Narajama je među nama

 Nosi, nosi, i tebe će tvoj…

Moj tata nije dugo bio nemoćan, svega nekoliko tjedana. A i tada rak mu je napao mozak, pa toga nije bio svjestan. Da jest, sam bi sebe eliminirao radije nego bio nemoćan.

Često je spominjao Narajamu, uglavom kad bi se ljutio na mog brata. I još je govorio: „Nosi, nosi, i tebe će tvoj dalje nositi.“ Dok je bio živ, nismo se trudili slušati njegove priče, pa više i nisam sigurna je li se to odnosilo samo na Narajamu ili se sjećao nekih priča iz svojega kraja.

Nisam se toga dugo sjetila. Vratilo mi se nedavno, kad sam čitala jedan post na Tamoiovde o tome kako je u nekom dijelu Srbije, ne sjećam se kojemu (pomozi, Boro S.!) i ne tako davno, bio običaj da se starci koji više ne mogu privređivati, odvode u planinu, stavi im se smotana marama na glavu, pa ih se odalami maljem. Starci su tada bili ljudi već od pedesetak godina.

Jučer sam u liftu srela svoje susjede, mladi par s malom djecom. Tata je rekao sinu: „Evo naše zgodne susjede“, a mama je rekla kćerkici: „Vidi kako teta Vesna ima super stajling.“ (Ne hvalim se, samo mi treba za priču. Pokušavala sam lažirati razgovor nekim drugim epitetom, ali ga nisam našla. Jer kakvog bi smisla imalo da kažu: Evo naše dobro uščuvane tete Vesne.)

Ja sam na to odgovorila: „Nije teta Vesna zgodna, nego samo nastoji održavati tijelo u upotrebnom stanju. Grozim se nemoći prije reda. I da svojoj djeci budem na teret.“ Čuj me, Svemire. I hvala.

P.S. Sjetila sam se kako ću dokazati da se ne hvalim – priznanjem: ja nisam zgodna i, budimo realni, ne mogu ni biti.

O autoru vesna

Ovo je blog o pisanju, čitanju i ljudima. Najviše o ljudima. A ja sam: Zemljanka, ljudska vrsta, ženski rod. Majka. Pišem, objavila sam četiri romana, ali ne živim od pisanja. Ne živim ni u građanskoj sigurnosti, nego u dugogodišnjoj negrađanskoj neizvjesnosti (kredit). Borim se i ne žalim se, naprotiv, zahvalna sam (Univerzalnoj inteligenciji, Bogu, onome tko me projicirao…) što sam dobila nevolju koju mogu podnijeti, a ne nešto što me može uništiti.
Ovaj unos je objavljen u Agonada (vremenska jedinica za životnu muku). Bookmarkirajte stalnu vezu.

10 odgovora na Narajama je među nama

  1. Negoslava napisao:

    Grozim se nemoći prije reda.- ili, Bože, daj mi da umrem na nogama
    A inače, reč je o lapotu, nekadašnjoj tradiciji još ponegde u svetu (kod Eskima, recimo), a kod nas u Negotinskoj krajini.

    Sviđa mi se

  2. Negoslava napisao:

    mala dopuna – kod Eskima nije ovakav ritual – samo odvezu svog “starca” na neko udaljeno mesto i tu ga ostave. a ladnoća učni svoje

    Sviđa mi se

  3. purpleraysblog napisao:

    Good to hear that your neighbors feel good about you! Sometimes our neighbors are our mirrors!

    Sviđa mi se

  4. vesna napisao:

    thank you, Purpleray, well put… and it would be good if it were so

    Sviđa mi se

  5. … i suseda nije ljubomorna?

    Sviđa mi se

    • vesna napisao:

      Ah, znači ipak sam se hvalila 😦 ma nije, nije, na što bi imala biti, oni su samo ljubazni mladi ljudi (naknadno sam u post dodala priznanje da nisam zgodna, zar nije pomoglo :-))

      Sviđa mi se

    • Naravno da jeste – kada je u pitanju činjenica da si jasno podvukla da si skromna i da ti nije bila namera hvaliti se.

      Nije, jer sam siguran da “mladi ljudi” nisu bili samo ljubazni. Naime, da nisi uistinu zgodna, takav kompliment označio bi susede kao sklone neukusnim opaskama (što očito nisu (sudeći po tonu kojim si oh osenčila)).

      Sviđa mi se

  6. vesna napisao:

    Oh, sad se osjećam (prilično) voljenom. Tješim se da bi i drugi zvučali ovako (kao slučaj za psihijatra) kad bi rekli što stvarno osjećaju, a, jelda, Grofe?
    Osjenčila – odlična riječ, odlična

    Sviđa mi se

Komentiraj