Dokument vremena
Lajkala me jedna Negoslava. Lajkovi me uvijek osokole, osobito transgranični (transgeneracijski, transpolni, transinteresni i svaki drugi trans). Nakon svakog lajka dobijem želju da nešto objavim. Lajkovi su, dokazano, i najbolja pedagoška metoda.
Negoslavi je jučer bio Uskrs, a proljeće nam je zajedničko. Pisala je o pospremanju ormara i života. Njezin lajk potaknuo me da objavim tekst koji sam napisala za naš Uskrs, ali ga tada nisam objavila, jer je moj muž smatrao da nije u redu. Kasnije ćete vidjeti zašto.
Evo tog teksta:
Grupno pospremanje; zakletva za novinare; četke za WC; prijedlog Vladi za spašavanje oderanih
Uskrsno pospremanje, rezultat: dvaput sam razbila glavu, jednom do krvi, drugi put bez krvi; opekla sam se na pećnicu; budući da sam u čišćenju osebujna – temeljita a kampanjac – od revnosti sam potrgala dvokrilni paravan za kadu, koji se čitav držao na dva sitna plastična komadića! Ugledna i kvalitetna marka Kolpa-san[1].
S takvim rezultatima, nikakvo čudo da mrzim pospremati.
Nikakvo čudo da najviše volim pisati baš kad moram pospremati :-).
Ovaj tekst učinak je uskrsnog pospremanja: kad god je na redu nešto što posebno mrzim, uteknem se kompjutoru. I imam razne inovativne ideje.
Prva: Predlažem da žene pospremaju grupno, kao što su bile nekadašnje môbe[2]. Jer bi mogle razmjenjivati savjete i bilo bi zabavnije nego ćuliti cijeli dan sam samcat u zapuštenoj kupaonici mog inače normalnog sina. Jer meni nije jasno kako, na primjer, moja kolegica V., koja radi osam sati na poslu, s posla i na posao putuje po četrdeset i pet minuta, stiže svaki dan kuhati, prati na ruke fino rublje – u koje ona ubraja i muške čarape – a da joj je kuća od vrha do dna besprijekorno čista. K tome nikad nema izrast i općenito je njegovana.
Nisam za plaćene čistačice, jer nema dobrih. Ja sam ih u vremenima obilja promijenila puno. Jedna je, kad je mislila da ne gledam, spužvom za suđe brisala kuhinjski pod.
Druga: Otkrila sam najveću korist od onih čudotvornih spužvica kojima sam bila posvetila više tekstova[3]: savršeno čiste mrlje od vode na staklenoj tuš-kabini, čak i okorjele (onaj isti sin!).
Treća: Predlažem da novinari polažu zakletvu kao što se liječnici zaklinju na Hipokrita. Predlažem da se zaklinju na nekog novinara heroja koji je stradao na zadatku i koji se borio protiv korupcije. Šteta što Serpico nije bio novinar, on bi bio savršen. I roboti imaju kodeks, zašto bi ljudi zaostajali. Zašto sve branše ne bi polagale zakletvu časti: kunem se da ću uvijek govoriti samo istinu, da ću provjeriti sve što tvrdim, da neću biti ničiji plaćenik, neću primati mito ni huškati ljude jedne na druge, da ću raditi za dobrobit čovječanstva i prirode… Pa ako prekrše, zauvijek gube licencu i budu protjerani iz svoje udruge. Smatram da su novinari štetniji od političara, jer političarima ionako ne vjerujemo, k tome, nemoćni su bez masovnih medija.
Otkud novinari u pospremanju? Zato što sam svoj masovni medij pojačala do daske da mi odvuče um s čišćenja. Detaljnije o tome neću, jer ne želim zaslužiti otkaz. Samo jedan bezazleni citat: „Makedonska se djeca mogu vidjeti u zagrebačkom Zoološkom vrtu.“
Četvrta: Imam ideju za ovaj izum: biorazgradive jednokratne četkice za wc. Uzmeš, očistiš, baciš u wc i gotovo. Ne samo da se toga nitko nije sjetio, nego uporno proizvode bijele četke na kojima se vidi svaki drek :-). Ja sam jednom naišla na crne, pa sam kupila deset rezervnih, imam još tri. Prije nego što sam otkrila da ima i crnih, jednu bijelu obojala sam tako što sam je umočila u limenku s lakom za metal, misleći da se neće otapati u vodi. Lak je bio crvene boje, samo takav sam imala. Po nevolji, prva ju je isprobala moja kuma. Izašla je blijeda kao mlijeko, napola u nesvijesti. Pogledom sam slijedila ruku kojom je pokazivala prema wc-u. Zahodska školjka bila je oblivena rujnom bojom, kao da je netko izlio kantu svježe krvi. Ona otada ima fobiju od zahoda i zazire od mojih izuma.
