Politika je kurva

a ekologija njezino kopile

Jutros (samo to nije bilo jutros, nego ono jutro kad su mi počeli problemi s Internetom) slušam novinara koji razgovara s ministrom turizma i kaže: “Govorite o toj strategiji kao da je to jako značajna stvar.” Na što ga ministar tupo pogleda, jer riječ je bila ni manje ni više nego o nacionalnoj turističkoj strategiji. Nula jedan za novinara.

A ministar okoliša kaže: “Ukoliko se utvrdi da je taj otpad (toksični otpad iz Srbije) završio u Hrvatskoj, tek tada će trebati utvrditi gdje je završio“. Nula za ministra, ali i za nas.

Primjećujem tek ovih dana da su naša ministarstva dobila nova imena: Ministarstvo okoliša umjesto Ministarstvo zaštite okoliša, Ministarstvo zdravlja umjesto Ministarstvo zdravstva. Ja mislim da je to prilična greška. Pobrkali su djelatnost s pojavama. Ministarstvo poljoprivrede može, jer je poljoprivreda djelatnost, ali Ministarstvo zdravlja je besmislica: odmah zamislim kako neki nano-ministri i njihovi činovnici u sterilnim kombinezonima i s maskama na licu, ulaze u nas, noseći metalne torbe s instrumentima i alatima, pa nas iznutra ispituju i na licu mjesta popravljaju.

Naziv Ministarstvo zdravlja podsjeća na Ministarstvo straha.

Ako ministri ne znaju dati ni ispravno ime svom ministarstvu, što im uopće možemo vjerovati?

Ništa.

Ja sam se tih dana mučila s ekologijom i zaključila: ako je politika kurva, ekologija je njezino kopile.

Evo kako je to bilo:

Izbacila sam iz kuće sve štedne žarulje. Istraživala sam na sve strane kamo ih i kako mogu propisno odložiti. Nisam našla ništa, pa sam ih zamotala u puno slojeva najlonske folije, čvrsto zatvorila u staklenku, zatim staklenku omotala s jedenako puno slojeva najlonske folije i s nekoliko slojeva aluminijske, pa sve te zamotuljke držala tjednima u špajzi. Kad su mi po kući počeli radovi, zabrinula sam se da će mi ih netko razbiti, pa sam ih odnijela u obično smeće. Otada me peče savjest.

Pročitala sam sve o štetnosti štednih žarulja, ne samo kad se razbiju, nego i kad svijetle, i kako se u svijetu samo tri posto štednih žarulja odlaže na propisan način. Ali nigdje nisam našla koji je propisan način.

Kad sam otkrila da imam još dvije žarulje i još jedan živin toplomjer, spakirala sam ih na isti način i dala sebi riječ da ću naći načina da ih propisno odložim. Ponovno sam počela istraživati.

Onda sam se sjetila da na platou ispod našeg stana postoji Agencija za zaštitu okoliša (možda po novome Agencija okoliša – uđeš i nađeš se u okolišu).

Lijepa djevojka u zaštitarskoj odori na recepciji Agencije bila je zbunjena, ali je revno prionula na zivkanje po zgradi: „Tu je jedna gospođa koja ima… pita gdje…“ Nakon otprilike desetog poziva, netko je pitao koliko ja toga imam, rekla sam dvije žarulje i toplomjer, djevojka je to ponovila u slušalicu, saslušala odgovor, podsmijehnula se, završila razgovor i obratila mi se: „Ja ću vam napisati ime poduzeća koje se time bavi, Spectra Media…“ Otrgnula je komadić lista iz bilježnice pred sobom. „Oni dolaze po elektronski otpad, ali samo ako su veće količine… A ovako, za dvije žarulje…“ Slegnula je ramenima. „Jedino da sami odete tamo. Oni su u Mariji Bistrici.“

Kako sam taj dan putovala na more, žarulje sam vratila u špajzu i još su ondje.

Napisala sam pismo urednicima na televiziji. Televizija se navodno restrukturira, pa možda… Možda što?

Poštovani,

imam prijedlog. Činit će vam se neostvariv, ali ja duboko vjerujem da bi to bila najpravija svrha moćnog medija. Vi ste u poziciji da svojim odlukama doista popravljate stvari, a to je velika i, zvučat ću patetično, namjerno 🙂 , sveta moć. Da ne duljim: moj je prijedlog da se osnuje Potrošački program u kojemu bi se obrađivale teme ključne za preživljavanje – hrana, voda, zrak, zagađenja, rješenja itd, i to da se istražuje dok se ne istraži, a ne da se završi priopćenjima „instanci“.

Konkretno, jedna od tema trebala bi biti odlaganje štednih žarulja PRIJE NEGO ŠTO SE RAZBIJU.

Potpisala sam se punim podacima. Do danas mi nisu odgovorili. A ako mi nisu ni odgovorili, a poznaju me, sigurno se podsmjehuju i odmahujući glavama kažu: „Koja luđakinja! Nema pametnijeg posla nego da piše pisma o štednim žaruljama!“

Ali. Ja znam da moja ideja nije glupa ni beskorisna, a znam i da oni nisu ni glupi ni posve nehajni. Nego oni nemaju pravo odlučiti, a ne žele to ni sebi priznati. Mora im to odobriti politika koja ih je i izabrala. A ako je politika je kurva, ekologija njezino kopile, što su njihovi izvršitelji?

…

I da završim s ekologijom (bar za danas 🙂 ), ako netko još ne zna vrste plastike i stupnjeve štetnosti, pazi kakvu vodi pije, ali zanemaruje kemijski sastav ambalaže u kojoj se voda nalazi, neka pročita dobar, sažet članak na dnevno.hr. Da bih pošteno pokazala i drugu stranu, moram reći da sam se oko toga posvađala sa svojom kćeri, koja je na svom PBF-u učila drugačije i smatra da smo svi mi koji vjerujemo u takve katastrofične članke žrtve propagande,

samo ne znam čije.