Lajkovi; jezik; intima ili dokument vremena

Dokument vremena

 

Lajkala me jedna Negoslava. Lajkovi me uvijek osokole, osobito transgranični (transgeneracijski, transpolni, transinteresni i svaki drugi trans). Nakon svakog lajka dobijem želju da nešto objavim. Lajkovi su, dokazano, i najbolja pedagoška metoda.

Negoslavi je jučer bio Uskrs, a proljeće nam je zajedničko. Pisala je o pospremanju ormara i života. Njezin lajk potaknuo me da objavim tekst koji sam napisala za naš Uskrs, ali ga tada nisam objavila, jer je moj muž smatrao da nije u redu. Kasnije ćete vidjeti zašto.

Evo tog teksta:

Grupno pospremanje; zakletva za novinare; četke za WC; prijedlog Vladi za spašavanje oderanih

Uskrsno pospremanje, rezultat: dvaput sam razbila glavu, jednom do krvi, drugi put bez krvi; opekla sam se na pećnicu; budući da sam u čišćenju osebujna – temeljita a  kampanjac – od revnosti sam potrgala dvokrilni paravan za kadu, koji se čitav držao na dva sitna plastična komadića! Ugledna i kvalitetna marka Kolpa-san[1].

S  takvim rezultatima,  nikakvo čudo da mrzim pospremati.

Nikakvo čudo da najviše volim pisati baš kad moram pospremati :-).

Ovaj tekst učinak je uskrsnog pospremanja: kad god je na redu nešto što posebno mrzim, uteknem se kompjutoru. I imam razne inovativne ideje.

Prva: Predlažem da žene pospremaju grupno, kao što su bile nekadašnje môbe[2]. Jer bi mogle razmjenjivati savjete i bilo bi zabavnije nego ćuliti cijeli dan sam samcat u zapuštenoj kupaonici mog inače normalnog sina. Jer meni nije jasno kako, na primjer, moja kolegica V., koja radi osam sati na poslu, s posla i na posao putuje po četrdeset i pet minuta, stiže svaki dan kuhati, prati na ruke fino rublje – u koje ona ubraja i muške čarape – a da joj je kuća od vrha do dna besprijekorno čista. K tome nikad nema izrast i općenito je njegovana.

Nisam za plaćene čistačice, jer nema dobrih. Ja sam ih u vremenima obilja promijenila puno. Jedna je, kad je mislila da ne gledam, spužvom za suđe brisala kuhinjski pod.

Druga: Otkrila sam najveću korist od onih čudotvornih spužvica kojima sam bila posvetila više tekstova[3]: savršeno čiste mrlje od vode na staklenoj tuš-kabini, čak i okorjele (onaj isti sin!).

Treća: Predlažem da novinari polažu zakletvu kao što se liječnici zaklinju na Hipokrita. Predlažem da se zaklinju na nekog novinara heroja koji je stradao na zadatku i koji se borio protiv korupcije. Šteta što Serpico nije bio novinar, on bi bio savršen. I roboti imaju kodeks, zašto bi ljudi zaostajali. Zašto sve branše ne bi polagale zakletvu časti: kunem se da ću uvijek govoriti samo istinu, da ću provjeriti sve što tvrdim, da neću biti ničiji plaćenik, neću primati mito ni huškati ljude jedne na druge, da ću raditi za dobrobit čovječanstva i prirode… Pa ako prekrše, zauvijek gube licencu i budu protjerani iz svoje udruge. Smatram da su novinari štetniji od političara, jer političarima ionako ne vjerujemo, k tome, nemoćni su bez masovnih medija.