Peta: Za Vladu HR.Mi smo jedni od onih 95 posto koji uredno otplaćuju stambeni kredit, kao što je to rekao predstavnik bankara – izjava od koje se normalan čovjek ježi, stilska figura zvana bezdušni sarkazam. Otplaćujemo, otplaćujemo, i to tako što smo zbog tog kredita rasprodali sve što smo imali, a sad kad više nemamo ništa, tražili smo moratorij. Poslije moratorija možda nećemo biti među 95 posto. Naša je rata dvostruko veća od naših ukupnih prihoda, narasla je zbog tečaja švicarca, a plaće su nam se skupile u pranju.
A koga nisu dokrajčile banke, dokusuruje porezna uprava. Nas oboji[4]. Već smo dobili jedno rješenje o zamaloovrsi, a sad očekujemo i ovrhu zato što ne plaćamo porez na šparoge. Ne beremo šparoge i naravno da ih možemo tužiti, ali tek pošto platimo porez.
Predlažem Vladi da, umjesto neizdrživih nameta, ljudima u takvoj situaciji nadoknadi onoliko koliko im nedostaje za ratu, plus za režije, hranu i higijenske potrepštine. Odjeće i obuće još imamo. Novac neka uzme od onih koji su se obogatili na naš račun. Ako mi znamo koji su to, zna valjda i Vlada. Ako ne zna, što će nam takva Vlada. „Mama, kolko ti imaš godina“, opet će reći moja kći.
* * *
Ali. Ipak.
Bog, koji daje samo ono što možemo podnijeti, meni sigurno nije namijenio da budem siromašna, jer mi inače ne bi dao svojstvo da ne mogu bez oraha (90 kn/kg) i jabuka (10 kn/kg), koji su mi privremeno nedostupni. Znači, spas je na vidiku.
* * *
„Nemoj to objaviti“, rekao je moj muž. „Preosobno je.“
„Zar ne može biti dokument vremena?“
„Ne moraš biti toliko plemenita da svoje osobne stvari daješ u dokumente vremena“
„Zar bi to bilo plemenito?“ Nastavila sam pospremati fućkajući, da ne misli da me pogodilo. A pogodilo me, jer to znači da moje pisanje više nije dobro, jer kad je dobro, onda i ne zapazi je li osobno ili nije.
A kad sam već kod muža, evo zašto moje bračne razmirice ne donose rezultate. Ja ljuta, kažem mu: „Ti uvijek odugovlačiš sve što se da odugovući!“ I onda zaboravim što me ljutilo, jer razbijam glavu novim – vjerojatno zbog nečega neispravnim, ali ipak rječitim – oblikom stare riječi.
Jedna divna misao za kraj:
Kakve sam ja sreće, ako postoji reinkarnacija, ja ću se opet roditi kao ja. (Rodney, Mućke)
* * *
P.S. Slaba sam u informatičkoj tehnici, ne znam ni hoću li znati zalijepiti ovaj post. Ako vi ovo sad čitate, znat ću/ znala sam.
E vala, i slatko sam se, ali i gorko, nasmejala dok sam čitala ovaj tekst. Koleginice po peru, i novinarskom i blogerskom , hvala ti na pominjanju, sad ću malko da se pravim važna. I da te, ovako polupismena za sve što se zove tehnika, šerujem, delim, citiram … i tako to, mislim, malo da pravim EPP.
Znam, neće ti od toga rata bila manja, niti će švajcarac da padne, al ko velim, neće ni da škodi. Pozdrav za tebe i porodicu.
Sviđa mi seSviđa mi se
Pa i ja se pravim važna zbog lajka! Normalno da ne škodi, pomaže, pomaže, i to puno! Hvala!
