Testing, testing

Testiranje?

(U vezi s prethodnim postom)

Kako je uopće moguće izabrati dobrog… ili, ne dobrog nego… odgovarajućeg partnera?

Koji bi psiholog, antropolog, sociolog smislio najbolja pitanja, a da odgovori na njih mogu biti makar putokaz ka pravome izboru? Na primjer:

Volite li šetnje po mjesečini? Volite li više hladnoću ili toplinu? Biste li radije igrali šah ili badminton? Što očekujete od života? Poredajte životne vrijednosti redom koji… Što biste najprije spasili iz požara, van Goghovu sliku ili sef s novcem? Koga biste spasili, sebe ili supružnika?

Čak i da postoje takva pitanja, tko bi ispitanika natjerao da govori istinu, ako on to sam ne želi?

Čak i da želi reći istinu, kako može znati što je istina? Jer, u stvari, problem je poznavati sebe.

Ja imam puno godina a tek se počinjem upoznavati i tko zna što ću još sama o sebi doznati ako budem imala vremena.

Tek sam nedavno donekle shvatila što sam očekivala od braka, a dugo sam u braku.

Svakome je nešto drugo najvažnije: roditeljstvo, sigurnost, seks, prijateljstvo, društvo za putovanja, novac, lijep i ugodan dom…

Nemoguće je racionalno izabrati najboljeg partnera. Mislim da je to razlog što je ljubav prevladala kao kriterij 🙂

Ima samo jedna mala pomoć: kad se udajemo i ženimo, zamislimo da osnivamo obiteljsku zajednicu a ne da zasnivamo brak krunu ljubavi. Kroz tu prizmu lakše je vidjeti kakav bi partner trebao biti.

Pada mi na pamet idelano rješenje za Markićkin referendum i za gej aktiviste, vuk sit i ovce na broju: neka strejtovi odustanu od pojma brak i prepuste ga homoseksualcima.

Znam da se s ovim mojim idejama nitko neće složiti. Ali ne znam zašto 🙂

Kako bi rekla Aleksandra, loš tekst, ali neću ga brisati, jednom ću ga možda popraviti.