Nedjelja, 19.1.14., tek toliko…

Šaptač ljudima

Nakon dugo vremena, idem u podne sa S. na Britanac, pa na kavu. Idem do grada Dubravkinim putem. Na Cmroku, nailazim na srdačan susret svojih susjeda, čujem komadiće trivijalno-umjetnog razgovora: “O, idete iz šetnje… ”  “O, a gdje je vaše ‘dijete’…” (Smijeh: pod dijete misle na psa.) Jedni su oni koji imaju dvojicu divljih pasa, od kojih je jedan izgrizao Bobu, pa oni nama prijete prijavom. A drugu su ovi:

Kad smo se tek doselili, najviše su nam se svidjeli susjedi dvoja vrata od nas, mladi bračni par, pristojni, srdačni, simpatični, on zgodan, ona izrazito lijepa na način na koji su pametne žene lijepe[1]. Oboje odvjetnici.

A ja uporno vjerujem da mladi ljudi mogu biti loši – nisu se još stigli pokvariti – k tome, fascinirana sam odvjetnicima: sigurno su pametni kad su položili pravosudni ispit. („Ma dajte, molim vas“, kaže moja odvjetnica, koja je također mlada i koja je iznimno inteligentna, „je, težak, je, ali da znate kakvi su ga sve glupani položili!“

Mlade susjede pozvali smo na kolače za Božić, oni nama uzvratili za Novu godinu. Divni mladi ljudi.

Došao je i snijeg, mladi odvjetnik čistio je i pred našim vratima. Susjedi za poželjeti.

Kad je došlo ljeto, pitala sam smijem li ih zamoliti da nam samo jednom na tjedan zaliju cvijeće. „Ma naravno, naravno, kako ne, vrlo rado“, teško je reći koje je od njih dvoje bilo ljubaznije. Razmijenili smo brojeve telefona.

Njihove sam brojeve okrenula najmanje dvadeset puta prije nego što sam shvatila da se namjerno ne javljaju. Cvijeće više nismo spomenuli, ni mi ni oni. Na tom sam ih malom primjeru prozrela i “fajlirala”.

Koju godinu poslije, nabavili su psa, lijepo štene labradora. Bobo, tada već zreo pas od 5 – 6 godina,  štenca ne bi ni posebno ni primjećivao da njegova vlasnica nije panično dizala štene na ruke i skvičeći lijepila leđa uza zid kad bih ja naišla s Bobom. Naravno, to je Bobu, koji je ipak samo pas, izazivalo i nerviralo, pa je žestoko lajao na njih dvoje.  I naravno, štenac se počeo bojati Bobe. Mogućnost dobrosusjedskih odnosa između njih dvojice time je zauvijek uništena. Kao i između gazda: oni su se ponašali kao da smo mi krivi što Bobo laje, a ja sam smatrala da je ženin strah kriv za neprijateljstvo između pasa.

I tako, oni su nas i dalje pozdravljali srdačno i ljubazno, ali ja se ne znam tako dobro praviti. Zato valjda i nisam odvjetnica.

Dosadno je ovo, jelda?

Da skratim: kad sam danas na Cmroku vidjela srdačan susret tih svojih ljudsko-psećih susjeda, zaboljela me glava.

Htjela sam reći ovo: smatram da bi trebali postojati šaptači ljudima, a ne samo šaptači psima i konjima.

Glavobolja

U zadnje vrijeme glava me gotovo neprekidno boli. Boli me od gladi, od vožnje busom, od tlaka zraka, od zabrinutih misli. Munjevito me zaboli kad doživim nešto neugodno, kad čujem nešto neugodno, pa i kad slušam loše vijesti na televiziji ili gledam neugodnu scenu na filmu. Osjećam se šupljikavo kao ementaler.

Pričam S. kako me glava boli otkako sam srela svoje prijetvorne susjede i kako se ne mogu otresti ružnih misli. I kako su me razočarali: tako mladi, a tako licemjerni.

„Fiškali!“ kaže S, „što si očekivala“. On me uvijek najbrže utješi. Tako je bilo i kad sam strahovala od raznih bolesti, pa je bilo dovoljno da mi kaže: „Nema tebi do sjekire!“

U obranu svoje glave mogu reći: za sada još ne čujem glasove.

Omnia mea…

Pomalo se stidim svog “marketinškog” poteza s tangama, pogotovo zato što među onima koji su pročitali (nasjeli :-)) ima onih koji ne znaju genezu tog štosa.

Ali, eto, ne mogu biti bolja nego što jesam.

Kažu da je jedan od Sedam mudraca, Bias iz Prijene, mislio na svoj um kad je rekao Omnia mea mecum porto. Možda. Ali ja mislim da to znači: sebe samoga uvijek sa sobom nosiš i jedino od sebe samoga nikamo ne možeš pobjeći.

(Već znam: ovo je jedan od postova koje ću sigurno htjeti izbrisati čim kliknem “objavi”, ali mi to neće dopustiti osjećaj za ispravnost.)

---

[1] Ne pitajte koji je to način, jer kad bih počela objašnjavati, ukopala bih se. Ali svi znate na što mislim.