Sviđa mi seSviđa mi se
Čitam tvoj tekst jer sam redovan na Negoslavinom blogu… Čitam i sretan sam što sam pročitao, jer i ja sam zemljanin, ljudska vrsta, muški rod itd itd…
Drago mi je da sam svratio na tvoje stranice i što si ipak uspela zalepiti ovaj post 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
:-)))))))))))))
Sviđa mi seSviđa mi se
Žene su neuništive 😉 Haleluja!
Sviđa mi seSviđa mi se
🙂 Baš sam jučer pričala djeci da se zapravo ne zna kako je nastala i kako je prihvaćena teška zabluda da su žene slabiji spol.
Sviđa mi seSviđa mi se
Nisam odolela a da ne napišem komentar, tim pre, što je napisan u jednom šaljivom duhu na život koji, manje više, žive mnogi u ovim, jugozapadnim delovima Evrope, mada ga mi, ja , i dalje po toj istoj evropskoj podeli živimo na Balkanu, no to i nije toliko bitno koliko je bitno baš to, da su nas i ovi naši, a i oni njihovi, a i oni belosvetski, uz našu podršku, doveli tu gde jesmo, tj. da ovako živimo, tako da svaka čast na jednoj životnoj priči koja na šaljivo, prijemčiv način ulepšava baš ovaj život, čak I kad to on i ne zaslužuje.
Sviđa mi seSviđa mi se
Hvala, Olja. A to s Balkanom – pa to je jedna p…….a. Zašto smo ikad pristali da Balkanac bude pogrdan izraz?! A i put u Europu. Kao da nismo u Europi.
Sviđa mi seSviđa mi se
Što mi je milo, zbog toga što se okupismo ovde, sve ko rod najrodjeniji , komšiluk s raznih blogovskih adresa. Ovo je prvi tekst koji sam reblogovala i ponosna sam na to. Hvala tebi.
Sviđa mi seSviđa mi se
Zaboravila sam ovo istaknuti: “…ulepšava baš ovaj život, čak I kad to on i ne zaslužuje.” Pa da, to je to – preživljavanje!
Sviđa mi seSviđa mi se
Reblogovala!? 😉 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Valjda se tako kaže kada adresu tudjeg bloga postaviš na svom. Pa svoje čitaoce uputiš da pročitaju tekst koji iz nekog razloga postavljaš kod sebe.
Sviđa mi seSviđa mi se
A-ha. Hvala. Ja sam mislila da to znači kopirati tekst na svoj blog.
Sviđa mi seSviđa mi se
DRAGA vESNA – MENI SE SVIDJA, DJELUJE KAO UMIVENA RUDAN, ZABORAVILA SAM JOJ IME. POZDRAVLAM – JAVI SE SAMO MENI KAD STIGNES. n
Sviđa mi seSviđa mi se
to je baš lepo
Sviđa mi seSviđa mi se
Koliko vidim, na mom blogu je samo adresa. Pa dolate da ga čitaju kod tebe. A lajkuju i komentariši i tamo i ovde.
Sviđa mi seSviđa mi se
Draga Negoslava, bome ste jako praćeni, evo i meni se od vas digla tiraža 😉
Sviđa mi seSviđa mi se
ovde je trebalo da pise ono gornje, to je bas lepo
Sviđa mi seSviđa mi se
Bravo Vesna, samo naprijed. Piši, piši, piši!!! 🙂
Moba – pogodila sam iz konteksta što je, ali sam ipak provjerila u rječniku. Jer u mom, svakodnevnom, nema jedinstvene riječi. Evo ti dva divna zagorska izraza – lupitva i peročeha. Peročeha ti i samo kaže što je, a lupitva… paaaa, to ti je kad si mali, malen, bez znanja i pameti, ali s puno sreće… pa “olupiš” klip ili dva kukuruza, a onda se bacaš na gomilu lupine od čiste dječje radosti. Veselim se što znam što su lupitva i peročeha, žalim što moje dijete nikad neće saznati. Svako vrijeme nosi svoje…
Piši, piši o našem vermenu Vesna, kako je krenulo možda će ga se i naši klinci s nostalgijom sjećati!!!
Sviđa mi seSviđa mi se
Hvala, Zlico 🙂
lupitva… paaaa, to ti je kad si mali, malen, bez znanja i pameti, ali s puno sreće… pa “olupiš” klip ili dva kukuruza, a onda se bacaš na gomilu lupine od čiste dječje radosti –
divno! kad bi u rječnicima bili ovakvi opisi značenja, rječnici bi bili zabavn i
Sviđa mi seSviđa mi se