznato: Karamazov. Tek što sam prešla na sljedeći redak, vidjela sam da nije Karamazov nego Karamzin i – zemljo otvori se!

Ali nitko nije reagirao, ni profesor, ni one dvije pametne, ni moj dečko. Ili nitko nije slušao, ili je svima moja greška bila previše potresna da bi me ispravili. Meni je bila strašna i sramotna.

Prošla su desetljeća, a ja nikad nisam poželjela doznati ništa o Karamzinu, sve donedavno.

Nedavno, krenem najprije guglati. Otkrijem da je Nikolaj Karamzin najvažniji ruski književnik sentimentalizma i, meni još zanimljivije, da ga zovu ruskim Laurenceom Sterneom, a to ističem zato što je Sterne meni jedan od najdražih pisaca, zbog kojega sam i diplomirala na engleskom romanu 18. stoljeća. Tko nije pročitao Tristrama Shandyja neće doznati kako se moglo moderno, uzbudljivo i duhovito pisati prije gotovo tristo godina. A usput, i Sterne i Karamzin Strijelci su po horoskopu kao i ja, pa neka netko kaže da horoskopi nemaju smisla, a spojili su nas.

Otkrila sam da knjižničari uglavnom nisu čuli za Karamzina, a u cijelom gradu našla sam samo jedan primjerak Karamzinove knjige Pisma ruskog putnika, epistolarnog putopisa mladog pisca koji odlazi na put u Europu. Taj je putopis imao burnu sudbinu, bio je zabranjivan, pa tiskan u dijelovima, a danas se smatra jednim od najpopularnijih djela ruske književnosti 18. stoljeća. Zaista, Karamzin piše okretno i zabavno, opisi su mu živi i slikoviti, ali za potpuni užitak treba znati puno više povijesti nego što je ja znam. K tome, knjiga je novosadsko izdanje, na ekavici, od koje sam se odvikla od doba studija, kad smo literaturu imali više na srpskom nego na hrvatskom, pa nismo ni obraćali pažnju na jezik. Danas su se ti jezici udaljili, ili se bar hrvatski odmaknuo od srpskog, vratio se sebi, iako je možda malo i profurao, pa se vratio natrag više nego što je trebalo.

Knjigu nisam uspjela do kraja pročitati, zbog rokova povrata, pa tako ispada da je siroti Karamzin i ovaj put kod mene ostao kratkih rukava.

Zagreb, 25. veljače 22.: Vađenje krvi

Procijenila sam da vrijedi investirati u privatni specijalistički pregled reumatologa, iako košta šesto kuna, traje otprilike desetak minuta i završi preporukama za razne pretrage. Ipak te sasluša stručnjak.

Ali sam procijenila da pretrage, denzitometriju i nalaze iz krvi, ipak ne moram obavljati privatno, ne samo zato što su skupe – ono što meni treba koštalo i između 800 i 1000 kuna – nego i zato što su nalazi i privatni i socijalni jednako pouzdani.

Online uputnice i online naručivanje teku lako, jedino je malo složenije naći email adresu za naručivanje, jer ne počinje riječju naručivanje nego riječju predbilježba. Čeka se tjedan-dva.

Za vađenje krvi naručena sam u 7.32. Ove dvije minute navele su me na pomisao da su termini kompjutorski precizni, pa sam za svaki slučaj – ako budem lutala tražeći laboratorij – došla u 7.15.

Već pred ulaznim vratima bila je kolona zamaskiranih i propisno udaljenih pacijenata duga desetak metara. U predvorju, ljude je dočekivao čovjek u bijelom i upućivao na prvi šalter, na kojemu treba pokazati uputnicu i na kojemu te unesu u sustav. Zatim se svi vraćaju u nastavak kolone, koja vodi do drugog šaltera, na kojemu dobiješ broj, pod kojim te poslije prozivaju i koji se ispisuje na displeju, zajedno s brojem ambulante u koju ćeš biti pozvan.

Iako je velika gužva, čini se da ide brzo. Što je dobro s obzirom na velik broj ljudi u čekaonici, na kojoj se prozori ne smiju otvarati zbog klimatizacije, kako piše na obavijesti zalijepljenoj na staklu. Svaki drugi stolac označen je iksom načinjenim od crne ljepljive trake.

U čekaonici je najtužnije slušati kako plaču mala djeca, plaču i prije vađenja krvi, što znači da već, tako mali, nisu ovdje prvi put i znaju što ih čeka.

Ipak, najpotresniji je bio zvuk koji se čuo čitavo vrijeme mog čekanja. Zvučalo je kao uznemirena papiga ili kao neki stroj koji radi kao pumpa, ali se negdje probušio. Svi smo se osvrtali otkuda dolazi, ali nismo uspjeli otkriti. Neki su o tome i raspravljali. Mene je čak i sestra koja mi je vadila krv pitala kakav je to zvuk, ni ona ga nikad prije nije čula. “Možda neki stroj”, rekla sam. “Ne vjerujem da je čovjek.” “Moja gospođo”, rekla je, “sve je moguće, ne znate što mi ovdje sve vidimo. Nismo mi Dom zdravlja, pa da nam dolaze zdravi.” Nisam ništa rekla, ali sam pomislila da ni u domove zdravlja ne dolaze zdravi, oni se samo tako lijepo zovu.

Kad se počeo mijenjati izvor zvuka, iz jednog hodnika u drugi, pomislila sam da dolazi uz nekog pacijenta. Nakon nekog vremena otkrila sam i kojega: dečko od dvadesetak godina, u pratnji majke i vjerojatno brata, padao je u oči samo po tome što je glavu držao stalno jednako pognutu. Osim što se činilo da je izvor zvuka pri njemu, ni po čemu se nije moglo vidjeti čime ga i zašto proizvodi. Usta nije otvarao. Ritam je bio neobičan, neravnomjerniji od disanja, možda kao ritam govorenja, kao da grozničavo nešto želi reći, a ne može bolje. Kad sam naćulila uši, čula sam kako mu brat govori da se ne treba bojati, a on je u jednom času spustio glavu na majčino rame. Kako je vrijeme odmicalo, to je zvuk bio sve češći i sve uznemireniji. Kad su ga pozvali u ambulantu, nastavio se iznutra. A kad je izašao, samo je nekoliko puta kratko zakriještalo, a izraz lica bio mu je nekako zadovoljan. Kad su prolazili pokraj mene, vidjela sam da u desnoj šaci drži neki mali crni predmet koji je sličio na neku vrstu ručke.

Iako se čini da ide brzo, u ambulantu sam pozvana tek u 8.15. U stvari, možda to i jest brzo, ne znam. Nalaz ću dobiti mejlom, tako sam izabrala ispunivši obrazac.

Ni danas, kao ni ikad otkako pamtim, nisam u čekaonici punoj ljudi i djece vidjela nijednog političara, ni nekog uglednog ili slavnog čovjeka. Kad to prvi put vidim, znat ću da živim u zemlji u kojoj više ne caruju korupcija i protekcija, ono što se kaže zemlja istih mogućnosti.