Otkud novinari u pospremanju? Zato što sam svoj masovni medij pojačala do daske da mi odvuče um s čišćenja. Detaljnije o tome neću, jer ne želim zaslužiti otkaz. Samo jedan bezazleni citat: „Makedonska se djeca mogu vidjeti u zagrebačkom Zoološkom vrtu.“

Četvrta: Imam ideju za ovaj izum: biorazgradive jednokratne četkice za wc. Uzmeš, očistiš, baciš u wc i gotovo. Ne samo da se toga nitko nije sjetio, nego uporno proizvode bijele četke na kojima se vidi svaki drek :-). Ja sam jednom naišla na crne, pa sam kupila deset rezervnih, imam još tri. Prije nego što sam otkrila da ima i crnih, jednu bijelu obojala sam tako što sam je umočila u limenku s lakom za metal, misleći da se neće otapati u vodi. Lak je bio crvene boje, samo takav sam imala. Po nevolji, prva ju je isprobala moja kuma. Izašla je blijeda kao mlijeko, napola u nesvijesti. Pogledom sam slijedila ruku kojom je pokazivala prema wc-u. Zahodska školjka bila je oblivena rujnom bojom, kao da je netko izlio kantu svježe krvi. Ona otada ima fobiju od zahoda i zazire od mojih izuma.

Peta: Za Vladu HR.Mi smo jedni od onih 95 posto koji uredno otplaćuju stambeni kredit, kao što je to rekao predstavnik bankara – izjava od koje se normalan čovjek ježi, stilska figura zvana bezdušni sarkazam. Otplaćujemo, otplaćujemo, i to tako što smo zbog tog kredita rasprodali sve što smo imali, a sad kad više nemamo ništa, tražili smo moratorij. Poslije moratorija možda nećemo biti među 95 posto.  Naša je rata dvostruko veća od naših ukupnih prihoda, narasla je zbog tečaja švicarca, a plaće su nam se skupile u pranju.

A koga nisu dokrajčile banke, dokusuruje porezna uprava. Nas oboji[4]. Već smo dobili jedno rješenje o zamaloovrsi, a sad očekujemo i ovrhu zato što ne plaćamo porez na šparoge. Ne beremo šparoge i naravno da ih možemo tužiti, ali tek pošto platimo porez.

Predlažem Vladi da, umjesto neizdrživih nameta, ljudima u takvoj situaciji nadoknadi onoliko koliko im nedostaje za ratu, plus za režije, hranu i higijenske potrepštine. Odjeće i obuće još imamo. Novac neka uzme od onih koji su se obogatili na naš račun. Ako mi znamo koji su to, zna valjda i Vlada. Ako ne zna, što će nam takva Vlada. „Mama, kolko ti imaš godina“, opet će reći moja kći.

* * *

Ali. Ipak.

Bog, koji daje samo ono što možemo podnijeti, meni sigurno nije namijenio da budem siromašna, jer mi inače ne bi dao svojstvo da ne mogu bez oraha (90 kn/kg) i jabuka (10 kn/kg), koji su mi privremeno nedostupni. Znači, spas je na vidiku.

* * *

„Nemoj to objaviti“, rekao je moj muž. „Preosobno je.“

„Zar ne može biti dokument vremena?“

„Ne moraš biti toliko plemenita da svoje osobne stvari daješ u dokumente vremena“

„Zar bi to bilo plemenito?“ Nastavila sam pospremati fućkajući, da ne misli da me pogodilo. A pogodilo me, jer to znači da moje pisanje više nije dobro, jer kad je dobro, onda i ne zapazi je li osobno ili nije.

A kad sam već kod muža, evo zašto moje bračne razmirice ne donose rezultate. Ja ljuta, kažem mu: „Ti uvijek odugovlačiš sve što se da odugovući!“ I onda zaboravim što me ljutilo, jer razbijam glavu novim – vjerojatno zbog nečega neispravnim, ali ipak rječitim – oblikom stare riječi.

Jedna divna misao za kraj:

Kakve sam ja sreće, ako postoji reinkarnacija, ja ću se opet roditi kao ja. (Rodney, Mućke)

* * *

P.S. Slaba sam u informatičkoj tehnici, ne znam ni hoću li znati zalijepiti ovaj post. Ako vi ovo sad čitate, znat ću/ znala sam.

---

[1] Prisižem da ne radim za konkurenciju.

[2] Akcentuacija nula bodova. Upomoć, Jelenko!

[3] Prisižem da ne radim ni za koga tko na bilo koji način zarađuje od tih spužvica.

[4] Obje? I jedne i druga? Oj jeziče! Pomozi, Jelenko!