U jednom danu

 

Dimnjačari

Prvi put otkako se sjećam, nisam dotaknula dugme i zaželjela želju kad sam  ujutro na Medvedgradskoj vidjela  dvojicu dimnjačara. Ne zato što više ne vjerujem da donose sreću, nego zato što mi je bilo neugodno da me oni vide kako to radim, žena u godinama pa vjeruje u te gluposti, u tom prizoru više nema šarma.

Jedna mlada žena priča: „Znate da se po pet dana čeka na ukop,  nemreš doć na red, takva je gužva.“

„Zbilja?“ pitam ja i odmah pomislim na statistike smrtnosti od raka po kojima je Hrvatska druga u Europi,  najveća je gustoća u ratnim područjima, ispred nas je samo Mađarska.

„Da“, kaže ona, „nemojte još umrijeti.“ Loša šala. Mogla sam reći “nemojte ni vi”, ali nisam, zvučalo bi zlobno.

Sretnem znanicu  koju dugo nisam vidjela: „Baš dobro da smo se srele, znaš li kako je Đurđa?“

„Zar nisi čula?“, kaže ona, a ja protrnem. Đurđa je naša vršnjakinja.  U ovim godinama „zar nisi čula?“ vjerojatno ne znači da je trudna, da je rodila, da je dobila novi posao, da se udala,  nema djece, pa nije mogla dobiti ni unuka, ne može biti u pitanju ništa od oblika novog života.

„Nisam“, kažem. Radije ne bih ni pitala, ali pitam: „Što?“

„Pa ona je umrla.“

Ne treba  gladan ići na odjel s hranom  ni  tužan pisati, ali, eto, baš tamo tada vuče.