Kakve su ovo godine!?

 Kakve su ovo godine u kojima stalno nešto shvaćaš!?

 (SVAKA SLIČNOST SA STVARNIM LJUDIMA I DOGAĐAJIMA SAMO JE SLIČNOST, A  PODUDARNOST S DANOM MLADOSTI POSVE JE SLUČAJNA.)

Moja omiljena frizerka, vršnjakinja, zgodna i ženstvena plavuša koja drži do sebe, ne samo zato što je zgodna i plavuša, nego i zato što je pametna, kaže mi neki dan: „Znate, vi ste tak nekak… nemojte se ljutiti… Znate, ja ne podnosim one cicilimicili ženske, ja velim da njih treba tući dok ne ojačaju…. Ali vi…“

„Isuse Bože, niste valjda mislili da sam takva, cicilimicili! Ma ja to nisam!“

„Ma ne, ne, baš sam to htela reč, kod vas je to tak nekak… da me ne bi krivo svatili… Znate, ima djece koja su simpatična i koja su antipatična…“

Pomogla sam joj: „Mislite djetinjasta?“

„Ma ne“, branila se. „Sad mi je neugodno…“

„Ne mora vam biti, znam da djelujem malo djetinjasto, ali inače sam okej.“ Smijala sam se.

Ali nisam okej. Jesam djetinjasta, neozbiljna i, što je najgore, dobroćudna, a to je smiješno u ovim godinama[1]. Ne hvalim se, ne ponosim se time. Osjećam se golom, glupom i gubitnicom. Gle, tri g, još samo nedostaje četvrto 🙂

 Kako je to u ovim godinama otkriti da si glup

Na poslu:

Imam jednu zločestu, pokvarenu kolegicu, od onih koji ne biraju sredstva, ali to i ne skrivaju. Na primjer, bila je vrlo ponosna kad joj je naglo i protupravno – za dvije stepenice odjednom – dignut koeficijent, jer je nekoliko sati hodala s jednim od šefova. Ja sam na kolegiju postavila pitanje kakvo je to napredovanje preko noći, pa me ona od tada proganja. A ja, kad sam postavila pitanje, nisam znala da je doslovno bilo preko noći. Svi drugi na kolegiju znali su taj slučaj, a i da nisu, ne bi pitali. Samo Vesnica Budalica.

Moj koeficijent se nije mrdnuo punih deset godina. Ne znam kako bih postupila da me zagleda neki direktor, vjerujem da se ne bih prodala, ali, kao što je rekao moj sin, ne znaš dok se ne dogodi.  Prilika čini lopova.

Što je najgore, u svakom najobičnijem američkom konfekcijskom filmu lijepo kažu: nitko nije rekao da je život pravedan. Stvar je tako jednostavna, a mi ovdje razbijamo glavu i mudrujemo.

U susjedstvu:

Moj pas Bojan Edo (Maajka) Ringo (Starr) zvani Bobo, lajav, dobroćudan i glup (svaka sličnost s gazdaricom slučajna je) već je dvaput bio žrtva agresivnih pasa. Jedan napadač se odselio, a drugi još napada. Taj divlji pas laje i na mene kad prolazim bez Bobe. Šeta ga cura koja se tako histerično dere da bi i jaganjci  išli u borbu pasa. Viče: „Kontrolirajte psa! Kontrolirajte psa!“ I onda se jednom taj pas otrgnuo s lajne i galopirao za nama sve do ulaznih vrata, grizući i napadajući sirotog Bobu. Koji je srećom bio slobodan, inače bih i ja fasovala. Srećom je i oko vrata imao davilicu sa zupcima prema van, što mu stavljam otkad je prvi put napadnut, pa ga ludi pas  nije uspio priklati, samo mu je otkinuo komadić uha i ugrizao ga za nogu.

Nismo prijavili te ljude, jer znamo da su za pseće ponašanje krivi ljudi, a stradaju psi. Osim toga, vjerovali smo da su shvatili kako nije problem u Bobi, da su se posramili i da će ubuduće – kontrolirati psa.

Ali, sad oni skupljaju potpise za peticiju protiv nas, prijavit će nas, jer ja u šumi puštam Bobu bez lajne – jedinom mjestu gdje se psi mogu istrčati i gdje svi vlasnici normalnih pasa puštaju pse s lajne.

I opet, kad smo čuli za peticiju, zaključili smo da su to neki jadni ograničeni ljudi koji iz nekog razloga zaista vjeruju kako je Bobo kriv za sve, ma kako to bilo apsurdno.

Dok mi nije sinulo: ma nisu oni glupi, ja sam glupa, oni znaju da je napad najbolja obrana.

S Upraviteljem:

Stan nam prokišnjava, Upravitelj zgrade ništa ne poduzima, iako je to mimo svih zakona i svake ljudskosti. Prokišnjava i drugima. Godinama se pitam kako ti ljudi to trpe i zašto nešto ne poduzimaju, pa sam naumila ja nešto pokrenuti, iako nas tretiraju kao dotepence nevrijedne zraka koji udišemo – oholi ljudi u tobože otmjenom kvartu, u kojemu jedino plijesan napreduje.

Trebalo mi je pet godina da shvatim: nisu ljudi glupi, znaju oni dobro što rade. Upravitelj ima metodu: prvo, zavadi stanare tako što za curenje okrivi tuđe terase, koje svatko treba o svom trošku urediti, a taj trošak nije mali; drugo, one koji se bune, diskreditira: jedan je pijanac, drugi džanki, treći tuče ženu, jedan je kamatar, drugi je primio metak u gangsterskom obračunu, trećega ganja Interpol, jedna je sponzoruša, a druga prljavica koja ne čisti odvode na svojoj terasi… Kad tako lijepo pripremi teren, kao humus pun gnoja na kojemu začas svaki korov može niknuti, zavrbuje neke od stanara tako što im ponude obnovu fasade, farbanje stubišta, pravnu pomoć u (induciranom, naravno) sporu sa susjedom, ili, kao najizazovniju poslasticu, sanaciju prokišnjavanja. Ništa novo, divide et impera.

I tko je tu glup? Ja. Ja, ja, ja, ja, ja, ja, ja, stalno ja.

Da sam ja novi direktor

Imamo novog direktora. Ulijevao je povjerenje radikalnim promjenama koje je najavio, promjene temeljite i paradigmatske.

Da sam ja novi direktor, ja bih ovako:

Išla bih od sobe do sobe, od čovjeka do čovjeka i pitala: kako vam je na poslu, imate li problema, koji su vaši problemi? Onda bi neki ljudi petljali: „Pa, direktore, ja bih to nasamo, ako me možete primiti…“ A ja bih rekla: „Ne. Sjest ćemo sad ovdje, svi, i svi pred svima reći što vas muči, a što vam je dobro.“ Tko ne želi pred svima, tko mu je kriv. Uskoro bi se to pročulo, pa bi ljudi čekali spremni kad će doći na red i ja direktor čula bih tko ima nizak koeficijent i zašto je zaslužio viši; tko ima zastarjeli kompjutor marke kanta, na kojemu se dobiva čir i monitor od kojega se gubi vid;  tko ne može raditi jer mu sobna kolegica neprekidno telefonira ili pjevuši;  tko je uočio neku nerentabilnu metodologiju i ima ideju za bolju; kome je ukradena ideja za scenarij; zašto je svaka šuša postala urednik, pa nedostaje logistika…

To bi trajalo tjednima, možda i mjesecima. Ali bih znala kako diše firma, u kakvom su joj stanju pojedini organi – srce, želudac, jetra, mjehur, tanko i debelo crijevo, kakav joj je metabolizam, primaju li stanice dovoljno kisika, je li joj probava redovita, gdje pohranjuje masne zalihe i dobiva li dovoljno kalorija za energiju. Otkrila bih od čega boluje, artritis, depresija, gastritis ili gangrena, i sazvala konzilij najboljih stručnjaka da kažu što se može liječiti, a što treba kirurški odstraniti.

I tek tada bih pozvala dotadašnje šefove odjela i pitala zašto je stanje takvo, saslušala bih njihovu stranu, pa ih suočila s ljudima koji tvrde suprotno. Ako bi se dokazalo da šefovi muljaju, odmah bih ih smijenila. Smijenila bih ih i ako su radili loše jer su slijepo izvršavali naredbe svojih šefova. Onima za koje bi se pokazalo da nisu (jako) krivi, dala bih još jednu priliku: neka daju prijedloge za poboljšanje i neka svoja nova rješenja provode šest mjeseci. Ako uspiju, zadržala bih ih.

Sastavila bih komisiju da istraži sve slučajeve naglih i skokovitih napredovanja po platnim razredima i zvala na razgovor sve te napredne. Možda su genijalci, kao djeca koja preskoče po nekoliko razreda? Ako je tako, zadržala bih im velike plaće, ali ako bi predamnom stajale ulizice, lubrikanti, prodane duše, cinkaroši ili ljudske kurve, dala bih im samo onoliko koliko zaslužuju, u nadi da će sami dati otkaz.

Raspisala bih natječaj za nove šefove, s probnim rokom od šest mjeseci.

Ali, zar sam ja pametnija i sposobnija od novog direktora, menadžera od ugleda? Naravno da nisam. Ako je ovdje netko gluplji, onda sam to opet ja.

Kakve su ovo godine u kojima stalno nešto shvaćaš, i to sve ono što je bolje ne shvatiti?

Kako je to u ovim godinama otkriti da nisi za sve kriv

 S mnogim prijateljima u zadnje sam vrijeme, godinu-dvije, zahladila ili čak prekinula odnose. Budući da sam u svim tim slučajevima ja jedini zajednički nazivnik, naravno da sam zaključila da je krivica u meni. Pa sam se preispitivala: jesam li se promijenila zbog godina, jesam li postala čangrizava zbog nezadovoljstva; jadikujem li previše zbog teških okolnosti? Motrila sam se i motrila, nisam ništa strašno o sebi otkrila. A ni posebno dobro. Sve normalno[2].

Moja (nažalost vjerojatno bivša) najbliskija prijateljica svako toliko, redovito, pita kako sam, što ima, kako kredit, kako prokišnjavanje, kako muž, kako djeca, je li bolje na poslu. Ja nakon toga ostanem nezadovoljna, a sama sebe ne razumijem: zašto, kad me tako lijepo pitala o svemu.

I onda sam shvatila: ne veže te s ljudima to što ti njih trebaš, nego to što oni trebaju tebe. Jer, kad ti trebaš nekoga, to je jednadžba s jednom nepoznanicom i nepoznatog rezultata. A kad netko treba tebe, tu nema nepoznanica, ti znaš što osjećaš, a  znaš i što i ta druga osoba osjeća ako ima potrebu za tobom. Tako nekako, pojednostavljeno. A ona, moja prijateljica, ništa ne govori o sebi, nema potrebu sa mnom svoje podijeliti, nema potrebu za mnom.

Pa joj drugi put kažem: „Znaš, meni ne treba terapija, meni treba prijatelj. Kad budem trebala psihološku pomoć, tražit ću stručnjaka.“

I tako ispadnem rogobatna i nemoguća, pa me ona, eto, ima razloga posve napustiti.

Ili moj muž. Sudjeluje u zajedničkom životu upravo onoliko koliko mora i nikad dobrovoljno. Ako sudjeluje, to je zato da meni udovolji i da se ne svađamo, nikad radi sebe samoga. I čudi se što meni to nije dovoljno.

Pri tome, moj brak nije loš[3], moj brak je samo normalan[4].

Zaključak: sve ima svoju svrhu

U ovim godinama čovjek shvaća i više nego što je zdravo.

Na primjer, razliku između ljudi i stvari:  stvari cijeniš po tome koliko one tebi trebaju, a ljude koliko oni trebaju tebe. Stvarima se koristiš, ljudima koristiš.

Na primjer, nož: nož može biti lijep, kvalitetan, dobro ležati u ruci, ali je najvažnije da je oštar. Samo oštar nož dobro ispunjava svoju svrhu, a svrha noža je rezanje. Nećeš od noža tražiti da dobro grabi grah iz lonca, pa reći: pih kakav je to nož, ne može zagrabiti ni jedno zrno. Ali zato od žlice zahtijevaš da ti ustima prinese gutljaj juhe i nije poželjno da bude oštra. Žlica treba biti žlica, a nož nož.

Papirnate maramice služe za jednokratno brisanje nosa. Ne trebaju biti mnogoslojne, mirišljave, meke i skupe, jer ionako nos obrišeš jednom i baciš maramicu. A ako su debele (i skupe), obrišeš nos, pa je još dugo držiš u stisnutoj šaci, žao ti ju je baciti, još bi se mogla upotrijebiti. I baš namjerno nos ti ne curi, nego se maramica sva zgužva u oznojenoj šaci, zauzima ti ruku, a može te i zbuniti, pa umjesto maramice baciš deset kuna, jer zaboraviš što ti je u kojoj ruci.

(Ovo sve o maramicama tebalo je biti u prvom, a ne u drugom licu jednine, ali ne bih da se pojam mene povezuje sa šmrkljavom maramicom.)

Skraćeno: nož je nož, a muž je muž.  Svojstvo noža je rezanje, ali svojstvo muža nije sudjelovanje. Ko što od noža ne očekuješ da bude žlica,  tako ni od muža ne očekuj da sudjeluje.  Svojstvo muža još nije do kraja istraženo. Spominjanje muža u pasusu o stvarima nije (zlo)namjerno.

Meandriram. Tko to ima vremena čitati. Vraćam se u korito.

A koje su to godine?

Poslije godišnjica mature rekla sam svojima: „Zamislite, toliko godina je prošlo, a svi su isti kakvi su bili i u školi, i cure i dečki!“

„Misliš po naravi?“ pita muž.

„Ne, mislim po izgledu.“

“Hm, cure”, rekao je moj sin.

„Isuse, mama“, kaže moja kćer kad sam joj pokazala slike s godišnjice, „pa sve ove ženske izgledaju ko babe, osim tebe. Ti si jedina lijepa i mlada.“ Milo moje dijete.

A naravno da sve izgledamo onako kako moramo izgledati – prošlo je četrdeset godina. Zar je onda čudno svo to silno shvaćanje.

---

[1] Osim kad si Miss Marple.

[2] Normalno – alibi za sve ljudske anomalije 😦

[3] Ne bih da se uz pojam mene veže pojam lošeg braka.

[4] Isto kao pod 2..